TEHNOLOGIJA I ZNANOST

Produljene lubanje su se formirale u maternici

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Jedna od najinteresantnijih arheoloških i antropoloških misterija vezana je za neobične produljene lubanje koje se dan danas pronalaze diljem planete. Znanstvenici su desetljećima tvrdili kako su takve lubanje nastale barbarskim tradicijama, točnije povezivanjem glave djece, pa ipak nitko nije mogao objasniti razliku u volumenu običnih i produljenih lubanja. Nedavno otkriće je šokiralo najveći dio konzervativnih i skeptičnih naučnika jer se otkrila informacija kako su antičke produljene lubanje nastale kao takve u maternicama majki.

Matrix World posebnu pozornost posvećuje arheološkim nepoznanicama i neobičnim artefaktima iz prošlosti. Smatramo da nam znanje o tome što se događalo u prošlosti može uvelike pomoći u donošenju pravilnih odluka koje imaju veze s našom neposrednom budućnošću. Najveća opasnost današnjem društvu je nesposobnost učenja na ljudskim greškama iz prošlosti i naša kolektivna nesvjesnost o tome kako smo nastali i kako smo se razvijali.

Zagonetka bez premca

1999. godine u meksičkoj saveznoj državi Sonori otkriven je arheološki lokalitet koji je ubrzo dobio ime „El Cementerio“ zbog brojnih antičkih grobova. Ovaj lokalitet je decenijama ostao neistražen, no prije nekoliko dana u medijima je odjeknula vijest kako El Cementerio obiluje ljudskim ostacima s brojnim anomalijama.

The Time je otkrio kako su grobovi napravljeni negdje između 940 i 1308 nove ere, te da kriju ostatke 13 skeleta s deformiranim lubanjama koje se obično nazivaju „Cone heads“ ili dolicefalične lubanje.

Travel AOL je objavio kako su Cristina Garcia Moreno i njen tim sa Sveučilišta Arizone sigurni da su deformacije samo još jedan primjer produljavanja lubanja, što se tipično radilo uz pomoć povezivanja glave beba kako bi dobile neobičan stožasti izgled.

Nedostatak šavova na dolicefaličnoj lubanji iz Puma Punkia se ne može objasniti umjetnim oblikovanjem lubanje.

Nedostatak šavova na dolicefaličnoj lubanji iz Puma Punkia se ne može objasniti umjetnim oblikovanjem lubanje.

Ova praksa je toliko rasprostranjena da se mogla pronaći u svim zakucima povijesti od Egipta i subsaharske Afrike, Azije i Središnje i Južne Amerike. No isto tako se još uvijek može pronaći kod nekih plemena u Brazilu i Africi, koja prakticiraju povezivanje glava djece kako bi nalikovala „bogovima.“

Mi bi svakako bili zadovoljni ovim objašnjenjem da znanost stalno ne zaboravlja, točnije, prešućuje jednu na prvi pogled nevažnu činjenicu. Ljudski mozak obično teži oko 1,4 kilograma, dok zajedno s moždanom tekućinom i moždanom membranom cijela šupljina u kojoj se nalazi naš mozak ima oko 1500 kubičnih centimetara. Povezivanjem glave se ne povećava prostor oko mozga već se on samo nasilno mijenja.

Rijetka fotografija dolicefaličnih lubanja iz Malte.

Rijetka fotografija dolicefaličnih lubanja iz Malte.

Većina antičkih lubanja je imala sasvim normalnu „kubikažu“ no neke jednostavno nisu mogle biti objašnjene povezivanjem i oblikovanjem glave jer je moždana šupljina bila puno veća.

Problem Sonore je jedinstven kao i lubanje iz Nasce točnije iz Paracasa il Ice. One se jedino mogu usporediti sa sličnim lubanjama iz Egipta i prapovijesnim lubanjama iz Malte, koje dodatno karakterizira nedostatak dvije kosti lubanje na zatiljku i tipičnog cik-cak brida na mjestu gdje bi se te kosti trebale spajati. Gotovo istu stvar možemo vidjeti i na neobičnoj lubanji iz Puma Punkua. Dolicefalične lubanje iz Malte su obrađene od strane dr. Roberta Zammita no na žalost ove neobične antropološke nepoznanice još uvijek stoje u podrumima Arheološkog muzeja Malte u La Valletti.

Kako objasniti neobičan DNK?

Paracas je pustinjski poluotok u regiji Ica, koja se nalazi na južnoj obali Perua. Julio Tello je davne 1928. godine pronašao groblje s iznimno kompliciranim arhitektonskim rješenjima. U grobovima su se nalazili ostaci do tada nepoznate kulture koja je svoje mrtve umatala u skupocjene tkanine kompliciranog veza, sa zagrobnim poklonima u vidu bogate lončarije pune hrane, no najnevjerojatnije otkriće je bilo što su najbogatiji grobovi bili rezervirani za „ljude“ s iznimno izduženim lubanjama.

Lubanje iz Paracasa ili "produljene lubanje iz Ice."

Lubanje iz Paracasa ili “produljene lubanje iz Ice.”

Tello je otkrio preko 300 komada izduljenih lubanja, neke od njih su datirane na starost od preko 3000 godina, a s obzirom da klasična objašnjenja povijanja i umjetnog produljivanja lubanja nisu mogla objasniti povećanje obima mozga preko 25% čekalo se na analize DNK kako bi se rasvijetlila ova misterija.

Lubanje iz Paracasa imale su još neke neobičnosti, njihove kosti su bile deblje od običnih ljudskih kostiju, zubi su bili veći, donja vilica puno snažnija nego li u običnog čovjeka, a sama težina ovakvih lubanja je premašivala težinu tipične ljudske lubanje za nevjerojatnih 60%.

Još jednu zagonetku je predstavljala činjenica kako su lubanje iz Paracasa imale samo jednu parijetalnu kost (tjemenu kost), umjesto dvije kosti, koje su tipične za ljudska bića.

Još jedna neobična produljena lubanja iz Paracasa.

Još jedna neobična produljena lubanja iz Paracasa.

Zahvaljujući naporima Briena Foerstera koji se posebno fokusirao na rješavanje misterija Južne Amerike, uzeti su uzorci kostiju, tkiva, zuba, kose i korijena zuba s pet produljenih lubanja koje se nalaze u povijesnom muzeju u Paracasu.

Ovaj proces je podrobno dokumentiran, a uzorci su poslani u jednu genetičku laboratoriju u Teksasu.

Nakon objavljivanja rezultata, Foerster je izjavio slijedeće portalu Ancient Origins:

Pronašli smo kako mitohondrijska DNK (mtDNA – deoksiribonukleinska kiselina koja se nasljeđuje s majčine strane) lubanja iz Paracasa ima nepoznate mutacije koje se ne mogu naći kod ljudi, primata, niti kod ijedne poznate životinje. Nekoliko izdvojenih sekvencija DNK iz uzetih uzoraka su pokazale kako ove mutacije upozoravaju da smo otkrili novu vrstu bića, nalik ljudima. Ta ljudolika bića su genetički gledano jako udaljena (različita) od Homo sapiensa, neandertalaca i denisovanaca.

Ancient Origins tvrdi kako su implikacije ovog otkrića ogromne, te da Foerster s pravom kaže slijedeće:

Nisam siguran da genetiku otkrivenu u lubanjama iz Paracasa uopće možemo umetnuti u naše evolucijsko stablo.

On je također dodao da se zbog tako ogromne razlike u genetici pripadnici kulture Paracasa nisu mogli pariti s običnim ljudima.

I na kraju “šlag za tortu”

Ancient Origins je nedavno objavio informaciju koja bi nas i te kako trebala zaintrigirati, ne samo za pitanje produljenih lubanja, već i za činjenicu, koliko se istinitih informacija krije od nas, a kojim se dijelom one toliko iskrivljuju da do javnosti dolaze samo djelići istine. Naime prije više od 163 godine znanstvenici Rivero i Tschudi su objavili knjigu pod naslovom: Peruvian Antiquities koja je na engleskom jeziku editirana 1853. godine. U njoj se jasno daje do znanja da je teorija o podvezivanju i umjetnom produživanju lubanja potpuno kriva jer znanstvenici ne uzimaju u obzir ostatke fetusa i mrtvorođenčadi koje su već imale produljene lubanje. Drugim riječima gotovo dva vijeka se pozna podatak o nastanku neobičnih ljudskih anomalija pa ipak nas se još uvijek zbunjuje.

Litografija iz španjolske verzije knjige.

Litografija iz španjolske verzije knjige Rivere i Tschundija koja predstavlja nerođeni fetus nepoznate ženske mumije iz špilje Huichay.

Kako bismo dodatno bacili svijetlo na rješavanje misterije koja zaokuplja maštu mnogih, prevest ćemo dijelove spomenute knjige:

Mi smo uzeli u obzir ispitivanja na mnogim mumijama s produljenim lubanjama, naročito djece i novorođenčadi na kojima nije pronađen nikakav ostatak oblikovanja istih. Oblikovanje kranija ostavlja jasne tragove od povezivanja i letvica s kojima se kranij preoblikuje dok su dječje kosti glave vrlo mekane. Najvažnije je napomenuti kako se mora uzeti u obzir činjenica postojanja brojnih mumija mrtvorođenčadi i fetusa koji su već imali produljene lubanje, što u potpunosti odbacuje naknadno oblikovanje. Osobno smo se najviše pozabavili mumijom žene iz špilje Huichay koja je u svojoj maternici imala fetus s produljenom lubanjom. Ova mumija se trenutačno nalazi u našem vlasništvu i koristi nam kao pokaz znanstvenicima koji su uvjereni u nasilno mijenjanje izgleda lubanja iz prošlosti.

Lubanje takozvanih "antičkih peruanaca" i dan danas zbunjuju znanstvenike, no nitko ne želi istraživati ostatke dječjih produljenih lubanja.

Lubanje takozvanih “antičkih Peruanaca” i dan danas zbunjuju znanstvenike, no nitko ne želi istraživati ostatke dječjih produljenih lubanja.

Bilo bi pogrešno vjerovati kako su samo ova dva znanstvenika imala doticaj s produljenim lubanjama djece, beba i fetusa, zapravo prvi doticaji zapadnjačkih znanstvenika s ovakvim slučajevima datiraju iz 1838. godine, jer je Samuel Morton u svojoj kolekciji u gradu Philadelphiji imao nekoliko izložaka istih, a Velika Britanija je zahvaljujući kolekciji satnika Blankleya izložila mumije tek rođenih i nerođenih beba s produljenim lubanjama u muzeju Devon and Cornwall Natural History Societyja. Dr. Bellamy je 1842. pružio detaljnu analizu spornih ostataka, te je na Kraljevskom medicinskom fakultetu u Londonu objašnjavao razlike između vrsta lubanja s posebnim naglaskom na produžene lubanje iz Južne Amerike koje je on nazivao “lubanje jezera Titicaca.”

Fotografija izloška iz Mortonove kolekcije, koju je Samuel Morton jako lijepo opisao.

Fotografija izloška iz Mortonove kolekcije, koju je Samuel Morton jako lijepo opisao.

Samuel Morton je ostavio kolekciju čije fotografije vidite, no osim toga Morton je pozorno obradio svaki izložak te je objašnjavao da moramo uzeti u obzir velike razlike između onih lubanja koje su postale produljene zahvaljujući povezivanju i njegovih izložaka čije su anomalije nastale prirodno. Tijekom godina Američka akademija i znanstvenici su počeli stvarati veliki pritisak na Mortona te je on s vremenom počeo tvrditi suprotno no podsjetimo se kako je originalno opisao jednu spornu lubanju:

Malena lubanja s izrazito produljenim stražnjim kostima, iako su gotovo sve kosti tjemena deformirane, interesantno je primijetiti kako su kosti lica puno simetričnije od tipičnih kostiju pronađenih u kulturama Američkih rasa. Jasno se vidi kako je gornja čeljust izbačena prema van te da su očne orbite puno veće i okruglije nego li kod normalnih ljudskih lubanja. Nosne kosti su gotovo nevidljive i krhke, a arkade uopće nisu ispupčene te se jednostavno slijevaju u kosti kranija.

Voljeli bi vjerovati kako je znanost samo tako zaboravila na postojanje spomenutih uradaka, no nitko nam ne može objasniti kako znanstvena radoznalost nikada nije dovela do toga da se istražuju ostaci djece i beba s tako neobičnim lubanjama.

Čileanska liliputanka

Prisjetimo li se nedavnog otkriča iz Čilea, postat će nam jasno kako znanost konstantno odbacuje istraživati slučajeve koji se ne mogu objasniti s našim općeprihvaćenim naučnim paradigmama. Među prirodno mumificiranim ostatcima ljudi u zabačenom dijelu pustinje Atacama pronađen je humanoidni skelet s nešto osušenog mesa duljine 15,2 centimetra.

Više pitanja nego li znanstvenih odgovora.

Više pitanja nego li znanstvenih odgovora.

Uskoro su znanstvenici saznali da se radi o liliputanki koja je umrla između šeste i osme godine života, no njen neobičan izgled je rasplamsavao maštu jer nimalo nije podsjećao na ljudske ostatke. Uskoro je liliputanka iz Atacame došla u ruke znanstvenika sa Medicinskog fakulteta Stanford kako bi jednom za svagda smirili nevjernu „raju“ koja nije željela povjerovati da je neobični skelet pripadao tamo nekoj djevojčici iz Čilea.

Gary Nolan, voditelj tima na Stanfordu je prvi izašao u javnost kako bi priopćio rezultate istraživanja portalu Live Science:

Smatrao je da su mutacije uzrok užasnih deformacija koje su u potpunoj suprotnosti s normalnim ljudskim izgledom i veličinom kostiju. Svaki mogući nukleotid koji sam pregledao na ostatku iz Atacame je ljudski. Tek smo zagrebali površinu analiza, ali za sada ništa od rezultata nije iskočilo kako bi nas upozorilo da je riječ o neljudskom ostatku.

Kao što smo već spomenuli ostaci djevojčice imaju deformacije koje se ne mogu usporediti niti s jednom do sada poznatom bolešću ili poremećajem. Lubanja je potpuno drugačija od ljudske, s jakom deformacijom koja se naziva turicefalija (izdužena zašiljena lubanja s visokim izduženim čelom), vrat je izdužen i jako tanak, čeljusti i kosti lica su jako deformirane kao i očne duplje.

DNK analiza je stvorila najviše prijepora među znanstvenicima jer 9% genoma liliputanke iz Atacame nema veze s ljudskom genetikom.

Najneobičnija "ljudska lubanja."

Najneobičnija “ljudska lubanja” malene liliputanke iz Čilea.

Pa ipak liliputanka iz Atacame je unatoč svemu proglašena ljudskim ostatkom, zbog nekog čudnog razloga Stanfordski tim je namjerno ili nenamjerno zaboravio objasniti koja je mutacija mogla načiniti ljudsko biće takvog oblika i visine i što je najvažnije kako je moguće da je ta ljudska djevojčica imala 10 pari rebara umjesto 12.

Ljudski ostaci iz ostalih grobova iz nekropole u Atacami nisu imali niti jednu jedinu mutaciju koja je pronađena na liliputanki, čak što više nisu pronađeni niti najlakše naznake turicefalije, a kamo anomalija u rastu kostija i broju parova rebara.

Ralph Lachman, umirovljeni profesor Medicinskog fakulteta Kalifornije iz L.A. je na to izjavio slijedeće:

Ne postoji jedna jedina forma patuljastog rasta to jest liliputanizma koja bi odgovarala anomalijama na ostacima iz Atacame.

Ancient Origins, jedna od najpoznatijih web stranica koja se bavi izdavanjem arheoloških studija i otkrića je izjavila, da bi bilo najlogičnije zaključiti da su izvanzemaljci ostavili veliki udio u našoj genetici, naročito ako se uzme u obzir teorija „Inteligentnog dizajna.“ Po tome bi 9% atipične genetike koja se ne može pripisati ljudskoj, mogla jednostavno objasniti, kao i anomalije u liliputanskom rastu i izgledu skeleta.

Ovo je samo jedan od dokaza kako malo znamo, te da se “znanje” deformira na svakom koraku. S iskrenim zanimanjem ćemo i dalje pratiti rijetka istraživanja o priduljenim lubanjama koja dopru do javnosti, jer nas zanima što se krije u našoj pradavnoj prošlosti, a još više nas interesira kome je u interesu da mi malo ili nimalo znamo.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World. 

Izvor:

Neobične antičke produljene lubanje

Mumija osmogodišnje djevojčice „visoke“ 15 centimetara podijelila znanstvenike

DNK produljenih lubanja iz Paracasa u Peruu ne nalikuje ljudskoj

Elongated Skulls in utero: A Farewell to the Artificial Cranial Deformation Paradigm?