Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Identifikacija je dio naše osobnosti. Od malena su nas učili da pripadamo određenoj: obitelji, naciji, staležu, religiji, političkoj opciji i mnogim drugim identifikacijskim opcijama koje su oblikovale naše osobnosti. Nakon što odrastemo smatramo kako mislimo svojom glavom, no zapravo smo duboko programirani i mislimo na način kako su nas oblikovali naši programeri. S vremenom biramo prijatelje, ljubavnike/ljubavnice i supružnike u skladu s programima, svađamo se u skladu s programima, mučimo se kroz život zbog programa te odgajamo djecu programirajući ih na iste one načine kako je to načinjeno nama. Rijetko koje ljudsko biće smogne snage prekinuti zli začarani krug hvatanjem u koštac s lažnim osobnostima koje su nas pretvorile u robove uglavnom neupadljivih kontrolora.

Za većinu čitatelja programiranje ima veze s teorijama zavjere i raznoraznim metodama kontrole uma poput: MK-Ultra, Greenbauma ili sličnih stvari s kojima su se “igrale” (i još uvijek se “igraju) tajne službe zbog vlastitih patokratskih načela i ciljeva. Na žalost, gotovo svi smo programirani i to od najranijeg djetinjstva, no rijetko koja osoba je spremna početi razmišljati o tome jer većina perfidnih programa ima osiguravajući mehanizam s kojim se sami programi klasificiraju kao zdravi, vlastiti izbori. Iako neki programi imaju veze s evolucijskim razvojem ljudske vrste ili su neki povezani s empatijom, većina programa bi se mogla usporediti s programskim virusima koji napadaju naš “operacijski sustav” stvarajući parazite unutar vlastitog uma. MI, htjeli to ili ne, imamo izdajicu u našoj glavi.

Zašto nismo u stanju objektivno razmišljati?

Objektivnost je pojam koji označava neovisan opis činjenica i stvarnosti, bez osobnog iskrivljavanja pri prijenosu informacije, točnije s potpunim izostankom osjećaja i predrasuda. Promislimo li malo o pojmu objektivnosti, shvatit ćemo da je ona nama nedostupna zbog toga jer se naše osobnosti tvore od predrasuda te se miješaju s raznoraznim osjećajima, bilo negativnima ili pozitivnima. Osjećaji koje imamo mijenjaju se u skladu s identifikacijom, na primjer “volimo” li reprezentaciju svoje zemlje, automatski ćemo smatrati kako je “naš” neprijatelj bilo koja druga reprezentacija koja se ogleda s našim favoritom. Što je identifikacija (programiranje) jače i obimnije to će negativni osjećaji jačati prema “neprijateljima”. Traži li se mišljenje takve osobe o vlastitoj “repki” zasigurno nećete dobiti objektivan odgovor. S druge strane zaljubljenik u tren oka može “ljubav” pretvoriti u mržnju prema svojem favoritu, što je programiranje dublje, što su iluzije veće, to je razočaranje snažnije i to se više pojavljuje bijes, ako “reprezentacija” ne IGRA u skladu s iluzijom subjektivnog promatrača.

Dok je u buketu subjektivnosti cijeli pregršt prevrtljivih i u trenu promjenjivih niskih emocija (strasti), dotle objektivnost prati emocionalna stabilnost i prisutnost viših socijalnih emocija. Objektivno sagledavanje uključuje velike količine znanja i raznoraznih informacija koje se šire vertikalno i horizontalno vezano za neku temu. Osobe koje su izrazito subjektivne po običaju imaju iznimno sužen pogled na svijet te u pravilu imaju malo ili nimalo znanja o sebi i svijetu koji ih okružuje. G.I. Gurdjieff i P.D. Ouspensky su napisali vrijedne knjige o ljudskoj mehaničnosti i subjektivnosti, no oni su također obrazložili još vrjednije načine kako se s njima uhvatiti u koštac.

Bertrand Russell je 1924. o ovoj temi izjavio slijedeće:

„Svi mi imamo tendenciju uobličavanja svijeta prema vlastitim predrasudama. Kako bi shvatili neke činjenice koje prkose mišljenju većine, potrebno je uložiti stanoviti napor, potrebno je pokrenuti um. Mnogi ljudi bi radije umrli nego započeli razmišljati svojom glavom, zapravo takve osobe jedino to i naprave – umru.“

Iako je ljudski um iskvaren raznoraznim vanjskim suptilnim programiranjem: obitelji, prijatelja, učitelja, svećenika, supružnika i drugih, ne smijemo zaboraviti još jednog čudnovatog izdajicu u našoj glavi. Mozak je toliko složen da najmodernija znanost tek otkriva neke od njegovih tajni. Mozak i um su povezani kako zbog fizičkih faktora koji su očigledni svima, tako i zbog stanja i značajki koji su tek odnedavno otkriveni. Jedan od takvih nedavnih primjera otkrića neuroznanosti je funkcioniranje kolikulusa u srednjem mozgu – gornji kolikulus (Coliculus Superior) i kolikulusa u moždanom deblu koji diktira upravljanjem motorike očnih mišića. Kolikulus kontrolira naše oči gdje će one biti usmjerene i što ćemo vidjeti. Sve ove informacije bi bile iznimno suhoparne i dosadne da se nije otkrilo kako kolikulus pripada emocionalnom dijelu mozga, koji je aktivniji što su predrasude veće.

Drugim riječima što smo mi više subjektivni to manje vidimo!

Sigurni smo da ćete moći pronaći brojne primjere željnog razmišljanja i nemogućnosti „viđenja“ stvarnosti onakve kakva doista je, no način na koji kolikulus djeluje lako objašnjava zašto neki ljudi ne mogu vidjeti informacije koje bi eventualno donijele oslobađajuću depresiju i znanje koje štiti.

Subjektivni ljudi ne mogu vidjeti ISTINITU SLIKU zato što njihovi emocionalni centri ne prihvaćaju ISTINITU SLIKU zbog niza predrasuda.

Zašto ponavljamo greške?

Ljudska bića su u stanju povećati svoju objektivnost uz učenje, provjeravanje informacija, njihovo shvaćanje i apliciranje naučenoga. Pa ipak nemaju svi ljudi želju, postavljati pitanja i tražiti odgovore. Što je najtužnije, velika većina ljudi se ponaša gotovanski smatrajući da im pitanja nisu potrebna jer imaju sve potrebne odgovore. Takve osobe ne samo da imaju iznimno uzak vidokrug već ih uznemiravaju svi oni koji istražuju, traže i uče. Osoba koja smatra kako nema što učiti i naučiti (jer je svijet grozan, jer ne može ništa promijeniti, jer treba puno vremena i energije kako bi se išta naučilo itd.) će stalno ponavljati životne greške i pitat će se: zašto se ovo meni događa, što sam ja Bogu skrivio/skrivila te će krivca za vlastite promašaje tražiti u drugima.

Zašto se ne želimo maknuti od svojih uvjerenja?

Uvjerenja koja su pojačana identifikacijom često okidaju cijeli niz negativnih čimbenika, neki od njih čak imaju veze s atrofijom mozga. Razmišljamo li na način kako nemamo što naučiti i kako su naša stanovišta apsolutna, naš mozak atrofira. Jedino uz stalno vježbanje najrastrošnijeg organa u tijelu možemo osigurati njegovo optimalno zdravlje. Dodamo li k tome nepravilnu prehranu bez korisnih masnoća, vitamina i minerala, ne omogućimo li mozgu stvaranje acetilkolina koji su zaslužni za pravilnu kogniciju, ne koristimo li ga, dozvolit ćemo da on propadne. Uvjerenja su povezana i s našim egom, ego je ništa drugo već splet lažnih osobnosti koje ne žele učiti i koje ne žele priznati kako prave greške. Gurdjieff smatra da je uništavanje takvih lažnih osobnosti jedino moguće uz stalno učenje, traganje za programima, njihovo razotkrivanje i “buđenje iz egoističnog sna”, te pomoć “škole” točnije onih ljudi koji imaju jednak cilj “bijeg iz nevidljivog zatvora”.

Zašto istina boli?

Istinu možemo sagledati uz pomoć dva centra, intelektualnog (učenje, istraživanje i aplikacija naučenog, kritičko razmišljanje) i ponekad emocionalnoga (osjećaj krivnje, njeno priznanje, suosjećaj i empatija), pa ipak većina ljudi na istinu reagira s nižim emocionalnim centrima te s obzirom na identifikaciju i sveopće programiranje tu istinu može doživjeti kao direktni napad koji im pričinjava psihičku i fizičku bol. Bol zbog suočavanja s istinitim informacijama je veća što je iluzija veća. Najveći broj ljudi koji se suočavaju s istinom (ako vjeruju u laži) će automatski osjetiti bijes i ljutnju te najniže moguće porive jer žele ostati živjeti u vlastitoj iluziji. Unatoč činjenici kako je iluzija i laž smeće s kojem se “kite” naše lažne osobnosti, ljudi će se grčevito držati tog smeća kao da im sam život ovisi od istih.

Zašto ne bi pokušali?

Iako bi neki mogli vjerovati kako je gotovo nemoguće promijeniti “krivu Drinu” sve ovisi o nama samima. Želimo li tragati za virusnim programima u našim umovima, priznamo li vlastitu mehaničnost, želimo li kvalitetnije i bolje živjeti, želimo li se naoružati znanjem o sebi i svijetu u kojem živimo, tada će bol koju osjećamo pri rušenju iluzija označavati “pozitivnu dezintegraciju” koja će nam omogućiti izgradnju objektivnosti.

U različitim studijama koje su se objavile u zadnjih 60 godina, postaje očigledno kako naš IQ s godinama pada. Kako je takvo što moguće u informacijskoj eri?

Do duše, postoji još jedan nevjerojatan mehanizam koji nam onemogućava “micanje s mrtve točke” riječ je o blokadi ili smanjivanju kvocijenta inteligencije u slučaju ako sve svoje nade i želje polažemo u “vjerovanje“, iako se o tome jako puno istraživalo i pisalo, malo želi promijeniti takvo stanje jer smatra kako ga vjera u nešto ili nekoga čini: pravednim, moralnim, dobrim te olakšava “iskupljenje” od krivice bez ikakvog rada na sebi. Otkrivanjem informacija koje “bole” ćemo sigurno upasti u po koju “debelu” depresiju, no shvatite to kao proces asimiliranja znanja (naročito za informacije koje nam se mogu učiniti negativnima i teške za probavljanje). Neki znanstvenici smatraju kako depresije nastaju zbog upala u određenim dijelovima mozga, iako ovo strašno zvuči, one nestaju kako primjenjujemo naučeno znanje. Ovaj, do sada nepoznat proces, bi u suštini mogao objasniti da znanje zaista štiti.

Stoga, ako zaista želimo sebi dobro, prionimo na posao i ponovno krenimo s edukacijom, ako znamo što nam se događa kada odbijamo pomisao o svojoj programiranosti, tada zaista nemamo drugu alternativu doli “da zagrijemo stolicu” i pozabavimo se sa “smećem” u našoj glavi.

Želimo vam sve najbolje u otkrivanju i uništavanju vlastitih programa.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.