Mammatusi – još jedna čudnovata vrsta oblaka nad našim glavama

By Juba on 6. svibnja 2014.

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Klimatske promjene na planeti uvjetuju stvaranje sve više oblaka koji su prije bili rijetkost poput tubularnih i lentikularnih oblaka koji privlače pažnju zaljubljenika u NLO-e. 2009. godine znanost je morala priznati novu vrstu oblaka, točnije olujne undulatuse asperatuse, no čini se da atmosferske prilike postaju sve interesantnije jer se Internet sve više puni slikama oblaka koje izazivaju strahopoštovanje, riječ je o mammatusima.

Nebeske grudi i promjene u planetarnoj atmosferi

Mammatusi ili mammatokumulusi (nebeske grudi ili oblaci dojke) su u zadnjih nekoliko godina postali najpoznatiji atmosferski fenomen koji mnogi očevici povezuju s olujnim grmljavinama iako uglavnom nastaju tek nakon što se vremenske prilike počnu smirivati. Najčešće se snimaju nad Prerijom SAD-a, nakon što se hladni zrak, pun ledenih kristala, naglo počne spuštati prema tlu. Tipični izgled, po kojima su mammatusi dobili ime, nastaje tek onda kada se ledeni kristali počnu topiti i kondenzirati na nižim visinama stvarajući kružne vrtloge u bazama masivnih oblaka.

Nevjerojatna fotografija mammatusa i munja.

Iako se najčešće formiraju u podnožju kumulonimbusa, asociraju se i s tvorevinama altokumulusa, astostratusa, stratokumulusa i cirusa, no jedna od pikanterija je i ta da se ovi veličanstveni oblaci mogu oblikovati i u područjima s puno vulkanskog pepela.

Mammatusi su indikator nadolazeće oluje ili pak tornada jedino kada se stvore ispod super-ćelija kumulonimbusa. Zbog prirode snažnog kretanja zraka unutar ovih oblaka, piloti ih zaobilaze u velikom luku.

Najčudniji oblaci na svijetu. Mammatusi ostavljaju bez daha, naročito ako se zna da nastaju zbog velikih kristala leda koji naglo padaju prema tlu.

Često se zna dogoditi da formacije različitih mammatusa imaju duljinu i po nekoliko stotina kilometara, kada se stvaraju na području punome vulkanskog pepela mogu svijetliti po noći, poput ostalih noktilucentnih oblaka. Na žalost mi nismo uspjeli pronaći takvu fotografiju, u slučaju da neki od naših čitatelja imaju snimku noktilucentnih mammatusa, rado ćemo je objaviti u tekstu.

Interesantna noćna snimka mammatusa.

Jedna vrećasta tvorevina mammatusa može imati promjer od pola kilometra, no u zadnje vrijeme nad SAD-eom su se snimili primjerci dijametra od jednog do tri kilometra. Ovakvi oblaci uglavnom ostaju vidljivi po 15-tak minuta, no najuporniji mammatusi su „preživjeli“ i po nekoliko sati. Životni vijek jednog mammatusa uvelike ovisi o topljenju leda, dok god led polako propada prema tlu i evaporira, oblaci će imati oblik „dojke,“ nakon topljenja leda oni se raspršuju i preuzimaju osnovnu formu oblaka iz čije su baze nastali.

Za sada su poznati brojni mehanizmi nastajanja mammatusa, no svi do iti jednog uključuju brz prodor hladnog zraka s velikim kristalima leda prema tlu, na žalost ni jedna studija povezana s istraživanjem nastanka mammatusa nije objasnila zbog čega se u zadnjih nekoliko godina količina velikih kristala leda konstantno povećava u planetarnoj atmosferi zajedno s brojem velikih mammatusa.

NASA-ina i NOAA-ina klasifikacija oblaka. Mammatusi se nalaze u najdonjem redu.

Nova “stara” pojava

Po nekim zapisima mammatusi su prvi put spomenuti krajem XVI. vijeka u zapisima iz Engleske no zvaničnu klasifikaciju su dobili 1896. godine u prvom izdanju Internacionalnom atlasu oblaka, iako se tada tvrdilo da su ovi oblaci iznimno rijetka pojava koja je do tada viđena samo nad sjevernim dijelovima Europe, južnim dijelovima Kanade te centralnim i sjevernim dijelovima SAD-a. U zadnjih desetak godina mammatusi su od rijetkosti postali svakodnevnica nad već spomenutim predjelima.

Želite li pregledati galeriju preko cijelog ekrana kliknite na bilo koju sliku.