RELIGIJSKA PSIHOPATOLOGIJA: Ubijte ih sve, bog će prepoznati svoje!?

By Juba on 11. travnja 2014.

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Teško je izdvojiti jednu jedinu organiziranu religiju koja na svojim „rukama“ nema ljudske krvi. Pogledamo li malo bolje u prošlost postaje jasno da su ratovi, krvoprolića, progoni i umiranja u ime „pravog boga“ i „prave vjere“ bili konstantna kroz milenije, a srednjovjekovna poruka pape Inocenta III krstašima u južnoj Francuskoj koji su imali zadatak iskorjenjivanja katara: „Ubijte ih sve bog će prepoznati svoje“ je gotovo postala moto u vjerskoj politici. Kako je moguće da sve vjere propovijedaju ljubav prema „bližnjemu svome“ pa ipak najveći broj ljudskih života je izgubljen upravo u sukobima i democidima u ime nekog boga?

Čitatelji koji deklarirano pripadaju nekoj religiji mogu se osjetiti uvrijeđenima ili pak napadnutima, jer se uopće raspravlja o NJIHOVOJ vjeri i NJIHOVOJ pisanoj božjoj poslanici, no pogledajmo što na tu temu kaže Andrzej Lobaczewski u knjizi koju bi trebali pročitati svi ako žele izbjeći jaram psihopata uvučenih u sve pore društva, pa tako i u domenama organiziranih religija, naravno riječ je o: Političkoj ponerologiji – naučni studij o prirodi zla:

Politička ponerologija je knjiga koja se ne smije propustiti.

„Monoteistička vjera odbija suvremenog mislitelja prije svega kao nepotpuna indukcija (zaključivanje od pojedinačnog ka općem) izvedena iz ontološkog znanja o zakonima koji upravljaju mikrokosmičkom i makrokosmičkom građom i organskim i psihološkim životom, kao i time što predstavlja rezultat izvjesnih susreta, dostupnih putem introspekcije. Ta indukcija se dopunjava elementima koje čovjek usvaja na druge načine i prihvaća ih ili individualno ili u skladu sa zapovijestima svoje religije i vjeroispovijesti.

Niti jedna od glavnih svjetskih religija ne ukazuje na prirodu vladavine psihopata, zbog toga ne možemo promatrati religijske zapovijesti kao neku osnovu za preživljavanjem i uništavanjem patokracije (vladavine psihopata) i ponerogeneze (nastanka zla među ljudima). Religija nije niti specifičan serum, niti antibiotik protiv fenomena patokracije. Iako sadrži regenerativni čimbenik za obnavljanje duhovne snage pojedinaca i društva, religijska istina ne posjeduje specifično znanstveno znanje, koje je neophodno za razumijevanje patologije ovog fenomena i koje je istovremeno čimbenik izlječenja i generacije otpornosti osobnosti ljudskog bića. Religijska vjera i fenomen patokracije su ustvari na različitim razinama realnosti, patokracija je u većoj mjeri ovozemaljska. To također objašnjava zašto ne može biti pravog sukoba između religijskog i ponerološkog znanja o ovom makro-socijalnom patološkom fenomenu.

Ukoliko zasnivamo obranu i liječenje društva od destruktivnog utjecaja patokracije, samo na „pouzdanim“ religijskim vrijednostima, to bi nalikovalo na liječenje nedovoljno shvaćene bolesti isključivo metodama koje snaže tijelo i duh bez uništavanja uzročnika stvaranja bolesti. Takva opća terapija bi mogla dati rezultate u nekim slučajevima, ali bi se u većini slučajeva pokazala nedovoljnom i neadekvatnom. Spomenuto oboljenje pripada u potpuno drugačiju kategoriju koja se „liječi“ sasvim drugačijim tretmanima.

Činjenica da patokratski fenomen, koji se kroz ljudsku povijest širio u najopsežnijem rasponu, pokazuje neprijateljstvo prema svakoj drugačijoj religiji, ne treba puno da bi shvatili da je takvo stanje u suprotnosti sa stvarnom duhovnosti. Ta međuzavisnost bi bila drugačije strukturirana pod drugim povijesnim i današnjim uvjetima. U svijetlu povijesnih činjenica postaje očigledno da su religijski sustavi također potpadali pod ponerološke procese te su manifestirali simptome bolesti u okviru patokracije.

Patokratski fenomen se javljao bezbroj puta u povijesti, hraneći se parazitski na mnogim društvenim pokretima, deformirajući njihove strukture i ideologije na karakterističan način. Prema tome, on se morao susresti sa različitim religijskim sustavima i sa raznovrsnim povijesnim i kulturološkim formama. Možemo navesti dvije osnovne veze između ovog fenomena i nekog religijskog sustava. Prvi se javlja kada religijska zajednica sama podlegne infekciji i ponerogeničnom procesu, što vodi do razvoja opisanog fenomena. Druga mogućnost nastaje ako se patokracija razvije kao parazit na nekom društvenom pokretu, čiji je karakter sekularan i politički, što neizbježno vodi do sukoba s religijskim organizacijama.

U prvom slučaju religijska zajednica podleže destrukciji iznutra, njen organizam se podređuje ciljevima potpuno suprotnim originalnoj ideji i njene teozofske i moralne vrijednosti postaju plijen karakteristične deformacije, služeći od tada kao maska za dominaciju patoloških pojedinaca. Religijska ideja tada postaje opravdanje za korištenje sile i sadizma protiv nevjernika, heretika i nazovi vračeva pa čak i za korištenje različitih „droga“ koje pokreću takva nadahnuća.

Svatko tko kritizira ovakvo stanje stvari se suočava sa moralizatorskom kritikom, navodno u ime originalne ideje i vjere u Boga, ali ustvari zato što osjeća i misli u kategorijama normalnih ljudi. Takav sustav zadržava ime originalne religije i mnoga druga specifična imena, zaklinjući se prorokom i to koristi uz karakterističnu dvoznačnost. Nešto što je izvorno duhovno bi trebalo biti pomoć u poimanju Božje istine, no u ovakvom slučaju zapravo unesrećuje naciju mačem imperijalizma.

Ukoliko su takvi fenomeni dugotrajni, oni ljudi, koji su zadržali svoju vjeru u prave i određene religijske vrijednosti, će kritizirati ovakvo stanje stvari, ukazujući pri tome da ono daleko odstupa od istine. Na žalost oni će to činiti bez razumijevanja prirode i uzroka ovog patološkog fenomena točnije u okviru moralnih kategorija, praveći tako pogubnu grešku koja nam je već poznata. Iskoristit će neku pogodnu geopolitičku situaciju, protestirajući protiv ovakvog stanja stvari, odvajajući se od originalnog sustava i kreirajući različite sekte i vjeroispovijesti.

Ova vrsta raspada se može promatrati kao karakteristična posljedica infekcije pokreta bolešću zvanom patokracija, bio on religiozan ili sekularan. Religijski pokret tako preuzima karakter političkih stranaka, izazivajući ratove između različitih vjernika istoga Boga.

Kao što znamo, to stanje prelazi u prikrivenu fazu, kada ljudski gnjev počne slabjeti; međutim, taj oblik će trajati mnogo duže nego patokracija uvedena uz pomoć sekularnog pokreta. Ljudska bića ne mogu lako uklopiti čitav proces u svoj referentni okvir, budući da ovakvo stanje obuhvaća mnoge generacije; njihova kritika će tako biti ograničena na pitanja sa kojima su neposredno upoznati. Međutim, to će ipak prouzrokovati postepeno ali nekoordinirano stvaranje znatnog pritiska razumnih ljudi, pomažući na taj način neku vrstu evolucije u okviru svake grupe stvorene na ovaj način. Takva evolucija će stremiti obnavljanju religijskih vrijednosti ili prolaženje preko deformacija.

Hoće li ovaj proces postići svoje konačne ciljeve, zavisi od dva uvjeta:

Ukoliko je originalna ideja od početka kontaminirana nekim patološkim materijalom, cilj se ne može ostvariti.

Ukoliko se on može postići, naše nesimptomatično usklađivanje će nas dovesti u poziciju u kojoj konačna eliminacija djelovanja savladane bolesti zahtijeva objektivan pogled na njenu suštinu i povijest.

S druge strane nemoguće je eliminirati ostatke patološke deformacije, koji bi opstali kao čimbenici otvaranja vrata obnovljenoj kontaminaciji.

Neke religiozne grupe su mogle pokrenuti osobe, koje su bile nositelji određenih psiholoških anomalija. Posebna pažnja bi trebala biti usmjerena na paranoidne karakteropate i njihovu ulogu u poticaju novih faza ponerogeneze.

Za takve ljude svijet normalnog ljudskog iskustva (uključujući i religijsko iskustvo) podliježe deformaciji; lako će uslijediti zavaravanje sebe i drugih, prenijeto na druge ljude putem patološkog egoizma. Danas možemo promatrati mnoge marginalne kršćanske sekte, čiji su počeci nesumnjivo bili te prirode.

Ako je religija, koja se kasnije raspala na brojne doktrinarne varijacije, imala takav početak, spomenuti regenerativni procesi uvjetovani zdravim razumom će postići točku napretka, koju će spomenuti vrhovnici neke religije vidjeti kao prijetnju egzistenciji religije. Zaštita vlastite vjere i društvene pozicije će ih navesti da upotrebe nasilna sredstva protiv bilo koga koji se usudi kritizirati ili stvarati liberalizaciju unutar okvira vjere i njene organizacije. To je stanje stvari svih današnjih religija, a mi smo toga svjedoci.

Pa ipak, činjenica da su neke religijske zajednice podlegle procesu ponerizacije ne predstavlja dokaz da je originalna spoznaja ili vizija od početka bila kontaminirana nepravilnostima, koje su otvorile vrata prodoru patoloških čimbenika ili da je to bila posljedica njihovog utjecaja. Da bi se otvorila vrata zarazi patološkim čimbenicima i kasnijoj progresivnoj degeneraciji, dovoljno je da takav religijski pokret podlegne kontaminaciji tijekom povijesti kao posljedica prekomjernog utjecaja prvobitno stranih arhetipova sekularne civilizacije ili kompromisa sa ciljevima vladara zemlje.

Zbog toga moramo postaviti sljedeće pitanje: može li se najodlučnija i najsenzibilnija akcija, bazirana na prirodnom pogledu na svijet, teološkoj i moralnoj refleksiji ikada u potpunosti eliminirati posljedice ponerološkog procesa koji je odavno utkan u samu vjeru?

Na žalost, organizam religijske grupe čuva neka latentna žarišta bolesti (psihopatije), koja se konstantno aktiviraju pod povoljnim okolnostima.

Kada god se patokracija javi u autonomnom procesu, to znači da religijski sustavi, koji dominiraju nekom državom, nisu bili sposobni prepoznati i otkloniti ih na vrijeme.

Po pravilu, religijske organizacije svake države imaju dovoljno utjecaja na društvo da bi se mogle suprotstaviti nadirućem zlu ukoliko djeluju hrabro i promišljeno. Ukoliko ne mogu, to je ili posljedica fragmentacije i sukoba među različitim frakcijama ili unutrašnje korupcije unutar religijskog sustava. Kao rezultat, religijske organizacije su dugo tolerirale i čak nekritički inspirirale razvoj patokracije. Ta slabost kasnije postaje uzrok propasti religije.

Ukoliko su pojedinci i grupe koje vjeruju u nekog Boga u stanju prihvatiti objektivno razumijevanje makro-socijalnih patoloških fenomena, pogotovo onog najopasnijeg unutar same organizirane religije, prirodno će se javiti izvjesno razdvajanje religijske i ponerološke problematike, koje se bave različitim razinama realnosti. Pažnja crkve se tada može okrenuti pitanjima ljudskog odnosa prema Bogu, oblasti koja i je sama obaveza crkve. S druge strane, obranu od poneroloških fenomena i njihovog širenja po svijetu moraju preuzeti znanstvene i političke institucije, čije bi akcije bile zasnovane na znanstvenom razumijevanju prirode geneze zla. Takva podjela dužnosti nikada neće moći biti u potpunosti održiva, budući da u genezi zla sudjeluju ljudski moralni nedostaci i njihovo skrivanje i mimikrija zasnovani na religijskim premisama što je od najstarijih vremena predstavljalo problem unutar religijskih zajednica.“

Davne 325. godine nove ere, car Kostantin I je sazvao sve biskupe iz svog carstva kako bi stvorio ono što današnji kršćani nazivaju Biblijom. Od nekoliko stotina različitih svezaka, različitih evanđelja, poslanica i dodataka koje su stvarali crkveni oci, pažljivo su odbačeni uraci koje je Konstantin smatrao nebitnima ili pak opasnima za svoju vladavinu i novoosnovanu državnu crkvu. Iako je Biblija u nekoliko milenija doživjela brojna reizdanja i prijevode, neke njezine poruke nikako nemaju veze s porukama mira, ljubavi, razumijevanja i nadasve poslanja koje bi od nas trebalo napraviti duhovnija i miroljubivija bića.

Prvi crkveni koncil je vođen od strane cara Konstantina, kojemu možemo zahvaliti za današnju Bibliju, crkveni ustroj i običaje.

Kada gotovo dvije milijarde ljudi poštuje jednu knjigu kao „Svetu Knjigu,“ kada se zbog tog djela razvrgavaju države, prolijeva krv i muče ljudi već 2000 godina, tada bi neupućeni čitatelj očekivao da je takva knjiga nešto nalik Hitlerovoj “Mein Kampf” ili sličnim političkim pamfletima koju pozivaju na krvoproliće, pa ipak, riječ je o Bibliji.

Svi oni koji su pohađali satove vjeronauka trebali bi se sjetiti nekih poprilično čudnovatih dijelova Biblije, poput opisa krvoprolića, ratovanja, kažnjavanja, razjarenog i gnjevnog boga koji poziva na osvetu, rodoskvrnuća, paleža, gorenja ljudi na lomačama, prodavanja vlastitih kćeri i sinova, i sve to unutar izabranog božjeg naroda. Stari zavjet štuju kršćani kao i Židovi, od kojih smo na koncu konca i preuzeli mitove i legende uobličene u vjerske priče. No nije nam namjera otkrivati tko je od koga prepisao vjerske spise i kako su oni nastali (iako smo o tome pisali, ovdje, ovdje i ovdje) već želimo predočiti nauk iz Biblije, pa neka svako po svojoj savjesti promisli koliko takvo učenje (ne)pomaže ljudskom biću da postane humanije, bolje, empatičnije i razumnije.

Biblija nije jedina takva sveta knjiga, zapravo sve one u sebi imaju dozu ponerogeneze i psihopatologije.

Sve izvatke iz Biblije smo prenijeli s nekoliko online verzija koje možete pročitati ovdje:

Izlazak 21, 7: Ako netko proda kćer svoju, da bude ropkinja, neka ona ne bude puštena na slobodu kao i muški robovi.

Levitski zakonik 19, 20: Ako bi tko sagriješio sa ženom, koja kao ropkinja pripada drugome mužu, ali nije ni oslobođena ni otkupljenja, imaju se kazniti, ali ne smrću jer se ne radi o jednoj slobodnoj osobi.

Levitski zakonik 20, 17 Ako braća stanuju skupa i jedan od njih umre, a ne ostavi sina iza sebe, onda neka se žena umrloga ne uda za stranca! Njezin djever neka otide k njoj, neka je uzme za ženu i izvrši na njoj dužnost djeversku.

Ponovljeni zakon 22,14 do 22,21: Ako netko uzme ženu i s njom živi, ali mu se onda omrzne. Otac mlade žene neka rekne starješinama. Tada starješine toga grada neka uzmu muža i kazne ga! Ali ako bude istinita optužba i ne nađe se znak djevojaštva na plahtama pred starješinama, tada neka se izvede mlada žena pred vrata kuće njezina oca, i ljudi njezina grada zavičajnoga neka je na smrt kamenuju, jer je počinila sramotu Izraelu.

Ponovljeni zakon 22, 23 do 22, 24 ako se netko sastane u gradu s djevojkom koja je s jednim zaručena, i opći s njom. Izvedite ih oboje pred gradska vrata i kamenujte ih na smrt: Djevojku, jer nije u gradu vikala za pomoć, i čovjeka jer oskvrni zaručnicu bližnjega svoga.

Ponovljeni zakon 22, 25 do 22, 29: Ako netko nađe zaručenu djevojku vani u polju, pa je siluje i opći s njom, neka umre samo čovjek koji je općio s njom! Djevojci neka se ne učini ništa! Djevojka nije učinila grijeh, što zaslužuje smrt. Slučaj je sličan, kao kad netko skoči na drugoga i ubije ga. Jer ju je našao vani na polju, mogla je vikati, a nikoga nije tu bilo, da bi joj pomogao. Ako netko nađe ne zaručenu djevojku, uhvati je, opći s njom, i zateku ih. Onda čovjek, koji je općio s njom, ima ocu djevojčinu platiti pedeset srebrenih šekela. Mora je uzeti za ženu, jer ju se oskvrnuo. Pustiti je ne smije dok je živ.

3. Mojsijeva 19, 20: Ako bi tko obležao robinju koja je isprošena ali nije otkupljena ni oslobođena, oboje da se išibaju, ali da se ne pogube; jer nije bila oslobođena.

Izlazak 21, 8: Ako se žena ne svidi svome gospodaru, koji ju je sebi bio odredio, neka joj dopusti da se otkupi. Nema prava prodati je strancima kad joj nije bio vjeran.

Izlazak 22, 15 do 22, 16: Ako tko zavede djevojku koja nije zaručena i s njom legne, neka za nju dade ženidbenu procjenu i uzme je za ženu. Ako ju otac odbije dati njemu, čovjek će platiti u novcu dotu za djevice.

Postanak 3, 15: Neprijateljstva ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.

Knjiga Sirahova 42, 14: Bolja je zloća muška nego dobrota ženska, od žene potječe sramota i ruglo.

Levitski zakonik 7, 2: Na mjestu gdje se kolje žrtva paljenica, ima se klati i žrtva za prijestup, a krvlju njezinom mora se poškropiti žrtvenik okolo.

Levitski zakonik 4, 33: Neka položi ruku na glavu žrtvi za grijeh i neka je zakolje kao žrtvu za grijeh ondje, gdje se kolje žrtva paljenica.

Ako vam ovo nije dosta, tada ćemo vam prenijeti još neke poruke iz knjige koja navodno širi ljubav prema „bližnjem“ svome.

Mojsijeva 3, 16: A ženi reče: tebi ću muke zadati da zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar.

Korinćanima 11, 8: Jer nije muž od žene, već žena od muža.

Korinćanima 14, 34: Žene vaše neka šute u crkvama, neka im se ne dopušta govoriti, nego neka slušaju, kao što i zakon govori.

Timoteju 2, 12: Ali ženi ne dopuštam da uči niti da vlada mužem nego da bude pokorna.

Titu 2, 12: Neka žene budu poštene, čiste, dobre kućanice, blage i pokorne svojima muževima, neka se ne huli riječ božja.

Efežanima 5, 22: Žene budite podložne svojim muževima kao gospodinu.

Efežanima 5, 23: Jer muž je glava ženi, kao što je Krist glava crkvi, on je spasitelj njenog tijela.

Efežanima: 5, 24: Ali kao što je crkva podložena Kristu, neka žene u svemu budu podložne muževima svojima.

Mizoginija nije nova stvar, zapravo provlači se po svim mogućim religijama, s obzirom da žene sačinjavaju polovicu stanovništva ova problematika se ne može izbjeći u tekstu koji otkriva psihopatologiju unutar religija. Ne samo da su žene milenijima promatrane kao manje vrijedna i manje duhovna bića od muškarca, već se vrh organiziranih religija i njegov kler sastoji od gotovo ISKLJUČIVO muškaraca.

Mizoginija je očigledna u gotovo svim organiziranim religijama, katolička crkva je išla toliko daleko u ženomrštvu da je milenijima proganjala, mučila, ubijala i tlačila žene koje su imale “zrnce” soli u glavi zbog kojeg su bili prijetnja za crkveni ustroj stvoren na bazi astemičnog psihopata.

Lobaczewski je kroz svoje dugogodišnje studije otkrio kako je svaki deseti muškarac psihopata, dok je tek svaka stota žena psihopat, on je također opisao neke vrste psihopata koje vrlo lako možemo prepoznati unutar religijskih organizacija:

Najčešće navođena i najduže poznata vrsta psihopate koji se jako dobro skriva u društvu, te koji je tri do četiri puta učestaliji od esencijalnog psihopate, se opisuje kao astenični (nemoćan ili slab) psihopat, ova vrsta psihopatije se javlja u svim mogućim intenzitetima, od jedva uočljive anomalije do očiglednog patološkog nedostatka.

Takvi ljudi, astenični i hiperaktivni, ne pokazuju isti zasljepljujući nedostatak moralnog osjeta kao esencijalne psihopate. Oni su na neki način idealistični i skloni su sujevjernoj patnji kao posljedici svog lošeg ili grešnog ponašanja.

U prosjeku, manje su inteligentni od normalnih ljudi i njihov um ne pokazuje odlike postojanosti i preciznost u razmišljanju. Njihov psihološki pogled na svijet je jasno falsificiran, njihovom mišljenju o drugima ljudima se nikada ne može vjerovati. Tipični su po tome jer neka vrsta maske sakriva svijet njihovih stremljenja, koja se ne podudara sa onim što su u stvari sposobni uraditi. Njihovo ponašanje prema ljudima, koji ne uočavaju njihove nedostatke, je urbano, čak prijateljsko; međutim, manifestiraju neprijateljstvo i agresiju prema ljudima koji imaju talenta za psihologiju ili pokazuju znanje u toj oblasti.

Astenični psihopati su seksualno nešto manje aktivni i zbog toga skloniji u prihvaćanju celibata; to je razlog zašto neki katolički redovnici i svećenici reprezentiraju neznatnije slučajeve ove anomalije. Vrlo je moguće da su ovakvi pojedinci inspirirali anti-psihološki stav, tradicionalan poznat unutar Katoličke crkve.

Ozbiljniji slučajevi su u većoj mjeri anti-psihološki nastrojeni i puni prezira prema normalnim ljudima; oni pokazuju tendenciju aktivnosti u procesima geneze zla s puno većim intenzitetom. Njihovi snovi su sačinjeni od izvjesnog idealizma sličnog idejama normalnih ljudi. Oni bi željeli reformirati svijet u skladu sa svojim željama, ali nisu sposobni predvidjeti mnogo dalekosežnije implikacije i posljedice svojih sanja i želja koje su pretvorene u bolesne opsesije. Njihove želje su začinjene devijacijama, njihova vizija može utjecati na naivne buntovnike ili ljude koji su pretrpjeli nepravdu. Postojanje društvene nepravde može izgledati kao opravdanje za radikalan pogled na svijet kako bi se bez ikakvog prigovora prihvatile vizije ovakvih psihopata i njihovog načina ostvarivanja vizija.

Sljedeći odlomak je primjer misaonog obrasca osobe koja predstavlja tipičan i teži slučaj astenične psihopatije:

„Ako bi trebao ponovo započeti život, učinio bih potpuno isto: to je organska neophodnost, ne diktat dužnosti. Osjećaj da je drugačiji.

Postoji stvar koja me pokreće i budi u meni vedrinu, čak i kada su stvari tužne. To je nepokolebljiva vjera u ljude. Okolnosti će se promijeniti i zlo će nestati, čovjek će čovjeku biti brat, ne vuk kao što je to danas slučaj. Moja borba ne izvire iz mojih ideja, već iz jasne vizije o uzroku koji izaziva zlo.“

Ove riječi je u zatvoru napisao 15.12.1913. Felix Dzerzhinsky, potomak poljskog plemstva, koji će uskoro osnovati Cherezvichayua ili Čeku, prvu tajnu policiju pod boljševičkom vlašću. Dzerzhinsky je bio njen prvi komesar u Sovjetskom Savezu te će postati najveći idealist među najpoznatijim državnim ubojicama. Dzerzhinsky je zanimljiv slučaj. O njemu je rečeno:

„Njegov pošten i nepotkupljiv karakter, kombiniran s njegovom potpunom predanosti cilju mu je brzo osigurao nadimak ‘Gvozdeni Felix’.”

Plitka nostalgija, karakteristična za psihopatiju se često može otkriti u brojnih svećenika, redovnika, i brojnih povijesnih pripadnika klera koji su počinili užasne zločine od Inkvizitora do misionara koji su bez ikakvog problema iskorjenjivali domoroce Afrike i Amerike, oni imaju viziju novog svijeta i iako se normalnim ljudima ona čini na prvi pogled sasvim u redu, iako se njihove riječi čine ljudskima, često se može u njihovim riječima osjetiti mesijanski kompleks pomiješan s egoizmom, njihova djela nepobitno pokazuju kako u njima nema ljudskosti i humanosti.

Sigurni smo da je ovo samo jedan od primjera psihopate unutar religijskih organizacija, naš tekst bi se mogao pretvoriti u knjigu ako bismo opisivali sve tipične odlike esencijalnih psihopata, karakteropata, utilitarsta, makjavelista i drugim (ne)ljudima koji su od vjere načinili organizacije koje s duhovnošću nemaju baš nikakve veze.

Nadamo se da je će vas ovaj tekst ponukati na razmišljanje zbog čega se u svetim knjigama nalazi toliko opisa mržnje i krvoprolića, ograničavanja, kontrole, segregacije i drugih psihopatskih izričaja. Ako su (ne)ljudi pisali većinu „svetih“ spisa na način koji je empatičnom ljudskom biću blizak, poput memoara „Gvozdenog Felixa,“ tada nije ni čudo da se zlo tako lako uvuklo u „svete spise“ no na nama je želimo li spoznati istinu kakva god ona bila ili se samo želimo dobro osjećati uz šarene laži koje su nam servirali predatori u ljudskom obliku.

Izvori:

ŠOKANTNO: Katolička crkva zarađuje bogatstvo u pornografskoj industriji!

Katolička Crkva suspendirala 21 svećenika zbog sumnje za zlostavljanje djece

Dan žena – pokušaj ispravljanja povijesne nepravde

Registar pedofila

Kosti lažnih svetaca ukrašene zlatom, biserima i poludragim kamenjem

BIVŠI PAPA PRIZNAO GREŠKU: Isus se nije rodio na dan kojeg slavimo kao Božić

Opus Dei i mrcvarenje tijela s blagoslovom Vatikana

Znanstvena istraživanja otkrila da su religiozni ljudi manje inteligentni od ateista

Nekadašnji savjetnik pape otkriva prijevare i krivotvorine u Bibliji

PEDOFILSKA CIVILIZACIJA: Tko će zaštititi našu djecu?

Patokracija i strah od pozitivnih kreativnih ideja