Autor: Ljubica Šaran

Lihvarski bankarski sustav, virtualni novac, kreditno ropstvo, sve skuplji život, stalno oporezivanje esencijalnih potrepština, mogućnosti nagomilavanja bogatstva za pokvarene, bezdušne i pohlepne, nestanak srednjeg sloja društva i stalna borba za normalnim životom su samo neke od stvari koje brinu većinu stanovnika na našoj, malenoj, šarenoj planeti. Dok 96% ljudi jedva sklapa kraj s krajem, oko 4% uživa u životu koji se nama stalno onemogućuje. Civilizacija je stvorena kako bi psihopate uživale na našoj grbači, za nas su stvoreni kompleksni i rigorozni zakoni, a njima se čak opraštaju i silovanja vlastite djece.

Kako biste mogli nastaviti pratiti tekst, molimo vas pročitajte prvi dio „povezivanja točkica.“

Svima onima koji nisu upoznati s radom slavnog Noama Chomskog, bi mogli preporučiti; pročitajte barem neke od njegovih radova, a koliko je ovaj nekonvencionalni znanstvenik drugačiji od dosadašnjih nazovi boraca za pravedniji i ravnopravniji svijet, najbolje možemo vidjeti po knjizi pod nazivom: Mediji, propaganda i sustav.

Vaše misli nisu vaše misli!!

Chomsky smatra kako se razvijenim demokracijama narod najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem misli. O kondicioniranju, demagogiji, propagandi i masovnoj hipnozi smo već pisali, no malo tko razmišlja koliko su naše misli zapravo „tuđe“ i u kolikom omjeru.

Noam Chomsky, jedan od rijetkih znanstvenika na planeti koji su se uhvatili u koštac s pitanjem patokracije.

Misli su one koje mogu odvesti do djela (i efikasnih rješenja) te ih je stoga potrebno držati na uzici. U svome dugogodišnjem radu, Chomsky razotkriva ulogu medija u cjelokupnome sustavu kontrole i nadziranja, kojim upravljaju najveće internacionalne korporacije, to jest privatni kapital. Mediji, za Chomskog imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama, sveučilištima i koledžima, počevši već od najranijih dana, od samoga vrtića. Sustav indoktrinacije je taj koji nas uči kako se trebamo ponašati, što trebamo misliti i zastupati.

Čitatelj koji se do sada nije imao priliku sretati s pojmovima patokracije (vladavine psihopata) i ponerologije (nastanka zla među ljudima), će zacijelo smatrati kako u gornjim rečenicama ima neke istine, no da prava istina zasigurno nije toliko „crna,“ možda će takvom čitatelju pasti na pamet kako pretjerujemo, da bismo povećali čitanost ili da bombastičnim naslovima i uracima pokušavamo dobiti svojih pet minuta slave.

Takve čitatelje bi zamolili da se prije nastavka ovoga tekst pobliže upoznaju s radom Andrzeja Lobaczewskog koji će detaljno objasniti pozadinu našeg društva koja se i te kako skriva pod maskom demokracije i ljudskosti, no tvorci takvog (ne)humanog društva, ljudi koje mi biramo, koji su u vrhu piramida vlasti, nemaju baš nikakve veze s onim što bi mi mogli nazvati „ljudskim bićem,“ iako nam jako sliče. Sve je veći broj znanstvenika koji na sve moguće načine upozoravaju da Homo sapiens ima u sebi podvrstu koji ima sve predatorske odlike, a njihova lovina smo mi, empatična ljudska bića. O tome smo detaljno pisali ovdje i ovdje.

Chomsky tvrdi da se sustav kontrole lako može otkriti pratimo li medije te pokušamo otkriti njihovu strukturu.

Vukovi i ovčice

Struktura medija je vrlo slična ostalim institucijskim strukturama, čiji je cilj proizvodnja intelektualne i poslovne elite koja će podržavati interese moćnih. Dakle, proizvodnja “odgovornih ljudi” koji trebaju stvari preuzeti u svoje ruke. Ti “odgovorni ljudi” posjeduju određenu moć, aktivno sudjeluju u političkome životu, dogovaraju kandidate za izbore, te, duboko indoktrinirani kontroliraju ili barem pokušavaju kontrolirati, “zbunjeno stado pasivnih promatrača” ili „sheeple“ – ljude ovce, koji nisu sposobni odlučivati sami za sebe, te zbog tog razloga kontrolu nad njihovim životima moraju preuzeti “odgovorni pojedinci”.

Američki shizoidi i neokonzervativci su počeli predstavljati Putina kao najveću prijetnju njihovim naumima o NWO-u. Američka propaganda ide toliko daleko da se Putin predstavlja kao “crveni” terorist koji želi osvojiti SAD.

Lobaczewski je takve ljude otkrio u radu pod nazivom „Shizoidna deklaracija“ točnije objasnio je da će poslušnici psihopata ili neadekvatno profilirani psihopati smatrati kako su ljudi načelno „loši“ te da ih „čvrsta ruka“ treba dovesti u red. Makjavelizam ne bira sredstva, niti im vrijeme predstavlja veću barijeru, takve buduće vođe i/ili dželati će „okretati vodu na svoj mlin,“ na sve moguće načine, pa čak i ako je za provedbu plana potrebno ponekad i nekoliko desetaka godina. Utilitaristi će također naći svoje mjesto u sustavu kontrole jer se među njima krije puno sociopata koji će tvrditi kako je uništavanje nekoliko milijuna ljudi sasvim normalna stvar ako će pri tome ostali (čitajte oni) uživati u „plodovima svoga rada.“ Takve stvari ćemo najbolje moći vidjeti u provedbama eugeničkih zakona, poput nasilne sterilizacije i smanjenja broja populacije uz pomoć democida (sustavnog ubijanja ljudi za vrijeme prividnog mira).

Dobro smišljena laž i teško dostupna istina

Chmomsky smatra da je istina vidljiva, no do nje nije lako doći, da bi određene stvari bile otkrivene potrebno je mnogo rada i  ustrajnosti te povezanost s određenom grupom (formalnom ili neformalnom), organizacijom, pokretom. Ovo ima smisla jer je čak i Gurdjijeff tvrdio kako je za psihološku evoluciju ljudi potrebna grupa koja će imati zajednički cilj – bijeg iz zatvora bez zidova u kojem se sada nalazimo. Gurdjieff je smatrao da nam je grupa (škola) potrebna kako bi nas netko unutar škole stalno „budio“ kad nas sustav kontrole povuče nazad u dubok san u kojem snivamo kako se budimo i kako se borimo protiv tog istog sustava kontrole.

Chomsky naglašava da je  određene istine teško otkriti kao “usamljeni pojedinac” jer  pojedinac “nema pristup alternativnim izvorima informacija”.

“Alternativni izvori informacija su vrlo važni u današnjemu  svijetu, u kojemu vlada nekoliko korporacija i u kojemu  mediji, uglavnom, pripadaju određenome lancu komande ili kontrole.“

Ova izjava je nevjerojatno važna, zbog toga smo i osnovali Matrix World (MW) jer smo smatrali kako politika, novac, religija i naravno psihopate u skrivenom vrhu vladajuće piramide i te kako cenzuriraju ono što možemo vidjeti, čuti i pročitati. Građansko volontersko novinarstvo je jedan od oblika informiranja koji može izmaći većini cenzure, naročito ako je u obliku poput MW-a, malene, neprofitne web stranice koja iskreno pokušava doći do djelića istine i to u suradnji s čitateljima koji predlažu teme za prijevode i istraživanja.

Pokret otpora i zašto znanje štiti

Neovisna mreža neovisnih građanskih novinarskih portala je jedan od oblika koji je zapravo najteže uništiti na internetu, kada se jedna stranica uništi, proda, vrbuje ili blokira, iznikne nova, a oni koji traže alternativne informacije lako znaju prepoznati je li se tko „prodao“ ili ne.

Sustav širenja alternativnih izvora informacija može opstati jedino ako se ponaša u skladu sa jednostavnim zakonitostima koje su koristile grupe pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu, svi imaju zajednički cilj (borbu protiv psihopata u obliku nekadašnjih nacista ili današnje naoko nepostojeće tajne svjetske vlade), alternativni izvori informacija mogu opstati i zbog činjenice kako nisu centralizirani, te izbjegavaju domino efekt rušenja, zapravo građansko neprofitno novinarstvo je nemoguće iskorijeniti.

Prvotno se smatralo kako je WikiLeaks začetnik građanskog novinarstva, no naknadno je utvrđeno da je osnivač ove stranice dobivao informacije direktno iz okrilja tajnih službi, poput MOSSAD-a. Može li uopće postojati građansko neovisno novinarstvo?

Pogledamo li malo bolje u neposrednu prošlost vidjet ćemo da vrh piramide svjetske vlasti i te kako osjeća pritisak od alternativnih izvora vijesti, zbog toga su i pokušali provući zakone poput PIPA, SOPA i ACTA, te su stvoreni super programi nadzora interneta i medija poput PRISM i naravno opskurnih organizacija različitih imena koji bez ikakvog pardona pretvaraju današnji svijet u Orvelijansko društvo u kojem manjina prisluškuje, nadgleda, prati i uhodi većinu koja je u potpunosti izgubila svoju slobodu i privatnost.

Nije potrebno puno mudrosti da bismo shvatili kako je slika stvarnosti koju nam nude konvencionalni sponzorirani mediji često u suprotnosti sa stvarnim problemima i teškoćama. Chomsky smatra da probleme malih ljudi mainstream mediji redovito izostavljaju, ili, ako se već odluče na to, spominju besmislene stvari vezane uz njihove vlade i gospodare. U takvoj situaciji su alternativni izvori neophodni želimo li saznati pravu sliku svijeta i baviti se realnim problemima.

Elitna privilegija?

Jedan od alternativnih izvora informacija predstavlja internet pa čak i naoko kontrolirane društvene mreže, koje Chomsky naziva “elitnom privilegijom”. Usporedimo li broj onih koji imaju pristup internetu s brojem ljudi na svijetu, vidjet ćemo da, u biti, mali broj ljudi ima pristup takvome izvoru informacija. Svejedno, taj je izvor informacija vrlo bitan te je u nekoliko slučajeva odigrao ključnu ulogu u širenju relevantnih informacija (ponekad baš to ‘relevantno’ predstavlja problem ako uzmemo u obzir internet).

Kako stoji u uvodu spomenute knjige Noama Chomskog u Chiapasu je 1994. izbila pobuna potlačenih Indijanaca i jedini izvor koji je permanentno opskrbljivao informacijama je bio internet. Takvih primjera ima mnogo, sjetimo li se na primjer Occupy pokreta ili nedavnih demonstracija diljem Europe, shvatit ćemo koliku su ulogu odigravali ne samo blogeri na internetu već i same društvene mreže. Na žalost, sustav kontrole je ubrzo počeo zabranjivati, brisati pa čak i zakonski progoniti one koji su pozivali na građanski neposluh preko društvenih mreža poput recimo Facebooka, a sigurno je najgori primjer patokracije – vladavine psihopata, nedavna zabrana Twittera u Turskoj kako bi državni mediji učinili svoje, točnije kako bi isti pomogli korumpiranom i kradljivom političkom vrhu da opstane na vlasti te da još jednom pobijede na namještenim izborima.

Chomsky pak smatra kako internet nije jedini alternativni izvor informacija. Mnogi pokreti i mnoge grupe posjeduju vlastite knjižnice, arhive, dokumentacijske centre koji sadrže građu koju je u mainstream tisku nemoguće pronaći. “Izvora je mnogo, samo trebate držati oči otvorenima”, naglašava Chomsky.

Jesmo li uopće u stanju povezati točkice i saznati barem djeliće istine o tome što se događa oko nas, u društvu koje vode psihopati?

Do sada smo u brojnim tekstovima naglašavali koliko je važan utjecaj znanja, da znanje zaista štiti, možemo vidjeti kada se „oboružamo informacijama“ prije nego li krenemo kod obiteljskog liječnika, ili kada napravimo vlastito istraživanje prije nego li krenemo u kakvu ozbiljniju kupovinu.

Najviše smo ranjivi kada vjerujemo u laži ili kada nemamo pojma o onome što se događa oko nas ili pak u nama samima. O tome koliko je važno poznati sebe smo pisali u seriji tekstova pod nazivom „Najveća tajna“, a koliko je važno ono što se događa oko nas svakodnevno otkrivamo zajedno s vama kroz zajednički rad i istraživanja.

Informacija ne znači znanje

Ne bismo mogli reći što je gore ne znati ništa ili pak vjerovati u nešto što je laž, no ako je vjerovati istraživanjima koje je napravio Chomsky tada je najgore kada vjerujemo lažima jer je „ispravljanje krivih Drina“ puno teže od usvajanja znanja, čak i ako počinjemo iz stanja poznatog pod nazivom „tabula rasa.“

Nas oblikuju laži iz medija, htjeli mi to ili ne, no ako zaista tragamo za preživljavanjem u patokratskom svijetu, tada prvo trebamo upoznati najvećeg posrednika između psihopata na vlasti i nas, naravno riječ je o medijima.

Chomsky je svoju tvrdnju objasnio na sljedeći način:

„Jedan od razloga zašto pišem o medijima jest taj što me zanima cijela intelektualna kultura, a dio te kulture koji je najjednostavniji za proučavanje su mediji. Pojavljuju se svaki dan. Možete napraviti sustavno ispitivanje. Možete usporediti jučerašnju verziju sa današnjom. Postoji puno dokaza koji ukazuju na ono što je laž, a što nije, te način na koji su stvari strukturirane.

Pogledajte medije ili bilo koju drugu instituciju koju biste željeli razumjeti. Zanima vas njihova unutarnja struktura. Želite saznati nešto o njihovoj ulozi u širemu društvu. U kakvome su oni odnosu s drugim sustavima moći i autoriteta? Ako imate sreće, vodeći ljudi u informacijskome sustavu drže unutarnji zapisnik koji vam govori što kane (to je jedna vrsta naučnog sustava). Taj zapisnik nije nekakav dokument na papiru, nego ono što vodeći ljudi u informacijskom sustavu govore jedan drugome o tome što smjeraju. Postoji dosta zanimljivih dokumentacija.

To su tri najvažnija izvora informacija o prirodi medija.

Želite ih proučavati kao što bi, recimo, znanstvenik proučavao složene molekule. Dobro bi pogledali strukturu i na temelju toga izveli hipotezu o tome kako bi medijski proizvod trebao izgledati. Nakon toga ispitujete medijski proizvod i gledate kako se prilagođava hipotezi. U biti, sav posao oko analize medija se svodi na ovaj zadnji dio, pažljivo proučavanje medijskog proizvoda i da li se on prilagođava očitim pretpostavkama o prirodi i strukturi medija.

Što otkrivate?

Prvo, da postoje različiti mediji koji rade različite stvari, kao što su industrija zabave, Hollywood, sapunice, itd., pa čak i većina novina u zemlji (velika većina njih). Oni usmjeravaju masovnu publiku. Imamo još jedan sektor medija, elitne medije koji određuju program rada i okvir unutar kojega svi ostali djeluju, djeluju zato što su elitni mediji ti koji imaju dovoljno sredstava za takve stvari. Mediji kao New York Times i CBS. Njihova publika su većinom povlašteni ljudi, ljudi koji čitaju New York Times – ljudi koji su bogati ili dio onoga što se ponekad naziva političkom klasom. Oni su konstantno uključeni u politički sustav. To su najčešće menadžeri. Politički menadžeri, poslovni menadžeri (šefovi korporacija, na primjer), znanstveni menadžeri (sveučilišni profesori) ili novinari uključeni u organizaciju načina na koji ljudi razmišljaju i vide stvari.

Elitni mediji su uspostavili okvir unutar kojega ostali djeluju. Pogledajte Associated Press koji konstantno stvara obilje vijesti, popodne se vijesti pojave i s njima svaki dan dolazi “Priopćenje urednicima: Sutrašnji New York Times će imati sljedeće priče na naslovnoj stranici.” Svrha toga je da ako ste urednik novina u Daytonu, u državi Ohio, i nemate sredstava da saznate nove vijesti ili jednostavno ne želite o tome razmišljati, takva priopćenja vam govore što su vijesti. To su priče koje se stavljaju tamo zato što nam New York Times kaže da bi nas to trebalo sutra zanimati. Ako ste urednik u Daytonu, u državi Ohio, to ćete i raditi jer sredstava za nešto drugo ni nemate.

Stvarni masovni mediji žele odvratiti pozornost ljudi. Neka rade nešto drugo, ali neka nam (vodećim ljudima) ne smetaju. Neka se zabavljaju uz profesionalne sportove, na primjer. Neka svatko postane zaluđen profesionalnim sportovima, seks skandalima ili poznatim osobama i njihovim problemima, ili nečim sličnim. Bilo čime, samo da nije ozbiljno. Naravno, ozbiljne stvari su za glavne dečke. “Mi” se brinemo o tome. Tko su elitni mediji, tko su oni koji određuju program rada? New York Times i CBS, na primjer. Kao prvo, svi oni su velike, vrlo probitačne korporacije. Nadalje, većina njih je ili povezana sa, ili izravno u vlasništvu puno većih korporacija, kao što su General Electric ili Westinghouse.

Oni su na vrhu strukture moći privatne ekonomije, a to je jedna vrlo tiranska struktura. Korporacije su u biti tiranije, hijerarhijske, kontrolirane odozgo.

Ako vam se ne sviđa što rade, izlazite. Komercijalni mediji su samo jedan dio toga sustava.

Što je sa njihovim institucijskim položajem?

Pa to je više-manje isto. Oni i druga središta najveće moći međusobno djeluju jedni na druge – vlada, druge korporacije ili sveučilišta. Pošto su mediji znanstveni sustavi oni blisko surađuju sa sveučilištima. Recimo da ste reporter koji piše priču o Jugoistočnoj Aziji ili Africi. Trebate otići na neko veće sveučilište i pronaći stručnjaka koji će vam reći što napisati, inače biste trebali otići do nekih ustanova, kao što su Brookings Institute ili American Enterprise Institute.

Te vanjske institucije su vrlo slične medijima. Sveučilišta, na primjer, nisu nezavisne ustanove. Postoje ljudi razbacani po njima koji djeluju nezavisno, ali tako je i s medijima. Tako je uglavnom i s korporacijama. Što se toga tiče, tako je i s fašističkim državama. Ali institucija kao takva je parazit. Ovisna je o vanjskim izvorima pomoći, a ti izvori pomoći, privatno bogatstvo, na primjer, velike korporacije i vlada (koja je toliko povezana s korporacijskom moći da ih je teško razlikovati) – oni su, u biti, ono usred čega se nalaze sveučilišta. Ljudi unutar njih koji se ne prilagode strukturi, koji je ne prihvate i ne usvoje (ne možeš raditi s njom ako je ne usvojiš i ne vjeruješ joj), ljudi koji to ne čine će vjerojatno biti iskorijenjeni usput, počevši s vrtićem pa nadalje. Postoji puno vrsta sredstava filtriranja pomoću kojih se rješavaju ljudi koji predstavljaju problem i koji misle za sebe.“

Nemojte misliti kako je u našoj zemlji ili zemljama u okruženju drugačija situacija, dovoljno je pogledati dnevne vijesti i vidjeti kako su one iznimno uniforme i gotovo u potpunosti prenose iste vijesti kako iz zemlje tako i iz svijeta.

Jeste li čuli nešto o demonstracijama koje se dešavaju diljem Europe, jeste li čuli o tome kako su nezadovoljni Islanđani ponovno srušili svoju vladu, jeste li čuli išta o tome da je regija Venecija imala referendum o odcjepljenu od Italije ili da je otkriven lijek protiv raka?

Sigurno niste, jer je cenzura naših medija istovjetna cenzuri medija u bilo kojoj nazovi demokratskoj zemlji, samo što mi mislimo kako smo slobodni, kako imamo relativno slobodne medije, za razliku od tamo neke Sjeverne Koreje ili Irana.

Iluzija o slobodi je potpuna i poražavajuća, naša sloboda je odavno nestala, a zatvor bez zidova o kojem je pisao Gurdjieff je hiperdenzitetski nevidljiv ne samo za naše oči već i za naš pomračen i dobro zombiran um.

Chomski dalje nastavlja:

„Elitne institucije, Harvard ili Princeton, na primjer, su dobro opremljene za socijalizaciju. Ako ste na Harvardu, većina onoga što učite jest ponašanje, kako se ponašati kao član višega sloja, kako „pravilno“ razmišljati i slično. Ako ste pročitali “Životinjsku Farmu” Georgea Orwella, koja je napisana sredinom četrdesetih, znate da je to satira na Sovjetski Savez, totalitarnu državu. Knjiga je bila veliki hit. Svima se svidjela. Na kraju se ispostavilo da je on napisao uvod u “Životinjsku Farmu” koji je bio zatajen.

Orwellova 1984. postaje stvarnost, a dosta toga bismo mogli naučiti i iz “Životinjske farme.”

Pojavio se trideset godina kasnije. Netko ga je pronašao među njegovim papirima. Uvod u “Životinjsku Farmu”, nazvan “Književna cenzura u Engleskoj”, govori o tome da se knjiga izruguje Sovjetskom Savezu i njegovoj totalitarnoj strukturi. Ali Orwell je u tom uvodu također rekao da Engleska nije puno drugačija. Mi nemamo KGB za vratom, ali krajnji ishod je skoro isti. Ljudi koji imaju samostalne ideje ili koji krivo razmišljaju su isključeni. Orwell spominje i institucijsku strukturu, u dvije rečenice.

Pita se zašto se takve stvari događaju?

Prvo zato što su novine u vlasništvu bogatih ljudi koji se brinu da samo određene stvari dođu do javnosti. Drugo, kada prolazite kroz elitni sustav obrazovanja, kada prolazite kroz škole u Oxfordu, učite da postoje određene stvari o kojima nije prikladno govoriti i određene misli o kojima nije prikladno razmišljati. To je socijalizacijska uloga elitnih institucija i ako se tome ne prilagodite, najčešće ste vani. Te dvije rečenice sve govore.“

Kritiziranje medija i te kako izaziva „talasanje“ i probleme alternativnim izvorima informacija i naravno kritičarima koji su se usudili „pisnuti“ nešto protiv efektnog i modernog sustava kontrole koji se emulira kroz medije. Profesionalni novinari će se drznuti na svakoga tko ih se usudi kritizirati, Chomski napominje kako će se takvi novinari pozivati na slobodu pisanja i informiranja, tvrdit će da njima nitko neće govoriti o čemu će i kako izvještavati ili pisati, a zapravo će ignorirati činjenicu da nikada ne bi bili na tom položaju da ne rade za sustav kontrole, da nisu njegovi doušnici te da ne slijede politiku vladara u sjeni.

Noam Chomski dodaje:

„Ti ljudi ne bi bili na tim pozicijama da već prije nisu dokazali da slijede partijsku liniju. Da su započeli za stolom kakvog tabloida, ili nečemu takvom, te radili neprikladne priče, nikada ne bi došli do položaja na kojemu sada mogu reći što god žele. Isto se može reći za fakultete u okviru više ideoloških disciplina. Prošli su kroz sustav socijalizacije.“

Otvoriti oči

Teško je reći ženi od četrdesetak godina s dvije djece, hipotekom na stan i poslom na određeno vrijeme ili djedu od osamdeset godina s brojnim zdravstvenim problemima i obitelji koja ga ne posjećuje godinama (zapravo bilo kome) da mora otvoriti oči jer ga se otvoreno manipulira, laže i iskorištava. Empatično ljudsko biće nema mentalni sklop poput psihopata koji mu vise nad glavom kao giljotina.

Otvoriti oči možemo tek kada poželimo znati više, više od materijalnoga, više od opipljivoga, više od onoga što ima direktnog doticaja s nama i našim najmilijima. Tek kada nas prestanu interesirati samo naši osobni problemi kada poželimo progledati oko sebe, tada možemo početi postavljati pitanje, zašto ništa ne vidimo, ne čujemo, ne razumijemo i kako se „do vraga“ takvo što dogodilo? Patokracija i te kako pazi da vama ne padnu takve ideje na pamet, da si ne postavljate pitanja i da ne tragate za odgovorima.

G. I. Gurdjieff je postavio temelje izučavanja Ouspenskog, no na žalost njegovi radovi su zapostavljeni i gotovo zaboravljeni.

Gurdjieff je tvrdio kako moramo upoznati sebe da bi upoznali svijet oko sebe, s tim se mi u potpunosti slažemo, no preživljavanje u svijetu s kojim upravljaju psihopate i te kako treba imati otvoreno „četvero očiju“ jer sebe nećemo moći niti otkriti niti upoznati ako nam se otrov stalno ulijeva u uho i oči i ako nam se duša polako uništava zajedno sa životnom energijom.

Mediji, edukacija, odgoj i svi drugi indoktrinacijski oblici zatupljivanja i zombiranja nas odvlače od esencijalnih životnih stvari, uključujući i od činjenice da smo našu slobodnu volju prepustili ljudima koji nam ne žele ništa dobro. Preživljavanje u patokratskom društvu počinje za željom za otkrivanjem istine, bez obzira je li to istina u nama ili oko nas.

Hoćete li vi učiniti taj prvi korak, zavisi od vas samih.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.