MISTERIJE

Antičke ruske nano strukture stare 300 tisuća godina!?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Svaki put kada do javnosti dođu informacije o neobičnim arheološkim nalascima, znanstvenici gotovo izbjegavaju izučavanje istih kako ne bi došli u konfrontaciju s općeprihvaćenim teorijama o nastanku i razvitku civilizacije. Pa ipak, Rusi su, čini se, najotvoreniji za istraživanja koje zapadnjaci uporno pokušavaju ušutkati ili ih klasificiraju kao beznačajna rubna područja znanosti.

O artefaktima koji nikako ne pripadaju vremenu u kojem su stvoreni smo pisali puno puta, no arheološka otkrića i područja Urala bi u najmanju ruku trebala prisiliti pisce povijesnih knjiga na ozbiljne preinake.

Neobični artefakti složene metalurškog sastava nevjerojatne starosti.

Neobični artefakti složene metalurškog sastava nevjerojatne starosti.

Ne tako davne 1991. godine su tri različita tima geologa obavljala rutinska snimanja i prikupljanje uzoraka tla iz obala rijeka Kozhim, Narada i Balanbanyu. Nakon povratka u laboratorije u uzorcima zemlje su otkrili brojne neobične predmete sačinjene od različitih metala. Isprva su mislili kako se radi o ostacima modernih tehnologija no nakon detaljnog ispitivanja shvatili su da su predmeti prastari artefakti te da naše poznavanje metalurgije i nano struktura još uvijek ne može napraviti takve strukture.

Ruske nano strukture pod mikroskopom.

Ruske nano strukture pod mikroskopom.

Misteriozni ostaci su datirani na punih 300 tisuća godina, a uglavnom su imali oblik malenih spirala, minucioznih zavojnica i kalema s bimetalima spojenima s centralnim nosačem i komadića metala složene strukture koji su očigledno bili napravljeni od strane nepoznatog kreatora iz davne prošlosti. Geolozi su primarno pokušali pronaći nova nalazišta zlata, no nano strukture izvađene iz rijeka Urala su se pokazale puno važnijima od bilo kojeg prirodnog depozita plemenitog metala na planeti.

Jesu li ljudi bili u stanju napraviti ovakve zavojnice prije 300 tisuća godina?

Jesu li ljudi bili u stanju napraviti ovakve zavojnice prije 300 tisuća godina?

Dodatnim analizama Ruske akademije znanosti u Syktyvkaru (Росси́йская акаде́мия нау́к – Сыктывкар) otkriveno je kako su najveći komadi uglavnom bakrenog sastava dok su najmanji komadići legure volframa i molbidena.

Da podsjetimo čitatelje, među metalima najvišeg tališta i najmanjeg tlaka isparavanja za tehničku primjenu su najvažniji niobij (Nb), tantal (Ta), molibden (Mo), volfram (W) te renij (Re). Svi oni rado upijaju plinove u oksidacijskoj atmosferi, što ograničava neke primjene pri visokim temperaturama. Svaki od tih elemenata ima neku povoljnu kombinaciju toplinskih, električnih, magnetskih i optičkih svojstva koja nije karakteristična za druge metale i njihove legure.

Hoće li ova arheološka nepoznanica uskoro biti riješena?

Hoće li ova arheološka nepoznanica uskoro biti riješena?

Razvoj i primjena postupaka metalurgije praha omogućuje današnju proizvodnju različitih legura od navedenih metala.  Tipična područja primjene ovih metala i njihovih legura jesu dijelovi zrakoplova, svemirskih letjelica, toplinskih uređaja, ali i dijelovi instrumenata (rendgenske cijevi, skening mikroskopi i sl.), dijelovi optičkih naprava, termoelementi, elektrotehnički i elektronički elementi.

Artefakti pronađeni u sjevernom Uralu su napravljeni takozvanim sinteriranjem. Sinteriranje je postupak spajanja čestica praha reakcijama u čvrstom stanju. Samo kod sustava s više komponenata mogu nastupiti tekuće faze. Sinteriranjem se proizvode materijali (kompoziti) od sastojaka koji se drugim tehnološkim postupcima ne daju spajati ili se spajaju vrlo teško. Mješavina sastojaka u obliku prašine (veličina zrna 0,001 do 0,5 mm) najprije se stlači (hladno ili vruće) visokim tlakom (100 do 1000 MPa) u konačni oblik, a zatim se pri visokim temperaturama sinterira (difuzijski stopi).

Ruski geolozi su našli na stotine ovakvih krhotina duboko u naslagama triju Uralskih rijeka.

Ruski geolozi su našli na stotine ovakvih krhotina duboko u naslagama triju Uralskih rijeka.

Pa ipak, današnja tehnologija ne može replicirati kompozit od kojih su stvorene nano strukture iz Urala.

Najveći komadi su duljine tri centimetra, dok su najmanji duljine 2,5/10,000 centimetra. Svi dijelovi su napravljeni po proporcijama zlatnog reza i ne mogu se vidjeti nepravilnosti niti pod najjačim mikroskopima.

Kameniti i šljunčani nanosi rijeke Narade u sjevernom Uralu su imali  najviše krhotina s nano strukturama, pa ipak nitko od znanstvenika se nije vratio kako bi napravio dodatna ispitivanja.

Kameniti i šljunčani nanosi rijeke Narade u sjevernom Uralu su imali najviše krhotina s nano strukturama, pa ipak nitko od znanstvenika se nije vratio kako bi napravio dodatna ispitivanja.

Unatoč činjenicama koje se ne mogu osporiti, skeptici su ubrzo počeli tvrditi kako su komadići nano struktura ostatak raketne tehnologije iz obližnjeg svemirskog centra u Plestesku, no ti isti skeptici nisu mogli objasniti kako je moguće da je SSSR posjedovao tehnologiju koja je današnjim Rusima potpuno nepoznata i zašto je datiranje radioaktivnim izotopima pokazalo kako je najmlađi artefak star preko 10 tisuća godina, najvažnije od svega skeptici nisu mogli objasniti zašto su artefakti pronađeni duboko u prastarim riječnim nanosima triju Uralskih rijeka?

Skeptici su prvotno tvrdili kako su neobične nano strukture završile u rijekama iz obližnjeg svemirskog centra u Plesetsku.

Skeptici su prvotno tvrdili kako su neobične nano strukture završile u rijekama iz obližnjeg svemirskog centra u Plesetsku.

Bez obzira na zapadnjačke kritike i pokušaje ismijavanja zaključaka Ruske akademije znanosti, dr. E. W. Matvejeva iz Centralnog istraživačkog odjela za geologiju i eksploataciju plemenitih metala, 1996. godine je nastavila s istraživanjima te je u zaključku svoje studije navela:

„Bez obzira na činjenicu kako su artefakti stari desecima tisuća godina, oni su dijelovi tehnološke naprave, a ne prirodna anomalija.“

Sve nano strukture su iskopane s dubine od 3,04 metra do 12,19 metara, u depozitima od kojih je najstariji datiran na punih 318 tisuća godina.

Nitko ne može objasniti kako su ljudi uz toliko davne prošlosti mogli stvoriti tehnologiju koja je i nama nepoznata, a još manje se može objasniti zašto se takva tehnologija koristila.

1999. godine, artefakti su poslani na ispitivanje u tri različita znanstvena centra i to u Helsinkiju, St. Petersburgu i Moskvi, no nakon smrti dr. Johannesa Fiebaga, voditelja istraživanja, nastaje čudnovata šutnja, te nestaje znanstvena pozornost prema nano strukturama s obala rijeka Kozhim, Narada i Balanbanyu.

Izvor:

Ancient nanostructures found in Ural mountains are out of place and time

Russia’s Ancient Nanostructures

THE 300,000-YEAR-OLD NANOTECHNOLOGY ARTIFACTS OF RUSSIA

Нанотехнологиям – сотни тысяч лет?