PRIZMA DRUŠTVA

Kome smeta praznik rada?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Pokvareni političari koji nikada nisu pošteno radili, vlasnici velikih trgovačkih lanaca koji izrabljuju svoje radnike, mafijaši svih boja i profila koji uništavaju sve koji im staju na put, bankari koji su ustvari lihvari zelenaši, policajci koji se pretvaraju u batinaše nezadovoljnih radnika, tajkuni koji upropaštavaju cijele nacije i svi slični njima pokazuju otvoren prezir prema međunarodnom prazniku rada. Prvi svibnja (prvi maj) je za njih dan u kojemu se komešaju radničke strasti, dan s kojim se ljudi u  redu za vojnički grah (pasulj) mogu pretvoriti u bijesne prosvjednike koji traže svoja zakonom zagarantirana prava.

Prije nekoliko dana nepoznati čitatelj nas je prijateljski upozorio da previše koristimo riječi: patokracija – vladavina psihopata u kojoj su se političari udružili te rade protiv naroda koji ih je izabrao, i ponerologije, grane znanosti s kojom se otvoreno istražuje nastanak zla među ljudima u obliku stvaranja i agresivnog rasploda osoba s psihopatskim karakternim poremećajima, jer prečesto korištenje istih može dovesti do odbojnosti i osjećaja kako smo neozbiljni.

Kome smeta pisanje o dvije najvažnije teme današnjice?

Kome smeta pisanje o dvije najvažnije teme današnjice?

Smatramo da ne postoji ništa važnije od ove dvije teme, a koliko su one značajne najbolje pokazuje velika čitanost i dijeljenje takvih tekstova na društvenim mrežama.

Svi oni koje smo nabrojali u uvodnom dijelu teksta pripadaju (ne)ljudima koji nemaju osjećaj stida, empatije, zajedništva, ravnopravnosti i altruizma, svi oni koji preziru praznik rada preziru i radnike, oni su psihopatima u svojim piramidama vlasti, menadžmenta, ekonomije, akademije, religije i organizacija prisile, samo trn u oku, rulja koju treba prignječiti, kontrolirati i iskoristiti do te mjere da ne znaju za sebe.

Radnici se bune zato što su njihova prava uništena i degradirana, a ne zato što su poludjeli od lijenosti.

Radnici se bune zato što su njihova prava uništena i degradirana, a ne zato što su poludjeli od lijenosti.

Spin doktori u maglovitom vrhu piramide vlasti su omogućili stvaranje društva u kojemu je sramotno biti siromašan i u kojemu se sve osobe koje pošteno rade kako bi prehranile i održale svoje obitelji, smatraju nesposobnom i potencijalno opasnom bagrom koja će prije ili kasnije tražiti:

  • Veću plaću
  • Veća radnička prava
  • Manje radno vrijeme
  • Pravo na neometani i plaćeni godišnji odmor
  • Pravo na potpunu zdravstvenu njegu
  • Pravo na ravnopravnu i zakonom zagarantiranu mirovinu
  • Pravo na plaćeno porodiljsko
  • Pravo na ljudsko dostojanstvo i pravo na građanske slobode
Mirni prosvjed radnika Dalmacija vina koji preko pola godine nisu dobili plaću za svoj pošteni rad.

Mirni prosvjed radnika “Dalmacijavino” koji preko pola godine nisu dobili plaću za svoj pošteni rad. Koliko je ovakvih slučajeva na području bivše Jugoslavije.

Smutljivci i neradnici nikako ne mogu shvatiti ovakve zahtjeve, oni njima nalikuju na otvoreni bunt i opasnost koju odmah treba sasjeći uz pomoć političkih kolaboratora, uništavanja države, namještanja zakona „o radu,“ onesposobljavanju sudskih procesa u kojima radnici traže legalnu zaštitu ili naplatu pošteno zarađenih plaća, te uništavanjem sindikalnih organizacija i naravno pritiskom i ucjenama nad svima onima koji se zalažu za ta ista radnička prava.

Psihopate od kojih nam ovisi hoće li naša obitelj imati od čega živjeti, znaju kako doći do svojih ciljeva te da je vrijeme na njihovoj strani. Polaganim se pritiskom i ograničavanjem radničkih prava te smanjivanjem ljudskih sloboda, stvaraju armije radnika koje imaju sve manju platežnu moć i sve manje slobodnog vremena.

Kao što smo već napomenuli, psihopate na vlasti su uspjeli stvoriti osjećaj kako je sramotno biti siromašan, te da je takva sudbina isključivo odgovornost nesposobnog ljudskog bića koje se ne može brinuti o sebi.

Je li sirmoštvo postalo sramota?

Je li siromaštvo postalo sramota?

Koliko je ovakvo bolesno stanje uzelo maha pokazuje nedavna studija znanstvenika sa sveučilišta Oxford o tome kako dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta otvoreno stvaraju psihološki pritisak nad svim siromašnim ljudima te onima koji ovise o socijalnoj skrbi. Kina je politiku sramotnog siromaštva usavršila do krajnjih granica te se osobe koje su siromašne prozivaju po medijima i političkim skupovima, za takva se tvrdi kako su neproduktivni i lijeni, dok je Indija uvela stigmu sramote kroz kastinske sustave, te je sramota veća što je kasta niža. U Pakistanu i Indiji se siromaštvo smatra gubitkom obiteljske časti. Među zemljama koje su stvorile patokratske elemente društva u kojima je sramotno biti siromašan se nalazi i Njemačka koja se vodi kao jedna napredna demokratska država, dok je SAD poznat po republikanskoj politici u kojima se sve siromašne radnike, beskućnike te osobe koje ne mogu naći posao direktno okrivljuje za nesposobnost te se smatra kako se takvima treba ukinuti bilo kakva pomoć i poticaj jer tada država na njima uzalud gubi novac.

Dok radnici na ulicama beograda traže svoja prava, tajkuni uživaju u ukradenom novcu.

Dok radnici na ulicama Beograda traže svoja prava, tajkuni uživaju u ukradenom novcu.

S druge strane stvara se pomama za brzim gomilanjem bogatstva, slave ili pak moći. Pohlepa je postala vrlina koje se ne treba sramiti, o tome se prave reality emisije, natjecanja, „mudri“ bogatuni sumnjiva podrijetla pišu knjige, stvaraju vojske zaljubljenika u njihova dijela i riječi, a djeca u školama se sve više pretvaraju u konzumente koji moraju imati u svojim rukama ili na sebi barem jedan preskupi brandirani predmet ili će biti predmet poruge i omalovažavanja.

Radniku, koji pošteno radi svoj posao, je takvo društvo postalo prijetnja, no ne zna se nositi s dobro organiziranim menadžmentom. Sustav radi protiv ljudi, a prostora za promjene i manevre i globalnom Orwellijanskom društvu ima sve manje i manje.

Zar je tako teško razumjeti pravu narav društva?

Zar je tako teško razumjeti pravu narav društva?

Pa ipak radnici svojim radom održavaju takav sustav, bez njihova vremena i zalaganja sustav bi kolabirao, zapravo pogrešno je vjerovati da je sustav postao pokvaren i nepravedan, on je takav stvoren od samog početka civilizacije. Uvijek je postojala manjina koja se borila za više moći, više resursa i veće privilegije te je u toj borbi uništavala živote i status većine.

Stvarana su brda leševa i zatvorenika samo zato jer sustav kakav poznamo jede svoju djecu nemilice.

Još uvijek je tako, ništa se ne mijenja osim tehnologije i naziva. Nekada su robovi bili većina koja je omogućavala manjini udoban život, danas kreditno dužničko ropstvo većine omogućava udoban život manjine.

Zašto se ovakav zahtjev ne može zadovoljiti? Jesu li radnici postali moderni robovi?

Zašto se ovakav zahtjev ne može zadovoljiti? Jesu li radnici postali moderni robovi?

Jedino što radnička većina može shvatiti je kako su omjeri na njihovoj strani, radnici bi ujedinjeni mogli uraditi sve što požele, uključujući i eliminiranje patokratske manjine, kada bi imali iste ciljeve za koje bi se otvoreno počeli boriti.

Međunarodni praznik rada je opasnost za vladajuće psihopate jer tada radnici u mnogim zemljama mogu od mirne svjetine postati otvoreni revolucionari koji traže svoja prava.

Na nama je hoćemo li pojesti pun tanjurić vodenastog graha i razmišljati o tome kako jedan neradni dan nije dovoljan za rekuperaciju i odmor ili ćemo shvatiti što je svrha međunarodnog praznika rada i zašto predatorima u ljudskom ruhu taj praznik toliko smeta.

Sretan vam Praznik rada.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.