PONERIZACIJA DRUŠTVA

Kome trebaju klonirani psi?

Autor: Nataša Krznarić
Matrix World

Čini se da je od dana kada je čovjek pripitomio vuka kako bi koristio njegove usluge u lovu i čuvanju teritorija, psećoj vrsti samo učinio medvjeđu uslugu. Ono što je napravljeno iz potrebe, do danas iz takozvane ljubavi prema životinjama stvara i brojne napuštene kućne ljubimce koji pokušavaju preživjeti u nemogućim i njima ne prirodnim uvjetima. Umjesto da se pokuša riješiti ovaj problem educiranjem kako se svako živo biće može voljeti, neki znanstvenici nude ožalošćenim osobama koje su izgubile svog psa zamjenu – klonirane ljubimce, no uz to idu i brojni etički te zdravstveni problemi.

Koliko god se teško pomiriti sa činjenicom da ćemo se, kad tad, morati rastati od svog najboljeg četveronožnog prijatelja, to je neminovno. Čak štoviše, vrlo je velika vjerojatnost da će voljeni pas proći preko “duginog mosta” prije nas. Uvriježeno je mišljenje kako, nakon prve godine života, svaka slijedeća pseća godina je ekvivalent 7 ljudskih. Znači, ako imamo živahnog 5-godišnjeg dlakavca, u suštini on (ona) prema toj kalkulaciji ima skoro 30 godina. No već slijedeće godine ta se brojka penje na 37 i dok trepnemo, naš ljubimac uz svu njegu, maženje i paženje, neminovno postaje stariji od nas.

Mnogi se suočavaju s gubitkom najboljeg četveronožnog prijatelja, a neki svoju tugu pokušavaju umanjiti naručivanjem replike svog psa.

Mnogi se suočavaju s gubitkom najboljeg četveronožnog prijatelja, a neki svoju tugu pokušavaju umanjiti naručivanjem replike svog psa.

U principu, nakon gubitka najboljeg prijatelja, kod vlasnika postoje dva obrasca ponašanja. Prvi je momentalna nabavka novog. Drugi je apsolutno odbacivanje pomisli na novog ljubimca zbog neopisive tuge koju ne žele ponovo doživjeti. Prema istraživanjima, oba obrasca pogotovo su izražena kad su vlasnici imali samo jednog ljubimca dok vlasnici više od jednog lakše prolaze kod proces osjećaja gubitka i tuge fokusirajući se na ostale, iako je osjećaj praznine neizbježan.

No, prema nanovijim navodima postoji i treća varijanta.

Naime, tvrtka Soom Biotech, sa sjedištem u Južnoj Koreji, pokrenula je natječaj čiji će pobjednik na poklon dobiti besplatno kloniranje svojeg ljubimca. Tijek cijelog projekta biti će dokumentiran od strane studija “CB Films”, a emitirat će ga “Channel 4” slijedeće godine.
Nakon što su tijekom protekle 2012. godine, uspješno “isporučili” 12 kloniranih štenaca vlasnicima u SAD-u, dr. Insung Hwang, istraživač te kontroverzne neprofitabilne udruge pod vodstvom dr. Woo Suk Hwanga, smatra UK novim uporištem u ekspanziji komercijalnog kloniranja pasa za područje Evrope.

“U stanju smo replicirati psa bilo koje vrste, veličine ili oblika” – izjavio je Sooam Biotech-ov znanstvenik dr. Insung Hwang koji je ujedno i član žirija za odabir pobjedničkog psa. Potencijalni pobjednici pozvani su da dostave svoje pisane uratke u kojima bi trebali opisati svojeg ljubimca i razloge zašto bi ga htjeli klonirati. Natječaj traje do 25. studenog 2013.

Vijest je, očekivano, pokrenula cijeli niz kontroverzija.

Iako se navodi da će pobjednik natječaja osvojiti besplatno kloniranje ljubimca, istovremeno,dr. Hwang navodi činjenicu da su već zaprimili nekoliko upita vezanih uz postupak, no budući da je cijena od vrtoglavih 100 tisuća dolara (cca. 66 tisuća funti) samo puki san mnogim vlasnicima, pokrenuli su natječaj koji će omogućit kloniranje pobjedničkog psa uz “popust” od najmanje 50%.

Dr. Woo Suk Hwang, kontroverzni znanstvenik.

Dr. Woo Suk Hwang, kontroverzni znanstvenik.

Za proces kloniranja, ekipa stručnjaka uzima uzorak tkiva odbranog psa, te potom smrzava njegove stanice (ukoliko pas  više nije među živima, postupak  je svejedno moguće započeti unutar 5 dana od uginuća). Nakon toga, uzimaju se jajašca posve drugog psa (vrsta i veličina su ne bitne). Postupkom zvanim “denuklearizacija” ili “Ispiranje” iz tih stanica se odstranjuje postojeći DNK te se u njih ubrzigava DNK psa kojeg se želi klonirati. Spajanjem “isprane” stanice s novim DNK stvara se potpuno novi embrij koji se potom prebacuje u surogat majku koja će, ukoliko sve prođe u redu, štence okotiti i dojiti otprilike mjesec dana. Kao što pas donator stanica za ispiranje ne mora biti iste veličine ili pasmine, tako i surogat majka potencijalnim čiuvavama može biti njemačka doga. No u praksi se ipak odabiru slični primjerci (pogotovo surogat majke u određenom ovulacijskom periodu).

Zvuči jednostavno, zar ne? Malo upućeniji kinolozi smatraju ovaj postupak vrlo sličnim već poznatoj praksi zamrzavanja jajašaca pasa, mahom svjetskih šampiona ili pak primjeraka koji posjeduju najviše karakteristika određene pasmine, te ih žele sačuvati za buduće reprodukcije umjetnom oplodnjom.

No pozadina ove priče se uvelike razlikuje iz više razloga. Prema izjavi Johna Woedstendieka, autora knjige “Dog, Inc.: The Uncanny Inside Story of Cloning Man’s Best Friend”, u kojoj piše o industrijskom kloniranju pasa, nije začuđujuće da se ova praksa odvija upravo u Južnoj Koreji budući da su tamošnji etički standardi tretiranja životinja uvelike niži nego u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.
No to je samo vrh ledenjaka u moru dilema o kojima se polemizira još od 1996. kad  je u Škotskoj svjetlost dana ugledala, zvanično, prva uspješno klonirana životinja, svima poznata kao ovčica Dolly, dok je za ovaj slučaj priča počela 2005. kad je Dr. Woo Suk Hwang, današnji glavni tehničar tvrtke Soom Biotec svijetu objavio vijest o prvom uspješnom kloniranju psa, afganinstanskog hrta po imenu Snoopy. Tim zaokretom u biotehnološkoj znanosti, Dr. Hwang se po četvrti put izlaže svjetskoj znanstvenoj pozornosti nakon prethodnih tvrdnji o u uspjesima njegovog tima u kloniranju krave (1999.), svinje (2002.) da bi potom 2004. šokirao svijet rezultatima prvog kloniranja ljudskog embrija i proizvodnjom matičnih stanica iz istog u nadi da ce takvom tehnologijom osigurati napredak u proučavanju i tretiranju cijelog niza bolesti. Naknadnom provjerom njegovih metoda, utvrđeno je velik broj ne etičkih i ne znanstvenih metoda kojima je došao do spomenutih rezultata te je nepovratno izgubio dotadašnji kredibilitet i reputaciju među znanstvenim krugovima.

Iako su dotadašnje studije ukazivale da je pas jedan od najtežih oblika sisavaca za kloniranje, Dr. Hwang je navodno do dan danas uspješno klonirao više od 400 pasa. Mnogi od njih su klonovi najboljih, posebno treniranih pasa za spašavanje i policijskih pasa, među koje spada klon psa po imenu Trakr, jednog od najpoznatijih psećih heroja u akcijama spašavanja nakon terorističkog napada 11. Rujna 2001. u Sjedinjenim Američkim Državama.

Brojni su pro i kontra cijele ove priče. Dok se znanstvenici međusobno dvoume oko potencijalnih beneficija na daljnja istraživanja, laici i ljubitelji pasa više muku vode oko etičkih aspekata. Za početak, vratit ćemo se na gore spomenutog autora knjige, Johna Woestendieka, koji ukazuje na ne etičnost komercijalnog kloniranja uzimajući za primjer sam postupak selekcije pasa donatora i surogat majki. Prema njegovim tvrdnjama, psi se doslovce iznajmljuju od ilegalnih i ne kontroliranih uzgajivača pasa, da bi potom, bez obzira jesu li uspješno poslužili svrsi ili ne, bili vraćeni, no budući da je njihovo fizičko stanje narušeno, postaju beskorisni te se u većini slučajeva ubijaju i koriste u prehrambene svrhe. Igrajući na kartu ljudskih emocija, industrija komercijalnog kloniranja pasa vrlo dobro prikriva stvarnu situaciju. Statistički gledano, južnokoreanci posjeduju od 3,5 do 5 miliona pasa – kućnih ljubimaca (u najvećoj mjeri čistokrvnih pasmina). Iako se ne svrstavaju u zemlje kojima je, kulturološki i tradicionalno, pseće meso sastavni dio prehrane, uzgojne farme postoje, te se spominje brojka od 2 milijuna pasa ubijenih svake godine isključivo u prehrambene svrhe. Zbog nedostatka strogih zakonskih regulativa vezanih uz odnose prema životinjama, psi uzgajani u te svrhe život provode u nezamislivim uvjetima, zarobljeni u malim metalnim boksevima no usprkos svemu, takav način uzgoja definitivno postoji i opstaje upravo zbog financijskih potpora znanstveno-istraživačke zajednice.

Kloniranje ne stvara samo zdravstvene probleme, već i etičke. Smatra li se čovjek mudrijim od zakona prirode?

Kloniranje ne stvara samo zdravstvene probleme, već i etičke. Smatra li se čovjek mudrijim od zakona prirode?

Nadalje, dolazimo do suštinskog pitanja, je li klonirani pas istinska replika originalnog ljubimca?

Postoje mnoga svjedočanstva vlasnika koji su se odlučili na ovaj čin. Dok jedni tvrde da su dobili svog pokojnog ljubimca natrag, te su uvjereni da se i njegova duša vratila u tijelo svojeg klona, ima i onih koji su svjesni da su dobili izgledom istog psa no karakterno posve drugačijeg.
Sam dr. Hwang priznaje:

“Iako smo napravili velike pomake od 2005. kada smo uspješno reproducirali našeg prvog psa, afganistanskog hrta po imenu Snoopy, kloniranje je još uvijek daleko od egzaktne znanosti. Tada je stopa uspješnih začeća i okota iznosila samo 2% dok danas govorimo o 30%. Stvari se uvijek mogu zakomplicirati, štenci se mogu okotiti s lakšim ili težim malformacijama ili s poteškoćama u razvoju, no mi našim klijentima garantiramo zdravo štene, i ako postupak ne uspije iz prve, pokušavamo ponovno.”

Na upit prodaju li oni, metaforički gledano, u suštini samo novo štene nazad klijentu, dr. Hwang odgovara:

“Priznajemo da klijenti ne dobivaju svog starog psa, već novog koji jako jako liči na starog. Govoreći o kloniranju, uzmimo za primjer jednojajčane blizance. Pas neće biti 100% isti, pogotovo ako govorimo o, recimo, dalmatineru (Dalmatinski pas). Karakteristične crne točke sigurno neće biti identične. No ukoliko kloniramo primjerke bez toliko vanjskih obilježja, vrlo teško će se uočiti bilo kakva razlika. Najčešće klijenti žele klonirati mješance koji su sami po sebi unikatni i teško ih je prirodnim putem ponovno reproducirati. No kloniranjem, mi garantiramo da će klonirani mješanac imati identičan izgled i temperament. Za primjer ću navesti jednog klijenta koji tvrdi da njegov klonirani pas ima iste obrasce ponašanja kao i stari, kod svakog obroka uzima dio po dio hrane te ga odnosi dalje od zdjelice kako bi ga pojeo.”

No, postoje i oprečna mišljenja, pa tako prof. Robin Lovell-Badge, predstojnik odjela za razvojnu genetiku MRC Instituta za Medicinskih Istraživanja, priznaje mogućnosti tehnike kloniranja pasa no upozorava na ne efikasnost samog procesa te da se njime ne može stvoriti replika originalnog ljubimca. Embrij može stradati u bilo kojoj fazi gestacije, kao i samo štene nakon okota,  a pri tom se moraju uzeti i u obzir posljedice koje snosi surogat majka u slučaju pobačaja neuspjelog embrija ili gubitka šteneta. Iako genetički identični, novi štenci ne mogu i ne moraju biti potpuno isti, pogotovo kod njihovih fenotipskih obilježja, dakle u izgledu, anatomiji, fiziologiji i/ili ponašanju. Situacija se dodatno mijenja činjenicom, ukoliko novi pas ne ispuni očekivanja vlasnika u svim navedenim karakteristikama, njegovo ponašanje prema štenetu će se sasvim sigurno promjeniti, a time i smanjiti mogoćnost ‘ponavljanja’ novog Fifija, Rufusa ili Fida…

Istu teoriju potvrđuje i prof. Tom Kirkwood, dekan Newcastle Sveučilišta:

“Ljubimca ne oblikuje samo njegova genetika, nego i niz nepredvidivih utjecaja kojima biva izložen tijekom svog razvoja. Sušto kloniranje naprosto to ne može nadjačati. Budući da sam i osobno vlasnik psa ljubimca, vrlo dobro shvaćam jačinu emocionalne povezanosti, no uzimajući u obzir činjenicu da psi imaju kraći životni vijek od nas, jedan od najbitnijih aspekata te povezanosti i odnosa leži upravo u načinu kako ćemo proživjeti bol uzrokovanu njihovom smrću.”

Dodajemo kako je “The Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animals”, široj javnosti poznatiji kao RSPCA, još 2005., već nakon prvih objava o kloniranju pasa, izrazio svoje zgražanje te ga smatra:

“Potpuno nemoralnim iskorištavanjem znanosti i životinja. Prema dosadašnjim dokazima, kloniranje uzrokuje stvaranje potomstva s ozbiljnim zdravstvenim problemima, poput tumora, upala pluća i prekomjeran rast. Osim navedenog, u svrhu razvoja ove tehnologije, koriste se eksperimenti nad životinjama, u ovom slučaju psima, što je samo po sebi dovoljan razlog za našu zabrinutost i ne zadovoljstvo zbog boli i nesreće koja im je time uzrokovana. Većina znanstvenika se poziva na medicinske i veterinarske dobrobiti ovakvog načina istraživanja, iako je vjerojatnije da time samo žele dobiti odobrenje šire javnosti. Međutim, RSPCA smatra te tvrdnje neutemeljenima. Ovakav vid istraživanja nije ništa doli puko provjeravanje može li se to uistinu napraviti, bez razmišljanja o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama za te životinje. Izraziti naglasak stavljamo na činjenicu da se sva tehnologija upotrebljena u svrhu istraživanja kloniranja životinja mogla preusmjeriti na borbu protiv nasljednih bolesti kod čistokrvnih pasmina što bi samo po sebi bilo svrsishodnije i humanije rješenje od reprodukcije pasa s već urođenim genetskim bolestima.”

Cijelu priču završavamo citatom Glasnogovornika udruge People for the Ethical Treatment of Animal – PETA:

“Sasvim je razumljivo da pojedini ljudi maštaju o repliciranju svojih obožavanih ljubimaca, no postupak kloniranja, čak i kada je uspješan, pruža nam samo genetsku repliku. Baš kao što su blizanci dvije različite osobe, tako i klonirani ljubimci poprimaju potpuno različite osobine. Mi ne možemo uskrsnuti živote preminulih, ali možemo pružiti šansu za boljim i sretnijim životom onim živima kojima je to najpotrebnije.”

Reference:

Would you clone your DOG? South Korean scientist is offering one British canine owner the chance to recreate his best friend

Dog cloning to arrive in Britain

If your dog is about to die, why not clone it?

Dog cloning is unethical

Why cloning is a terrible way to bring your pet dog back from the dead

Hwang Woo-suk