Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Gubitak voljene osobe, svjedočenje nesrećama, smrtima, sakaćenjima, slomljeno srce, ponižavanje u djetinjstvu, silovanje, verbalno napastovanje, rigorozno kažnjavanje, fizički napadi i druge vrste psihičkih ožiljaka, teško ili nikako zarašćuju u našim umovima. Koliko god užasno zvučalo svako empatično ljudsko biće je izniklo iz trauma koje zasjenjuju život, iako mediji često pišu o svim mogućim (ne)ljudskim perverzijama koje uništavaju cijele generacije, malo tko piše i izvješćuje o rješenjima i načinima kako preživjeti traume koje nosi život.

Mit o psihičkom zdravlju – jesmo li svi pomalo ludi?

Američki psiholog Martha Stout glasi za jednu od najboljih svjetskih psihoterapeuta koji posebnu pažnju obraćaju na osobe koje su preživjele najgore vrste trauma, ona je u svojoj knjizi „The Myth of Sanity“ ili “Mit o mentalnom zdravlju” opisala ljude koji su se nekoliko puta pokušali ubiti jer nisu mogli živjeti s užasima koje su pretrpjeli. Stoutova smatra kako smo svi pomalo ludi zbog raznoraznih stvari koje smo proživjeli ili još uvijek proživljavamo, no njen fokus je zapravo na onima kojima je pomoć najviše potrebna. Martha Stout se godinama bavila najtežim slučajevima koje obuhvaća psihoterapija, te je donijela zaključak kako svaka osoba koja prođe kroz nezamislive horore mora sama donijeti odluku, hoće li živjeti ili ne, te ako odluči živjeti, da im se psihoterapeut tada u potpunosti treba posvetiti kako bi im se omogućilo zacjeljivanje.

The Myth of Sanity, knjigu koju obavezno treba pročitati.

Ona na početku svoje knjige objašnjava sljedeće (Na žalost nema njene knjige prevedene na naš jezik stoga Vam jedini možemo preporučiti kupovinu engleske inačice):

“Kao terapeut za osobe koje su prošle kroz traume, dvadeset godina sam slušala ljudske priče koje su bile toliko nalik noćnim morama, u kojima je bilo toliko boli, toliko ugnjetavanja, toliko mučenja, da sam željela da ih nikada nisam čula. Pa ipak osjećala sam se privilegiranom jer sam poznavala te ljude heroje koji su preživjeli i nadživjeli sve te grozne stvari. Ti divni ljudi su naučili kako se izliječiti iz traume, oni su se uspjeli istrgnuti iz prošlosti i naučili su ponovno živjeti u sadašnjosti. Vjerujem kako njihove priče sadržavaju vrijedne lekcije o tome kako se osloboditi od davnih užasa, u neku ruku te nevjerojatne snažne osobe koje su proživjele najgore stvari koje ljudsko biće može izdržati, su dar svima onima koji se još uvijek bore s užasima ili čak niti nemaju snage za početak borbe.“

Po njenom mišljenju žrtve traume doslovno žive sa stanovitim psihološkim zagnojenim ranama koje malo tko može razaznati, a gotovo nitko ne može razumjeti, zbog toga im se život pretvori u životarenje koje žrtva promatra uglavnom „sa strane“ kao otkačeni promatrač. Najčešće psihološki ožiljci nastaju na djeci u ranim godinama, takve osobe ne mogu postati sretni i zadovoljni odrasli ljudi koji u sebi ne nose strašne ožiljke.

Stoutova u predgovoru knjige navodi sljedeće:

„Sigurna sam da malo tko zna što učiniti u takvoj situaciji. Žrtva traume živi s gotovo nerješivom dilemom, ona smatra kako ne može pobijediti što god odlučila. S druge strane, znam da bilo koja osoba koja želi zaliječiti emocionalnu traumu mora sama donijeti odluku hoće li propatiti sve još jednom kao dio procesa izlječenja ili će ostati u tami svoje patnje. Uzimajući u obzir s kakvim užasom se moraju suočiti žrtve na početku svog izlječenja, nimalo ne čudi da mnoge odabiru život u stanovitom samonametnutom zatvoru vlastita uma. Osobe koje pate od psihičkih poremećaja uzrokovanih strahovitim traumama zapravo moraju odlučiti hoće li životariti u gotovo smrtnoj mizeriji mentalne obamrlosti i frustracije ili će možda pokušati zaigrati na slabašnu šansu kako bi život načinile boljim iako će na takav način otvoriti vrata hororima koje uporno pokušavaju godinama zaboraviti.

Kao i svaki pravi heroj, žrtva traume mora poduzeti krajnje rizične korake.

Ne smijemo zaboraviti kako trauma mijenja ljudski mozak, naime istraumatiziran mozak nalikuje opterećenoj kutiji s električnim osiguračima koji svako malo izgaraju, takav mozak ima tendenciju reagirati preuveličano ili pak da počne snažno lučiti hormone stresa poput norepinefrina koji negativno utječu na moždane centre koji se bave obradom i aktivacijom pamćenja te remete rad amigdale i hipokampusa.

Amigdala dobiva senzorne podražaje iz naših osjeta kroz talamus te pridaje emocionalni oznaku svakom podražaju, nakon toga ta mješavina dobiva i emocionalnu „evaluaciju“ kroz hipokampus. Zapravo, u zavisnosti od evaluacije koju je stvorila amigdala te važnosti koju je ista žlijezda pridala osjećajima, aktivira se hipokampus u manjoj ili većoj srazmjeri. Zahvaljujući ovom spoju, organiziraju se novi unosi i nove funkcije u mozgu te se stvaraju „novi“ načini „razmišljanja“ i oni se na koncu integriraju s već postojećim informacijama o sličnim senzornim podražajima i događajima.

U normalnim okolnostima ovaj sustav efikasno djeluje u konsolidiranju memorije po emocionalnim prioritetima, pa ipak kada lučimo prevelike količine hormona stresa, u slučaju velike traume ili podvrgavanja najgorim mukama, događa se slom sustava.

Ako je amigdala preplavljena unosima koje mi kao ljudska bića smatramo iznimno traumatičnima tada amigdala smanjuje rad hipokampusa te se događa takozvana disocijacija osobnosti točnije žrtva traume se emocionalno otkida od sebe i počinje raditi u stanovitom automatskom modu. Najbolji primjer možemo vidjeti kod osoba koje su imale prometne nesreće, one su sam događaj gledale izvana u nekom usporenom filmu koji prestaje satima nakon nesreće. U tim trenucima žrtva ne osjeća fizičku bol niti je svjesna ljudi i događaja koji je okružuju.“

Disocijativni poremećaji osobnosti – DPO

DPO je obilježen promjenama žrtvinog osjećaja identiteta, pamćenja i svijesti, točnije najčešće se mogu prikazati u gubitku pamćenja samih traumatičnih događaja iz svoje prošlosti, a ponekad se radi i o stvarnoj amneziji, no znanost tek počinje ozbiljno izučavati najteže oblike DPO-a u kojima se žrtve nesvjesno dijele u različite osobnosti s vlastitim identitetom, karakterom i emocijama.

Disocijativna amnezija je prirodan obrambeni mehanizam kod najtežih oblika trauma, a naročito se događa kod djece i mladih koji su sustavno silovani te koji su prošli kroz brojne epizode psihičkog i fizičkog mučenja.

Neznanje dovodi do predrasuda, koliko nas smatra da je osoba s podjeljenim ličnostima običan mentalni bolesnik, nije li vrijeme da se počnemo educirati?

Poznati su slučajevi da ljudi dožive disocijativnu amneziju nakon svjedočenja smrti voljene osobe i tijekom enromnih oblika stresa. Tijekom trajanja amnezije žrtve mogu izgledati dezorijentirano, ali u većini slučajeva okolina ne može primijetiti što se događa.

U slučajevima potpune amnezije, žrtve mogu izgubiti pamćenje na rodbinu, prijatelje, a mogu zaboraviti i najosnovnije podatke o sebi poput imena, prezimena i adrese stanovanja.

Epizode amnezije mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko godina, te iako većina uspije izaći iz tog stanja brzo i naglo, nekima je potrebna stalna terapeutska pomoć i sesije hipnoze kako bi se prisjetile potisnutih sjećanja ili pak, ako su prisutne, podijeljenih osobnosti koje su nastale traumama.

Katkada poprimanje novog identiteta i stvaranja novih osobnosti može u potpunosti potisnuti originalnu osobnost žrtve, no najčešće se one mijenjaju ili pak miješaju u nevjerojatnoj lepezi.

Disocijativni poremećaj identiteta – poremećaj višestruke ličnosti

Disocijativni poremećaj identiteta DPI ili poremećaj višestruke ličnosti PVL, se smatra svakim stanjem kada žrtva traume ima barem dva odvojena ego stanja (alter ega) koji nemaju dodira jedno s drugim. Takva stanja može okinuti bilo koji stresor koji žrtvu podsjeti na preživljenu traumu, a tipično je da se osobe s ovim poremećajem obično ne mogu sjetiti što su radili ili mislili njihovi alter egoi. Svaki dvojnik je obično potpuno integriran, složen i s vlastitim oblicima ponašanja, s vlastitim uspomenama, karakternim odlikama i manama, s vlastitim međuljudskim odnosima, željama i interesima.

Martha Stout je primijetila da sve žrtve duboke traume razvijaju po neki alter ego koji se pojavljuje kako bi žrtvu branio ili kako bi joj pružao utjehu, dok su neki razvijeni kako bi žrtvi olakšali svakodnevne poslove i eventualnu izloženost novim vrstama stresa. Dvojnici ili alter ega mogu biti dijametralno suprotni s izričitim psihofizičkim različitostima, na primjer jedan alter ego može biti lijevak iako je originalna osoba dešnjak i slično.

Svaka peta djevojčica i svaki dvadeseti dječak su seksualno i fizički zlostavljani.

Ovaj poremećaj je češći kod žena, a obično se može otkriti tek u adolescenciji i to zbog drugih dijagnoza, poput kronične depresije, zbog graničnih poremećaja ličnosti i somatizacijom. Često DPI-je prate glavobolje, fobije i naravno suicidne ideje te samodestruktivno ponašanje, kao izgladnjivanje, samoranjavanje i tako dalje.

Najgori oblici DPI-ja prati depersonalizacija kada žrtvino opažanje ili iskustvo vlastitog originalnog ja nestaje ili se mijenja na zabrinjavajući način. Za vrijeme epizoda depersonalizacije žrtve traume će imati osjećaj kako se smanjuju prema ostalim ljudima, može im se činiti da su sve stvari povećane ili smanjene, da su preblizu ili predaleko, da zatomljuju zvukove iz okoline ili se naglo pojačavaju, te da sebe promatraju iz velike udaljenosti.

Interesantno je kako se ovakvi faktori znaju pojaviti i u shizofreniji te se bolesnici smatraju robotima ili mehaničkim ljudima. Shizofrene osobe smatraju kako je sve to istina, a traumatizirane osobe pri hipnozi znaju kako je sve to „umjetna tvorevina,“ te se prema drugim osobnostima odnose s odlikom dvojnika i znaju da je u pitanju određena emulacija vlastite osobnosti koja se zbog nečega razdvojila.

Stoutova primjećuje da su sve žrtve traume obično isprepadane i dodatno zgranute kada otkriju alter ega te o sebi dobiju mišljenje da su luđaci koje treba pod hitno liječiti, no shizofrene osobe takvo što ne mogu shvatiti i smatraju kako su potpuno mentalno zdrave.

Između života i životarenja

Dodatne informacije o načinima izlječenja od traumatičnih iskustava iz djetinjstva, možete pronaći u odličnoj knjizi Alice Miller pod nazivom „The Drama of the Gifted Child: The Search for the True Self“ točnije “Drama nadarenog djeteta: potraga za pravim ja,” u kojoj se s posebnom pažnjom odrađuje tema najranijih i najpotisnutijih negativnih iskustava koje dječja psiha zakapa duboko u sebi stvaranjem novih ličnosti.

The Drama of the Gifted Child: The Search for the True Self, još jedna vrijedna knjiga.

Alice Miller vodi čitatelja korak po korak prema samoizlječenju na način da objašnjava korake do ponovnog otkrivanja sebe točnije zaboravljenog sebe koje je nestalo u strahu i hororu iz davnih vremena.

Spisateljica usput objašnjava zašto se neki ljudi cijeli život osjećaju isprazni i “šuplji” iznutra te zašto ih mori osjećaj kako ništa nisu postigli u životu, te da su obični promašaj koji se ne može popraviti na bolje.

U predgovoru knjige Millerova piše (ovo je još jedna predivna knjiga koju vam od srca preporučamo, također nije prevedena na naš jezik, stoga vam ostaje kupovina engleske inačice):

“Mnogi od nas su naučili kako djeca skrivaju svoje osjećaje, naročito ako ti isti osjećaji ne zadovoljavaju roditelje i ako djeca ne ispunjavaju roditeljska očekivanja. Iskustva su nas naučila kako je jedino provjereno oruđe za izlječenje mentalnih problema otkrivanje istine o jedinstvenoj povijesti stvorenoj za vrijeme djetinjstva i rane mladosti. No ostaje pitanje, jesu li osobe koje su propatile teške trenutke u tako osjetljivom dobu u stanju prebroditi iluziju u kojoj su živjeli od dana kad im je bilo najteže?

Povijest je prepuna iluzija, one se nalaze svuda oko nas, neke su vidljive i očite, a neke se toliko dobro skrivaju da mi u njih dan danas vjerujemo. Zapravo naši životi su prepuni iluzija, a nekima se čini kako bez njih ne mogu živjeti. Drugi se pak, drže svojih iluzija jer je istina toliko grozna da s njom ne mogu živjeti. Pa ipak istina je prijeko potrebna, da bi ljudsko biće moglo živjeti zdravo i bez bolesti. Kako bismo ponovo postali cijeli, moramo pokušati otkriti osobnu istinu, istinu koja će nam stvoriti bol, ali zbog koje ćemo steći slobodu.

Fizički i psihički napastvovano dijete treba svu našu pomoć kako bi odraslo u normalno i zdravo ljudsko biće. Mnogi niti ne žele pogledati ovakve slike, a kamoli pomisliti o problemu koji je prerastao u društvenu epidemiju.

Ako odlučimo živjeti u iluziji, začahureni u intelektualnu “mudrost” nastavit ćemo se samozavaravati, a osjećaj praznine i ništavnosti će se s vremenom samo povećavati i produbljivati. Šteta koja nam je načinjena tijekom našeg djetinjstva se ne može izbrisati niti se može poništiti iz jednostavnog razloga što prošlost ne možemo promijeniti, no možemo promijeniti sebe. Možemo popraviti dijeliće sebe koji su se s vremenom slomili, možemo ojačati dijelove sebe koji su se urušili i gotovo nestali, možemo znanje o prošlosti dovesti bliže našoj svijesti i na takav način omogući izlječenje rana koje su nas toliko dugo mučile. Ovaj put nikako nije lagan, neki smatraju da je takav put ozdravljenja okrutan, dok većina smatra kako je to jedini put iz zatvora u kojeg smo upali za vrijeme djetinjstva. Mi se takvog zatvora možemo osloboditi jedino ako od nesvjesnih žrtava postanemo odgovorne osobe koje žive u sadašnjosti, osobe koje su svjesne svoje prošlosti, ali koje imaju snage živjeti s onim što im se dogodilo.

Na žalost većina ljudi učini upravo obratno, one ostaju životariti u prošlosti, smatrajući kako im budućnost ne može donijeti ništa dobroga jer su utezi iz davnine preteški i mizerni. Njih na očaj tjeraju potisnuta sjećanja iz djetinjstva, situacije koje su stvar prošlosti. Njih obuzimanju pradavni strahovi i zebnje te im upravljaju s životom na najgori mogući način. Potisnuta sjećanja na brutalna zlostavljanja iz djetinjstva uništavaju živote ljudi te mnoge tjeraju na suicid ili ubojstva drugih.

U trenucima očaja, žrtve postaju prijetnja za druge te posežu za uništenjem svega što im se nađe na putu. Osveta i želja za destrukcijom su zapravo pokušaji skrivanja istine od sebe, jer se zapravo s istinom ne mogu suočiti sami, a ne znaju kako im bilo tko može pomoći. Neki pak ljudi odluče polako mučiti sebe bilo na fizički ili psihički način. Oni takvu “kaznu” smatraju određenim putem oslobođenja, na žalost to je samo pokazatelj kako smatraju da su sami krivi za zločine i mučenja koje su im uzrokovali drugi. Skrivena bol razara ljudsko biće na različite načine, takva osoba se boji osjećati, jer smatra kako će bilo koji osjećaj biti negativne naravi te da će im samo stvoriti još više i veće patnje. One smatraju da je samokažnjavanje jedini način sprečavanja novog mučenja. Ovakav način razmišljanja je stanoviti tabu u cijelom društvu, no zapravo takvim bi se osobama trebalo najviše pomoći, jer oni su žrtve, oni su djeca traume.”

U zaključku knjige Alice Miller piše:

Crkva je Koppernika osudila na smrt jer je ovaj znanstvenik dokazao kako se Zemlja okreće oko Sunca. Crkveni oci su smatrali kako su takve tlapnje opasne i iluzorne. Dan danas ljudsko društvo se suočava s mnogim takvim predrasudama osuđujući istinu kao potpuno iluzornu laž. Već nekoliko desetljeća postoje dokazi koliko poražavajuće djeluje trauma i seksualno zlostavljanje na dječju psihu, te da se na takav način stvara nezaustavljivi domino efekt u kojemu traumatizirana djeca nastavljaju vrzino kolo, u kojemu se traume i nasilje prenosi s jedne na drugu generaciju dok sveukupno društvo postaje sve nasilnije i neosjetljivije. Jedinu stvar koju mi možemo učiniti je da stanemo na kraj takvom stanju, te da svima postane jasno sljedeće:

• Sva djeca imaju pravo na normalan rast i život, mi kao odrasli ih moramo zaštititi od zla te im moramo ispuniti sve njihove potrebe.
• Da bi se djeca normalno razvijala moramo ih poštovati i voljeti, no također im moramo pomoći da se snađu i orijentiraju u ovom svijetu, mi im moramo biti vodiči kako bi postali zdravi i samosvjesni odrasli ljudi.
• Ako odrasla osoba dođe u doticaj s djetetom koje je zlostavljano mora učiniti sve kako bi se djetetu pomoglo da izrazi svoje osjećaje i da zacijeli rane koje su nastale od zlostavljanja, trauma se jedino može pobijediti ako se djetetu dopusti da izrazi svoju ljutnju, frustracije, bijes, strah, bol i agoniju. Djetetu se treba dopustiti da ima normalne reakcije na bol koja mu je načinjena.
• Niti jedno dijete ne može samo zaliječiti rane koje su stvorile duboke emocionalne ožiljke, jedini način za ozdravljenje je komunikacija, ostanu li zatomljeni osjećaji u djetetu, to dijete će pokušati uništiti sebe ili druge.
• Put oporavka varira od osobe do osobe, te nema vremenskog okvira u koji bi se netko trebao staviti, važna je želja sudionika za ozdravljenjem, čak i ako se na takav korak čekalo desetljećima.
• Ako dijete traume s vremenom nije postalo kriminalac, ubojica ili mentalno bolesna osoba, tada je takvoj žrtvi potrebno pokazati kako okolina mari za njega ili nju, te da nije sam u borbi i želji za izliječenjem. Takvoj osobi se treba pružiti podrška. Ovdje leži velika mogućnost napretka društva, zapravo obitelji, prijatelji djece traume, socijalni radnici, terapeuti, liječnici, psiholozi i drugi bi trebali prigrliti priliku i pomoći ljudskom biću pokazujući njemu/njoj kako vjeruju u moć iscjeljenja uz pomoć zajedničkih napora.
• Dijete traume uz veliku nježnost i strpljenje može postati cijela i zdrava osoba, društvo tek u zadnjih nekoliko godina počinje prihvaćati ovakve stavove te je prijeko potrebna daljnja edukacija kako specijalista tako šire javnosti.
• Postanemo li osjetljivi na patnje djece koja su proživjela nevjerojatne grozote i traume, možemo stvoriti novo društvo u kojemu se nasilje neće širiti poput šumskog požara, ovo je prilika za sve nas.

Ovu iznimno toplu i emocionalnu knjigu mnogi smatraju „melemom“ za psihičke rane, a mi vam je od srca preporučamo.

Knjiga s pravim imenom

I na koncu vam predstavljamo knjigu Jane Middelton-Moz pod nazivom:  Children of Trauma: Rediscovering Your Discarded Self ili “Djeca traume – ponovno otkrivanje odbačenog ja,” u kojemu se spisateljica s posebnom pažnjom fokusira na psihološke promjene nastale traumama u djetinjstvu.

Middelton-Moz je jedna od najpoznatijih svjetskih psihoterapeuta koja se specijalizirala za traume nastale u dječjoj dobi, traume koje su nekadašnjoj djeci, a danas odraslim ljudima od života stvorile svojevrsni pakao. Ona s posebnom pažnjom pokušava objasniti načine na koje se žrtva može dići na “vlastite noge.”

U predgovoru knjige stoji sljedeće (Ni ova knjiga nije prevedena na naš jezik, no vrijedna je svakog novčića):

Ova knjiga pokušava razotkriti kumulativne efekte traume i multigeneracijske učinke zlostavljanja na ljudsku populaciju koja je imala nesreću direktno ili indirektno svjedočiti o istome. Djeca se muče na najgore moguće načine, bez obzira je li njihova zla sudbina zapečaćena siromaštvom, etničkim i rasnim predrasudama, religijskom netolerancijom, zanemarivanjem, staleškim razlikama ili je pak riječ o nečijoj namjeri da se jednostavno iživi nad nekim tko je sasvim ranjiv i nezaštićen. Jane Middelton-Moz na najljudskiji i najempatičniji način poziva odrasle osobe koje su proživjele traume kao djeca da se posvete sebi, te nadjačaju osjećaje panike i depresije kako bi se spasili iz beznađa. Ona kroz priče iz svoje prakse pokazuje brojne mogućnosti uz pomoć kojih djeca traume spašavaju sebe kroz jednostavne oblike samopomoći. Middelton-Moz iznimno pazi na jezik s kojim se obraća žrtvama traume, ona na primjer disfunkcionalne veze žrtava traume pokušava objasniti kroz zatomljene osjećaje umjesto kroz standardnu psihopatologiju, na taj način žrtve se ne osjećaju dodatno napadnute već im se pruža podrška bez osuđivanja i izlaganja neugodi i boli.

Njen cilj je davanje snage i zaštitničke njege, za one koje nitko nikada nije tješio i za koje nitko nije mario. Middelton-Moz također želi educirati javnost o tome da ne dijelimo sve na crno bijele uloge, točnije da ljude ne gledamo kroz prizmu žrtava i napadača, jer ponekad su napadači sustavno mučeni. Njen najvažniji je cilj ispravljanje grešaka u sustavima skrbi, usvajanja i terapije, no jasno se obraća i cijelom društvu jer se nepravda nad djecom rijetko kada pokušava ispraviti kroz edukaciju društva, te pomoć uglavnom uslijedi kasno ili nikada. Spisateljica smatra kako je iznimno važna edukacija kako bismo bili u stanju brzo prepoznati dijete traume te mu pomoći na najbolji mogući način.”

Iskreno se nadamo da smo s ovim malim izvodima iz tri relativno kratke knjige, ponukali barem neke čitatelje da ih detaljno prostudiraju. S obzirom na količinu agresije i pedofilije nad djecom i s obzirom da postoje cijele generacije koje životare s najgorim mogućim psihičkim ožiljcima, djela Stoutove, MIllerove i Middelton-Moz mogu otvoriti put ka izlječenju i početku novog i sretnijeg života za sve one koji su prošli nezamislivo.

Naše društvo je jako zatvoreno prema mnogim temama, u brojnim religioznim i konzervativnim obiteljima se o nekim stvarima ne može i ne smije pričati, unatoč svemu, mi bismo zapitali sve one koji smatraju kako je šutnja zlato, je li važniji ego nekoga ili mišljenje što će “susjedi reći” ili je važnije da se riješimo sablasti iz prošlosti kako bismo konačno mogli ugledati svjetlo na kraju tunela.

Nikada nije kasno da se potraži pomoć za sebe ili za nekoga kome je ona zaista i potrebna.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.