Obrnute duge i naglo zaleđivanje gornjih dijelova atmosfere – najava ledenog doba?

By Juba on 7. lipnja 2013.

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

U proteklih nekoliko dana, čitatelji su nam slali poruke s fotografijama obrnutih duga ili nebeskih osmjeha, s pitanjem što li se događa s našom atmosferom kada ni duge više nisu kao što su nekada bile? Odgovor je jednostavan no možda vam se neće svidjeti: za stvaranje ovih duga su potrebni veliki kristali leda.

Dio Kernovog luka, snimljen prije nekoliko dana u Đakovu. Ovo je najvjerojatnije dio gornje tangente, boje duge su još uvijek pravilno raspoređene, da je pitanje o obrnutoj dugi, boje bi bile izokrenute.

Neobična izokrenuta duga s pravilno poredanim bojama zabilježena nedavno u Đakovu. Fotografiju snimila Maja Josipović Muškić, novinarka Glasa Slavonije.

Ovaj tekst nikada ne bi bio napravljen da nam nisu svesrdno pomogli čitatelji Matrix Worlda koji su neumorno slali fotografije, prijavljivali vremenske anomalije i predlagali strane linkove sa različitih znanstvenih web stranica i portala. Hvala svima.

Poludjela atmosfera i nestabilna klima

Iako su ljudi u umjerenim, mediteranskim, sub-tropskim i tropskim predjelima planete navikli viđati isključivo normalne lukove duga, koji nastaju refrakcijom solarne svjetlosti kroz kapljice kiše, sve je više pokazatelja da se u našoj atmosferi događaju promjene koje nad ovim područjima donose fenomene koji se inače mogu vidjeti samo u polarnim i sub-polarnim područjima planete.

Obrnuta duga snimljena u Britaniji.

Prošlog ljeta nad Essexom u Velikoj Britaniji je bilo snimljeno polarno svjetlo čudesne ljubičaste boje, dok su Amerikanci gledali u crvenu polarnu svjetlost koja se vidjela južno čak do Arkansaza. Ova godina je prepuna čudesnih atmosferskih i geo-magnetskih anomalija; prvo smo pisali o solarnom luku nad Havanom kojeg su stvorili ledeni kristali, zatim je većina planete bila prekrivena tmastim oblacima koji su stvorili brojne tornade, oluje, poplave i pijavice, a prije nekoliko dana smo po prvi puta imali priliku vidjeti kako izgleda geo-magnetska oluja koju Sunce nije prouzročilo.

Kanadski proljetni ledeni tsunami. Fotografija vlasništvo: SHELBY WATTS / THE CANADIAN PRESS.

Prije gotovo mjesec dana mjesto Ochre Beach u Kanadi je opustošeno neobičnim ledenim tsunamijem koji je po prvi put zabilježen kamerama. Ovakav događaj bi se smatrao rijetkošću čak i za zimsko doba, a za sredinu svibnja predstavlja, kako su izvijestili znanstvenici, freak of nature – točnije čudo prirode. Video o ovom događaju možete pogledati ovdje.

No snijeg i led u Kanadi nisu jedina čudnovata pojava koju smo mogli vidjeti, mještani Šibenskog Zatona su imali priliku iskusiti snijeg 25. svibnja, iako se radilo o kratkom nevremenu, snijeg je još uvijek bio vidljiv, na nekim mjestima, slijedeće jutro.

Snijeg u Šibenskom Zatonu u subotu navečer 25. svibnja 2013. U nedjelju, 26. svibnja ujutro, snijeg se još uvijek nije otopio na nekim mjestima. Fotografiju snimila Ankica Piculek.

Snijeg pao u Šibenskom Zatonu u subotu navečer 25. svibnja 2013.
U nedjelju, 26. svibnja ujutro, snijeg se još uvijek nije otopio na nekim mjestima. Fotografiju snimila Ankica Piculek.

Zadnji u nizu neobičnih fenomena su obrnute duge, koje su čak snimljene i na području bivše Jugoslavije.

Nebeski osmjesi ili predznaci ledenog doba?

Circumzenithal arc – nebeski osmjesi ili obrnute duge nastaju gotovo u zenitu, kada je Sunce blizu horizonta i to zahvaljujući velikim i stabilnim horizontalno smještenim šesterostranima kristalima leda koji nastaju u oblacima cirrusima na visinama većima od 5000 metara.

Obrnute duge se obično stvaraju u cirrusima, ovaj slučaj je snimljen u Traceyju u Kaliforniji.

U polarnim područjima su ovakve duge obično dio kompliciranog optičkog fenomena koji se naziva Kernov luk (duga). Naime H. F. A. Kern je 1895. godine prvi prijavio složeni optički fenomen u našoj atmosferi koji je sadržao solarnu auru, solarne pse ili parhelion i često po dva „nebeska osmjeha“ na različitim visinama. Prvi takav moderan fenomen je snimio Marko Mikkila u Finskoj 2007. godine iako su brojni polarni posjetitelji prijavljivali dijelove Kernovog luka s vremena na vrijeme.

Potpuni prikaz Kernovog luka zajedno s fenomenima nasmijane dugem, solarnog luka ili aure sa solarnim psima, s desne strane možete vidjeti od kojih vrsta leda nastaju ovakvi atmosferski fenomeni.

Potpuni prikaz Kernovog luka zajedno s fenomenima nasmijane duge, solarnog luka ili aure sa solarnim psima, s desne strane možete vidjeti od kojih vrsta leda nastaju ovakvi atmosferski fenomeni.

Nebeski osmjesi su polako ali sigurno u zadnjih tridesetak godina počeli putovati „na jug“ zajedno s još jednim interesantnim novitetom, a to su izrazito niski oblaci undulatusi asperatusi koji su tek 2009. zvanično klasificirani kako najnovija vrsta oblaka.

Fenomenalni prikaz Kernovog luka s nebeskim osmjehom i solarnim psima.

Iako se u SAD-u i Kanadi nebeski osmjesi mogu vidjeti uglavnom s parhelijem, Velika Britanija je za njih postala uobičajeno nalazište tek sredinom osamdesetih godina, dok je jug Ujedinjenog Kraljevstva još uvijek ostao začuđen ovakvom pojavom, naročito zbog činjenice da su ovakvi fenomeni najčešće zaklonjeni oblacima iz donjeg dijela atmosfere.

Cirrusi u trenutku nastajanja Kernovog luka.

Nakon što su se prije nekoliko dana u blizini Banja Luke i Đakova snimile obrnute duge, s pravom se pitamo koliko je naše trenutačne naoblake formirano od stabilnih i velikih kristala leda i kako je nešto tako moguće na samom kraju kalendarskog proljeća na sjevernoj hemisferi?

Hoćemo li konačno „progledati“?

Kada je 2010. godine IOP (Institute Phisics Academic & Science) objavio istraživanje koje je razbjesnilo klimatske fundamentaliste i zagovornike nepovratnog globalnog zagrijavanja, u kojemu se navodi kako sve toplija ljeta uzrokuju sve hladnije i hladnije zime, i kako topljenje ledenjaka uvjetuje promjenu saliniteta oceana s kojima se pak usporavaju najvažnije morske struje koje reguliraju stabilnost klime na planeti, poglavito na sjevernoj hemisferi, većina medija je prešutjela ovu vijest jer nikome nije bilo stalo da se istina konačno sazna.

Naša planeta je osiguranje stabilnosti planetarne klime mogla zahvaliti velikim oceanskim strujama, njihovim usporavanjem i nestajanjem, nestala je i stabilna klima na Zemlji.

Najusporenija je velika cirkumpolarna oceanska struja koja je najviše uništena odleđivanjem polarnih kapa i ledenjaka, njeno usporavanje, ne samo da utječe na vrtnju Zemlje, što je NASA priznala, već u stvari najveći učinak ima na klimatske anomalije.

Pijavica – mini tornado pored Pule, zasigurno ćemo ih viđati još više, jer su temperaturne razlike mora i zraka sve upečatljivije.

Termohalini su sklop svih najvećih „kurenata“ ili morskih i oceanskih struja. Zahvaljujući jednoj od njih – meksičkoj struji – Sjeverna Europa uživa u toplim ljetima i umjerenim zimama. Njen utjecaj se osjeća sve do Islanda, a Mediteran (zahvaljujući istoj) ima značajne količine padalina što direktno, što indirektno.

Neposredno nakon izlijevanja sirove nafte iz Deep Horizona ova oceanska struja je bila gotovo nestala, iako se s godinama relativno oporavila. Nakon ulijevanja milijuna galona naftnih disperzanata ponovno je usporena. S obzirom da nafta i dalje curi iz Deep Horizona, čini se da je ovo još jedan od uzročnika destabilizacije klime.

Da se nešto loše događa s našim oceanima smo pisali u više navrata. U jednom od naših tekstova ste mogli primijetiti kako nestaju najhladnije i najdublje oceanske vode. S obzirom da je ovaj efekt uglavnom ovisan o promjeni, točnije, smanjenju saliniteta morske vode i ogromnom dotoku slatke vode, isprva se činilo kako je ovo savršena vijest za pristalice globalnog zagrijavanja, a zapravo to je samo još jedan dokaz da najveće morske struje nepovratno nestaju ili se značajno smanjuju.

Sjećate li se ovih oceanskih fenomena, ako ne složimo sve djeliće slagalice u jednu sliku, nikada nećemo shvatiti što se događa s našom klimom.

Svima onima koji se sjećaju napisa o efektima El Nino i La Nina tijekom 80-ih godina XX vijeka, koji su značajno zagrijavali područja Ekvatorijalnoga Pacifika, je trebalo biti jasno da naša mora i oceani prolaze kroz promjene koje će svakako imati utjecaj na planetarnu klimu.

Ledenice smrti, fenomen o kojemu gotovo ne znamo ništa, ako mislite da se more zaleđuje isključivo horiznotalno, prevarili ste se. Fotografija vlasništvo BBC-ja.

S druge strane, mora koja se nikada nisu zaleđivala, su postala mjesta na kojima rapidno rastu neobične morske ledenice koje ubijaju sve što im se nađe na putu. O ovome neobičnom fenomenu smo pisali, a slike govore više od tisuću riječi.

Kako na nebu tako na Zemlji (i u moru)

Nakon burnog vrhunca 24-godišnjeg solarnog ciklusa koji značajno utječe na regulaciju klime na planeti i stvaranju naoblake, nakon brojnih eksplozija supernova – koje su u prošlosti utjecale na najveće nestanke i nastanke vrsta – pa stoga vjerujemo da i sada imaju isti učinak, nakon iznimno snažnih vulkanskih erupcija, pa čak i tektonskih poremećaja poput potresa u Japanu koji je stvorio anomaliju u planetarnoj gravitaciji, počinje biti jasno da uzroke za planetarne klimatske promijene ne možemo tražiti samo na Zemlji.

Po našem skromnom mišljenju, najfascinantnija fotografija Undulatusa Asperatusa, oblaka koji izgledaju poput uznemirenog mora – gledano ispod površine. Jesu li ovi oblaci refleksija klimatskih promjena, s obzirom da uglavnom nagovještavaju olujna nevremena puna – prljave kiše?

Svima onima koji se ne daju smesti od bukača poput Billa Gatesa i Alla Gorea (dobitnika Nobelove nagrade za mir koju je dobio na svom “svesrdnom ” radu u promicanju opasnosti od globalnog zatopljenja) je sasvim očigledno da klimatske promjene imaju brojne i naoko nepovezane okidače o kojima se jako malo govori, a još manje istražuje.

No to nije sve. NASA je početkom 2012. pisala o neobičnom decenijskom fenomenu, polaganom ali sve očiglednijeg spuštanja naoblake prema tlu. Osim što se oblaci sve više i više množe, oni su sve bliži planeti što pak znači da oblaci koji su niže u atmosferi mogu utjecati na efikasnije hlađenje Zemlje. NASA je u savršenom dosluhu s alarmistima globalnog zatopljenja izvijestila kako takvi oblaci “mogu pomoći u efikasnijem hlađenju Zemlje – planete koja se na žalost zagrijava.” Iščitamo li ovaj podatak bez propagande, rekli bismo da ova poznata svemirska agencija na sve moguće načine ne želi priznati koliko iskrivljuje podatke i koliko je već očigledno da smo do grla “u oblacima.”

Plimni val za vrijeme nevremena u Opatiji. Jesu li nam ovakve stvari postale “normalne”?

Mi smo također pisali o tome kako je naša planeta 2011. ušla u opasnu galaktičku zonu, točnije nakon što smo se našli u središtu četiri različita gusta oblaka svemirskih lutalica (meteora, meteorita i asteroida) i nakon sve većeg i češćeg broja bliskih prolaza svemirskih objekata ili pak eksplozija i meteora i meteorita u našoj atmosferi, čini se da su i oni počeli mijenjati klimatske obrasce.

No znate li kako se to zapravo događa?

Svjetleći oblaci i sagorijevanje meteora u atmosferi

Krajem 2012. pisali smo o načinu kako nastaju noktilucentni oblaci ili svjetleći oblaci – NLC-i.

Satelit SOFIE je uspio snimiti znatne količine sagorjelih svemirskih lutalica u NLC-ima, točnije, 3% ledenih kristala u noktilucentnim oblacima je bilo meteorskog podrijetla, dok je jedan značajan dio pripadao vulkanskom pepelu.

Noktilucentni oblaci nastaju od kometarne i meteorske prašine, na gornjem dijelu slike vidite svijetleći noćni oblak, a ispod njega je običan oblak.

Noktilucentni oblaci nastaju od kometarne i meteorske prašine, na gornjem dijelu slike vidite svjetleće noćne oblake, dok su ispod njih obični oblaci.

Inače ledeni kristali, kapljice kiše, tuča i snijeg se najbolje formiraju oko grozdova bakterija i svemirske prašine. Naša stranica je u mnogim tekstovima ukazivala na klimatske primjene koje nisu uzrokovane ljudskom rukom, čak je i znameniti CERN priznao – da mi nismo krivci za iste, već su za to zaduženi veliki astronomski ciklusi uključujući i cikluse našeg Sunca.

Poduka iz daleke povijesti

Zemlja je, kronološki gledano, ledena planeta. Istraživanjem ledenih kora u polarnim kapama, utjecaju glečera po krajobrazima planete, nastajanju i nestajanju vrsta, Zemlja je uglavnom bila porekrivena glečerima koji su dosezali sve do južnog dijela Balkana, u našem neposrednom okružju, dok je za vrijeme glacijacije nivo oceana i mora bio puno niži. Svaki kraj glacijacije donosio je topljenje ledene kore i poplave na globalnoj razini.

Tijekom geološke prošlosti planeta je prošla kroz tri ledena doba u predkambriju, točnije u proterozoiku ( prije 940 do 615 milijuna godina). Nakon toga je uslijedilo ledeno doba u devonu (prije 400 milijuna godina), te u gornjem karbonu i permu (prije 295 milijuna godina).

Konzervativna predođba ledene kape za vrijeme zadnjeg ledenog doba, napravljena na bazi današnjih obala i razine mora.

Posljednje ledeno doba je nastupilo prije dva milijuna godina, a završilo se s malenim oscilacijama na pojedinim dijelovima planete, prije otprilike 10 tisuća godina.

U Wikipediji stoji kako je zadnje ledeno doba na predjelu Alpa počelo prije 130 tisuća godina, dok je Sjeverna Amerika uglavnom imala stalne i duge periode ledenog doba. Na području ovog kontinenta led je otprilike bio debeo kilometar i pol, dok je Južna Amerika bila puno manje pogođena istima. Naime, u Argentini su ledenjaci bili rasprostranjeni samo do 40-tog stupnja južne zemljopisne širine. Jedino u Africi nisu nađeni nikakvi dokazi o ledenim dobima i ledenjacima, te zbog toga možemo smatrati kako je ovaj kontinent bio pošteđen glacijacije kroz svoju geološku prošlost.

U slučaju novog ledenog doba, većina razvijenih zemalja na svijetu našla bi se u zoni djelomične ili potpune glacijacije.

Najnovija istraživanja pretpostavljaju kako je za vrijeme zadnjeg ledenog doba led prekrivao 24 milijuna četvornih kilometara Zemljine površine koja je danas bez leda. Za takvu količinu leda, oceani su trebali biti niži za najmanje 180 metara, što jako dobro možemo vidjeti na primjeru Britanije koja je za vrijeme posljednjeg ledenog doba bila dio Europe, a na dijelu koji je danas potopljen živjele su brojne životinje i ljudi.

Interesantno je spomenuti da je Nizozemska za vrijeme zadnjeg ledenog doba bila prekrivena s 600 metara leda – što je zapravo bio najdeblji ledeni pokrivač u Europi. Ostatke utjecaja ledenjaka možemo pronaći i na tlu Slovenije u Kranjskom i Soroškom polju, Ljubljanskom polju i dolini Soče, dok se u Hrvatskoj utjecaj ledenjaka mogao primijetiti u Rujanskoj Kosi i Krasnom polju na Velebitu. Utjecaj zadnjeg ledenog doba se u BiH može vidjeti na planinama poput Bjelašnice, Visočice i Veležu, a u Crnoj Gori na Durmitoru, dok je u Makedoniji utjecaj ledenjaka vidljiv na planini Šara, u Srbiji na Kopaoniku i Staroj i Suvoj planini.

U filmu “Dan poslije sutra” New York je bio prekriven ledom i snijegom od stotinu metara, no u zadnjem ledenom dobu, situacija je bila puno dramatičnija, naime Sjeverna Amerika je grcala pod naslagama od 1500 metara leda.

Kako god bilo, naša geološka povijest bi nam trebala otkriti i eventualnu budućnost: Balkan bi uskoro ponovno mogao postati dijelom zaleđena tundra s područjima hladnih stepa prošaranih sitnolistastim fresnicama i s pojedinim područjima prošaranim šumama. Ako vas još uvijek interesira pitanje zašto nas se uvjerava da nam predstoji globalno zatopljenje, smatramo da je pitanje profita i globalne kontrole iznimno važno, jer što bi uradili ljudi u zemljama koje imaju potencijalnu mogućnost totalnog „sleđivanja“ nalik filmu „Dan poslije sutra.“

O patokraciji – vladavini psihopata smo pisali u brojnim tekstovima, no bojimo se da „status quo“ počinje gubiti na snazi jer sve više ljudi razmišlja svojom vlastitom glavom i ne vjeruje „reklamama“ i skupoj propagandi.

Budućnost na kocki

Sve veća svemirska nukleacija oblaka je zadužena za ovo što danima imamo prilike vidjeti nad našim glavama, točnije, tmaste i teške oblake ponajviše iz reda nimbostratusa, asperatusa, cumulusa, cumulonimbusa, stratusa i altostratusa. Zahvaljujući tako niskoj naoblaci i stalnim i jakim padalinama (koje po tko zna koji put uvjetuju nove i jake poplave), nije lako vidjeti što se događa u gornjem dijelu atmosfere, a ponajviše u zagonetnim cirrusima.

Znate li prepoznati oblake, uključujući i smrznute cirruse u kojima se stvaraju obrnute duge.

Obrnute duge prate sve veće količine ledenih kristala u atmosferi, naša atmosfera se hladi i, htjeli mi to ili ne, pitanje je samo hoćemo li mi u budućnosti uopće imati ljeta i hoćemo li uskoro zakoračiti u novo ledeno doba?

Skupili smo fotografije brojnih obrnutih duga i Kernovih lukova, a jedna od najinteresantnijih primjera je lunarna obrnuta duga ili noćni nebeski osmjeh. Želite li pogledati galeriju preko cijelog ekrana kliknite na bilo koju sliku.

: Kernov luk, najsloženiji atmosferski fenomen, tipičan za polarne predjele ili zimu u sub-polarnim predjelima, no iznimno rijedak za ostatak planete.