Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Svanuo je još jedan Dan žena, državna dalekovidnica će biti prepuna hvalospjeva prema “nježnijem spolu”, posrnuli politički predatori će tvrditi kako su žene svakim danom sve “ravnopravnije” s muškarcima iako smatraju da je ista više za “madraca nego za mudraca.” Problem pedofilije, sve većeg broja maloljetnih trudnoća, samohranih mladih majki, nasilja na ženama i nasilja u obitelji će se vješto maskirati u borbu nad malobrojnim nesretnicima koji ne znaju da su žene “ravnopravne,” a iz lajavih usta duhovnjaka će se barem za ove nedjeljne propovijedi pokušati prešutjeti kako je Eva stvorena iz Adamova rebra, te da nije božanskog podrijetla. Koliko god muškarci tvrdili da su žene s njima “jednake” vrijedno je zapamtiti da se u našoj zemlji slavi jedan dan posvećen ženama, dok je ostatak godine posvećen muškarcima i svima koji se tako osjećaju. Žene, djevojčice i ženske bebe, rođene podno i oko Dinarida nikada nisu i nikada neće biti ravnopravne s muškarcima osim ako nisu majke s puno muške djece, žene na umoru (po mogućnosti na porođaju) ili predstavnice konzervativnih stranki koje podržavaju “tradicionalne” obiteljske i vjerske i spolne “vrijednosti.”

Nešto je trulo u zemlji “Danskoj”

Bezvremenski Shakespeare je davno zapisao kako se trulež u jednoj zemlji širi iz “glave,” točnije iz njezine vlasti, no bard britanske dramatike ili ti “drhtavo koplje” (shake – drhtavi speare – koplje, u prenesenom značenju za tadašnje vrijeme “pohotno muško spolovilo”) nije mario za očigledne seksualne aluzije svog navodnog prezimena jer pravi se “muškarac” poznaje po svojoj seksualnoj moći. U stvari cijelo to razdoblje obiluje seksualnom energijom koja je veličala muškarce i ponižavala žene.

Shakespeare nije bio ništa drugačiji od muškaraca tudorijanske Engleske, a “njegov” The Globe, kazalište u kojemu su se prvotno prikazivale najbolje engleske dramske novitade, je bio poznat po lošem glasu, te su se u njemu mogle vidjeti samo žene iz nižih staleža koje nisu trebale misliti za svoj glas, ili visoko pozicionirane kurtizane koje su i onako imale oznaku “plemenitaških kurvi.”

Nevjerojatno je da su tada žene smatrane kurtizanama i kurvama (oprostite na izrazu ali moramo poštovati povijest) ako su imale bilo kakve seksualne želje, čak i za braka, te se držalo kako žena niti ne treba uživati u spolnom odnosu, jer njeno zadovoljstvo uopće nema veze sa stvaranjem djece. Koliko je takva praksa bila raširena pokazuje i slučaj ondašnje “djevičanske” kraljice Elizabete prve, koja je morala proglasiti brak s vlastitim kraljevstvom i navodnu apstinenciju od fizičkog zadovoljstva “sumnjive” prirode kako bi mogla vladati zemljom do smrti.

Djevičanska kraljica se mogla opijati poput pravog muškog kralja, mogla je uživati u plesovima, banketima, lovovima, balovima, proslavama i vlastitom veličanju, no svoj privatni život je morala kriti, a apstinenciju je naglašavala bijelim olovnim puderom na licu i torzu (koji joj je na koncu došao glave) i bogatim bijelim i zlatnim oblekama koje su naglašavale njenu seksualnu “nevinost.”

Elizabeta prva – djevičanska kraljica, je imala samo dva izbora, postati nečiji inkubatir ili održati mit o djevičanstvu kako bi sama mogla vladati Velikom Britanijom.

Iako bi svatko normalan, pomislio da su dani podjela na “svetice – djevice” i “kurve” odavno prošle, čini se da su žene i dalje programirane na opraštanje muškarcima, kako su oni muškarčine ako “proluduju” kroz život i naprave koje dijete “sa strane” dok svaka žena postaje “kurbača” čim “radio Mileva” rastrubi po selu kako “sila nečista ili ti žemsko” baca oko na nekoga sa strane.

Dvoličnost društva je nevjerojatna, ona se širi iz patokratskog dijela vladajuće elite, bez obzira dolazi li to iz kateheze ili stranaka s čijim bi se primislima mogla složiti i sama Inkvizicija. Pogledajte koliko je malo žena u vrhu vlasti, koliko je malo žena predsjednica upravnih odbora banaka i kompanija, koliko je malo predsjednica i premijerki, koliko je malo ministrica žena, kako nas nema u vladajućim slojevima organiziranih religija, osim u rijetkim slučajevima koje dozvoljavaju ženama da nose plemenitu bogom datu titulu “otac.”

Djevojčice trudnice, oslobođene iz jedne od “tvornica za bebe.”

O seksualizaciji društva smo pisali puno puta, zapravo sekualizacija je jedan od temeljnih stupova psihopatskog društva, a pretvaranje malenih djevojčica u seksualne objekte ide do te mjere da nas više ne mogu iznenaditi perverzije poput “natjecanja za ljepotu trogodišnjakinja” ili pak prisilni brakovi u kojima se djevojčica “napumpa” s dolaskom prve menstruacije, bez obzira radi li se to o tretmanima u animističkim društvima u Africi ili nerazvijenim zemljama s fundamentalističkim oblicima islama i hinduizma.

Smatra se da su žene općenito niža bića sposobna samo za rađanje i podizanje djece i to je česti razlog ulaska u rane brakove. Na slici je mlada majka od svega 14 godina, Asia, sa svoje dvoje djece. Slika je vlasništvo Stephanie Sinclair.

Žene su dan danas manje educirane, manje profilirane i manje plaćene od muškaraca. Ravnopravnost je mrtvo slovo na papiru, slagali se vi s tim ili ne, bili vi žena ili ne, Dan žena je obična floskula s kojom se zamazuju oči ženama diljem država u kojima se ovaj praznik “slavi.”

Da stvar bude gora, Sjedinjene Američke Države koje se bahate s “činjenicom” kako su najdemokratskija zemlja na svijetu, prednjače u seksualizaciji žene i ženske djece, svako malo možemo dočekati filmsko “remek djelo” ili pak muzički video koji zarađuje milijune dolara u kojemu se žena prikazuje kako “rob,” “seksualni rob,” “smeće,” “predmet iživljavanja,” “prostitutka,” ili jednostavno kao mrtvo tijelo koje treba “iskoristiti,” kako to “lijepo” kaže Kanye West u svojim “remekdjelima” poput “Monster” i “Odd Future.”

Pedeset nijansi sive (zla)

Seks sve prodaje, uključujući i knjigu koja je prerasla u film u kojem se glavni lik (seksualni predator) naslađuje neznanjem i nevinošću svoje žrtve, a naročito kad ona kaže: “ne” ili u velikom slučaju viče “ne i neću.” Predator koji je postao “muškarac iz snova” zahvaljujući dobrom marketingu i odličnom isključivanju racionalnih centara, kako žrtve tako čitateljica i gledateljica diljem svijeta, od početka do kraja knjige i filma tvrdi da “muza njegovih vlažnih snova i prljavih perverzija” želi koitus bez obzira što žrtvu, pardon ljubavnicu i glavni lik nadobudnog remek djela “malo fizički i psihički boli.” Perverzija zvana “Pedeset nijansi sive,” je jedna od najogavnijih knjiga ikada objavljena, pa ipak za njom su uglavnom poludjele žene.

Pali li vas ovo? Zbog čega čak i žene “pali” njihovo vlastito ugnjetavanje? Jesmo li tako programirane? Je li “Pedeset nijansi sive” samo preslik psihopatskog svijeta i nemoći žena da objasne muškarcima kako “NE” znači ne!

Ima li to smisla?

Ima, jer žene su tako umno programirane, sasvim je u redu patiti, plakati, jecati, moliti ako je “muškarac voli.”

Žena mora znati svoje “mjesto” ona mora znati gdje pripada i kome, bol se danas pretvara u ljubav, seks se izjednačava s ljubavlju, perverzija s pikanterijom koja nikome ne smeta.

Pročitate li knjigu “Women Who Love Psychopaths” poznate znanstvenice Sandre L. Brown, otkrit ćete detalje iz “pravog svijeta,” točnije iz svijeta u kojemu žene imaju velike šanse naići na pravog predatora – psihopate. U knjizi se na najeksplicitnije načine objašnjava način kako žene upadaju u vrzino kolo predatorskog psihopate koji im privatne živote pretvara u pakao, nemojte misliti da se u knjizi radi samo o obiteljskom nasilju, najčešće je u pitanju kombinacija fizičkog i psihičkog nasilja dok najumješniji psihopate svoje žrtve uopće ne moraju fizički mučiti da bi ih u potpunosti slomili ili natjerali čak i na suicid.

Knjiga koja ostavlja bez daha.

Iako smo mi u mnogim tekstovima otkrili znanstvena istraživanja u kojima se pokazuje kako je mozak psihopate fizički, kemijski i konstruktivno drugačiji od mozga običnog ljudskog bića, (o tome možete više saznati ovdje, ovdje i ovdje), Brownova klinički istražuje moduse operandi “zavodnika, ljubavnika i ženskaroša” macho muškaraca bez osjećaja koji samo žele slomiti svoju žensku žrtvu. Ona uz pomoć brojnih stvarnih slučajeva pokazuje kako fizičke i genetičke razlike utječu na ponašanje psihopate i njihove predatorske osobine koje uvjetuju potpuni nedostatak moralnog kompasa i imalo žali prema žrtvama koje upadnu u njihov „zagrljaj“ (stranica 19).

Brownova je također pokazala kako psihopate vole „Super poslastice“ (stranica 206) objašnjavajući da će većina psihopata poseći za najranjivijim žrtvama koje nemaju sreće u životu ali pod uvjetom da takve žene imaju “dublji džep” dok će lomljenje i potpuno uništavanje jakih i samostalnih žena smatrati šlagom na torti. Osim parazitskih karakteristika, psihopatski predator je sadista i oportunista s maskom ljubavnika – prijatelja. Brownova je napisala kako će jake žene izdržati dulje u predatorskom „tangu za dvoje“ te da takve žene često izdrže decenijama u vezama s psihopatom prije nego li potpuno skinu njihovu masku normalnosti.

Jedini način da žena počne ozdravljenje od psihopate je shvaćanje da je u vezi s psihopatom, a ne običnim ljudskim bićem.

Na pozadini ove knjige stoji jednostavna posveta u kojoj piše:

„Po prvi put, ovo je knjiga o njoj (žrtvi).“

Početak knjige obiluje medicinskim i psihološkim podacima u kojima se objašnjava psihopatski poremećaj u svim svojim oblicima, no moramo priznati da je najvažniji dio knjige u kojem Brownova objašnjava način na koji žene padaju u ruke predatora i način na koji se mogu od njih osloboditi, knjiga također obiluje mnogim stvarnim pričama žena koje su prošle kroz pakao veze s psihopatom.

Ova knjiga je iznimno važna zbog većeg broja psihopata među muškim dijelom populacije te zbog jednostavne činjenice da je većina društava na planeti patrijarhalno orijentirana što u startu otežava borbu žena protiv psihopatije u bilo kojem obliku.

Psihopatija nije novost, ona nije porok modernog društva iako njena manifestacija postaje sve učestalija i nasilnija s globalnom povezanošću i sve većim mogućnostima transporta, ekonomije i sredstava za uništenja.

Rekli bismo da je nedostatak edukacije o psihopatiji osnovan problem koji onemogućava borbu protiv istog, što nas dovodi do drugog i najvažnijeg dijela o psihopatiji, a to je patokracija ili vladavina psihopata. Na žalost najčešće žrtve psihopatije su žene i ženska djeca, a taj trend “ženske patnje” i “ženske žrtve” možemo pratiti kroz milenije.

Pravo na psihičko i fizičko silovanje žena

Silovanje je oduvijek bilo jedno od “oružja” rata, na žalost takva sociopatska tehnika nije smanjena s modernim društvom, to najbolje mogu posvjedočiti sve žene silovane za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji, žene koje u republici Hrvatskoj nisu dobile status civilnih invalida Domovinskog rata, žene koje nisu dobile pravo na novčanu odštetu, pravo na osuđivanje njihovih mučitelja i silovatelja, žene koje se danas srame što su ostale žive i što im muško društvo ne daje ista prava kao i svakom drugom branitelju ove zemlje.

Silovanje žena je ultimativna radnja koja ubija duh svake žene, rijetke su žene koje su uspjele prebroditi psihičku kalvariju silovanja, a one koje su takvo što prolazile u organiziranim ratnim redaljkama često pomišljaju na suicid i nikad se ne uspiju do kraja oporaviti od ožiljaka.

Ženomrštvo se može pronaći svugdje, čak i na plakatima koji tjeraju žene da budu pokrone i da šute iz perioda za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Oportunistička silovanja i pljačke u prethodnim stoljećima su u modernim sukobima zamijenjeni silovanjem koje se koristi kao orkestrirani borbeni alat. I dok Amnesty International navodi sukobe u Kolumbiji, Siriji, Iraku, Sudanu, Čečeniji, Nepalu i Afganistanu, korištenje silovanja kao oružja u ratu seže mnogo dalje.

Od sustavnog silovanja žena u Bosni, preko otprilike 200.000 žena silovanih tijekom bitke za nezavisnost Bangladeša 1971. do silovanja u Kini 1937. tijekom okupacije Nankinga – prošlo nam stoljeće pruža previše primjera. Dakle, što to motivira oružane sile, bez obzira je li riječ o državnoj vojsci ili paravojnim postrojbama, da napadaju civile, odnosno, žene i djecu?

Gita Saghal iz Amnesty Internationala kaže da je pogrešno misliti da je kod ovakvih napada riječ prvenstveno o „ratnom plijenu“ ili seksualnom zadovoljstvu. „Silovanje se u etničkim sukobima često koristi kao način kojim napadači produžuju svoju društvenu kontrolu i kojim ponovo ocrtavaju etničke granice,“ rekla je. „Žene se smatra reproducentima i njegovateljicama zajednice.“

„Dakle, ako jedna grupa želi kontrolirati drugu, ona to često čini tako što oplodi ženu iz druge zajednice jer to vidi kao način uništavanja protivničke zajednice.“

Strateško korištenje silovanja u ratu nije nova pojava nego se tek nedavno počela dokumentirati, uglavnom u DR Kongo, Kolumbiji i Sudanu. Čak i kada se neki od konflikata i završe, rijetke su zemlje koje će se s time uhvatiti u koštac što se često vidi kao zločin protiv pojedinih žena nego ratna strategija. Kod mnogih naroda kolaps vladavine prava onemogućava nošenje s optužbama za silovanje dok su u drugima žene izložene stigmi optuživanja svojih napadača. U Afganistanu, primjerice, žrtve silovanja često bivaju zatvorene i smatra ih se prostitutkama dok silovanje nečije supruge sramoti obitelj i muškarca u njegovoj zajednici.

Kao vojna strategija, ratno se silovanje koristi u svrhu osvajanja teritorija istjerivanjem stanovništva, desetkovanjem preostalog stanovništva uništavanjem njihove pripadnosti širenjem AIDS-a i eliminiranjem kulturnih i religioznih tradicija.

Ratno se silovanje može opisati kao „ratno oružje“ ili „sredstvo za borbu“ u medijima. U DR Kongo i ostalim afričkim zemljama, cilj silovanja kao vojne strategije je povećanje vojnog morala, smanjivanje vojnog morala neprijatelja, vrijeđanje neprijatelja i pljačkanje do maksimuma neprijateljskih stvari (što uključuje i žene i djecu).

Ratno je silovanje svakako oblik genocida zbog ozbiljnog utjecaja na nevine žrtve. Žrtve silovanja bivaju ne samo fizički ozlijeđene i unakažene, nego često i zaražene seksualno prenosivim bolestima. Ponekad silovanja rezultiraju i neželjenom trudnoćom. Teško je zamisliti dijete rođeno iz tako strašnog čina, ali pristup kontracepciji i mogućnost pobačaja je u zonama sukoba onemogućen. Uz fizičke, postoje i psihološke posljedice koje uključuju strah, nemoć, depresiju i tjeskobu.

Nakon silovanja dvije djevojčice u Indiji stare 14 i 16 godina, silovatelji su organizirali brzu egzekuciju vješanjem, osoba koja je objavila ove slike i stravičan zločin je skoro sama linčovana. Kako je moguće da heroji postaju kriminalci i zločinci, a zločinci postaju pravednici?

Potomci rođeni iz ratnog silovanja također žive izoliranim životima uz osjećaj da su neželjeni. Priča o njihovom vlastitom rođenju i začeću može odagnati te osobe od sudjelovanja u intimnim činovima i vezama, kao i dobivanja vlastitih potomaka kasnije u životu.

Ratno silovanje često onemogućava daljnju reprodukciju, a zbog svojih psiholoških utjecaja žene čini nesposobnima da budu majke. To je neoprostiv i užasavajući čin protiv čovječnosti. Žene ne bi trebalo promatrati kao sredstvo pri izvršavanju vojne dominacije. Žene su sposobne osobe, ne predmeti okrutnosti. To je genocid u svojem najgorem obliku, onom u kojem žrtva i potencijalni potomci moraju ostati živi i nastaviti živjeti s prošlim brutalnim djelima. To je svakako način stvaranja psihičkih trauma i seksualne stigme stanovništva.

Naravno ne smijemo zaboraviti kako se silovanja žena događaju i u njihovim bračnim krevetima, nevjerojatno je kako povećanje ekonomske nestabilnosti i smanjenje broja zaposlenih muškaraca, dovodi do iskaljivanja “nesreće” na ženama. U velikom broju slučajeva žene nemaju s kim govoriti o svojim problemima, te smatraju da su one krive zato što ih muževi i ljubavnici siluju i fizički ozljeđuju.

Našu “državna crkva” smatra kako treba izdržati trudnoću čak i ako je dijete začeto silovanjem, te da žene jako rijetko ostanu trudne za vrijeme silovanja, ovo stravično stanovište KC samo dokazuje koliko malo Crkva ljubi žene i koliko je ona zapravo institucija koja se milenijima zalagala za sve moguće ponižavanje žena.

No nisu samo naši crkvenjaci nenormalnih uvjerenja, kada je kardinal Foy Napier (nadbiskup Durbana) izjavio za BBC-jev Radio 5 kako je pedofilija obična bolest, a ne kriminalno (ne)djelo, javnost je ostala osupnuta riječima dušebrižnika koji je najviše zagovarao izbor novog pape Franje.

Kardinal Foy Napier se ne srami svojih stavova o pedofiliji.

Njegove riječi ćemo prenijeti u nepromijenjenom obliku kako nas pojedinci ne bi mogli optuživati za iskrivljavanje ili izvlačenje iz konteksta:

„Po mom iskustvu, smatram kako je pedofilija bolest, a ne kriminalno djelo. E sad nemojte mi reći kako je neko kriv ako je napravio nešto takvo. Zaista ne mislim da bi netko mogao zauzeti takav stav i smatrati kako takva osoba (pedofil) zaslužuje kaznu, jer je takva osoba sama bolesna.“

Reuters je zajedno s prijenosom izjave kardinala Napiera dao i svoje mišljenje, da je Katolička Crkva iznimno ocrnila svoj imidž s brojnim pedofilskim skandalima. Na žalost papa Franjo je odlučio kako će njegova misija biti služenje siromašnima, a o žrtvama pedofilije ni riječi.

Ako smatrate da je KC jedina institucija koja smatra kako žene trebaju patiti, prevarili ste se.

Psihologija tvrdi da žrtve silovanja tri puta prolaze kroz isto silovanje; prvi put za vrijeme samog akta silovanja, drugi put za vrijeme forenzičkog ispitivanja, i treći put u sudnici. Ako pogledamo prijedlog zakona House Bill 206, čini se da zakonodavci s nenormalnim pogledima na svijet žele žene – koje su preživjele silovanje i koje su zbog istog zlodjela ostale trudne – psihološki silovati unedogled i eventualno ih poslati u zatvor.

Republikanka Cathryn Brown vatreno zagovara nenormalan Drakonski zakon s kojim se nepovratno uništavaju osnovna prava žena.

Republikanka Cathryn Brown je na sebe skrenula pažnju medija kada je američkom Donjem domu Parlamenta predložila nacrt Drakonskog zakona u kojemu stoji slijedeće:

„Uništavanjem dokaza će se smatrati izvršavanje abortusa ili predlaganje izvršavanja abortusa fetusa koji su nastali seksualnom penetracijom ili incestom. Takve počinitelje će se kriminalno goniti i osuditi, bez obzira jesu li oni direktni počinitelji ili traženici abortusa.“

The Washington Post piše kako će se, usvoji li se ovaj zakon, svaki liječnik koji predloži ili načini abortus, krivično goniti i osuditi. No to je samo dio ovog nehumanog zakona.

Brownova je također predložila da se žene koje su silovane automatski osude za uništavanje dokaza ako naprave abortus fetusa koji je nastao silovanjem. Za njih je odredila do tri godine u zatvoru bez obzira što su silovane žene – žrtve.

Gotovo nam je nemoguće shvatiti kako jedna žena može predložiti takav monstruozan zakon. SAD ima jako puno slučajeva maloljetničkog i incestuoznih silovanja. Moderna forenzička medicina može doći do DNK počinitelja seksualnog i incestuoznog silovanja na nekoliko načina, bez da se prisiljava žrtvu da rodi plod silovanja.

S druge strane SAD ima još problema koji pokazuju kako “trulež” neravnopravnosti spolova dolazi iz “najnaprednije države na svijetu.”

Na stranicama Socijalne Skrbi SAD-a je nedavno izašao tekst koji s pravom smatramo iznimno važnim pokazateljem što li se događa unutar „najmoćnije i najnaprednije“ vojske svijeta.

Pentagon je u periodu od početka 2012. do kraja 2012., zabilježio 6% više seksualnih napada unutar svojih redova, pa ipak iako se radilo o silovanjima, ova centralna vojna ustanova SAD je podatke svrstala unutar razblažene kategorije „neželjenih seksualnih kontakata.“ Uspoređujući brojeve na terenu, unutar vojske SAD je 2010. bilo 19.300 silovanja, a samo dvije godine kasnije, ta brojka je porasla na 26.000.

Ako te podatke usporedimo s onima koji su izašli u britanskom The Guardianu, vidjet ćemo da je situacija zapravo puno gora, naime, ovaj ugledni dnevnik je zabilježio kako vojni zapovjedni lanac zataška 86% slučajeva silovanja tako što stopira žrtve silovanja u podizanju optužbe i sudskom procesuiranju istog, dok samo 14% dospije do suda.

Pentagon je također otkrio kako su u 53% slučajeva žrtve silovanja muškarci, te da su počinitelji uglavnom muškarci. Vojska SAD-a je sačinjena od 15% žena, no to u stvari daje još porazniju sliku stanja na terenu, s obzirom da su od ukupnog broja silovanja 47% žrtava žene. Huff Post je objavio podatak kako je svaka treća američka vojnikinja silovana, da dobro ste pročitali, ako je takav podatak barem približno točan tada se uopće ne treba čuditi zašto se pod svaku cijenu želi izbjeći izglašavanje zakona koji bi silovanjima stao na kraj.

2010. je u javnost izašao podatak kako je 68.379 veterana američke vojske imalo traume zbog seksualnog zlostavljanja od strane vojnih kolega za vrijeme služenja unutar armije SAD-a.

Vjerovali ili ne, tema silovanja unutar američke vojske je bila stanoviti tabu, pokriven famoznom krilaticom: “Don’t ask, don’t tell” (DADT), koja je bila najpoznatija u okvirima služenja pripadnika LGBTQI zajednice unutar rečene vojne sile. No to pravilo je za iste prestalo važiti 20.09.2011., kada je zabranjena diskriminacija istih unutar vojnih snaga SAD-a.

Sa silovanjima vojnika SAD-a koje su počinili pripadnici vojnih snaga, a posebno oficiri je trebalo još godinu dana kako bi se klupko srama počelo odmotavati velikom brzinom, naime, 2012. godine Kirby Dick stvara dokumentarac pod nazivom „The Invisible War“ koji po prvi put priča o ovoj teškoj temi.

Sam film je prikazan na Sundance Film Festivalu gdje je dobio nagradu publike za najbolji dokumentarac, a ušao je čak i u nominaciju za Oskara.

Poznat je podatak kako se u SAD-u svake dvije minute počini po jedno silovanje, pa ipak civilne žrtve silovanja u SAD-u su relativno dobro zaštićene zakonom i profesionalnom pomoći, dok vojnici unutar armije SAD-a ne mogu učiniti isto, tražeći pravdu pred sudom, već se moraju obratiti svome nadređenome ili nadređenoj koji su često prijatelji silovatelja ili silovateljice ili su pak sami silovatelji, što žrtvu automatski stopira u bilo kakvom „traženju pravde.“

Dokumentarac koji definitivno treba pogledati.

Najgore je od svega što često žrtve vojnog silovanja postaju i žrtve aparata, jer im se ugroze karijere i smatra ih se osobama koje namjerno uništavaju reputaciju američke vojske.

Stoga uopće ne čudi kako vojni vrh SAD-a na sve načine želi prikazati silovanja unutar vojske kao izolirane slučajeve koji nemaju veze sa disciplinom i visokim etičkim i moralnim vrijednostima same vojske SAD-a.

Koliko je ovo dvolično i psihopatsko stajalište najbolje možemo vidjeti iz primjera Iraka u kojemu su stradale brojne iračke žene koje su silovali američki vojnici, a čiji su gnjusni činovi zataškani ili su se zataškavali. O tome smo više pisali ovdje.

No pogledamo li malo dalje u povijest shvatit ćemo da američka vojska ima još „nedjela na duši,“ u nedavnom tekstu koji je objavio Mail Online, detaljno se izvijestilo o američkim vojnicima koji su silovali francuskinje za vrijeme oslobađanja iste zemlje od nacista.

Ako se malo prisjetimo povijesnih knjiga i radova o silovanjima sovjetske vojske koja su počinjena na tlu Njemačke za vrijeme pada trećeg Reicha je otkriveno bezbroj detalja, no s druge strane o GI-jima koji siluju Francuskinje se šutjelo, a brojka od 14.000 silovanih žena je ostala dobro skrivena, bez obzira što je 29 američkih vojnika dobilo kaznu vješanja zbog počinjenog silovanja na tlu Zapadne Europe između 1942. – 1945.

Kako god bilo, danas je Dan žena, danas smo ravnopravne i jednake, barem ako je vjerovati političarima, sutra smo samo obične žene, građanke “drugog” reda, koje dobivaju otkaz ako ostanu trudne dok rade za privatnika, koje uglavnom nemaju pravo na istu plaću kao muškarci, koje neće dobiti promaknuće – jer žene prije ili kasnije postanu majke, a zaborave na posao, sutra ćemo opet biti samo teret Dinaridima, sutra ćemo opet postati nečija meta za silovanje, nečija vreća za udaranje, nečiji predmet omalovažavanja, sutra ćemo opet morati prihvatiti da nas nitko “ne šljivi”, sutra ćemo opet biti potencijalne žrtve, no za danas vam želimo sretan Dan žena, s nadom da će nam jednog dana doći do glave kako emancipacija ne znači da smo navodno postale “gay” te da mrzimo muškarce, već da želimo ista prava kao i “jači spol.”

Zar je to tako teško?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World. 

Izvor:

Dan žena – pokušaj ispravljanja povijesne nepravde

Vladavina psihopata i strah od istine

PEDOFILSKA CIVILIZACIJA: Tko će zaštititi našu djecu?

Silovanje kao oružje rata

Predložen zakon s kojim će se silovane žene osuđivat na zatvor ako naprave abortus

86% silovanja unutar vojnih snaga SAD-a se u potpunosti zataška

Tamna strana oslobađanja Francuske u drugom svjetskom ratu

Zašto toleriramo ulazak djece u prisilne brakove?

Tri jednostavna pravila za dominaciju nad svjetskom populacijom