INTERVJUI ZA PAMĆENJE

José Mujica i Lucia Topolansky – predsjednički par bez premca

Autor: Irena Dujmušić
Matrix World

José Mujica, popularni predsjednik Urugvaja i bivši gerilski borac nezadovoljan je zbog naziva “svjetski najsiromašniji predsjednik”, jer on u tome ne vidi ništa neobično te bi više volio da njegov stil života, koji je sasvim realan i normalan, usvoje i drugi. Istim takvim jednostavnim načinom života živi i njegova supruga, Lucia Topolansky, urugvajska senatorica i također bivša pripadnica Tupamaro gerilaca kao i ključni član vladajuće koalicije Urugvaja. Kako je moguće da ovaj par koji živi skromnim životom uživa svjetski veću popularnost od svih predsjedničkih parova današnjice sa svim svojim glamurom?

Poznato je da se Mujica odrekao predsjedničke palače u korist života na farmi, a da je palaču prepustio kao sklonište za beskućnike, da donira većinu svoje plaće za rješavanje socijalnih problema te da se vozi u svom starom automobilu, a kada leti avionom, leti ekonomskom klasom. Tijekom svog intervjua rekao je da kada bi tražio da ljudi žive poput njega, da bi ga ubili.

Predsjednik Mujica u svojem starom automobilu koji nije želio zamijeniti luksuznijim.

Predsjednik Mujica u svojem starom automobilu koji nije želio zamijeniti luksuznijim.

Od 1969. je bio član Tupamaros gerilske skupine koja je bila zloglasna tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća zbog pljački i otmica te distribucije hrane i ukradenog novca među siromašnima. Šest puta je ranjen od strane policije, proveo je 14 godina u vojnom zatvoru, većinom u uvjetima poput boravka u tamnici.

1970. je uhićen prvi puta od sveukupno četiri, te bježi iz zatvora. 1972. je ponovno uhvaćen i provodi u zatvoru više od 10 godina, uključujući i dvije godine samice na dnu zdenca gdje je pričao s kukcima i žabama da bi održao svoje mentalno zdravlje.

Jose Mujica tijekom zatvorskih dana. Predsjednička lenta je naknadno stavljena na sliku.

Jose Mujica tijekom zatvorskih dana. Predsjednička lenta je naknadno stavljena na sliku.

1985. obnovljena je demokracija u Urugvaju i pomilovan je prema zakonu o oprostu.

1994. izabran je za zamjenika i stiže pred zgradu parlamenta na Vespi. Iznenađeni djelatnik na parkingu ga je upitao hoće li ovdje biti dugo na što je Mujica odgovorio “Nadam se”.

2009. pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Jedine njegove riječi tog dana u medijima su bile: “Unatoč svoj ovoj neiskrenoj podršci i odobravanju, svijet se neće promijeniti.” Usvaja vladajući stil bliži lijevom centru, poput Lula da Silve iz Brazila i Bacheleta u Čileu, radije nego stil tvrdog ljevičara Huga Cháveza.

Od kada je postao vođa Urugvaja, dobiva same pohvale zbog načina života u okviru svojih sredstava, zbog otvorenog protivljenja prekomjernoj potrošnji, te zbog politike o  istospolnim brakovima, pobačaju i legalizaciji kanabisa što je učvrstilo poziciju Urugvaja kao naj socijalno liberalnije zemlje u Latinskoj Americi.

Unatoč pohvalama sa svih strana on kaže da oni koji ga smatraju siromašnim zapravo ne mogu shvatiti smisao bogatstva:

“Ja nisam najsiromašniji predsjednik. Najsiromašniji je onaj koji treba puno da bi živio. Moj životni stil je posljedica mojih rana. Ja sam sin svoje povijesti. Bilo je godina kad bih bio sretan samo zato jer sam imao madrac.”

Jedini detalj koji razlikuje njegovu kuću od ostalih je to što su na prilaznoj cesti parkirana dva stražara. Ispred kuće je i njihov tronogi pas, Manulela. Sam Mujica djeluje isto tako, sasvim obično, čak neuglađeno, nosi iznošenu odjeću i obuću.

Jose Mujica ispred svoje skromne kuće.

Jose Mujica ispred svoje skromne kuće.

Predsjednik Mujica je ponosan na svoju domovinu, ona je jedna od najsigurnijih i najmanje korumpiranih zemalja u regiji, odnosno kako on kaže: “otok izbjeglica u svijetu ludih ljudi”.

Cijela zemlja je ponosna na svoje društvene tradicije, vlada određuje cijene za važnije artikle, poput mlijeka i pruža besplatna računala i obrazovanje za svako dijete. Ključne energetske i telekomunikacijske kompanije su nacionalizirane. Također, Urugvaj je postao prva zemlja u svijetu koja je legalizirala i uzgoj, prodaju i konzumaciju marihuane.

Takve akcije su osvojile same pohvale i zajedno s naprednim politikama o pobačaju i istospolnim brakovima, ojačale su urugvajski ugled kao liberalne zemlje. No, Mujica gotovo jednako nerado prihvaća ovu oznaku kao i onu za “najsiromašnijeg predsjednika”. On to objašnjava ovako:

“Moja zemlja nije posebno otvorena. Ove mjere su logične. To s marihuanom, to nije riječ o liberalnosti. Želimo da se korisnici maknu od tajnih dilera, također ćemo ograničiti njihovo pravo na konzumaciju ako će prelaziti razumne količine potrošnje. To je poput alkohola, ako popijete bocu viskija dnevno, onda vas treba tretirati kao bolesnu osobu.”

Mujica vjeruje da je urugvajska opcija da se poboljša društvo ograničena snagom globalnog kapitala. On objašnjava:

“Ljut sam zbog postojećeg stanja stvari. Živimo u doba u kojem ne možemo živjeti bez prihvaćanja logike tržišta. Suvremena politika je sva o kratkoročnom pragmatizmu. Napustili smo religiju i filozofiju … Ono što nam je preostalo je da automatski radimo ono što nam tržište govori.”

Putem vladine politike, on također potiče korištenje obnovljivih izvora energije i recikliranja. Na konferenciji Ujedinjenih naroda – Rio +20, o održivom razvoju, on je osudio “slijepu opsjednutost” ostvarivanja rasta kroz veću potrošnju. No, budući da Urugvajsko gospodarstvo otkucava zajedno sa stopom rasta od više od 3%, Mujica, čini se pomalo nevoljko, mora prihvatiti materijalnu ekspanziju. On izjavljuje:

“Ja sam predsjednik. Borim se za više rada i veća ulaganja, jer ljudi traže sve više i više. Pokušavam proširiti potrošnju, ali i smanjiti nepotrebnu potrošnju …Protivim se rasipanju energije, ili izvora, ili vremena. Moramo izgraditi stvari koje traju. To je idealistično, ali to ne može biti realno, jer živimo u dobu akumulacije.”

On i njegova supruga ponekad se prisjećaju Che Guevare i kada razgovaraju o revolucijama u svijetu, Mujica ima pomiješane osjećaje. O revolucijama u Brazilu, Turskoj, Egiptu i drugdje kaže:

“Svijet će uvijek trebati revoluciju. To ne znači pucnjavu i nasilje. Revolucija je kada mijenjate svoje razmišljanje.”

No, ciničan je prema demonstracijama u organizaciji društvenih mreža koje se brzo raspadaju prije nego što izgrade išta trajno. Dodaje:

“Mislim da će prosvjednici vjerojatno završiti radeći za multinacionalne kompanije i umirući od modernih bolesti. Nadam se da sam u krivu.”

Njegovi planovi za budućnost, kada mu istekne predsjednički mandat 2015. godine su da posvoji 30 ili 40-tero djece kako bi ih naučio kako se obrađuje zemlja, te se nada da će se vratiti uzgoju krizantema i drugog cvijeća čime se bavio prije nego li je izabran.

Predsjednički par Urugvaja se pored političkih borbi bavi i uzgojem cvijeća te uživa u skromom načinu življenja.

Predsjednički par Urugvaja se pored političkih borbi bavi i uzgojem cvijeća te uživa u skromom načinu življenja.

Neki nagađaju kako bi njegova supruga Lucia bila odličan nasljednik u predsjedničkoj fotelji, no ona na to kaže:

“Nema šanse, sada kada sam izbliza vidjela kako izgleda biti predsjednik, ne želim to nikome.”

No, o njoj se špekulira kao mogućoj potpredsjednici Tabareu Vazquezu, koji je prethodio Mujici i koji je vjerojatni budući favorit na idućim izborima. Ona kaže da će učiniti sve što njena stranka zatraži od nje, ali inzistira na tome da je rad na organiziranju zajednice ili kao sindikalni aktivist jednako važno.

Lucia Topolansky, prva žena Urugvaja i životna potpora svom suprugu u njihovom, kako oni to zovu, cjeloživotnom projektu.

Lucia Topolansky, prva žena Urugvaja i životna potpora svom suprugu u njihovom, kako oni to zovu, cjeloživotnom projektu.

Sijeda i u 69-toj godini, gospođa Topolansky još uvijek govori s intenzitetom mlade, plave militantkinje koja je pokušavala promijeniti svoju zemlju kroz oružanu revoluciju od 1966., organizirajući bjegove iz zatvora, pa čak i puzeći kroz kanalizaciju. Ponovno je uhvaćena netom prije urugvajskog vojnog udara iz 1973. i pretrpjela je torturu tijekom svojih gotovo 14 godina zatvora. S povratkom demokracije 1985., ona i Mujica su među bivšim gerilcima kojima je odobrena amnestija. Na kraju su se vjenčali i nastavili raditi na promjenama, postižući putem glasačke kutije ono što meci nisu mogli.

Što se tiče njenog političkog pomaganja svom mužu, njen muž za nju simpatično kaže da je ona njegov “hard disk”.

Ona je usmjerena na zakonodavstvo i pokazuje malo strpljenja za ceremonijalne uloge. Njezin mali ured nema nikakve nacionalne simbole ili znakove političke moći. Tamo je hrpa dokumenata, knjiga i nekoliko uokvirenih slika – kultne slike tango pjevača Carlosa Gardela i argentinskog revolucionara Ernesta “Che” Guevare, te izblijedjela crno-bijela fotografija njezina supruga s Tupamaro čelnikom, Raulom Sendic tijekom njihovih revolucionarnih dana.

Senatorica Topolansky u svom uredu okružena hrpama dokumenta i bez ikakvih političkih obilježja i raskoši.

Senatorica Topolansky u svom uredu okružena hrpama dokumenta i bez ikakvih političkih obilježja i raskoši.

Svoj intervju je dala za The Associated Press u vrijeme kada se Senat pripremao dati konačno odobrenje za plan legalizacije marihuane. Tada je rekla da su postavili dobre temelje za odobravanje ovog prijedloga zakona budući da su se već pobrinuli za više osnovnih problema kao što su povećanje financiranja obrazovanja i stvaranje novih radnih mjesta. S ovime se ne slaže koalicija ljevičara, koja smatra da je ovaj prijedlog, kao i oni o pobačaju i istospolnim zakonima luksuz te da su te “tvorevine” izmišljotina SAD-a i Europe, a izmišljene su zato da se skrene pogled s pravih problema.

Njezin stariji brat Carlos se prisjeća trenutka kada im je 1969. policija zakucala na vrata tražeći gerilku Luciu, kaže da je to bilo kao da su se Marsovci pojavili na vratima. Njihov otac nikada nije prihvatio njezin izbor i smtrao je da su je prevarili, no ona sama ne žali ni zbog jednog trenutka, čak ni zbog mučenja niti zbog toga što nema djece.

Na pitanje ima li opravdanja Tupamarosima za ubijanje nenaoružanih zarobljenika kaže:

“Povijest je ono što jest. Nećemo je promijeniti pokušavajući se vratiti i analizirati je.”

Kao mlada žena, revolucionar, zatvorenik i političar, ona je uvijek tražila sreću za narod, a za osobnu sreću kaže da je već pronašla, na trošnoj farmi cvijeća koju dijeli s Joséom, popularno – Pepeom. Za njih dvoje kaže:

“Mi ne smatramo da smo toliko siromašni kao što to drugi navode. Mi smo skromni, jer to nam odgovara. Sretniji smo. Imamo manje briga, manje problema i imamo ovaj cjeloživotni projekt; sviđa nam se i osjećamo se dobro.”

Ovi ljudi nam daju nadu da nisu svi svjetske vođe ili bilo koji politički vođe gramzivi psihopati na vlasti. Nadamo se da će više naroda slijediti ovaj urugvajski primjer i svojim glasovima utjecati na izbore običnih, normalnih i prizemnih ljudi na vlast, koji neće u svemu gledati samo vlastitu promociju i korist, već prosperitet svog naroda.

Reference:

Uruguay’s president José Mujica: no palace, no motorcade, no frills

Uruguay’s president José Mujica plans adoptions to teach children farming

AP Interview: Uruguay’s first lady like no other