TEHNOLOGIJA I ZNANOST

Prijateljstvo – sebični altruizam

Autor: Tomislav Pavlović

Matrix World

Često je u različitim reklamnim kampanjama bilo moguće čuti kako su prijatelji „obitelj koju samo biramo“, ukazujući pritom na bliskost koja obilježava ovaj oblik društvenog odnosa. No, nedavno je istraživanje pokazalo da bi nam prijatelji, uzimajući u obzir sličnost naše i njihove genetske konstitucije, doista i mogli biti obitelj. Naime, genom dobrih prijatelja u prosjeku se podudara u 1% gena, što je jednako genetskom podudaranju rođaka u četvrtom koljenu, ili podudaranju genoma osobe i njenog praprapradjeda (ili bake).

Time je dan dokaz  da Dawkinsove tvrdnje o „sebičnim genima“, odnosno da je evolucijska podloga pomaganja drugima zapravo tendencija da omogućimo nama sličnim pojedincima uspjeh (ponajprije reproduktivni) kako bi time pomogli svojim genima koje ti pojedinci imaju da povećaju svoj udio u populaciji, nisu toliko neopravdane koliko su ih kasniji naraštaju psihologa pokušavali prikazati.

Iz navedenog se nazire koliko je zapravo upitno postojanje altruizma – pomažemo li drugima samo zbog njihovog dobra ili zato što podsvjesno znamo da nose naše gene?

Jesmo li svjesni načina na koji biramo prijatelje i koliko je važno genetičko podudaranje?

Jesmo li svjesni načina na koji biramo prijatelje i koliko je važno genetičko podudaranje?

Kad nekome poklonimo ono što mu se sviđa, činimo li to zato što se toj osobi to sviđa ili zato što uživamo gledati osobu dok se raduje lijepom poklonu? Želimo li istinski dobro drugima ili je sve zapravo rezultat sebičnosti koja eksplicitno uzrokuje zlo, a implicitno dobro?

Neovisno o razlozima zbog kojih do toga dolazi, prijateljstvo nije rezultat isključivo sebičnosti – ono je i odraz čistog davanja i brige, što je dokazano i različitim studijama. Jedna od zanimljivih izložila je sudionike zadatku koji je uključivao povremene elektrošokove, u slučajevima kada se na zaslonu pojavio određeni znak.

Ono što je bilo zanimljivo jest da su sudionici držali za ruku ili svojeg prijatelja ili potpunog stranca, pri čemu im je mjerena moždana aktivnost. Osobe koje su za ruku držali prijatelji imali su značajno manje aktivna područja mozga zadužena za detekciju opasnosti – osjećali su manji stres, posljedično i manji strah. Dakle, ako nas prijatelj primi za ruku dok se bojimo, naš strah će se smanjiti.

No, brine li on za nas u takvoj situaciji? Istraživanja su pokazala da brine, i to jednako kao i za sebe. Istraživači su išli i korak dalje – mjerili su moždanu aktivnost u područjima zaduženima za detekciju opasnosti u slučajevima kada je bračni partner bio prisutan, i otkrili još izraženiji efekt smanjivanja straha, koji se dodatno smanjivao što je kvaliteta bračnog odnosa bila veća.

Bilo da je to zbog gena ili ne, činjenica jest da se tijekom života izrazito vežemo uz neke osobe, do te mjere da nam život bez njih postane nezamisliv. Isto tako, činjenica je i da su neki ljudi zbog prijatelja riskirali sve, pa čak i vlastiti život.

Žrtvovati 100% gena zbog 1% gena ne čini se logičnim izborom „sebičnog gena“. Kao i ostatak ljudskog ponašanja, i prijateljstvo kao oblik socijalnog odnosa ima svoju biološku (evolucijsku) podlogu, zapisanu u genima, no ona predstavlja samo čvrste temelje. Hoćemo li pustiti da ti temelji propadnu neiskorišteni ili ćemo na njima izgraditi nešto vrijedno divljenja, nije nigdje zapisano.

Izvor:

Friends Have More DNA in Common than Strangers

Neuroscience Reveals The Deep Power of Human Empathy

Is Being a Good Samaritan a Matter of Genes?