U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH

Prolupani lončići i neobični mentalni sindromi

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Svi imamo iluzije, neke su manje i jedva se odražavaju na naš život i živote ljudi oko nas, dok su druge tolike da se ubrajaju u mentalne sindrome pa čak i bolesti. Velikani poput Gurdjieffa i Osupenskog su tvrdili da ne postoji jedno ljudsko biće bez „programa“ koji nas uvlače u subjektivnost, a moderni istraživači mentalnog zdravlja poput Marthe Stout, Roberta Harea, Paula Babiaka, Barbare E. Hort i drugih su zaključili da je Homo sapiensu sasvim izvjesno gubljenje poneke „daske“ u glavi.

Ljudi najčešće teško priznaju da imaju emocionalnih, karakternih i mentalnih problema, što je veća „mana“ više se zavaramo. Neki oblici samozavaravanja su toliki da ih se zbraja u rijetke i malo poznate mentalne sindrome koji su se ozbiljno počeli istraživati tek u zadnjih nekoliko desetljeća.

Mentalno zdravlje je u prošlosti često bilo u skladu s religijskim, političkim pa čak i vojnim zakonima, sjetimo li se svega što se događalo za vrijeme „mračnog srednjeg vijeka“ ili pak za vrijeme hladnog rata, postaje jasno da su se u velikom broju slučajeva normalni ljudi izluđivali ili „činili“ ludima ako sustavu nisu odgovarali njihovi pogledi na zadanu realnost.

Filozofija tvrdi da ne postoji jedno ljudsko biće koje ima ista stanovišta, iskustva i osjećaje, točnije da su svi ljudi različiti po načinu na koji percipiraju svijet u kojem živimo. „Objektivno“ stanovište je zapravo ništa drugo već dogovorni stav većine populacije, na račun tog dogovornog stava, znanstvenici koji se bave nečijim psihološkim nedostacima manifestiranima u sindromima i bolestima određuju koliko je netko „zakinut“ za „relanu“ percepciju o stvarnost.

Jeste li u stanju prepoznati mentalne nedostatke u sebi i drugima?

Jeste li u stanju prepoznati mentalne nedostatke u sebi i drugima?

O nekim odlukama iz svijeta psihologije i psihijatrije bi i te kako trebali razmisliti jesu li „normalne“ i tko je zapravo lud, poput konsenzualnog seksa ili pak žaljenja za izgubljenom voljenom osobom, koji su prije nekog vremena postali mentalne boljke izlječive jedino patentiranim skupim lijekovima.

Sindromi koje ćemo mi nabrojati u daljnjem dijelu teksta nemaju veze s društvenim iluzijama i vladavinom psihopata – patokracijom, već s najrjeđim i „najžešćim“ osobnim iskrivljavanjima percepcije.

Folie a deux – „ludilo za dvoje“

Inače se poznaje pod stručnim nazivom „psihotični poremećaj koji dijeli više osoba,“ te je najčešći kod osoba unutar neke zatvorene grupe ili obitelji u kojoj primarni „lik“ može imati mentalnu bolest ili neki sindrom uz pomoć kojeg je promijenjena percepcija, takva osoba na različite načine utječe na svoje bližnje koji počnu „vidjeti“ svijet na način kako ga vidi njihov „pomaknuti“ otac, majka, brat, mesija, crkveni dostojanstvenik, staratelj, vođa kulta i tako dalje.

Sindrom misaone insercije

Ova iluzija je tipična za osobe koje smatraju kako njihove misli zapravo nisu njihove vlastite misli. Najčešće oboljeli imaju osjećaj kako im drugi umeću misli u glavu, a često se vezuje i s osjećajem amnezije i gubitka pamćenja. Neki od istraživača poput pokojne dr. sci. Karle Turner koja je napisala niz knjiga o izvanzemaljskim kontaktima i interakcijama, smatraju da se sindrom misaone insercije u velikom broju slučajeva događa osobama koje su preživjele otmicu aliena.

Sponzorirani znanstvenici smatraju kako je sindrom misaone insercije simptom shizofrenije.

Sindrom Alise u zemlju čuda

Ovaj sindrom je dobio naziv po bajci Lewisa Carolla jer osobe imaju poremećen osjećaj prolaznosti vremena i nedostatak percepcije o veličinama objekta u prostoru. Zapravo svi oni koji „pate“ od „Alise u zemlji čuda“ ne mogu pravilno razlučiti odnose u prostoru i vremenu jer im se neki objekti mogu činiti veći, a neki manji od stvarnih, dok im se za vrijeme ponekad čini kako stoji ili prolazi toliko brzo da se zbog svega osjećaju izgubljeno i dezorijentirano.

Ovaj sindrom je relativno čest te se ne smatra da treba biti povezan s mentalnim bolestima, nekim ljudima se navedeni poremećaj pojavljuje neposredno prije padanja u san ili im se pojavljivao tijekom naglog rasta za vrijeme puberteta.

Interesantno je kako osobe s jakim migrenama mogu imati simptome „Alise u zemlji čuda,“ a s obzirom da je sam Lewis Caroll imao migrene tijekom cijelog života, možda je neku od inspiracija za avanture Alise u zemlji čuda i s one strane ogledala, našao upravo u „svojem umu.“

Ekbomov sindrom

Ovdje se radi o posebnom obliku hipohondrije u kojem oboljeli smatraju da im je tijelo inficirano s različitim vrstama parazita, događa se čak da oboljeli pozivaju službe za dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju kako bi ih oslobodili od nametnika. Iako je ovakvim pacijentima primarno potreban psiholog i psihijatar, događalo se da struka uvelike ne prepozna oboljele od Morgellonove bolesti, već od njih napravi „mentalne bolesnike.“

Na žalost, tek se prije nekoliko godina ustanovilo kako je Morgellon ne spada pod Ekbomov sindrom već da je riječ o parazitozi i transgeničnoj „kugi“ koja omogućava naseljavanje parazita pod kožu pacijenta, koji čak može osjetiti kako se parazitska vlakna protežu pod kožom ili pak rastu iz nje.

U SAD-u je pogrešno dijagnosticirano desetaka tisuća slučajeva, te su oboljeli od Morgellona završavali u psihijatriji, a njihove rane (koje nastaju zbog rasta parazita) su smatrane samo-ozlijeđivanjem.

Cotardov sindrom

Poznat je i pod nazivom „sindrom živih mrtvaca“ jer oni koji pate od imenovanog sindroma smatraju da su mrtvi ili da ne postoje, a neki čak imaju osjećaj da im nedostaju unutrašnji organi.

Pacijenti s Cotardovim sindromom se jako teško liječe, kako izliječiti nekoga tko smatra da je mrtav ili da jednostavno ne postoji?

Pacijenti s Cotardovim sindromom se jako teško liječe, kako izliječiti nekoga tko smatra da je mrtav ili da jednostavno ne postoji?

Tipično je za sve koji pate od Cotardova sindroma da tvrde kako ne postoje, što psihoterapeutima i te kako otežava pomoć pri tretmanima, a sami oboljeli ne mogu normalno djelovati, raditi i naravno „živjeti“ kada misle da su mrtvi ili da ih jednostavno rečeno „nema.“

Oboljeli od Cotardovog sindroma nemaju nikakav osjećaj za realnost te stalno izlažu sebe raznoraznim fizičkim opasnostima, poput pada s visokih zgrada, pada pod prometna sredstva ili slično jer im se čini kako nemaju što izgubiti jer su i onako već mrtvi.

Također je poznato kako oboljeli od ovog sindroma „žive“ povučeno od svijeta, ne mare za osnovne fizičke potrebe. Ovakvi simptomi se često nalaze kod shizofreničara, no poznato je kako neki lijekovi stvaraju ovakve simptome, pa ipak oni se još uvijek uredno prodaju na američkom tržištu.

Capgrasova iluzija

Iako je Capgrasova iluzija neurološki nalik na Cotardov sindrom, razlikuje se po tome što oboljeli smatra da je zamijenjen s duplikatom koji je potpuno identičan u izgledu i ponašanju, samo što oboljeli zna da to nije istina jer on/ona nije ista osoba.

Ovaj poremećaj je dobio ime po francuskom liječniku Josephu Capgrasu koji ga je prvi dijagnosticirao na jednom od svojih pacijenata. Capgrasova iluzija se najčešće povezuje sa shizofrenijom no također se dovodi u vezu s raznoraznim povredama mozga, amnezijom i demencijom.

Reduplikativna paramnezija

Ovaj poremećaj u mnogočemu nalikuje na Capgrasovu iluziju i Capgrasov sindrom, no razvija se uvelike nakon fizičke povrede mozga ili velike psihičke traume u kojima oboljeli vjeruju kako su mjesta u kojima obitavaju i zemljopisne lokacije duplicirane, ili pak pomaknute negdje drugdje.

Često se znalo dogoditi da ozlijeđeni vojnici misle kako se njihove vojne bolnice nalaze u rodnom mjestu, a zapravo se nalaze u zemljama u kojima ratuju ili na ratištima. Transformacija ili premetanje zemljopisnih lokacija je za oboljele od reduplikativne paramnezije toliko opsežno da uopće ne mogu normalno funkcionirati, a često se pored ovog poremećaja pojavljuju i psihoze, manije i depresije.

Sindrom subjektivnog dublera

Jedan od najtežih mentalnih sindroma jer oboljeli u potpunosti vjeruje kako ima dublera koji u potpunosti nalikuje na njega/nju, no da ta osoba ima drugačiju osobnosti i drugačiji život.

Ponekad dubler može biti potpuni stranac, a ponekad je riječ o članu obitelji. U nekim slučajevima oboljeli mogu smatrati kako im je netko ukrao identitet i život, te dolazi do psihičkih i psiholoških napada od strane oboljelih.

Ovaj sindrom se najčešće može uočiti kod oboljelih od bipolarnog poremećaja, poremećaja višestrukih osobnosti no i kod shizofrenije. Iako je broj ovakvih složenih slučajeva iznimno mali predstavlja veliki izazov za stručnjake na polju psihologije i psihijatrije i za sada se ne zna način na koji praktično liječiti takve osobe.

Neki znanstvenici smatraju da se sindrom subjektivnog dublera najčešće može uočiti kod osoba koje su sustavno psihološki programirane uz pomoć mučenja, silovanja i hipnoze ili pak kod osoba koje su podvrgavane nasilnom umnom programiranju u okrilju kultova i različitih vjerskih sekta. O tome smo detaljno pisali ovdje.

Klinička likantropija

Klinička likantropija je jedan od najinteresantnijih mentalnih sindroma u kojima oboljeli smatraju kako se zbog raznoraznih uzročnika pretvaraju u životinje. Iako po predaji likantropija povezana s mijenjanjem čovjeka u vuka ili vukodlaka, klinička likantropija uključuje veći broj životinja, na primjer, pretvaranje čovjeka u: žabu, mačku, pticu, hijenu, pčele i sve najveće predatore.

Unatoč mitovima i legendama, klinička likantropija je iznimno rijedak poremećaj, koji uglavnom pogađa ljude s dodatnim psihološkim smetnjama ili one koji su se liječili od ovisnosti.

Pariški sindrom

Pariški sindrom se događa turistima koji su posjetili glavni grad Francuske, a koji su očekivali kako će zateći „grad svijetla“ iz bajke, no umjesto toga se razočaraju s realnošću koja je sve osim bajkovita. Oni najčešće imaju halucinacije, nervozu, depresiju, i slične somatične simptome koji mogu varirati u jakosti i oblicima.

Japanski turisti najčešće obole od Pariškog sindroma.

Japanski turisti najčešće obole od Pariškog sindroma.

Iako se nekima ovaj sindrom može činiti kao obična šala, poznato je da najmanje 20-ak japanskih turista na godinu bude hospitalizirano zbog navedenog sindroma, nakon njih najčešći turisti koji završe u bolnici zbog iste stvari su Amerikanci.

Većina stručnjaka smatra kako je kod Japanaca stvar u kulturalnom šoku koji naročito idealiziraju Pariz, no u slučaju Amerikanaca se stvar dodatno komplicira jer obično asociraju Pariz s ljubavlju i romansom te dolaze u Pariz kako bi rasplamsali stare veze ili očvrsnuli nove, nakon što se razočaraju sa stanjem na terenu završe u bolnici s nervnim slomom.

Na jednom od portala koji se bavi problematikom Pariškog sindroma, piše kako je uobičajen lijek protiv ovog sindroma „odlazak kući,“ no bojimo se da su stvari puno složenije, a često oboljeli završe na antidepresivima i antipsihoticima.

Jeruzalemski sindrom

Iako je Pariški sindrom tipičan za turiste koje „grad svjetla i ljubavi“ potpuno razočara, ovo nije jedini grad koji zna stvoriti mentalne probleme svojim posjetiteljima, naime Jeruzalem je jedan od gradova na svijetu koji kod posjetitelja uzrokuju stvaranje različitih vrsta psihoza, iluzija i fenomena povezanih s vjerskim zanosom. Neki bi rekli kako je vjerski zanos sasvim „normalna“ stvar no kada posjetitelji Jeruzalema odjednom postanu vjerski zanesenjaci koji se ne mogu vratiti u normalan život, tada se mora umiješati struka (naravno s lijekovima koji se skupo plaćaju).

Tipični simptomi Jeruzalemskog sindroma su neuroze pomiješane s recitiranjem religijskih knjiga (u zavisnosti od toga kojoj religiji pripadaju) mijenjanje obuće, odjeće i načina prehrane za nešto što oni smatraju autentičnim za vrijeme u kojem je živio njihov poslanik, mesija ili božji sin.

Iako većina oboljelih od Jeruzalemskog sindroma uglavnom utječu negativno na svoje bližnje, onemogućavajući i njima da normalno žive i rade, neki odluče ostati u „svetoj zemlji“ te se pretvaraju u „propovjednike,“ a nakon što ostanu bez sredstava za život vrate se u svoju zemlju i počnu propovijedati vjeru hvatajući prolaznike na javnim mjestima.

Procjenjuje se da od ovog sindroma oboli najmanje 40-ak osoba na godinu, te da zbog istog završe u bolnici ili na psihijatriji, a najčešće su među njima kršćani i židovi.

Otelov sindrom

Ovaj sindrom je interesantan jer oboljeli živi u uvjerenju kako ga bračni ili romantični partner/partnerica vara iako za to nema nikakvih dokaza. U pitanju je puno više od uobičajene ljubomore ili nesuglasica, jer su oboljeli opsesivni u svojem uvjerenju.

U najvećem broju slučajeva, oboljeli uhode i špijuniraju svoje partnere/partnerice, a u ekstremnim slučajevima nasilno ispituju predmet svoje opsesije te im se s vremenom stanje pogoršava do tolike mjere da čak znaju počiniti i ubojstvo.

Izvori:

Morgellonova bolest, misterija današnje medicine

Morgellons – iluzija parazitoze ili transgenična nova kuga?

Delusional parasitosis – Wikipedia

Voll psycho – 15 kuriose Syndrome

Cotard delusion – Wikipedia

Cotard-Syndrom – Wikipedia

Capgras Syndrome – PsychNet-UK

The Capgras Delusion: You Are Not My Wife!

Capgras delusion – Wikipedia

Clinical lycanthropy – Psychology Wiki

Clinical lycanthropy – Wikipedia

Folie à deux – Wikipedia

Reduplicative Paramnesia

Reduplicative paramnesia – Wikipedia

‘Paris Syndrome’ strikes Japanese

Paris syndrome – Wikipedia

Jerusalem syndrome – The British Journal of Psychiatry

Jerusalem syndrome – Wikipedia

Alice in Wonderland Syndrome

Alice in Wonderland syndrome – Wikipedia

Morbid jealousy – Wikipedia, the free encyclopedia

How to Deal with someone that has Othello syndrom?