U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH

Duševne bolesti – istina i predrasude

Autor: Tomislav Pavlović

Matrix World

Većini bi ljudi, da na ulici ugledaju nekog tko priča sam sa sobom, ima neprirodno držanje i nefokusiran pogled, nepotrebno maše rukama i/ili ponavlja stalno istu rečenicu ili radnju, palo na pamet ozbiljno posumnjati u uračunljivost takve osobe te bi ju etiketirali različitim ružnim nazivima. No, koliko od nas zapravo razumije što se dešava u svijetu takve osobe? Cilj ovog članka je razbiti neke od predrasuda koje su duboko ukorijenjene u našem društvu, iako za njih, u najvećem broju slučajeva, nema opravdanja.

Prije svega, važno je naglasiti da ne postoji savršen kriterij „normalnog“ u psihijatriji, nego je uvijek u obzir potrebno uzeti i individualna obilježja pojedinca. Iako je najrelevantniji „zdravorazumski“ opis duševnih bolesnika kao opasnih, on je u najvećoj mjeri netočan, budući da su rijetki poremećaji u kojima je osoba doista opasna za svoju okolinu.

1 mentzalno

Zbog čega se bojimo ljudi s mentalnim poremećajima, je li naš strah oblikovan neznanjem?

Činjenica da njihovo ponašanje doživljavamo kao izraz opasnosti, a ne nemoći, stvar je naše subjektivne interpretacije. Također, izrazito su rijetki slučajevi u kojima je moguće precizno odrediti uzrok određene bolesti ili poremećaja. Uz to, valja razumjeti i da oštećenje jedne moždane funkcije ne znači nužno potpun raspad sistema, iako tako, nažalost, prečesto rasuđujemo, trpajući sve osobe s poremećajima u istu, „sramotnu“ i nepoželjnu ladicu. Iako se neki poremećaji gledaju kategorijalno (poput shizofrenije), oni ne predstavljaju većinu.

Ono što je trenutno istina za većinu poremećaja jest da nisu izlječivi, nego ih je moguće samo zaliječiti. No, to ni u kojem slučaju ne znači da se njihovo stanje nikad ne popravlja.

Prema biopsihosocijalnom pristupu, koji trenutno dominira psihijatrijom i kliničkom psihologijom, postoji biološka predispozicija (koju zasad nije moguće nedvosmisleno odrediti) svakog poremećaja na koju onda djeluju socijalni i psihički faktori, što u konačnici dovede do pojave poremećaja. Iz toga je razvidno da je proces zalječenja obratan – psihofarmacima ili terapijama (poput kognitivno-bihevioralne) djeluje se na biološku osnovu kako bi se prekinuli uvjeti za održavanje abnormalnog, a stvorili uvjeti za razvoj normalnog ponašanja pomoću psiholoških i socijalnih intervencija.

Ako je proces uspješan, pojedinac dolazi u stanje remisije – zalječenja, u kojem može ostati do kraja života. U tom stanju pojedinac funkcionira normalno. Dakle, osobe sa shizofrenijom u stanju remisije često je nemoguće raspoznati od „normalnih“ osoba.

Zašto? Bolje je pitanje: „Zašto ne?“

Također, postoje slučajevi i kada se bolest pojavi samo jednom, i nikad više tijekom života. Je li opravdano zbog nekoliko sati neprisebnosti doživotno izbjegavati neku osobu? A da je to netko nama blizak? Bismo li se i onda samo pokušavali maknuti?

Kao što su to još u prvoj polovici prošlog stoljeća zaključili Gestalt psiholozi, naše se ponašanje temelji na našoj mentalnoj konstrukciji stvarnosti, a ne na njezinim objektivnim obilježjima. Kao dokaz toga, sjetite se da je zrakoplovni promet najsigurniji oblik prometa i da se nesreće događaju najrjeđe. No, u prosjeku ga se bojimo mnogo više nego cestovnog prometa, u kojem ne prođe ni jedan dan bez nesreće. Prema tome, unatoč objektivnim pokazateljima, oslanjamo se na naše, ponekad iskrivljene, pretpostavke.

Osobe s poremećajima često imaju iskrivljene konstrukcije, što uz različite perceptivne i kvaziperceptivne pojave pretvara život u pakao. Kako je njima zapravo?

U stanju remisije, isto kao i nama. No, put do remisije nije lagan, pogotovo zbog stigmatiziranja okoline. Uvijek je jednostavnije djelovati na bolest dok se još nije razvila, no strah od stigme često sprječava reakciju, u nadi da će se situacija popraviti sama od sebe. Priloženi videomaterijali predstavljaju simulacije auditornih halucinacija, karakterističnih za poremećaje poput shizofrenije.

Odslušajte ih. Zamislite da danima, tjednima ili čak mjesecima slušate ovakve glasove, bez prestanka, iako zapravo ne postoje. Nije li to dovoljno bolno iskustvo i bez stigmatiziranja?

Teško je biti drugačiji, još teže ako se ta različitost doživljava negativno, a najteže ako pojedinac može učiniti malo toga sam da ju promijeni. Rijetki od nas nemaju predispoziciju za nijedan poremećaj, stoga bismo se, ako se situacije u našem životu tako poklope, svi mogli na neki način naći u toj poziciji. Važno je osvijestiti da i te osobe imaju emocije, ciljeve, ljude do kojima im je stalo, izvore motivacije i slično, što je moguće lako ugušiti predrasudama i pogrešnim uvjerenjima temeljenim na netočnim izvorima.

Zaključak je jasan – društvo, kao i svake druge bolesnike, i one duševne prvenstveno treba razumjeti, jer bez razumijevanja njihovog stanja svaka terapija ili medicinski postupak nakon nekog vremena postaje uzaludan.

Izvori:

How Long-Term Stress Causes Serious Mental Disorders

Schizophrenia Explained: The Center Cannot Hold by Elyn R. Saks (Book Review)

Classifying Madness: Criticisms and Alternatives