SVEMIR KROZ TELESKOP

Zodijačka svjetlost – razjašnjena misterija „lažne zore“

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Još prije 900 godina perzijski pjesnik Omar Khayam je pisao o lažnoj zori koja je zbunjivala astronome i gledatelje noćnog neba sve do objave nedavne znanstvene studije s podacima kako nastaje jedan od najrjeđih svjetlosnih nebeskih fenomena vidljivih sa Zemlje. U zagrljaju interplanetarne prašine Svakoga dana na našu planetu padne oko 140 tona kozmičke prašine čije su čestice otprilike veličine između 100 i 200 mikrometara. Ova prašina je uglavnom sastavljena od minerala silikata koji izgore u gornjim dijelovima planetarne atmosfere stvarajući dobro poznati efekt „zvijezda padalica.“ Ta kozmička prašina u našem neposrednom svemirskom susjedstvu omogućava još neke interesantne fenomene.

Predivna fotografija zodijačke svjetlosti snimljena pored opservatorije Roque de los Muchachos na Kanarima, sredinom 2011. godine.

Snimka zodijačke svjetlosti snimljena u Čileu pored ospervatorija u pustinji Atacama.

Astro dinamičar David Nesvorny iz istraživačkog instituta Sveučilišta Boulder u Koloradu i njegovih pet kolega, su uspjeli stvoriti kompjuterski model koji je konačno objasnio jednu od najinteresantnijih astronomskih misterija. Riječ je o zodijačkoj svjetlosti. Zodijačka svjetlost U unutrašnjem dijelu solarnog sustava, točnije u dijelu koji se nalazi u području između Sunca i Jupitera se gomila ogromna količina interplanetarne prašine za koju su znanstvenici do sada smatrali kako se stvara zahvaljujući brojnim kolizijama asteroida, no Nesvorny i njegove kolege su shvatili kako asteroidi nikada ne bi mogli napraviti gusti prašinasti disk koji se ovih dana može vidjeti na sjevernoj hemisferi kao žučkasto bjelkasti svjetlosni stožac koji se pojavljuje nekoliko sati nakon zalaska Sunca.

Interplanetarni disk sastavljen od kometarne prašine stvara zodijačku svjetlost.

Interplanetarni disk sastavljen od kometarne prašine stvara zodijačku svjetlost.

Kada je prof. dr. James McCanney prvi otkrio koliko je naš solarni sustav uvjetovan električnim fenomenima te kako komete izigravaju ogromne svemirske usisivače, njegova teorija je dočekana sa skepsom i podsmjehom. McCanney je čak i objasnio kako komete zahvaljujući svojoj električnoj nabijenosti skupljaju sve na što naiđu na putu u hladnijim dijelovima solarnog sustava ili van solarnog sustava dok taj isti materijal ispuštaju u toplijim dijelovima Sunčeva domena u kojemu solarni vjetrovi nose brojne električno nabijene čestice koje stvaraju magličast ispust oko kometarne jezgre i naravno na daleko poznate kometarne repove. McCanneyeve navode su uskoro potvrdili astrofizičari Wallace Thornhill i David Talbott s knjigom koja se naziva „Electric Universe.“

Predivna fotografija zodijačkog svjetla snimljena na Kanarima sredinom 2011 pored opservatorije Roque de los Muchachos.

Predivna fotografija zodijačkog svjetla snimljena na Kanarima sredinom 2011. pored opservatorije Roque de los Muchachos. Kliknite na fotografiju kako bi je povećali.

Zahvaljujući Nesvornyjevom modelu postalo je jasno kako je interplanetarni disk sastavljen od super fine prašine koju su ispustile komete takozvane Jupiterske grupacije. Tim kometama treba manje od dvadeset godina kako bi napravile cijelu putanju između Sunca i Jupitera. Nesvorny je otkrio i podatak da komete koje privlači Jupiterova gravitacija nikada ne bi stvorile tako gust oblak prašine ako bi se samo praznile, već da se komete moraju konstantno raspadati u unutrašnjem dijelu solarnog sustava kako bi denzitet ovog oblaka prašine ostao isti. Oblak interplanetarne kometarne prašine nalikuje disku koji se sferično širi oko Sunca dok na rubnim područjima, prema Jupiterovoj orbiti, postaje sve tanji. Najbolje ga možemo vidjeti kada je gotovo perpendikularno postavljen prema orbitalnoj ravni.

Pozicija zodijačkog svjetla na sjevernoj hemisferi.

Pozicija zodijačkog svjetla tijekom početka 2011. godine.

Za sada je poznato da je 90% oblaka koji stvara zodijačko svijetlo sačinjeno od kometa iz Jupiterove grupacije dok je ostatak još uvijek nepoznat. Nesvornyjev rad je objavljen u zadnjem izdanju znanstvene tiskovine The Astrophysical Journal. Kada možemo vidjeti zodijačku svjetlost? Na sjevernoj hemisferi je najbolje gledati ovu neobičnu pojavu tijekom nekoliko narednih tjedana, i to kada nema Mjeseca i što dalje od svjetlosne polucije iz gradova i drugih osvijetljenih objekata na tlu. Najbolje je promatrati nekoliko sati nakon zalaska Sunca, i to samo ako je Mliječna Staza dovoljno vidljiva jer je zodijačko svijetlo puno bljeđe od svjetlosti Mliječne Staze. Dok Mliječnu stazu možemo vidjeti kao traku koja se proteže preko nebeskog svoda, zodijačko svjetlo će imati oblik zaobljenog stošca. S obzirom da u zadnje vrijeme imamo priliku vidjeti neobičnu gužvu nad našim glavama s brojnim upadima meteorita, meteora i kometa u unutrašnji dio solarnog sustava, sigurni smo da će zodijačka svjetlost biti jasnija nego li inače. Znanstveni rad o zodijačkoj svjetlosti možete pročitati ovdje.