PONERIZACIJA DRUŠTVA

Opus Dei i mrcvarenje tijela s blagoslovom Vatikana

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

U zadnjih nekoliko tjedana imali smo priliku čuti puno insinuacija vezanih za rad i djelovanje Opusa Dei u Hrvatskoj. S obzirom da se ova „osobna prelatura“ Katoličke Crkve deklarirala kao organizacija koja pomaže „običnim ljudima da žive svoj kršćanski poziv,“ odlučili smo malo dublje zaviriti u određene značajke „djela božjega.“

Nećemo pisati o tome kako je nastao Opus Dei i tko ga je stvorio, nećemo čak niti pisati o njegovom razvojnom putu i kako se iz ničega pretvorio u jednu od najtajanstvenijih i najbogatijih crkvenih organizacija s pozicijom jačom od mnogih prastarih kršćanskih bratovština. Ovaj tekst će pokušati otkriti kakvi su ljudi unutar Opusa Dei i što im je toliko važno da se razlikuju od ostalih vjernika.

Plemeniti ciljevi ili nešto sasvim drugo?

U hrvatskom dijelu Wikipedije stoji sljedeća stvar vezana za Opus Dei:

„Opus Dei pomaže običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevnici nudeći im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne. Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost – temeljnu ideju da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta – posebice na svetost koja se ostvaruje običnim radom i u svakodnevnim obvezama. Taj cilj se ostvaruje duhovnim obnovama, jutarnjim i večernjim razmatranjem, tečajevima filozofije i teologije i individualnim duhovnim vodstvom, ponajprije za pripadnike, ali i za ostale koji osjećaju potrebu za takvom duhovnom pomoći.

Sjedište OPusa Dei u Rimu, ova udruga posjeduje ogromno bogatstvo i nebrojene nekretnine, jer svi članovi moraju "odriješiti kesu" kako bi se pokazali vrijednima penjanja u organizacijskoj ljestvici.

Sjedište Opusa Dei u Rimu, ova udruga posjeduje ogromno bogatstvo i nebrojene nekretnine, jer svi članovi moraju “odriješiti kesu” kako bi se pokazali vrijednim penjanja u organizacijskoj ljestvici.

Glavno apostolsko djelovanje Opusa Dei se ostvaruje po njegovim pripadnicima koji kao slobodne i odgovorne osobe djeluju samoinicijativno. Osim toga postoje i korporativna djela (pripadnici Opusa Dei zajedno sa suradnicima i ostalima), a to su konferencijski centri, škole i sveučilišta, studentski domovi, klubovi za mlade, poljoprivredne škole i zdravstvene ustanove u kojima Opus Dei brine isključivo o duhovnim i vjerskim aspektima. Uvijek se radi o neprofitnim pothvatima usmjerenim na obrazovne, karitativne ili slične socijalne usluge.“ Kraj citata.

Čitajući plemenite retke o Opusu Dei, ne možemo ne primijetiti kako svaki katolički vjernik ima te iste mogućnosti, pa čak i obveze, ako živi i djeluje po „Svetoj knjizi,“ tako da se s pravom pitamo, zar je zaista potrebna organizacija unutar okrilja Crkve kako bi vjernici živjeli vjeru? Dodatnim pregledom teksta u Wikipediji, nepoznati urednik teksta nam objašnjava što rade vjernici pripadnici Opusa Dei:

„Uglavnom rade na svojim poslovima i žive obiteljskim i društvenim životom kao svatko drugi, čineći baš ono što bi činili i da nisu u Opusu Dei. Duh Opusa Dei ih potiče da te svakodnevne zadatke učine toliko vrijednima da se mogu prikazati Bogu, kao i da bolje služe svojoj obitelji, prijateljima i društvu. Na taj način oni nastoje rasti u kršćanskoj kreposti baveći se svojim poslom i drugim svakodnevnim aktivnostima, te poticati i druge da tako čine.

Kršćansko odricanje i tjelesna patnja su dio nauka Opusa Dei. Na slici vidite inventar za dragovoljno samo-kažnjavanje članova Opusa Dei.

Kršćansko odricanje i tjelesna patnja su dio nauka Opusa Dei. Na slici vidite inventar za dragovoljno samo-kažnjavanje članova Opusa Dei.

Da bi to postigli redovno pristupaju sakramentima i svaki dan odvajaju vrijeme za molitvu, duhovnu literaturu i druge oblike pobožnosti. Nastoje prakticirati kršćansko odricanje, posebice u malim stvarima – na poslu, u obitelji, dajući drugima prvenstvo, pazeći na detalje itd. Obavljaju godišnju duhovnu rekolekciju, pohađaju predavanja ili tečajeve o vjeri i oblicima razvijanja duhovnog života.“ Kraj citata.

Ni u ovom dijelu nismo našli ništa sporno niti uznemiravajuće, no da bismo shvatili kako je statut jedno, a stanje na terenu drugo morat ćemo pregledati neke interesantne uratke koji su objavljeni u medijima.

Rođenje s grijehom

Poznavateljima katoličkog katehizma je znana kovanica „Istočni grijeh,“ no da biste zaista shvatili koliko se duboko poigrava s ljudskim umovima trebamo se pozabaviti katoličkim stajalištima o grijehu per se.

Crkva je uspjela nametnuti stav kako postoji kolektivna krivica koja se predaje s koljena na koljeno. Ovo čudno stanovište je najbolje objašnjeno na stranici „No censorship,“ čije djelove prenosimo:

Odgovornost za djela koja činimo je isključivo osobna, dakle za djela koja ja činim mogu odgovarati isključivo ja. Ako moji roditelji žive u grijehu oni će za to odgovarati, a ne ja. Isto je i u obrnutom slučaju, ako ja ne vjerujem u Isusa i živim bezbožnim životom, na dan Suda ja, a ne moji roditelji će odgovarati za to. (Ako vam to nije jasno molim vas da obavezno pročitate knjigu proroka Ezekiela 18. cijelo poglavlje).

Nakon što smo to shvatili pitamo se što je „Istočni grijeh“. Da bi smo to razumjeli moramo ući u umove katoličkih teologa i razumjeti njihovu „priču“. Oni naime tvrde da su Adamovim padom u grijeh svi ljudi postali grešni. To dakako nije sporno, Biblija to također govori. Ono što je sporno je sljedeće: Oni tvrde da ja snosim odgovornost za grijeh koji je Adam počinio.

Takvo nešto ne spominje se nigdje u Bibliji, to je isključivo nauk Katoličke Crkve, ali da bismo shvatili zašto je došlo do takvog nauka moramo se vratiti u prošlost i prijeći jednu točku u budućnost.

Tradicionalni prikaz izgona iz raja na čijim osnovama se stvorio navodni "istočni grijeh."

Tradicionalni prikaz izgona iz raja na čijim osnovama se stvorio navodni “istočni grijeh.”

Kada je jedan papa prevodio Bibliju na latinski došlo je do naizgled male pogreške u prijevodu. Naime stih koji govori „da su po Adamu svi postali grešni“ (što je istina), oni su zamjenili stihom „da su po Adamu svi sagriješili“. Uviđate razliku? Drugim riječima, da sada nisam postao samo grešan već sada i snosim krivnju za ono što je Adam učinio.

Katolička teologija onda je otišla korak dalje i zaključila, da su bebe grešne, te ih iz tog razloga treba krstiti da ne bi morale ići u limb (taj je nauk u međuvremenu ukinut) ili u čistilište (taj nauk još nije ukinut iako nije ništa manje bizaran). Takav nauk suprotan je Bibliji. Ja ne mogu odgovarati za ono što je učinio Adam, jer to nisam ja učinio već Adam.“ Kraj citata.

S ovakvim stavom i crkvenim učenjem, niti ne čudi da su mnogi laici i „sveci“ sebe kažnjavali na sve moguće načine kako bi „izbili“ grijehe iz svoga uma i tijela, a obratimo li pozornost na djelovanje Opusa Dei vidjet ćemo da je njihov način rješavanja grijeha više nego li bolestan, i to u pravom smislu te riječi.

Mrcvarenje tijela i čišćenje od grijeha?

2010-te godine Daily Mail je objavio tekst koji pokušava objasniti zašto bi naoko normalne osobe mučile sebe nekoliko sati dnevno s bodljikavim željeznim stezalicama za bedre (celice) kako bi uspjele živjeti u celibatu i duševnoj čistoći.

Sarah Cassidy izgleda sasvim normalna žena, no svake noći ona muči sebe po nekoliko sati s posebno napravljenim alatima kako bi "grijeh" izbila iz glave.

Sarah Cassidy – direktorica jedne osnovne škole – izgleda sasvim normalna žena, no svake noći ona muči sebe po nekoliko sati s posebno napravljenim alatima kako bi “grijeh” izbila iz glave.

Ova tiskovina detaljno opisuje svakodnevicu osoba poput Sarah Cassidy – direktorice jedne osnovne škole – pripadnice Opusa Dei, te napominje da one u svakodnevnom mrcvarenju svoga tijela ne vide ništa sporno. Zbog lakšeg snalaženja s praksom samokažnjavanja Opusa Dei prevodimo dio spomenutog teksta:

„Sarah Cassidy je ozbiljna i sposobna žena, direktorica osnovne škole, no Sarah ne želi imati djecu niti muža. Sarah živi sama i u celibatu – i tome je odlučna. Svake noći ona zaveže za gornji dio svoje bedre napravu koja na sebi ima oštre bodlje, tu napravu Sarah jako stegne, tako da joj šiljci probijaju kožu i meso. Ta željezna naprava se naziva cilice.

Većini žena bi se ovakva praksa činila naročito mazohistička, pa ipak Sarah smatra kako joj cilica omogućava  supresiju seksualne želje te da je bol čisti od grijeha.

Tipična cilice koju koristi Sarah i mnogi drugi članovi Opusa Dei.

Tipična cilice koju koristi Sarah i mnogi drugi članovi Opusa Dei-a.

Koji su to grijesi jako je teško zamisliti, no za Sarah samokažnjavanje je jako dobra stvar jer ne pije, ne drogira se i nikada nije imala seksualni odnos. Čak što više ona je starija članica Opusa Dei – jedne od najkontroverznijih udruga unutar Katoličke Crkve.

Dan Brown je ovu udrugu u svom djelu „The Da Vinci Code“ opisao kao mračnu i opskurnu, no zapravo je se tereti i za: opsesivnu tajnost, elitizam, ženomrstvo, a kritizirane su metode ove udruge i način regrutiranja novih članova. Javnost je zapravo najviše osupnuta takozvanom mortifikacijom (mrcvarenjem) tijela – ritualističkom formom samo-ozljeđivanja koju prakticiraju brojni članovi Opusa Dei. Iako je ova praksa javno osuđena, broj korisnika tjelesne mortifikacije se godinama ne smanjuje.“ Kraj citata.

Naravno, moglo bi se pomisliti kako je jedan britanski portal iznimno negativno nastrojen prema katoličkim udrugama te da preuveličava samokažnjavanje osoba poput Cassidyce, ali to zapravo nije tako, jer je sam Opus Dei na svojim internetskim stranicama opisao što samokažnjavanje znači i zašto se njihovi članovi često muče uz blagoslov vrhuške udruge i crkve.

Evo izvoda s američkog dijela web stranice Opusa Dei, na kojoj odgovore daje njihov svećenik, otac Mike Barett, direktor kapele Svetoga Križa i Katoličkog centra u Houstonu:

„Očigledno je da su tvorci filma „The Da Vinci Code“ htjeli šokirati gledatelje s korištenjem cilice i samo discipliniranjem pripadnika Opusa Dei, no praksa je puno blaža. Cilice (metalne steznice s bodljama) stvaraju jedva osjetljivu neugodu, za razliku od neugode koju izaziva post.

Cilica ne uzrokuje krvarenje, ili samo-povređivanje, ona ne radi ništa što bi trebalo ugroziti korisnikovo zdravlje, ova praksa nije traumatsko iskustvo. Da uzrokuje bilo kakvu bol korisnicima, crkva ne bi dozvolila da se cilice koristi.

Poremećeni redovnik Silas u filmu "The Da Vinci Code" koristi mortifikaciju tijela (muči se) kako bi se lišio grijeha.

Poremećeni redovnik Silas u filmu “The Da Vinci Code” koristi mortifikaciju tijela (muči se) kako bi se lišio grijeha.

Neki od članova Opusa Dei koji žive u celibatu koriste cilice koje su napravljene kao maleni metalni lanci s malenim šiljcima i nose ih oko gornjeg dijela bedara. Cilica stvara neugodu, ali za to je i namijenjena, no nikome ne ugrožava svakodnevne aktivnosti, i definitivno ne nalikuje praksi iz „The Da Vinci Codea.“ Discipliniranje se koristi isto kao i cilica, neki članovi koji žive u celibatu ovu tehniku koriste jednom ili dva put tjedno i to samo minutu ili dvije.

Ponovno napominjem da nitko ne pušta sebi krv, niti se ljudi muče, samo se doživljava kratkotrajna nelagoda (Za čitatelje koji su neupućeni radi se o samo-bičevanju leđa, ili probadanja kože na leđima posebno napravljenim metalnim četkama i sličnim napravama. Op. Ur.).

Ova nelagoda je daleko manja od one koja se prikazuje u već spomenutom filmu. Discipliniranje se obavlja uz pomoć pletene strune (Interesantno ime za bič. Op. Ur.) koja teži manje od 0,056 kilograma. Kada članovi Opusa Dei ili bivši članovi naše družbe vide krvavog redovnika u filmu „The Da Vinci Code,“ oni jednostavno puknu od smijeha. To je u potpunosti ludo.

Može li ovakav alat biti pomoć u napretku duhovnosti? Opus Dei tvrdi da može, uz malu nelagodu, koja se jedva da osjetiti.

Može li ovakav alat biti pomoć u napretku duhovnosti? Opus Dei tvrdi da može, uz malu nelagodu, koja se jedva da osjetiti.

Cilica i discipliniranje zajedno s postom i drugim pokorama tijela su korištene vijekovima u crkvi. Mnogi od najuvaženijih svetaca, poput Svetog Franje Asiškog, Svetog Ignacija Loyole (osnivača Jezuita) i Svete Tereze od Liseuxa, su koristili ove metode. U XX. vijeku su ih koristile osobe poput papa Pia, majke Terezije (ili Tereze) i pape Pavla VI.

Majka Terezija je korištila samo kažnjavanje kako bi se približila muki Isusovoj i kako bi okaja svoje grijehe. Nije li čudo da se o ovoj osobi čuje sve više navoda kako nije bila nikakva svetica, a još manje "majka" jadnoj indijskoj djeci.

Majka Terezija je koristila samo kažnjavanje kako bi se približila muki Isusovoj i kako bi okajala svoje grijehe. Nije li čudo da se o ovoj osobi čuje sve više navoda kako nije bila nikakva svetica, a još manje “majka” jadnoj, bolesnoj i napuštenoj indijskoj djeci koja se nisu htjela pokrstiti.

Tjelesna pokora poput posta i apstiniranja od mesa su mandatorne prakse u vrijeme korizme i nekim danima u tjednu. Mortifikacija (mrcvarenje tijela) je tjelesna pokora i maleni ali esencijalni dio kršćanskog života, Isus Krist je postio 40 dana kako bi se pripremio za javno djelovanje. Mortifikacija pomaže kako bi se oduprli prirodnim porivima za osobnom ugodom koja nas najčešće sprječava u ljubljenju i služenju boga.

Ovaj dragovoljni čin neugode je način na koji se mi možemo pridružiti Isusu Kristu, a dragovoljna patnja je prihvaćena u našoj organizaciji kako bismo se odriješili od grijeha. Redovnik iz Da Vinci Codea je mazohista koji obožava patnju i nema nikakve veze s pravom kršćanskom mortifikacijom.“ Kraj citata.

Pročitate li malo bolje objašnjenja uvaženog oca Baretta postaje jasno kako Opus Dei ima način upravljanja ljudskim duhom i tijelom koji su daleko od nauka Isusa Krista koji se tako revno spominje.

Prikaz muka Isusovih iz nedavnog filma. Stvaraju li ovakvi prikazi vjerski zanos kod pripadnika Opusa Dei, žele li mučenjem svoga tijela oponašati svoga spasitelja?

Prikaz muka Isusovih iz nedavnog filma. Stvaraju li ovakvi prikazi vjerski zanos kod pripadnika Opusa Dei. Žele li mučenjem svoga tijela oponašati svoga spasitelja?

Mučenje tijela i duha je prihvatljivo, za ovaj red, samo ako je dragovoljno, ako se članovima ne sviđa i ako se uspoređuju s mučenicima Katoličke Crkve.

S druge strane otac Barett nam objašnjava još jednu stvar:

„Pravim članovima Opusa Dei je mortifikacija na drugom mjestu, dok je ljubav prema bogu i susjedu na prvom mjestu. Pokora i mortifikacija imaju za cilj smanjivanje egoizma i egocentrizma kako bi sami sebi pomogli ljubiti boga i bližnjeg svoga. Ove tehnike također pomažu integriranju vjere u svakodnevnom životu. Opus Dei naglašava malene, a ne velike žrtve, poput ostanka na poslu kada smo umorni, ili da budemo točni, da izbjegavamo mala zadovoljstva u jelu i piću, sve to bez prigovora.“ Kraj citata.

Pažljivom čitatelju nije mogao promaknuti način na koji otac Barett opisuje tjelesnu mortifikaciju, na sve moguće načine se pažljivim jezikom i izričajem, mučenje želi pokazati kao jedva osjetljiva nelagoda, slično smo sigurno doživjeli kada bi nas roditelji ili nastavnici pokušali umiriti od dobivanja injekcije „to je poput uboda komarca,“ „jedva se osjeti,“ pa ipak i kao odrasli i te kako osjećamo bol prodiranja igle u živo meso ruke ili debelog mesa.

Utjecaji psihopatskih standarda

Svi oni koji su s nama imali priliku izučavati religiozu (utjecaj psihopata na religije), patokraciju (utjecaj patokracije na društvo) i ponerologiju (podrijetlo zla među ljudima) je više nego li očito koliko su opasni načini na koje Opus Dei djeluje na okolinu. Ako nemamo empatije prema sebi i ako se samo-kažnjavamo kako možemo imati empatije i osjećaja prema drugima?

Može li Katolička Crkva i VAtikan izigravati moralnog vođu s grijesima koji se ne mogu ignorirati poput otvorenog sljubljavanja s nacistima i fašistima u drugom svjetskom ratu.

Može li Katolička Crkva i Vatikan izigravati moralnog vođu s grijesima koji se ne mogu ignorirati poput otvorenog sljubljavanja s nacistima i fašistima u drugom svjetskom ratu.

Pogledamo li nazad u povijest vidjet ćemo da su grijesi Katoličke Crkve nemjerljivi i dugoročni. Vatikan i Katolička Crkva se ponašaju kao najveća korporacija na svijetu, nemajući nimalo obzira prema duhovnosti i duhovnom razvoju. Sjetimo li se Inkvizicije, pedofilije, silovanja, progona, ratova, naprasnog pokrštavanja, lomača, democida, genocida, širenja bolesti, krađa, prodaje oprosta, prodaje lažnih relikvija, građenja palača i gradova, mafijaškog ponašanja, laganja i manipulacija koje ova crkva nosi na „duši“ Opus Dei nam može prokazati pravu sliku i priliku licemjerja i manipulacija crkve u čijem okrilju se nalazi.

Širenje Opusa Dei, izvor Wikipedija.

Širenje Opusa Dei, izvor Wikipedija.

Pripadnici Opusa Dei Hrvatske su kupovali viletine od crkve za male novce, prodavali su nam priče o nemoralnosti i zlu seksa prije braka, prokletstvu istospolnih veza, opasnosti od abortusa i umjetne oplodnje, pa ipak glasnogovornici takve politike imaju tvrtke s kojima prodaju sredstva za sprječavanje začeća, a o drugim malverzacijama nije niti potrebno govoriti jer su se hrvatski mediji i te kako pobrinuli otkriti istinu nakon što su pripadnici ove skupine pokazali kako s demokracijom i građanskim slobodama nemaju baš ništa.

Opus Dei ili božje djelo po svijetu posjeduje brojne nekretnine, supernumerariji (vjenčani muškarci i žene) su dužni odvajati novac za ovu organizaciju, dok muškarci i žene u celibatu – numerariji – žive u specijalnim kućama koje je Opuse Dei pripremio za njih.

Na stranicama Opusa Dei Hrvatska stoji kako je danas 70% članova Opusa Dei u svojstvu supernumerarija dok  su ostali numerariji i numerarije pomoćnice – koje se posvećuju održavanju Opus Dei domaćinstava i koje imaju iste obveze kao ostali članove Prelature. Na istim stranicama stoji kako Opus Dei ima 2000 članova u Africi, 5000 članova u Aziji i Africi, u Amerikama je 30.000 članova dok je u Europi nevjerojatnih 50.000 članova.

Žene Opusa Dei u zapadnom Londonu, nasmijane unatoč svakodnevnom samo-povrjeđivanju.

Žene Opusa Dei u zapadnom Londonu, nasmijane unatoč svakodnevnom samo-povrjeđivanju. Slika Vlasništvo North Downs Picture Agency.

Vratimo li se na tekst Daily Maila o mortifikaciji članova Opusa Dei, ostajemo osupnuti koliko se članice ove organizacije trude u samo-kažnjavanju i mrcvarenju tijela, s posebnim naglaskom na umirivanje javnosti o tome koliko discipliniranje boli i koliko dobro skrivaju povrede od tjelesnog mrcvarenja. Eileen stara 51 godinu kaže da cilica koju nosi visoko na bedri, gotovo na preponama ne boli više od čupanja dlaka s voskom s istog predjela tijela.

Osim Eileen Cole, Sarah Cassidy, Chinwe Nzewi, Susan O’Brien i Goky Sandoval, sve druge stanovnice Opus dei centra Ealing u zapadnom Londonu prakticiraju samo-kažnjavanje. Sve odreda smatraju kako na takav način drže strast pod kontrolom i kanaliziraju energiju – točnije smatraju da su sve odreda u stanju bombardirati ljubavlju svoje bližnje.

Eileen Cole, propadnica Opusa Dei iz Londona, svakodnevno upražnjava mortifikaciju tijela s cilicom koju veže gotovo na preponi.

Eileen Cole, propadnica Opusa Dei iz Londona, svakodnevno upražnjava mortifikaciju tijela s cilicom koju veže gotovo na preponi.

Daily Mail se pita zbog čega su žene posebne mete za novačenje u Opus Dei i kako broj članova svake godine strmoglavo raste, koliko je ova udruga bogata i moćna?

Don Grubišić, rijetko viđena inicijativa među svećenicima - neka vjernici plačaju porez za održavanje crkve i njenog klera, ostali to ne moraju raditi.

Don Grubišić, rijetko viđena inicijativa među svećenicima – neka vjernici plaćaju porez za održavanje crkve i njenog klera, ostali to ne moraju raditi.

Uzimajući u obzir nedavna događanja u Hrvatskoj, držimo da je Daily Mail postavio sasvim ozbiljna pitanja na koje mi nemamo odgovora, ponajviše jer su financije i prihodi Vatikana i društava poput Opusa Dei nepoznanica za većinu javnosti pa čak i za neke od poreznih službi.

Osim podataka koliko mi u republici Hrvatskoj odvajamo od usta (bez obzira jesmo li vjernici ili nevjernici ili smo pripadnici neke druge vjere, a ne KC-a) i iz državnog proračuna – o čemu su pisali brojni portali i tiskovine, nimalo nas ne čudi plemenita inicijativa don Grubišića o tome da bi naš porezni sustav trebao uvesti posebnu kategoriju s kojom će vjernici plaćati svoju desetinu crkvi, a mi ostali možemo odahnuti od sedla koje su nam upregnuli. I naravno tu je element psihičkog zdravlja – je li osoba mentalno zdrava ako se samo-kažnjava, čak i ako je samokažnjavanje ritualno i  nametnuto od osjećaja religiozno implantirane krivnje.

Mogu li normalni ljudi tolerirati religiozni fanatizama koji zalazi u domenu mentalnih poremećaja pa čak i bolesti?

Smije li društvo okretati glavu od takvih pojava i koliko nas ignoriranje košta?

Vi prosudite sami.

Slični tekstovi:

Crkva prodaje pornografsku sado-mazo knjigu „Fifty Shades of Grey“ ali se protivi programu o spolnom odgoju?!

Zašto se crkva boji liberalnog zdravstvenog i seksualnog odgoja?

Katolička Crkva ekskomunicira majku i liječnike devetogodišnje žrtve silovanja

SRAMOTNO: 300.000 beba ukradeno od njihovih roditelja i prodano za usvajanje: BBC otkrio skandal traffickinga bebama koje je radila Katolička Crkva u Španjolskoj!

ŠOKANTNO: Katolička Crkva zarađuje bogatstvo u pornografskoj industriji!

Crkva ulaže u proizvodnju oružja, antibebi pilula, pornografskih materijala i skriva svoje ogromno bogatstvo

Nekadašnji savjetnik pape otkriva prijevare i krivotvorine u Bibliji

Katolička Crkva suspendirala 21 svećenika zbog sumnje za zlostavljanje djece

PEDOFILSKA CIVILIZACIJA: Tko će zaštititi našu djecu?

Istraživanje otkrilo: Majka Terezija je bila sadistički religiozni fanatik

Bivši nadbiskup Los Angelesa discipliniran zbog skrivanja dokaza o seksualnim prijestupima svećenika

Tri jednostavna pravila za dominaciju nad svjetskom populacijom

Izvori:

What is Self-Injury Mental Health and Self Injury Wiki Self-harm

Why-does-Opus-Dei-member-Sarah-Cassidy-attach-cilice-leg-day.html#ixzz2ne5qz8jR

Opus Dei and Corporal Mortification

Istočni grijeh – pobožna prjevara

Opus Dei – Wiki

Cilice – Wiki

Buy Cilice

Opus dei: Koristimo vilu Željke Markić na Šipanu