Autor: urednici Matrix Worlda

Uoči Prvog svjetskog rata u Turskom carstvu koje je bilo na rubu propasti živjelo je dva milijuna Armenaca. Godine 1922. bilo ih je oko četiristo tisuća. Ostalih oko milijun i po Armenaca ubijeno je usred onog što povjesničari nazivaju genocidom.

Kako povjesničar David Fromkin piše u svojoj povijesnoj knjizi koja se tiče Prvog svjetskog rata silovanja i premlaćivanja Armenaca su bila uobičajena, oni koji nisu ubijeni poslani su u pohode smrti kroz planine i pustinje bez hrane, pića i skloništa. Stotine tisuća Armenaca s vremenom je podleglo teškim uvjetima a preživjeli su ubijeni.

U prvom naletu turskog divljanja nad Armencima su nastradali najpoznatiji muškarci. Činjenica je da su Turci također ubijali kršćane, bez obzira na naciju. Nakon ubijanja muškaraca krenulo se sa silovanjima i mučenjima žena i djece.

Pravnik Raphael Lemkin potaknut nizom događaja počeo je istraživati taj slučaj kao namjeru Turaka da eliminiraju cijelu naciju općim masakrom. On je ujedno i prvi koji je te događaje nazvao genocidom, ali nije iskoristio tu riječ do 1943. kad je aludirao na to da su njemački nacisti izvršili genocid nad Židovima u svojoj knjizi koju je objavio godinu dana kasnije.

Prema Turcima događaji 1915. nisu ništa drugo nego neizbježna posljedica rata koji je označavao kraj jednog moćnog carstva. Tvrdnjama da ubojstva Armenaca nisu bila s predumišljajem i da nije postojala namjera sistematskog istrebljenja naroda, Turci poriču činjenicu da su izvršili genocid i svaki pokušaj treće strane da nazove njihove postupke genocidom smatraju uvredom vlastitog naroda i štoviše kaznenim djelom. Takav nastup Turaka čini problem još većim.

Turski vojnici na brijegu napravljenom od poluzatrpanih ubijenih Armenaca. Ovakve fotografije su turski vojnici često pravili kako bi veličali svoju “pobjedu.”

Utjecajna zajednica Armenaca u SAD-u, čije sjedište se nalazi u Los Angelesu, vrši pritisak na Američki kongres ne bi li priznali armenski genocid. Turska na to ljutito reagira uz prijetnju da će prekinuti vojni sporazum sa SAD-om kao i sa Francuskom koja je osudila taj zločin kao genocid. U jesen 2007. godine većina članova kongresnog odbora je izglasala u korist Armenaca, međutim administracija tadašnjeg američkog predsjednika Busha naglasila je da bi to moglo biti kritično za vojni savez s Turskom, a u to vrijeme više od 70% američkih vojnih zaliha potrebnih za rat u Iraku je stizalo zračnim putem u tursku bazu Incirlik. Zbog toga je pitanje armenskog genocida obustavljeno u korist Turaka.

Korijeni genocida zapravo potječu iz pada Turskog carstva.

Vladari carstva su bili Kalifi tj. vođe islamskih zajednica. Manjinama poput Armenaca kršćanskog podrijetla bilo je dozvoljeno održavati religijske, društvene i zakonske strukture ali su se zbog toga često nalazili na meti povišenih poreza i drugih mjera.

Armenci, koji su bili većinom naseljeni u sjevernoj Anatoliji, pretežito su bili trgovci i industrijalci. Prema riječima povjesničara živjeli su bolje od većine svojih susjeda Turaka koji su bili zemljoradnici ili slabo plaćeni vladini dužnosnici u vojsci. Krajem 20-tog stoljeća nekoć rasprostranjeno Tursko carstvo je stjerano u kut, prema sjeveru od strane pobunjenika kršćanskog podrijetla. Tada je Tursko carstvo izgubilo većinu teritorija u Balkanskim ratovima koji su trajali od 1912. do 1913., time je Tursko carstvo postalo predmet govorkanja sirijskih nacionalnih intelektualaca u Damasku i drugim arapskim gradovima.

Genocid nad Armencima, dobro planirano masivno ubojstvo golorukog i nezaštićenog naroda.

Pokret Mladih Turaka činila je vojska mladih ambicioznih i nezadovoljnih časnika koji su dosegli vrhunac moći 1908. godine. Oni su odlučili modernizirati, ojačati i „poturčiti“ carstvo. Na čelu njihovog pokreta bili su „Tri Paše“,moćni trijumvirat koji je dijelio naredbe. U ožujku 1914. Pokret Mladih turaka pristupio je Prvom svjetskom ratu kao saveznik Njemačke. Oni su krenuli u napad Zapada u nadi da će osvojiti anatolski grad Baku, što bi bilo pogubno za ruske sile sa Kavkaza, ali su poraženi u bitci kod Sarikemiša.

Anatolski Armenci okrivljeni su zbog udruženja s Rusima te ih je pokret Mladih Turaka kao „Petu kolonu“ i samim time prijetnju državi. Dio armenskih nacionalista zaista je formiralo vojsku gerilaca koju su surađivali s Rusima i nakratko su zauzeli turski grad Van u proljeće 1915.

Datum 24. ožujka 1915. Armenci obilježavaju kao početak genocida. Tada je zarobljeno nekoliko stotina armenskih intelektualaca koji su kasnije pogubljeni. Smatra se da je genocid trajao sve do 1917. međutim masakri Armenaca događali su se i prije 1894.,1895.,1896. i 1909., a ponavljali su se i između 1920. i 1923.

Odjel za proučavanje holokausta i genocida na sveučilištu u Minnesoti je kroz svoja istraživanja utvrdio da je prije genocida u Turskom 1914. carstvu živjelo 2,133,190 Armenaca a 1920. samo 387,800.

Iako se o broju armenskih žrtava i danas spore mnoge zemlje, činjenica je da je među žrtvama bilo najviše žene i djece. Turci su naročito uživali u izgladnjivanju malenih nezaštićenih Armenaca koji su umirali mjesecima.

U početcima maskara The New York Times aludirao je na to da se vrši istrebljenje kršćanske manjine u Aziji.

Pokret Mladih Turaka koji sebe nazivaju Odborom za jedinstvo i napredak pokrenuo je niz mjera protiv Armenaca, uključujući zakonske mjere od strane vojske i vlade da deportiraju svakoga za koga je postojala osnovana sumnja da je prijetnja državi.

Kasnije doneseni zakon omogućavao je zapljenu napuštene armenske imovine. Armencima je naređeno da predaju nadležnima bilo kakvu vrstu oružja koje posjeduju. Također su razoružani oni koju su bili u vojsci i zatim su poslani u radne logore gdje su bili ili ubijeni ili osuđeni na rad u teškim uvjetima koji su dovodili do smrti.

Kosti žrtava armenskog genocida iskopane iz samo jedne masovne grobnice.

Pogubljeni su pokapani u masovne grobnice a preživjeli muškarci, žene i djeca su poslani u marševe smrti kroz sirijsku pustinju do koncentracijskih logora. Oni koji nisu pogubljeni putem umirali su od iscrpljenosti, gladi i izloženosti nehumanim uvjetima.

Većinu ovih događaja dokumentirali su zapadnjački diplomati i misionari koji su bili zgroženi ratnim zločinima koje su vršili Turci. Njemačka kao njihov saveznik koja je tada šutjela o tome, nakon što su krajem rata isplivali zapisi o masakru, ogradila se od toga osuđujući turske postupke i zgražajući se na njima.

Neki povjesničari slažu se da su se dogodila masovna ubojstva, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je tu riječ o genocidu jer nema konkretnih dokaza da je sve to bilo planirano unaprijed.

The New York Times bavio se tim problemom kroz 145 članaka samo u 1915. s naslovima poput „Apel Turskoj da prestane s masakrima“. U tim člancima opisivali su postupke protiv Armenaca kao sistematske, odobrene i organizirane od strane vlade.

Telegram veleposlanika SAD-a iz Otomanskog carstva u kojem se opisuje masakr nad nevinim armenskim narodom.

Američki ambasador Henry Morganthau Stariji također je ostao bez riječi. U svojim memoarima navodi kako su turske vlasti dale naredbe za deportacije, te su praktički dali nalog za istrebljenje cijele nacije, dok su u potpunosti bili svjesni svojih postupaka te u razgovoru s njim nisu pokazali ni najmanju namjeru da prestanu s masakrom.

Nakon predaje Turskog carstva 1918. Tri Paše su pobjegli u Njemačku gdje su im je pružen azil ali i organizirana grupa Armenaca, zvala se Operacija Nemesis, koja krenula u potragu za njima. U ožujku 1921. jedan paša je pronađen i ubijen usred bijelog dana na ulici Berlina pred svjedocima. Atentator se pozivao na ludilo zbog masovnih ubojstava koja su počinjena pa ga je porota oslobodila za nešto više od sat vremena. To je bio presudan dokaz na njegovom suđenju koji je izazvao interes Rafela Lenkina tvorca riječi genocid.

Zaboravljeni holokaust: Užasi armenskog genocida – prvi dio

Izvor:

Wiki – Armenian Genocide

Armenian Genocide of 1915: An Overview

David Fromkin

Henry Morgenthau