Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Da postoji pravde i poštenja na ovom svijetu, o Islandu bi se na dugo i na široko pisalo po medijima. Da postoji želja za izlazom iz ekonomske krize sve zemlje, osiromašene dobro isprobanim sustavom „zdrpi i zbriši“, bi pratile Island u stopu. Otkrijte kako je malena zemlja na sjeveru Europe postala trn u oku bankarskoj mafiji koja s lihvarskim kamatama i zakonima “na njihovoj strani,” uništava i kontrolira globalnu ekonomiju.

Kako bismo znali kako je Island u samo šest godina uspio učiniti ono što mi ne možemo u dvadeset, pogledat ćemo što se zapravo dogodilo na medijski prešućivanom krajnjem sjeveru Europe.

Island je do 2008. godine slovio za jednu od najprosperitetnijih i najstabilnijih zemalja na planeti. Osim stabilne ekonomije, zadovoljnih i bogatih građana, država se doimala jednako jako i moćno, što je često izazivalo zavist ostatka Europe.

No, odjednom i bez ikakva prethodna upozorenja (baš onako kako se to dogodilo i u SAD-u 2001.), propale su i bankrotirale tri najveće komercijalne islandske banke, a Islanđani su shvatili kako su ostali bez ušteđevina i kako su de facto postali dužnici banaka u Nizozemskoj, Danskoj i Velikoj Britaniji. Islanđani nisu bili letargični, kao recimo Hrvati i Hrvatice danas, kada su saznali da im je država bankrotirala zahvaljujući burzovnim špekulacijama premijera i ministara.

Islandska revolucija o kojoj mi ne znamo gotovo ništa.

Oni su prvo ODLUČILI NE PLAĆATI VANJSKI DUG bez obzira što im je do kraja 2008. državni dug narastao za 80% posto zahvaljujući dodatnim zateznim kamatama od 8,5 milijardi eura, Islanđani su na koncu grcali u dugovima od nevjerojatnih 50 milijardi eura.

U kratkom roku 320.000 Islanđana je dugovalo šest puta više novca od (BDP-a) bruto domaćeg proizvoda, nitko nije mogao naslutiti da će građanski neposluh i gotovo potpuna internacionalna medijska šutnja pomoći građanima ove male otočne državice da srede ne samo vladu, već i neke od najjačih internacionalnih banaka kako bi ponovno „stali na noge.“

Nakon što su građani Islanda raspustili parlament i vladu i počeli ekspresno suđenje svima koji su upropastili državu, konsolidirali su svoju Nacionalnu banku i stvorili su određeni sustav dnevne aukcije za državnu valutu kako bi izbjegli utjecaje vanjskih banaka i kako bi održali svoju vlastitu valutu bez stvaranja hiperinflacije.

Bez obzira na pritiske iz EU banke, a naročito razbješnjenih bankara iz Nizozemske i Velike Britanije, Islađani se nisu dali razjediniti niti potkupiti. Ova malena otočna zemlja je u pravom smislu slomila zube bankarskih kradljivaca, prvenstveno zahvaljujući nevjerojatnoj želji i upornosti građana da ne nasjednu na smišljene zakulisne financijske igre.

Islanđani su sami izbjegli potpuni kolaps države, možemo li i mi učiniti nešto tako?

Tadašnji predsjednik Islanda Olafur Ragnar Grimsson je dva puta stavio veto na izvlačenje novca iz Islanda s takozvanim „bailoutom“. Zapravo banke bi nadomjestile svoje lihvarske kamate novcem poreznih obveznika uz blagoslov islandskog parlamenta, da ih Grimsson nije zaustavio. Bailout je kolokvijalna kovanica s kojem se prikrivaju navodno „pravedni“ krediti firmama i zemljama koje su financijski propale ili onima kojima prijeti bankrot. Izraz bailout je engleski termin koji označava „isukavanje vode iz tonućeg broda s kantama,“ što zapravo označava ništa drugo nego legaliziranu krađu zemlje ili kompanije koja i onako ne stoji dobro.

Promislimo li malo bolje postaje nam jasno da bailout nikako ne može pomoći zemlji na rubu propasti, jer se pljačkanjem nikada nikome nije pomoglo. Grimssonovi potezi su ostali nepoznanica ostatku svijeta punih pet godina, a njegov položaj je bio toliko problematičan da su mu bankari željeli stvoriti političke probleme kako bi otvorili vrata dodatnom zaduživanju i kreditnom društvu Islanđana.

Sam Grimsson je u intervjuu, koji je dao Buisiness Insider Internationalu, rekao sljedeće:

„Taj period mi je nalikovao na noćnu moru. Svaka važnija financijska i bankarska institucija u Europi i u mojoj vlastitoj zemlji je bila protiv mene, a postojale su i moćne snage koje su smatrale kako su moje odluke potpuno lude.“

Krajem 2008. na Wikileaksu su se počeli pojavljivati dokumenti u kojima se strašilo financijsku zajednicu kako će Islanđani nacionalizirati upropaštene banke, no na koncu je FME (novoosnovani Državni financijski odbor) problem riješio dogovorom sa 75% malih vlasnika dionica poglavito najveće islandske banke Glitnir.

Objava o nacionalizaciji Glitnira je došla u isto vrijeme kada je vlada Velike Britanije bila prisiljena nacionalizirati Bradford & Bingley, no o takvoj nacionalizaciji se nije postavljalo pitanje. Sve ostale islandske banke su došle pod direktan nadzor države i onemogućilo se povlačenje novca iz zemlje i dodatna krađa države i njenih građana. Nakon što je uslijedio krah burze na Islandu, država je stvorila novu Narodnu banku s kojom je započela čist posao bez repova koji su državu potezali u beznađe.

Usporedo s pravim malim ratom koji je Island vodio s najvećim bankarskim moćnicima svijeta, ova malena otočna država je onemogućivala dodatno upropaštavanje tako što je stvorila posebnog državnog tužitelja i agenciju koja je započela lov na najveće krivce i koja je onemogućavala novo lihvarenje Islanđana.

Islanđani su se suprostavili bezobraznom pritisku Gordona Browna.

Uskoro je pritisak na Islanđane došao u obliku Gordona Browna, bivšeg premijera Velike Britanije koji je pokušao nahuškati islandski parlament i vladu na promjenu odluka objašnjavajući da se ekonomija Islanda niti ne može uspoređivati s ekonomijom Velike Britanije te da porezni obveznici moraju imati obzira prema financijskoj potražnji njegove zemlje (iako se radilo o potražnji privatnih britanskih banaka koje su zapravo i stvorile financijske probleme Islandu).

Grmimssonov je uskoro shvatio da se stanje na Islandu počelo pogrešno prikazivati te da protiv sebe ima ljude koji osim banaka kontroliraju najveće svjetske medije tvrdeći:

„Mislim da je došlo vrijeme da konačno svijet dobije realno izvješće o kalvariji kroz koju prolazi Island, zajedno s lekcijama koje smo u međuvremenu naučili.“

Grimsson je zajedno sa svojim timom i uz blagoslov gnjevnih Islanđana uradio upravo obrnuto od odluka koje su donijeli predsjednici Bush i Obama koji su svaki s 800 milijardi dolara spašavali privatne investicijske banke s novcem poreznih obveznika.

Naime Islanđani su zaprijetili bankama da će imati status kao svaka privatna kompanija, te ako propadnu da im se neće pomagati već će ih pustiti da nestanu s tržišta.

Predsjednik Islanda je ovu odluku objasnio na sljedeći način:

„Brojne su države učinile grešku jer su ih ortodoksni stavovi o ekonomiji tjerali u potpunu ludost spašavanja privatnih banaka s državnim novcem, te su na takav način dodatno zadužili države, uništili gospodarstvo upadajući u kreditno ropstvo iz kojeg se ne mogu izvući. Ako nagovorite porezne obveznike da banke shvate kao najvažnije kompanije u zemlji, te da ih postavite ispred kompanija izvoznica ili proizvođača, tada ste gotovi, ekonomija će propasti. Proizvođači uvijek moraju imati primat nad bankama, banke ne proizvode ništa drugo osim dobiti za vlasnike i gubitak za sve ostale.

Ólafur Ragnar Grímsson politička legenda Islanda.

 

Na nama su se iživljavale britanske i danske banke koje su radile po naputku Europske banke, bez obzira što su te banke zapravo u privatnim rukama one se još uvijek vode kao firme od državnog značaja. Na takav način bankari ostvaruju enormnu zaradu kao i njihovi dioničari. No kada su njihove odluke pogrešne i kada naprave krive korake tada, zbog pogrešnih stavova i arhaičnih vjerovanja, račun plaćaju mali ljudi, bez obzira je li riječ o seljacima, studentima, đacima, starima ili mladima. Ovo je vrlo nezdrava formula i predstavlja prijetnju za budućnost bankarskog sustava. Ako države dozvole bankarima da postanu drski, bezobrazni, oholi i neodgovorni, oni će možda, ako su dovoljno sretni uspjeti napraviti određeni napredak u financijskom sustavu, no uglavnom takvi bankari srozaju čitave države na najniže grane, zbog čega plaćaju svi ljudi. “

Možda vam ova izjava ne znači ništa, no čini nam se da je borba protiv cenzuriranih medija jednako teška kao i borba protiv bankarske hidre koja je u zadnjih stotinu godina pokrenula niz svjetskih financijskih kriza, od kojih je zadnja ona iz 2008. iz koje se Hrvatska i neke zemlje u okruženju još uvijek nisu oporavile.

Islandska vlada je čak unajmila vanjskog istražitelja, Evu Joly, koja je otkrila najveću financijsku prevaru u Europi. Iako su se kraci trakavice iz Islanda širili na mnoge zemlje (uključujući Njemačku i Veliku Britaniju koje su u to vrijeme također grcale u ekonomskoj krizi), jedino je Island uspio stati na kraj bankarskim kriminalcima.

Eva Joly je na nekoliko desetaka tisuća stranica teksta otkrila manipulacije burzama, tržištima, lažne kredite i prevare unutar Eurozone i, umjesto da su druge države oslobodile svoje ekonomije od vampira koje je Joly otkrila, nitko u institucijama EU-a nije obratio pažnju na novac koji se šakom i kapom krao i (još uvijek se krade) iz naše buduće zajedničke države.

Eva Joly, žena koja je otkrila najveću internacionalnu financijsku prevaru, i ostala živa.

Evu Joly bi trebali pozvati i mi da razotkrije sve one koje su okradali i još uvijek kradu državu. Građani Hrvatske i građani svih zemalja koji imaju problema s “ekonomskom krizom” bi trebali slijediti islandski primjer i prvo bi trebali otkriti, osuditi i zatvoriti sve koje rade na štetu države i naroda.

Pogledajmo što je najviše upropaštavalo državu Island:

Gotovo pola kreditnih zajmova banaka na Islandu se odnosilo na holdinge od kojih je većina bila povezana s tim istim bankama.

Novac se pozajmljivao radnicima i menadžerima islandskih banaka s kojima su oni kupovali dionice istih banaka, stvarajući kolateralnu žrtvu, to jest, iscrpljujući te iste banke. Krediti koji su se koristili za kupovinu bankarskih dionica su bili beskamatni i s počekom vraćanja glavnice, a neki od kredita su se izdali čak i na dan prije bankrota banaka.

Banke su se spetljale s navodnim katarskim ulagačima koji su kupovali dionice banaka iako su katarske firme bile u vlasništvu samih banaka. Drugim riječima, banke su same sebe kupovale.

Zahvaljujući upornosti, islandske istrage, uhićenja su se nastavila obavljati sve do 2011. godine kada su u Londonu uhićeni Robert i Vincent Tchenguiz zbog djela ozbiljne financijske prevare. Ove dvije osobe su direktno zaslužne za direktan kolaps banke Kaupthing.

Islanđani su učinili još jednu stvar vrijednu hvale, sve one koji su bez imalo skrupula šurovali s privatnim bankama i koji su zemlju bacili u scenarij nalik na onaj iz Grčke i Cipra ekspresno su osudili na suđenjima otvorenima za javnost. Poruka je bila više nego li jasna, nitko bez obzira na poziciju nije imun na ruku pravde na malenom Islandu.

Geir Haarde, bivši premijer Islanda nije želio dolaziti na krizne sjednice vlade s kojom je presjedavao. Koliko ovakvih političara ima u Hrvatskoj i okružju?

Geir Haarde, premijer Islanda od 2006. do 2009. godine je osuđen 20.04.2012. na dvije godine zatvora zbog nemara i neprimjernog ponašanja za vrijeme krize, premijer koji nije želio dolaziti na sastanke vlade kada je Island gotovo bankrotirao je postao najviše rangirana osuđena osoba u islandskoj povijesti.

Baldur Goulaugsson, ministar financija, je osuđen na dvije godine zbog sukoba interesa i kupovine dionica zahvaljujući unutarnjim informacijama, a sva njegova imovina i imovina obitelji su nacionalizirani.

Aron Karlsson je osuđen na dvije godine zbog prevare u banci Arion i zbog ilegalnog trgovanja nekretninama, te mu je konfiscirana sva imovina. Ostavke su dali brojni islandski političari kojima je zabranjen javni rad i političko natjecanje kao i rad u državnim tvrtkama.

Island se od 2008. godine stabilno oporavlja od financijskog lihvarenja. Krajem 2010. je po prvi put, nakon nastanka krize, završio s pozitivnom bilancom, dok je do sredine 2011. imao stabilan rast gospodarstva.

Važno je napomenuti kako su krizni zakoni, koje je Island donio 2008. godine, minimizirali krizu i omogućili stopiranje dalje krađe državnog novca i siromašenja građana.

Fotografije bankara koji su napustili Island nakon krize, našle su se kao mete u pisoarima barova u Reykjaviku.

Drugi važan faktor je pametan stand by aranžman s IMF-om. Island se oporavio zahvaljujući srednjoročnoj fiskalnoj konsolidaciji, povećanju taksa i nameta (naročito na luskuzne proizvode), naglaskom na domaću proizvodnju i kupovinu domaćih i lokalno napravljenih proizvoda, olakšica za proizvođače i pomoć izvoznicima.

Lekcija koju je naučio Island bi trebala uči u sve povijesne i ekonomske knjige, na žalost to se nije dogodilo i neće se dogoditi. 2011. godine Island je učinioi nešto što je nalikovalo pobjedi Davida nad Golijatom, organizirali su tiskovnu konferenciju i pobjedničku feštu s naznakom da slave činjenicu kako su IMF-u rekli konačno zbogom.

Na međunarodnom planu Island je najviše napravio čudo jer je onemogućio takozvani bankarski „bailout“, točnije, izvlačenje novca iz države putem bankarskih kanala. Do sredine 2012. Island je postao uspješan u svakom smislu: uz dvogodišnji ekonomski rast, nezaposlenost se stabilizirala na 6,3%, izvoz je postao najvažniji segment gospodarstva, a inflacija je zamrznuta.

Zašto mi o ovom slučaju ništa ne znamo? Zašto se o ovome ne uči u školama? Zašto naši mediji ne pišu o uspješnom islandskom ratu protiv internacionalne bankarske bande? Zašto se naša vlada ne ugleda na Island? Mi na ta pitanja nećemo odgovoriti, no zamislite kako bi bilo lijepo da i mi napravimo nešto tako u pet godina!

Pa ipak Island s nepovjerenjem gleda u budućnost, jer znaju da svjetska vlada u sjeni može u trenutku pokrenuti novu financijsku krizu zbog koje bi direktno ili indirektno mogao nastradati i Island, takav strah se najbolje može vidjeti u nedavnoj izjavi predsjednika Islanda Olafura Ragnara Grimssona:

„Ako se financijski može uništiti i baciti na koljena jedna od najstabilnijih i najsigurnijih demokracija na svijetu poput Islanda, tada se bez ikakvog problema može uništiti bilo koja država na planeti.“

I za kraj, možda nam se Island čini jedina zemlja koja je uspjela pobijediti patokraciju – vladavinu psihopata u modernoj povijesti, no Norveška i Švedska su nešto slično učinile 20-tih i 30-tih godina XX. vijeka. Smatramo da bismo iz ovakvih primjera trebali učiti kako bi bili u stanju isto napraviti i u našim zaduženim i pokradenim zemljama. O slučaju iz Skandinavije više možete saznati ovdje:

Kako su Šveđani i Norvežani slomili moć vladajućih 1%

Izvor MW:

Timeline of the Icelandic financial crisis

2012. godina luđaka ubojica i preživljavanja smaka svijeta

Izvor:

Key Lesson From Iceland Crisis: “Let Banks Fail”

Wiki – Bailout

Wiki – Iceland

Wiki – 2008–11 Icelandic financial crisis

The Icelandic Revolution: Why Didn’t I Hear About It?

2009 Icelandic financial crisis protests

Ex-Iceland PM Geir Haarde to escape punishment despite guilty verdict over banking collapse

The President Of Iceland Tells Us How He Had The Balls To Stand Up To Britain

Wiki – Ólafur Ragnar Grímsson

The President of Iceland