Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

P.D. Ouspensky je godinama držao predavanja smatrajući da će pojedine ljude potaknuti u izučavanju vlastitog unutrašnjeg univerzuma. On je, kao i Gurdjieff, smatrao da će samo mali broj ljudi imati hrabrosti i volje u otkrivanju naših vlastitih iluzija, mehaničkih misli i ograničenja kako bi shvatili koliko smo malo slobodni i koliko životarimo umjesto da živimo. Kada su učenici zamolili ovog matematičara i metafizičara da napiše knjigu o „četvrtom putu,“ on je odgovorio: „Zašto bih to učinio, nisu važne lekcije već pitanja i odgovori.“ Ako sebi postavljate pitanja na koja nemate odgovora, tada je ovo tekst namijenjen vama.

Ako se do sada niste susretali sa „školama“ dvojca Gurdjieff – Ouspensky, zamolili bi vas da pročitate uvod u njihova učenja pod nazivom „Najveća tajna.“

U predgovoru drugog srpskog izdanja, knjige „Četvrti put“ kojeg je napisao Goran Bojić 1994. godine stoji sljedeće:

„Postoje knjige koje su samo obične knjige te postoje ideje koje su obične ideje. Pročitamo ih, malo razmislimo o njima, porazgovaramo s drugima o tim istim stvarima te ih zaboravimo. Pa ipak, postoje knjige koje sadržavaju nešto što dolazi iz izvora višeg znanja, u kojima se zaista može osjetiti nešto nesvakidašnje, nešto potpuno novo. Ako takve knjige dovoljno ozbiljno shvatimo, one nas mogu odvesti do početka puta koji će promijeniti samu osnovicu našeg života.

Među takve knjige spadaju djela Petera Damjanovicha Ouspenskog (1878.- 1947.), ruskog pisca, filozofa, tragača za istinom. U ljudskoj povijesti su postojale i još uvijek postoje osobe koje su dostigle toliku razina znanja da je razlika između njih i običnih ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo, puno veća nego li razlika između ljudi i životinja! Sasvim običnom ljudskom umu koji nije prošao kroz određeno obučavanje, će ovakve ideje biti gotovo nevjerojatne i njih neće moći pojmiti. Pa ipak, Ouspensky je razvio cijeli sustav s kojim polako razvija takvu ideju, te nas korak po korak, dovodi do trenutka kada je sami činjenično spoznamo.

“U potrazi za čudesnim”, još jedna knjiga koju vam svesrdno preporučamo.

On je tu osnovnu misao na najdosljedniji i najinspirativniji način razvio u remekdjelu „U potrazi za čudesnim“ u kojem se miješaju odlomci nepoznatih prastarih učenja i dijelovi piščeve duhovne autobiografije. S obzirom da je sam Ouspensky bio iznimno nadaren sa živim nekonformističkim intelektom, on je od rane mladosti počeo tragati za znanjem u njegovom najdubljem smislu, točnije povezanim sa smislom ljudskog postojanja i življenja.

Ouspensky je do svoje 12 godine uspio pročitati gotovo svu dostupnu literaturu iz dijela prirodnih znanosti i psihologije. Pa ipak, nije bio zadovoljan s onim što je pročitao. Njegovo unutrašnje biće mu je govorilo kako postoji nešto više, dublje i životnije od poznate uobičajene znanosti i knjiškog znanja.

Čudni život Ivana Osokina.

Njegova potraga vodila ga je sve dublje i dalje. 1905. godine je napisao neobičan roman pod nazivom „Čudni život Ivana Osokina,“ koji je blizak znanstveno fantastičnim djelima, no s jednom značajnom razlikom, točnije idejom o stalnom vraćanju u naš realitet i idejom paralelnog vremena. Ouspensky je u međuvremenu proučavao različite domene ljudskih istraživanja, a njegovo filozofsko djelo „Tertium Organum“ (objavljenome u Rusiji 1912.) već svjedoči o značajnome intelektualnome napretku kojeg je ovaj pisac postigao. Iako je u međuvremenu Ouspensky postao poznat i iako su ljudi s poštovanjem gledali na njegove ideje, sam Ouspensky je osjećao da njegovom znanju nedostaje ključni čimbenik, te da njegovom traganju nedostaje pravi oslonac.

Knjiga Tertium Organum.

S obzirom da je Ouspensky bio iznimno iskren prema sebi i drugima, zaključio je kako mora potražiti izvor višeg znanja čije je malene dijelove sporadično nalazio na svojim putovanjima. Upravo s tim događajima počinje njegova knjiga „U potrazi za čudesnim,“ koju mnogi smatraju jednom od najuzbudljivijih i najinspirativnijih dijela XX. vijeka.“

U uvodu te knjige autor piše:

„Prije dosta vremena sam zaključio kako se iz labirinta proturječnosti u kojem živimo, može pobjeći samo s potpuno novim putem, s putem koji je drugačiji od svega do sada poznatog i uobičajenog. No gdje je taj novi ali zaboravljeni put počinjao, nisam znao.“

Ouspenskog je početak Prvog svjetskog rata zatekao u Kolombu, nakon saznanja o svjetskoj katastrofi koja se nadvila i nad njegovu domovinu, on se brzo vratio u Rusiju, tada zapisuje sljedeće:

„Počeo je veliki europski rat, dugo vremena sam odbijao pomisao kako se taj rat može dogoditi, ja nisam sebi želio priznati da je tako nešto moguće. Pa ipak, taj rat je sada činjenica. Moja zemlja je uključena u taj rat, meni se činilo kako je ta ista činjenica zapravo postala stanoviti memento mori koji ukazuje da je potrebno požuriti u izučavanju te da ne smijemo vjerovati „životu“ koji nas ne vodi nikuda.“

Mladi Ouspensky, snimljen na početku 1907. godine.

Ouspensky je dodatno bio uznemiren jer putovanjima po „mističnom“ istoku nije otkrio učenja za koja je vjerovao da potječu iz prastarih duhovnih škola razasutih po Aziji. Krvavi i bezumni rat koji ga je okružio čim se vratio u domovinu, ga je dodatno potakao na istraživanje o pravom smislu ljudskog postojanja. Unatoč poražavajućim osjećajima koji su ga preplavljivali on je zabilježio sljedeće:

„Držim da su osobni i individualni napori nedovoljni te da je nepohodno da dođemo u kontakt sa stvarnom i živom mišlju koja zasigurno postoji, ali s kojom smo iz raznoraznih razloga u potpunosti izgubili doticaj.“

Vjerojatno je Ouspensky s ovim uvidom o objektivnoj istini i uzaludnosti rasjepkanosti ljudskog uma i djelovanja, uspio stvoriti određene indicije s kojima je mogao početi pratiti malene tragove koji su ga doveli do susreta s Gurdjieffom u Moskvi i Sankt Petersburgu. Ti susreti su trajali od 1914. do 1916. godine, te predstavljaju vjerojatno najintenzivnji dio života ovoga metafizičara.

Ouspensky i Gurdjieff su danas gotovo zaboravljeni istraživači unutrašnjeg ljudskog univerzuma. Živimo u materijalnom svijetu koji potpuno iskrivljuje istraživanja o eventualnoj ljudskoj psihološkoj evoluciji.

Zahvaljujući interakciji s Gurdjieffom i njegovim učenjima, on je dobio odgovore za kojima je tako dugo tragao. Iako je Ouspensky u početku bio skeptičan prema svemu što mu je Gurdjieff govorio, s vremenom je postalo jasno kako Gurdjieff zna „znanje“ koje je došlo iz viših umova.

Nakon početnog šoka, kako o činjenici da je konačno stekao pravog učitelja, tako da ga je tražio na pogrešnom mjestu, Ouspensky je gotovo ostao bez daha kada mu je postalo jasno da sveukupno ljudsko znanje leži na samozavaravanju i laganju te da naše društvo ne može evoluirati ne samo zbog pogrešnih učenja već i zbog činjenica kako sebi pripisujemo moći i mogućnosti koje nemamo i zbog kojih se nalazimo u globalnom zatvoru iz kojeg ne možemo sami pobjeći.

Većini ljudi je iznimno teško prihvatiti spoznaju o tome kako smo mi samo obične mašine, baš onako kako nas je opisao Nikola Tesla.

Gurdjieff je na svoj osebujan način objasnio Ouspenskom kako je ljudsko biće mašina na koje utječu vanjski podražaji i zakon slučajnosti, umjesto da činimo i stvaramo nama se život „događa.“ Najveći neprijatelj ljudskog bića je naše neznanje, naše nepoznavanje sebe, naše iluzije , identifikacija i konstantno laganje, kako nas samih tako drugih. Riječi koje je Gurdjieff prenio Ouspenskom, za ovog pisca, su označavale prekretnicu i razbijanje iluzija o dostignućima zapadne civilizacije i svekolikog modernog društva.

Gurdjieff je svome učeniku, između ostaloga rekao sljedeće:

„Da si mogao čitati, zaista čitati, tada bi već odavno imao znanje. Zapravo, da si shvatio sve što si u životu pročitao, imao bi znanje o onome za čime još uvijek tragaš. Da si imao razumijevanje o svemu onome o čemu si pisao u vlastitoj knjizi, kako si je ono nazvao – Tertium Organum, tada bih se ja poklonio pred tobom i molio bih te da mi budeš učitelj. Ali na žalost, ti niti razumiješ što pročitaš, niti razumiješ ono što napišeš.“

Gurdjieff od svojih učenika nije tražio slijepo vjerovanje, dapače, on je zahtijevao da mu ništa ne vjeruju te da sve propitkuju kako bi došli do vlastitih saznanja u skladu s vlastitim iskustvom. Ouspensky je također krenuo s istim smjerom te je Gurdjieffove tvrdnje provjeravao prvenstveno jer su mu djelovale apsurdne i gotovo nemoguće.

Nakon nekog vremena, Ouspenskom je postalo jasno da je naišao na valjan izvor kojeg treba pratiti.

Nakon što je Ouspensky prošao stanovite testove, tako tipične za Gurdjieffovu školu, poput napada na ego i samoiluziju, Gurdjieff mu je odlučio povjeriti još dublja saznanja o ljudskom nepoznavanju sebe, on je tada rekao:

„Ljudsko biće zbog nerazumijevanja samog sebe ne može ništa učiniti. Takvom ljudskom biću se sve događa samo od sebe. Osim toga, takvo ljudsko biće nije svjesno sebe, on ne može pamtiti sebe.“

Ovaj maleni dio Gurdjieffova učenja je stvorilo prekretnicu u Ouspenskome, koji je od tada unaprijed svoje pokušaje „učenja o sebi“ bazirao na pamćenju sebe. Ouspensky je smatrao kako je pamćenje sebe, točnije svjesnost o našem unutrašnjem dijalogu s mnogim „ja“ pravi način za borbu protiv neznanja i nepoznavanja sebe.

Nakon stotina sati rasprava i razgovora, Ouspensky je shvatio da je odškrinuo svijet čudesnoga koji se može definirati kao – pamćenje sebe – sva struktura uma ljudskog bića, mehanizmi, cijelo djelovanje ljudskog društva, povijesna zbivanja su mu se počela prikazivati u potpuno drugom svijetlu, događaje koje prije nije mogao razumjeti sada su mu bili samoobjašnjivi i logični.

Ouspensky je zahvaljujući Gurdjieffovim učenjima stupio na put kojim je kročio do kraja svog života, taj put je bio put samospoznaje i znanja o razumijevanju istine o sebi i svijetu te o potrebi da se na tom putu ostane uz puno napora i još više rada. Ouspensky je odlučio ojačati svoje slabo, podijeljeno i nesvjesno biće, on se počeo strastveno boriti protiv vlastite mehaničnosti, kako bi s pravom počeo sebe zvati „ljudskim bićem.“

G. I. Gurdjieff snimljen nekoliko godina pred smrt, negdje u Francuskoj za vrijeme kasnog ladanjskog ručka. U to vrijeme, Ouspensky je već vodio svoju školu u Londonu zasnovanu na Gurdjieffovim učenjima.

Unatoč činjenici da su se životni putevi Gurdjieffa i Ouspenskog zbog nama nepoznatog razloga razišli, njihova učenja su u mnogo čemu identična te mnogi smatraju kako je Ouspensky jedini Gurdjieffov učenik koji je dostigao razinu svoga učitelja.

Nakon što je P.D. Ouspensky umro njegovi učenici su stvorili knjigu iz niza predavanja s pitanjima i odgovorima u nadi da će buduća pokoljenja postavljati ista ili slična pitanja, te da će imati hrabrosti pročitati odgovore koje su nam kroz učenja Gurdjieffa i Ouspenskog ostavili ljudi „višeg uma“ iz daleke prošlosti.

Na početku svakog predavanja Ouspensky bi upozorio svoje slušatelje sa sljedećim riječima:

„Prije nego li počnemo želim naglasiti kako najvažnije ideje i dijelovi sustava kojeg predajem nisu produkt mog uma. Upravo zbog te činjenice, ovaj sustav ima visoku vrijednost, da sam ja izmislio sve ovo o čemu ćete čuti u narednim predavanjima, tada bi to bila obična teorija koju je izmislio običan um – sva predavanja bi spala u domenu subjektivnog pogleda na danu problematiku.

Knjiga “Novi model univerzuma,” je Ouspenskom osigurala slavu, no on nije bio zadovoljan otkrivenim.

Kada sam tijekom 1907. počeo s pisanjem knjige „A New Model of the Universe“ shvatio sam, kao i mnogi drugi ljudi prije mene, kako ispod svega što nas okružuje, ispod površine života, stoji nešto puno moćnije i važnije.

Tada sam osvijestio činjenicu, da sve do trenutka dok ne shvatimo što je to nevidljivo što leži van naših osjetila i mogućnosti opažanja, naše sveukupno znanje postaje potpuno ništavno i nevažno. Sjećam se jednog razgovora kojeg sam vodio s nekim ljudima kada sam došao do zaključka kako bi se mnoge stvari mogle dokazati samo na osnovu shvaćanja da se naša svijest ili kako je ja volim nazvati –inteligencija, može manifestirati nevezano od našeg tijela, no na žalost takva stvar se ne može dokazati. Također sam shvatio da se natprirodne psihološke manifestacije, poput vidovitosti i predviđanja, mogućnosti gledanja u prošlost i budućnost, ne mogu dokazati znanstvenim metodama na koje smo naučili ispitivati sve druge stvari i pojave.

Zbog toga sam odlučio stvoriti metode s kojima bih mogao izučavati takve pojave. Izgubio sam nekoliko godina, usput sam otkrio neke iznimno interesantne stvari, no rezultati istraživanja su bili poprilično zbunjujući. Iako je nekoliko eksperimenata bilo potpuno uspješno, rezultat je bilo gotovo nemoguće ponoviti.

Za vrijeme eksperimentiranja došao sam do dva zaključka, prvi je da ako nemamo dovoljno znanja o normalnoj psihologiji, tada mi ne možemo proučavati niti nadprirodnu psihologiju iz jednostavnog razloga što ne znamo niti normalnu psihologiju.

Drugi zaključak je bio, da postoje određene količine pravog znanja, da postoje određene škole koje imaju baš onu vrstu znanja koje je nama potrebno, no one su skrivene i njihovo znanje je skriveno.

Tada sam počeo tražiti te škole, putovao sam kroz Europu, Egipt, Indiju, Cejlon, Tursku i Bliski Istok, no tek puno kasnije, kada sam gotovo završio s tim putovanjima sam u Rusiji tijekom Prvog svjetskog rata, sreo grupu ljudi koji su izučavali određeni sustav koji je originalno vodio podrijetlo iz istočnjačkih škola.

Ovaj sustav je prvotno počinjao u psihologiji, baš onako kako sam smatrao da pravo učenje treba započeti.

Ideja vodilja ovog sustava je bila, da mi ne koristimo niti maleni dio naših mogućnosti i moći. Mi u nama, da se tako izrazim, imamo vrlo veliku i finu organizaciju no na žalost ne znamo je koristiti. Ruska grupa je koristila stanovite metafore, jedna od njih je da mi imamo u sebi „veliku udobnu kuću prepunu fina i luksuznog namještaja, s bibliotekom punom knjiga, te s mnoštvom bogato opremljenih i otmjenih soba, no zbog nekog razloga smo odlučili živjeti u podrumu i kuhinji, te ne znamo kako izaći iz ovih prostorija. „ Ista grupa mi je objasnila sljedeće: „kada ljudima objasnimo da osim kuhinje i podruma, postoje katovi s luksuzno opremljenim sobama, oni nam to ne vjeruju, ili se na sve nasmiju te smatraju našu priču običnim praznovjerjem i bajkama za djecu.“

Ovaj uvodni tekst u sustav učenja „Četvrtog puta“ ćemo zaustaviti baš na ovome mjestu kako bismo vam omogućili da promislite o tome koliko se poznate ili ne poznate. Jasno nam da će većina čitatelja samo odmahnuti rukom na ovaj tekst, te sebi neće dozvoliti „traćenje vremena na bajkovite filozofske tlapnje“ davno umrlih ljudi.

Mi od vas ne tražimo ama baš ništa, te vas molimo isto kako je Gurdjieff molio svoje učenike, da nam ne vjerujete niti jednu jedinu riječ, s druge strane bi vas zamolili da provjerite koliko vam se tijek misli promijenio dok ste čitali ove retke, koliko ste puta bili nesvjesni sebe ili ste se u potpunosti zaboravili, koliko ste puta za vrijeme čitanja teksta učinili kakvu radnju, poput premještanja na stolici, namještanja ekrana kompjutera, a da toga uopće niste bili svjesni? Koji dijelovi vas su se dosađivali ovim tekstom, a koji su upijali svaku riječ, koji dio vašeg uma daje sebi pravo propitkivati ima li istine u našem uratku, a koji dio ga je a priori odbacio?

Do sljedećeg teksta, vam želimo što više trenutaka „pamćenja sebe i svjesnosti o sebi,“ a što manje nesvjesnih trenutaka koji nalikuju na san.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.