SVIJET POD LUPOM

S nestankom morskih vidri nestaje i zdravlje Pacifika

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Morske vidre mnogi obožavatelji smatraju najslađim divljim životinjama, zbog velike popularnosti, njihove slike krase različite vrste turističkih suvenira. Unatoč svjetskoj slavi, ovi su ljupki morski sisavci jedna od najugroženijih vrsta na planeti, a njihovu važnost za zdravlje Pacifika i njegove obale malo tko zna. 

Morska vidra (Enhydra lutris) je sisavac s prirodnim staništem u području sjevernog Tihog oceana. Nekada su se primjerci ove vrste mogli vidjeti u svakoj uvali od sjevernog Japana i obala Kamčatke preko Aleutskih otoka do Kalifornije.

Dovoljno je da pogledate ovu sliku pa ćete shvatiti zašto su morske vidre jedna od najomiljenijih divljih životinja na svijetu.

Dovoljno je da pogledate ovu sliku pa ćete shvatiti zašto su morske vidre jedna od najomiljenijih divljih životinja na svijetu.

Odrasle jedinke obično teže između 14 i 45 kilograma, što ih čini najvećim od svih vidri, no istovremeno jednom od najmanjih vrsta morskih sisavaca. Različito od drugih morskih sisavaca, morske vidre imaju gusti sloj krzna, zapravo najgušći od svih vrsta sisavaca, s oko 400.000 dlaka na kvadratnom centimetru kože. Morske vidre najčešće nastanjuju plitka obalna područja, gdje se hrane manjim beskralješnjacima poput morskih ježinaca, školjkaša i hobotnica, lignjama i ponekad ribama.

Morska vidra je životinjska vrsta s vitalnim značenjem za Tihi ocean. S obzirom da je grabežljivac s posebnim “guštom” za morske ježince, koji bi, da nema ovih malenih grabljivaca uništile bogate podmorske šume kelpa. One pružaju ključno stanište i hranu morskim životinjama, a istovremeno sprječavaju nastanak obalne erozije.

krzno morske vidre 1892

Lijevo je krzno tuljana, desno je krzno vrijedno zlata – malene vidre. Ova slika je snimljena 1892., već 1902. populacija morskih vidri je decimirana.

Sve do početka XX. vijeka, morska je vidra lovljena zbog svog krzna. Od bogate vrste s više milijuna primjeraka, morska vidra je jedva preživjela popularnost svog bogatog krzna. Nakon što je utihnula zlatna groznica na Aljasci i u Kaliforniji, nezasitni “lovci” su pronašli “prirodno zlato”, malenu vidru čija krzna su bila toliko dragocijena da se njihova vrijednost plaćala po gramima. Do danas se populacija morskih vidri smanjila na nepunih dvije tisuće jediniki u 13 kolonija, te je potpuno nestala iz većeg broja nekadašnjih staništa. Populacija se povećala kroz pokušaje očuvanja vrste i ponovnim uvođenjem iste u nekadašnja područja nastanjivanja, pa ipak ova vrsta se nije uspjela značajno oporaviti, a u zadnjih nekoliko desetljeća ponovno nestaje te se smatra ugroženom zbog svoje ranjivosti na izljeve nafte, grabežljivce, bolesti i parazite koje, vjerovali ili ne dijelom dobija i od kućnih ljubimaca.

Nekada su vidre obitavale na svim sjevernim obalama Pacifika, danas su ugrožena vrsta.

Nekada su vidre obitavale na svim sjevernim obalama Pacifika, danas su ugrožena vrsta.

Prije nekoliko godina, znanstvenici su razbijali glavu, kako zaustaviti pad populacije morskih vidri na kalifornijskim obalama i kako spriječiti sve veće erozije priobalnog tla, koje se sve većom brzinom survava u Pacifik jer je populacija morskih ježinaca eksplodirala nakon nestanka morskih vidri. Veliki apetit morskih ježinaca i njihov sve veći broj je uzrokovao nestanke morskih trava uključujući i bujne pacifičke šume kelpa. Kelp je služio kako prirodno stanište i “jaslice” brojnim morskim vrstama, no njegova je glavna uloga bila stabiliziranje podmorskih klizišta, točnije učvršćivanje morskog tla, zahvaljujući bujnim i dubokom sustavu korijenja kelpa. Nakon što su ježinci pojeli gotovo cijele šume duž pacifičkih obala, uključujući u savezne države Kaliforniju i Washington, more je nesmetano nosilo morsko tlo, te su nastale i erozije na “suhom.” Iako to čudno zvuči, morske su vidre omogućavale stabilnost pacifičke obale i podmorja sve dok se u cijelu priču nisu upleli ljudi.

Dok vidre budu jele morske ježince, pacifičko priobalje će biti zdravo, kada nestanu vidre, nestat će puno više od malenih sisiavaca sa skupim krznom.

Dok vidre budu jele morske ježince, pacifičko priobalje će biti zdravo, kada nestanu vidre, nestat će puno više od malenih sisavaca sa skupim krznom.

Razlog za ponovni pad jedinki ove vrste su paraziti koji se na kopnu nalaze u mačkama i oposumima, riječ je o Sarcocystis neurona i Toxoplasma gondii koje iz fekalija životinja dospijevaju u zemlju, a zahvaljujući kišama, oni na koncu završe u oceanu, točnije u tijelima morskih vidri. Nevjerojatno je ali oociste Toxoplasme izdrže izvan tijela domaćima preko godinu dana, taj period je sasvim dovoljan da kanalizacija i kišni slivovi donesu parazite do plićaka u kojima borave malene vidre. Na, žalost spomenute parazitoze uzrokuju gubitak vitalnosti, apetita i imuniteta kod morskih vidri te opstanak ove populacije ponovno visi o tananoj niti jer znanstvenici ne znaju kako spriječiti parazitozu i kako je na vrijeme detektirati.

S obzirom da ljudi također prenose Toxoplasma gondii, ne bismo trebali upirati prstom isključivo u jadne mačke i oposume, zapravo, ljudi su bili i ostali najveći neprijatelji morskih vidri i to iz sasvim drugačijih razloga.

Iako Inuiti sve više traže odgovore zbog čega nailaze na bolesne tuljane po obalama Aljaske, nitko ne daje objašnjenja. Promjene na tuljanima su se počele pojavljivati neposredno nakon katastrofe u Fukushimi.

Iako Inuiti sve više traže odgovore zbog čega nailaze na bolesne tuljane po obalama Aljaske, nitko ne daje objašnjenja. Promjene na tuljanima su se počele pojavljivati neposredno nakon katastrofe u Fukushimi.

Nakon katastrofalnog potresa i cunamija, uslijedila je nuklearna katastrofa u Fukushimi – Daiichi, ta se katastrofa mogla spriječiti da pohlepno vrhovništvo električne kompanije TEPCO nije više brinulo o zaradi i smanjenju troškova, nego li o sigurnosti. TEPCO je, unatoč najavi cunamija ostavio nuklearku aktivnom, a zbog smanjenja troškova nije pratio svjetske standarde u osiguranju i hlađenju nuklearne jezgre. Zahvaljujući ponerizaciji i pohlepi danas Pacifik umire. 98% pacifičkog dna pred obalom Kalifornije je natrpano mrtvim ribama, prije deset godina samo je četiri posto dna bilo pokriveno mrtvim ribama, a prije trideset godina tek 1,4%. Radijacija je uništila populaciju tuljana i morskih lavova, a čak i polarni medvjedi nestaju u mukama zahvaljujući japanskoj radijaciji. Istraživanje kalifornijskih znanstvenika o sve većem broju smrtnih slučajeva raka krvi (leukemije) u populaciji kalifornijskih tuljana je izašla nedavno, no još uvijek nitko nije izučavao pojavljuje li se leukemija i kod populacije pacifičkih vidri.

Voljeli bismo vjerovati kako će se situacija na Pacifiku promijeniti i kako će radijacija, samo tako nestati, no bojimo se da je budućnost najvećeg oceana na svijetu “zauvijek” promijenjena na gore, naročito ako se zna, da radijacija još uvijek istječe iz Fukushime.

I na kraju prilažemo galeriju fotografija južne morske vidre, uživajte u slikama ovih nevjerojatnih morskih stvorenja – dok ih još ima.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World. 

 

Izvori:

Parazit koji kontrolira mozak može povećati rizik oboljevanja od raka

Polovica morskih organizama nestala od 1970. do danas

Mali kalifornijski tuljani umiru od leukemije i raka zbog radijacije iz Fukushime Daiichi

Broj oboljelih od raka u okolici Fukushime povećan za 6000%, prijeti li svijetu slična sudbina?

Dva milijuna ljudi godišnje umire od otrovnog zraka, ne zna se koliko umire od radijacije!

Helping to Save Sea Otters and How They Are Helping to Save Us

Effects of the Exxon Valdez Oil Spill on Sea Otters

Toksoplazmoza

Sea Otters and Oil: Avenues of Exposure and Health Effects

Sea otter – Wikipedia

Alaska’s Sea-Otter Decline Affects Health of Kelp Forests

Sea otters and kelp forests helping you