Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Tijekom svibnja 2014. veliki dijelovi Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske su tjednima bili pod vodom, nedugo nakon smirivanja medijske halabuke i svekolikih obećanja raznoraznih vlada kako će pomoći potrebitima, ljudi iz područja pogođenih milenijskim poplavama su gotovo ostali prepušteni sami sebi. Ako pripadate vladajućem establišmentu, ovaj tekst vam se neće svidjeti jer pokazuje svu nemoć i licemjerje vladajućih.

Priguglate li malo Internetom vidjet ćete kako je politička elita bila vrlo brza u davanju obećanja pomoći nastradalima u najvećim poplavama koje su pogodile područje bivše države.

Vrlo lako ćete naći na obećanja raznoraznih političara o tome da će države izvući novac i pričuva kako bi omogućile povratak u srušene i uništene kuće, vladajući su čak davali obećanja i o tome da će obnoviti stočni fond, da će infrastruktura s poplavljenih područja biti ekspresno popravljena, pa ipak sve su to ostala prazna obećanja i ludome radovanja.

Promotrite li malo bolje podatke s interneta postaje uočljivo koliko novca je potrebno za izgradnju porušenih i poplavljenih domova, staja, farmi, vikendica, industrijskih postrojenja, cesta, nasipa, vodovoda i električnih mreža. Te iste cifre su naše vrle vlade odjednom počele prezentirati EU fondovima, jer su shvatile da nisu u stanju ispuniti niti najminornija obećanja, a kamo li preuzeti date obaveze na sebe.

Ovi se ljudi nemaju gdje vratiti, mediji i političari su ih zaboravili.

Političari s naših prostora, čini se, imaju jako “kratku pamet” toliko kratku da ne znaju što se jučer dogodilo, a kamo li što se dogodilo prije gotovo tri mjeseca. Bez obzira na praznu priču, bez obzira na sve velike riječi, ljudi iz devastiranih područja su, priznajmo to jednom za svagda, zaista prepušteni sami sebi.

Možda vam se ovaj tekst učini čudan, ili pak možda smatrate da ga uludo pišemo, no smatramo da je potrebno da se pišu ovakvi tekstovi, smatramo da novinar ne znači biti “oportunista” koji juri za svojih pet minuta slave, ili pak novinar ne znači osoba koja piše o “udarnoj vijesti,” novinar bi zapravo trebala biti osoba koja interes zajednice stavlja pred svojim osobnim interesom.

Novinar bi zapravo osim izvještavanja javnosti trebao preuzeti ulogu stanovitog altruizma i aktivizma. Naravno da očekujemo previše, rijetki su portali i novinari koji ne jure za “in” stvarima, trenutačno je “in” Izrael i masakr Palestinaca, prošle godine je bila “in” Sirija, prije mjesec dana je bio “in” mundijal. Naši masovni mediji su toliko sinkronizirani u prenošenju vijesti, da se pitamo, imaju li oni samostalnu uređivačku politiku ili im netko redovito “šapće na uho” što sutra trebaju objaviti, a što ne.

Ljudi pogođeni poplavama, nisu više “in,” oni su stara vijest koja eventualno može naći mjesto u tisku ili na dalekovidnici, ako koji političar odluči na brzu ruku dati izjavu o tome kako je “loptica” izgradnje i pomoći prebačena na puno veće i bogatije instance (čitajte Europsku Uniju). U patokratskim društvima zaraženima wetikom očigledno ne možemo naći mjesta ljudskoj empatiji i altruizmu, ako se nadamo da će nam vlade zaista pomoći, tada smo zaista “u banani,” a gajimo li nadu da će se nešto promijeniti na bolje tada nam kolikulusi svijetle poput novogodišnjih jelkica.

Zašto je potrebno gomilati robu, kada ljudima treba baš sada?

Matrix World je gotovo cijeli mjesec na svojim prostorima davao informacije o telefonskim brojevima na koje se može udijeliti novac potrebitima u Srbiji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini no nakon što smo saznali da je jedan “humanitarni” telefonski broj zapravo privatno vlasništvo te da Crveni Križ samo gomila robu i dijeli između sebe, te da Caritas prodaje prikupljenu robu, mi nismo imali drugog rješenja već ukloniti te informacije s naše stranice i fan pagea.

Poplave su probudile ljudskost u velikom dijelu pučanstva.

U cijeloj nesreći koja se nadvila nad velikim dijelom bivše države, sasvim obični ljudi su pokazali najhumaniju notu i veliko srce, sjetimo se navijača Crvene Zvezde koji zahvaljuju Hrvatskim spasiteljima ili pak poznatim sportašima koji su donirali novac za sve potrebite bez obzira na nacionalna obilježja i granice.

Uzorita crkva u Hrvata nije ni izdovjila niti kune dok narod nije podvljao, nakon toga kardinali su dali ono što je narod prikupio, ali nisu pokazali svojim primjerom.

Milenijska poplava je u nekima iznjedrila najbolje od ljudskih osobina, dok je u nekima pokazalo svu zloću psihopatije i sociopatije. Dok su na stotine tisuća dragovoljaca tjednima spašavali ljude, stoku, kuće, a nakon toga se bacili na raščišćavanje, dotle su najgori od najgorih provaljivali u stanove i kuće kako bi ukrali i preprodali sve što se moglo “unovčiti.”

Teško je danas biti volonter i humanitarac, teško je odijeliti žito od kukolja, a još je teže uručiti robu i novac potrebitima. Sjetimo li se malo događaja od prije par mjeseci, vrlo lako će nam postati jasno koliko su ljudi u stanju uraditi zlo, humanitarna roba, čak i ona označena kao humanitarna roba, je lako dolazila do prodajnih mjesta, točnije završavala je na policama raznoraznih marketa i prodavaonica, bez imalo bojazni njihovih “vlasnika” počinjavaju kažnjivo djelo od kojeg nam se diže kosa na glavi.

Možda smo ovaj tekst napisali uzalud, no iskreno se nadamo da u svima nama ima još ljudskosti i empatije, da je moguće pronaći put da se roba i novac dostavi direktno u ruke onih kojima je najpotrebnija, ljeto je na uzmaku, uskoro će nam jesen pokucati na prag, gotovo milijun i pol ljudi još uvijek nema krova nad glavom, kako je krenulo, s našim vladajućima, veliki broj unesrećenih više nikada niti neće imati krov na glavom osim ako ga sami ne stvore ili ako ga ne naprave uz našu zajedničku pomoć.

Dok čitate ovaj tekst, brojna mjesta bivše države su opet pod vodom, a ljudi koji su ostali bez krova nad glavom se sada ponovno bore za život.

Našim političarima bi predložili da dobro pogledaju slike milenijskih poplava, te bi ih zamolili da kao pravi dobročinitelji pokažu drugima kako se obnavlja uništena zemlja i to darivanjem svojih bezobrazno visokih plaća onima kojima su one najpotrebnije.

U slučaju da još uvijek ne znaju kako obnoviti nastradala područja, preporučili bi im da prodaju sve one nove bembure, mečke i limuzine koje su iskamčili narodu od usta netom prije poplava, sigurni smo da ima takvi “fijakeri” ne trebaju.