PONERIZACIJA DRUŠTVA

Korporacije ne žele granice

Autor: Barbara Arbanas Kovačević

Matrix World

Što se dogodilo s Kanadom? To je nekada bila zemlja u koju bismo pobjegli ako bi život u vlastitoj državi postao nepodnošljiv. Nema nuklearno oružje. Nema ogromni vojno-industrijski kompleks. Ima univerzalno zdravstvo, sredstva za umjetnost, skrb za okoliš…No, to je stara Kanada.

Kanada se povukla iz sporazuma iz Kyota kako bi iskopala katran u Alberti u orgijama degradacije okoliša. U ovoj su zemlji provedena najveća masovna uhićenja prosvjednika tijekom sastanaka G-8 i G-20 2010.g. Šalje se tajna policija u autohtone zajednice i aktivističke skupine i izdaju se teške zatvorske kazne neistomišljenicima, a kanadski je premijer umanjena verzija Georga W. Busha: slavi bijesno desno krilo u Izraelu, klanja se hirovima globalnih financijera te je kršćanski fundamentalist.

Glasovi disidenata zvuče poput naših, a oblici progona su poznati. To nije slučajnost, riječ je o istom korporativnom Levijatanu.

„Želim ti reći da sam uhićena jer me smatraju prijetnjom,“ napisala je kanadska aktivistica Leah Henderson kolegi disidentu prije odlaska u kanadski zatvor u Miltonu, Ontario, na odsluženje 10-mjesečne kazne. „Želim ti reći da bi to mogao biti i ti. Želim ti reći da je to nešto na što se moramo pripremiti. Želim ti reći da rizik od zatvaranja samog ne bi trebao odrediti našu organizaciju.“

„Moje vještine i iskustvo – kao facilitatora, trenera, pravnog profesionalca i nekoga tko povezuje različite zajednice i pokrete – su bili meta u ovom slučaju. Država me pokušala prikazati kao „perača mozgova“ i glavnog organizatora sakaćenja, nasilja i razaranja,“ nastavila je. „Tijekom tjedna G-8 i G-20 samita, policija je ciljala pravne promatrače, ulične medicinare i nezavisne medije. Jasno je da vještine koje nas čine snažnima, alternative koje smanjuju našu ovisnost o njihovim sustavima i naznake novog svijeta, su upravo ono čega se najviše boje.“

bankers-rule-the-world_id218857_size485

Propadanje Kanade ilustrira dvije stvari: korporativna moć je globalna, a otpor prema njoj ne može biti ograničen državnim granicama. Korporacije nemaju obzira spram stanja nacije. One svoju moć usmjeravaju prema iskorištavanju zemlje i ljudi bilo gdje na svijetu. Kontroliraju političku elitu u Ottawi na način kao što to čine u Londonu, Parizu i Washingtonu. Zbog toga taktika slamanja Occupy pokreta diljem svijeta ima jezivu sličnost – infiltracija, nadzor, uskraćivanje javnog okupljanja, fizički pokušaji iskorjenjivanja taborišta, korištenje propagande i medija pri demoniziranju pokreta, novi drakonski zakoni koji građane lišavaju osnovnih prava i sve oštriji uvjeti zatočeništva.

Trebali bismo biti solidarni s aktivistima koji marširaju trgom Tahrir u Kairu ili negdje Madridu. To su naši sunarodnjaci. Što više nacionalnog identiteta prolijemo u toj borbi i što bolje shvatimo da naši pravi saveznici ne govore našim jezikom ili prihvaćaju našu religiju i kulturne tradicije, time postajemo snažniji.

Kanadski je Ministar za prirodne resurse, Joe Oliver, u odgovoru na rastuće protivljenje Keystoneu XL i sjevernom Gateway plinovodu, u otvorenom pismu napisao da „okolišne i ostale radikalne skupine“ pokušavaju „oteti naš regulatorni sustav kako bi postignuli svoj radikalni ideološki plan“. Optužio je protivnike plinovoda za zaprimanje sredstava od stranih interesnih skupina, te je rekao da „ako bi svi drugi pravci propali, poslužit ćemo se američkim pristupom: tužiti sve i svakog tko nadalje odgađa projekt“.

Management

Nema veze što opozicija Keystoneu XL i Gateway plinovodu potječe iz Kanade. Nema veze što se trud američkih i kanadskih građana protiv klimatskih promjena vrti oko samoodržanja. Ministar nastoji nahuškati „lojalne“ građane protiv onih „nelojalnih“ dok se nalazi u džepu industrije fosilnih goriva. Oni s kojima će se graditi ti pokreti otpora ponekad neće biti naši. Mogli bi govoriti arapskim jezikom, moliti se pet puta dnevno u smjeru Meke dok zadržavaju policijske nasilnike u centru Kaira. Ili bi mogli biti obilno tetovirani te govoriti danskim jezikom ili bi mogla biti riječ o mandarinskim radnicima koji se bore protiv kineskog totalitarnog kapitalizma. To su razlike koje ne čine razliku.

Naši najveći protivnici ustvari izgledaju i govore poput nas. Oni otimaju poznatu i utješnu ikonografiju i slogane kako bi se prikazali iskrenim patriotima. Tvrde da vole Isusa. No oni cinično obavljaju funkciju izvorne birokracije za svakog stranog kolonizatora. Britanci, Francuzi, a prije njih Rimljani su bili majstori ove igre. Regrutirali bi lokalne kvislinge za obavljanje političkih pitanja i represije utvrđene u Londonu, Parizu i Rimu. Protiv tih ličnosti je iskazana ljutnja, a rodna se skupina natjecala s izvornom u bitkama za djeliće utjecaja.

A kada bi jedan izvorni vladar bio svrgnut ili, nešto rjeđe, ako bi mu se izglasalo nepovjerenje, te bi imperijalističke mašine regrutirale nova lica. Stvarni centri moći se nisu promijenili. Pljačke su se nastavile. Globalni financijeri su novi kolonizatori. Oni stvaraju pravila. Oni povlače konce. Nude iluziju izbora u našim karnevalima političkog teatra. A korporativna moć ostaje konstantna i nesmetana. Barack Obama igra istu ulogu koju je imao Herod u carskom Rimu.

image

Iz tog je razloga Occupy Wall Street važan. On cilja na centar moći – globalne financijske institucije. Skreće pozornost s praznog poziranja na zakonodavne i izvršne službenike u Washingtonu, Londonu ili Parizu. Pokret Occupy nas podsjeća da sve dok korporativna superstruktura ne bude razvrgnuta nije važno koji je član elite izabran da vlada. Kanadski je premijer sluga korporativne moći američkog predsjednika. Zamjena jedne od te stvari neće promijeniti korporativnu dominaciju. I dok će korporativni mehanizam kontrole postati očit širim segmentima stanovništva, nezadovoljstvo će rasti i dalje. To će biti dug put za nas, ali nećemo biti sami. Borba traje svugdje, a Leah Henderson ne samo da je u pravu. Ona je naš sunarodnjak.

Dok građanski pokreti diljem svijeta pokreću aktivnosti protiv aspekata ekonomske globalizacije, rastuća moć privatnih korporacija postaje središnje pitanje. Glavni korisnici politike otvorenog tržišta velikih multilateralnih institucija tijekom proteklog desetljeća su velike korporacije, osobito najvećih 200. Korporacije igraju veliku ulogu u našim životima. U ovoj eri globalizacije, marginalizirani ljudi postaju osobito ljuti na motive multinacionalnih tvrtki, a globalizacija koju predvode korporacije se susreće s sve većim otporom i protestima.