PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

ZABORAVLJENI HOLOKAUST: Užasi armenskog genocida

Autor: Lucija Perkov

Matrix World

Armenski genocid je sistematsko istrebljenje koje se dogodilo za vrijeme Prvog Svjetskog rata, a najudarnija godina bila je 1915 . Izvršitelji genocida bili su podanici turskog carstva: agenti i vojnici, ali i obični civili. Pokolj se događao u dvije faze. Prva faza je započela masovnim ubojstvima radno sposobnih odraslih armenaca, a ubojstva su se vršila prisilnim radom i sveopćim masakrima. Nakon toga u drugoj fazi Turci su počeli deportirati žene, djecu, starije i nemoćne, a odradili su to tako što su ih poslali na marševe smrti u Sirijsku pustinju.

Fotografija koju je napravio veleposlanik SAD-a u Otomanskom carstvu, uz napomenu: "Slike poput ovih se vide na sve strane, turci pod krinkom deportacije ubijaju armence na različite načine."

Fotografija koju je napravio veleposlanik SAD-a u Otomanskom carstvu, uz napomenu: “Slike poput ovih se vide na sve strane, turci pod krinkom deportacije ubijaju armence na različite načine.”

Sveukupno jr ubijeno 1.5  milijuna ljudi. Većinom su to bili Armenci, ali Turci su također ubijali brojne sirijske krščane, Grke i ostale nacionalne manjine. Ubijali su ih na sve moguće načine uključujući i medicinske eksperimente koji su se vršili na žrtvama. Armenski genocid bio je preteća genocidu koji su nacisti vršili nad Židovima.

Turčin mami komadom kruha izgladnjelu armensku djecu.

Turčin mami komadom kruha izgladnjelu armensku djecu.

Masovno ubijanje Armenaca od strane otomanskih Turaka tijekom Prvog svjetskog rata vrlo je osjetljivo pitanje. Turska se opirala pozivima sa svih strana svijeta da prizna postupke od 1915. – 1916. godine kao genocid, dok su se razni povjesničari nastavili prepirati oko tog pitanja. Što se dogodilo? Postoji opća suglasnost da je stotinu tisuća Armenaca ubijeno kada su ih otomanski turci masovno deportirali iz istočne Anatolije u Sirijsku pustinju i drugdje od 1915 – 1916. godine. Bili su ubijeni ili bi umrli od gladi i bolesti. Konačan broj ubijenih Armenaca osporen je od strane Turaka. Armenci tvrde kako je tih godina ubijeno 1,5 milijuna ljudi. Turska republika navodi kako ih je bilo samo 300 tisuća. Prema podatcima Međunarodne udruge za genocid broj poginulih dosezao je “više od miljun”. Što je genocid? Članak dvije UN-ove konvencije o genocidu, održanih u prosincu 1948. godine, opisuju genocid kao vršenje radnji kojima se namjerava ” Uništiti, u cjelini ili djelomično, nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu “. Jesu li ubojstva bila sustavna? Glavno pitanje rasprave na konvencijama bilo je da li se sklop događaja od 1915 – 1916. godine može prozvati genocidom prema okolnostima u kojima je počinjen. Mnogi povjesničari, politički dužnosnici  i armenci smatrali su kako je to bio genocid, ali veliki broj učenjaka je također preispitivao tu činjenicu.

Aemenska djeca u marševima smrti. Osim sustavnog ubijanja, mučenja i sakaćenja, turski vojnici, agenti i civili su organizirali marševe smrti, vodeći izgladnjele ljude po sirijskoj pustinji kako bi umrli od iznemoglosti.

Aemenska djeca u marševima smrti. Osim sustavnog ubijanja, mučenja i sakaćenja, turski vojnici, agenti i civili su organizirali marševe smrti, vodeći izgladnjele ljude po sirijskoj pustinji kako bi umrli od iznemoglosti.

Turski dužnosnici prihvatili su činjenicu kako zločini jesu počinjeni, ali su vodili žestoku raspravu oko pitanja da li su zločini počinjeni s namjerom da se sistematski istrijebe armenski kršćani, te tvrde da je u ratu također poginuo veliki broj turskih muslimana. Koji je bio politički kontekst? Dužnosnički Pokret mladih Turaka koji je bio na vrhuncu moći 1908. godine pokrenuo je niz mjera protiv Armenaca dok se otomansko carstvo borilo protiv gubitka rata. Pokret koji se je nazivao odborom za Jedinstvo i Napredak stupio je u Prvi Svjetski rat na strani Njemaca 1914.godine. Turska propaganda prikazivala je Armence kao sabotere na strani Rusa tzv. “petokolonaše”.

Iako smo ovakve slike naučili gledati iz geta u drugom svjetskom ratu, na fotografiji je tipičan primjer turskog iživljavanja na armenskom narodu i kršćanima za vrijeme prvpg svjetskog rata.

Iako smo ovakve slike naučili gledati iz geta u drugom svjetskom ratu, na fotografiji je tipičan primjer turskog iživljavanja na armenskom narodu i kršćanima za vrijeme prvpg svjetskog rata.

Datum 24. travnja 1915. godine Armenci obilježavaju kao početak genocida. Na taj dan turska vlada uhitila je 50 armenskih intelektualaca i članova njihovog odbora, koji su bili pogubljeni. Armenci u otomanskoj vojsci bili su razoružani te ubijeni, a armensko vlasništvo bilo je zaplijenjeno. Jesu li prozvani odgovorni? Godine 1919. i 1920. suđeno je nekoliko turskih visokih dužnosnika povezanih sa počinjenim zločinima. Lokalni guverner Mehmed Kemal optužen je, a potom objeđen zbog masovnih ubojstava armenaca. Vrhovni vođe Pokreta mladih Turaka “Tri Paše” , koji su vladali na anatolskom području Yozgat koji su pobjegli u inozemstvo, u odsutstvu. Povjesničari dovode u pitanje pravednost tih suđenja, tj. da li su osuđeni pravi krivci ili su turske vlasti na taj način samo htjele umiriti pobjednike rata. Tko smatra događaje genocidom, a tko ne ? Argentina, Belgija, Kanada, Francuska, Italija, Rusija i Urugvaj su među jednima od 20 zemalja koje su službeno priznale genocid nad Armencima. Europski parlament i UN-ov Pododbor za suzbijanje diskriminacije i zaštitu manjina također su priznali genocid. Velika Britanija, SAD i Izrael su među onima koji koriste različitu terminologiju za opisivanje događaja.

Najpoznatija fotografija armenskog holokausta, smatra se kako su turski vojnici silovali, mučili i na koncu razapeli na križeve nekoliko tisuća armenskih žena.

Najpoznatija fotografija armenskog holokausta, smatra se kako su turski vojnici silovali, mučili i na koncu razapeli na križeve nekoliko tisuća armenskih žena.

Godine 2006. Turska je osudila rezultate francuskih parlamentarnih izbora, prema kojima bi bilo nehumano poreći armencima genocid koji su pretrpjeli. Premda prijedlog nije postao zakonom, Turska je prekinula vojne odnose s Francuskom. U ožujku 2010 , Turska je povukla svojeg veleposlanika u Washingtonu nakon gotovo donesene odluke nakon sjednice Američkog Kongresnog Odbora, prema kojoj bi se počinjena ubojstva nazvala genocidom, usprkos protivljenju Bijele Kuće. Administracija Baracka Obame pozivala se na to da odluka nije donesena od strane cijelog Kongresa. Niz političkih utjecaja Ubojstva se smatraju korijenom novije armenske povijesti koja ujedinjuje armensko iseljeništvo. Armenci su jedan od najraspršenijih svjetskih naroda. U Turskoj je ugušena javna rasprava o tom pitanju. U Turskoj, javna rasprava o tom pitanju je ugušena . Članak 301. Kaznenog zakona, kazneno goni  autore istaknutih tekstova koji ukazuju na to da su Turci počinili masovna ubojstva Armenaca i smatraju to uvredom svojeg naroda.  Među njima su Nobelovac Orhan Pamuk i Hranta Dinka, koji je kasnije ubijen je u siječnju 2007. Ubio ga je nacionalistički nastrojen tinejđer kojem je održano suđenje za ubojstvo. Europska unija izjavila je kako prihvaćanje armenskog genocida nije uvjet za ulazak Turske u Uniju. Jesu li još uvijek zahlađeni odnosi između Turske i Armenije?

Nakon desetljeća neprijateljstva odnosi između Turske i Armenije pomalo su “zatoplili” te su potpisale porazum u listopadu 2009. godine. Time su uspostavljeni diplomatski odnosi i uzajamno su otvorene granice. No, sporazum tek treba biti ratificiran u oba parlamenta, a neki ljudi u Ankari optužuju Armeniju da pokušava promjeniti uvjete sporazuma. Otežavajući čimbenik je međusobno nepovjerenje zbog Nagorno-Karabahskog sukoba, nastalog zato što Turska podupire Azerbajdžan u sporu oko Nagorno-Karabaha, teritorija unutar Azerbajdžana koji pripada Armeniji od rata iz 1990. godine.

Istraživanja Vjerovali ili ne neki ljudi ne smatraju taj skup nemilih događaja genocidom. Prema navodima autora članka živimo u vremenu u kojem institucije osim novcem i posjedima također vladaju ljudskim umom. Kako se pokazalo Armenija nije bila dovoljno velika, niti dovoljno prijeteća zemlja da bi ikome stalo do toga što se dogodilo, stoga je moto raznih institucija diljem svijeta bio da se ne treba pričati o tome što se dogodilo u prošlosti. U očajanjima da zadrže dobar imidž svoje države turska vlada je dugo godina uporno nastojala obrazložiti cijeli događaj kao nužan i ograditi se od riječi „genocid“ kao zajedničkog naziva tog skupa raznih zločina koji su izvršeni nad manjinama koje su živjele u Turskom carstvu. Mnoge institucije su iz političkih razloga „stavile pod tepih“ ovo pitanje. Dva najveća promašaja Rezultati istraživanja pokazali su da istraživanje nije bilo totalni promašaj. Nekoliko europskih država, ali i država diljem svijeta  izjasnilo se da su događaji nad Armencima genocid, točnije 22 države od 200 država ispitanika. Usredotočimo se na dva najveća promašaja. Države koje su svakako trebale priznati armenski genocid kao neoporecivo zlo nisu to učinile. Prvi promašaj bio je SAD Autor teksta navodi kako je i ranije pisao za veliku izdavačku kuću i kad je za udžebnik povijesti napisao opširan tekst na ovu temu, urednik mu je skratio tekst na jedva dva odjeljka. Na to ga je natjerao državni odjel (SAD-a) uz obrazloženje da trebaju udovoljiti Turskoj zbog diplomatskih odnosa, sa čime su se složili šefovi izdavačke kuće. Tako je istina ponovno podlegla institucijama. Jedini američki predsjednik koji je za ovo pitanje koristio riječ „genocid“ bio je Ronald Reagan u svom govoru koji je održao 22. travlja, 1981. Sadašnji američki predsjednik Barack Obama koristio je ovu riječ tijekom predsjedničke kandidature, ali kad je postao predsjednik odlučno je odbio nazivati te događaje genocidom. Još jednom je dokazano da se istina gasi tamo gdje institucija počinje. Dakle, jedini američki predsjednik koji je to priznao (Reagan), služio je prosjećnom narodu, a ne „eliti“. Unatoč nekim njegovim manama, Reagan je većinu svog mandata služio narodu, a ne isntitucijama. Drugi promašaj bio je Izrael Nevjerojatno je kako žrtve priznatog nacističkog genocida odbijaju priznati genocid koji nije bio ništa manje tragičan i dogodio se čak prije genocida nad Židovima. Mnogo izraelskih i židovskih skupina (kao što je Unija za židovske reformacije) svakako priznaje genocid nad Armencima, ali židovska legislatura donijela je odluku da to neće nazvati genocidom kako bi zadržali međunarodne odnose sa Turskom i Azerbejdžanom. Autor teksta njihov postupak naziva tragičnim iz razloga što su upravo Židovi prije nekoliko milenija podarili svijetu princip koji glasi : „Pravda uvijek mora biti iznad vladavine“. Dok su mnogi Izraelci i dalje dobri i pošteni ljudi, izraelska vlast se odmetnula od izvornih židovskih principa. Nemojte nikad zaboraviti…,… Kad je Adolf Hitler započinjao svoju agresiju nad Poljacima, London Times je objavio njegovu izjavu koja je glasila :

„Idite, ubijajte bez milosti. Na kraj krajeva, tko se uopće sjeća Armenaca“.

U ime poštenja i budućnosti, zapamtite Armence. Također zapamtite da pravda uvijek mora biti iznad institucija i vlasti!

Zaboravljeni holokaust: Užasi armenskog genocida – drugi dio

Izvor:

THE FORGOTTEN HOLOCAUST Q&A: Armenian genocide dispute

Armenian Genocide