PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

Jesu li ljudi koji tračaju „vampiri“?

Autor: Anamarija Vukojević

Matrix World

Svatko je od nas barem jednom u životu bio dio nekog trača. Ako nismo, vjerojatno se za nas kaže da smo predosadni da bi pričali o nama što je opet trač. Razgovaraju li ljudi uopće između sebe ili se sve svodi na tračanje? Koliko često možete čuti da netko priča o sebi a da to nije jadanje, prikazivanje sebe kao žrtve ili s druge strane, uveličavanje svojih karakteristika pa nam se u sekundi čini da pričamo s “herojem” ? Kada vam se posljednji put dogodilo da ste imali konstruktivan razgovor s nekim u kojem ste uspjeli riješiti neki svoj problem a da pri tome niste pričali ružno o nekom drugom?

Jesu li ljudi uopće sposobni baviti se sobom a ne tuđim životima?

Ako čujete trač o nekoj osobi to doslovno može promijeniti vaše mišljenje o njoj bilo da je informacija koju ste dobili istinita ili ne. To zvuči poprilično ozbiljno ako gledate šire sliku.

Negativni trač zapravo mijenja način kako naš vizualni sustav reagira na određena lica, kako tvrdi studija izdana na Internetu od strane Science portala.

Rezultati su pokazali da je mozak ljudi naštiman da odgovara na trač. Istraživači smatraju da je ogovaranje pomoglo ranim ljudima da napreduju.

Trač vam pomaže da odredite da li vam je netko prijatelj ili je obični prevarant,

smatra Lisa Feldman Barrett, uvažena profesorica psihologije s Univerziteta Northeastern i autorica studije.

Svatko od nas je imao prilike proći pored muške ili ženske grupe ljudi koji su nas odmjeravali i šuškali između sebe nešto o nama zbog čega smo se osjećali izuzetno neugodno?

Svatko od nas je imao prilike proći pored muške ili ženske grupe ljudi koji su nas odmjeravali i šuškali između sebe nešto o nama zbog čega smo se osjećali izuzetno neugodno?

Barret je dio tima koji je proučavao kako trač utječe na ne samo ono što znamo o nepoznatoj osobi, već i kako se osjećamo prema njoj. Tim je dokazao da informacije iz „druge ruke“ koju dobijemo o nekoj osobi mogu snažno utjecati na naše mišljenje i osjećanje prema njoj.

No, osim toga, tim istraživača je želio odgovoriti na slijedeća pitanja:

Jednom kad stvorimo određene predrasude prema nekoj osobi da li je moguće da ju ikad više vidimo drugačije?

Možda će vam se činiti da je to čudno pitanje, no ima smisla kad uzmete u obzir da mozak ima mnoštvo konekcija između regija u kojoj procesuiramo vizualne informacije i dijelove vezane uz naše bazične emocije.

Volonterima koji su sudjelovali u studiji su dali da pogledaju lica uz koja su stavili neki trač. Neka od ovih lica su asocirana s negativnim tračom, kao npr. „bacio je stolicu na svog školskog kolegu“. Uz druga lica su bili pozitivni tračevi kao npr. „pomogla je starijoj ženi s nošenjem namirnica“.

Mozak je vrlo lako zeznuti, to pokazuje studija u kojoj su slike neutralnih prikaza lica povezivana s različitim emocijama i radnjama.

Mozak je vrlo lako zeznuti, to pokazuje studija u kojoj su slike neutralnih prikaza lica povezivala s različitim emocijama i radnjama.

Nakon toga istraživači su promatrali njihove mozgove kako bi utvrdili reakcije na različite vrste informacija. Pokazivali su lijevom i desnom oku svake osobe vrlo različite slike.  Tako da jedno oko može vidjeti lice, dok bi drugom oku pokazali kuću.

Na taj način različite slike stvaraju nešto što se zove „dalekozor rivalstva“. Ljudski mozak samo može procesuirati sliku po sliku. Nesvjesno naginjemo jednoj koju smatramo važnijom.

Isto tako, istraživači su otkrili da su mozgovi volontera najverojatnije fiksirani na lica koja ih asociraju na negativan trač.

Trač ne utječe samo na mišljenje o ljudima, već utječe i kako ljude vidimo vizualno“, Barett tvrdi.

Rezultati ukazuju da smo naštimani da više pažnje posvećujemo osobi za koju nam je rečeno da je opasna, neiskrena ili neugodna.

Ostali znanstvenici smatraju da to ima smisla s perspektive evolucije.

Profesor psihologije s koledža Knox u Galesburgu otkriva:

Bio sam poprilično uzbuđen prije nego što sam vidio rezultate istraživanja. Cijeli život slušam od drugih da ogovaranje nije neka posebno teška karakterna mana. Da je to jednostavno dio nas. Sada, kada imamo rezultate istraživanja u kojem je očevidno da to utječe na puno dublje sfere društva oduševljen sam i smatram to gotovo biološkim događajem koji postoji zbog evolucijskih razloga.

Čak i kod primitivnih ljudi koji žive u malim grupama, moraju znati tko bi među njima mogao biti prijetnja a tko potencijalni partner. Sporo učenje kroz osobno iskustvo pogotovo u takvim situacijama bi se moglo pokazati kao izuzetno opasno.

Rezultati studije koji otkrivaju da nam je ogovaranje urođeno zbog evolucijskog razvoja potiče pitanje da li životinje tračaju?

Rezultati studije koji otkrivaju da nam je ogovaranje urođeno zbog evolucijskog razvoja potiče pitanje da li životinje tračaju?

Bržem učenju o drugima bi ogovaranje svakako bilo kraći put.

Ljudi koji imaju povećani interes za teme tko spava s kim, tko je kome prijatelj, kome možeš vjerovati a kome ne uvijek pretjeraju u tome i nikada ih nije briga što s takvim svojim ponašanjem ostavljaju iza sebe.

I sasvim je logično da mozak posvećuje više pažnje negativnom ogovaranju, tvrdi McAndrew.

Ako je netko natjecateljski raspoložen u odnosu na nekoga tko je na višem položaju od njega u hranidbenom lancu, naravno da će ga poželjeti ocrniti. Takva osoba je u stalnoj potrazi za negativnim informacijama kako bi ih mogla iskoristiti protiv druge osobe u datom trenutku.

Na kraju, možemo zaključiti kako je ogovaranje, odnosno dijeljenje konstruktivnih informacija o drugim osobama potrebno kako bi si međusobno pomogli, zaštitili jedni druge od opasnih, prevrtljivih i lažljivih osoba, no isto tako je važno da preuzmemo odgovornost za ono što silazi s naših usana pogotovo ako lažemo o istoj za naš neki svjesni ili nesvjesni cilj.

Isto tako, u nekoj daljnoj budućnosti ostaje nada da će ljudi razviti zanimanje za kvalitete kod ljudi koje su nužno za bolje društvo: radišnost, dobrodušnost i plemenitost, suosjećajnost, inteligencija, tolerancija i sl. Na taj način, širenjem dobrih i pozitivnih informacija o ovakvim ljudima pomoći će da se oni izdignu kao vođe koje će doista znati voditi narod u bolji, sretniji i harmoničniji svijet. Svatko sam, na svojoj osobnoj razini, svakodnevnim odlukama što će govoriti a što ne, utječe na budućnost svih nas.

Izvori:

Psst! The Human Brain Is Wired For Gossip

Stanford research: Hidden benefits of gossip, ostracism