Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Gotovo svi mi imamo osjećaj žaljenja za nečim što smo napravili u prošlosti, greške koje su nam na neki način “poremetile” život ne gledamo kao mogućnost učenja, već kao kamen koji nas nepovratno vuče prema dolje. Drugi pak razmišljaju o uspjesima iz prošlosti te su im oni glavni način za evaluaciju sadašnjosti i budućnosti. Ovaj tekst je maleni podsjetnik za sve one koji su se zbog vlastitih grešaka i uspjeha “zakopali” u prošlost, te za one koji smatraju da im je zbog istih zapečaćena budućnost, a sadašnjost nalikuje na puko preživljavanje.

Predstavlja li nam prošlost teret ili se s njom služimo kao životnom učiteljicom?

Razmišljanje o prošlosti, mač s dvije oštrice

Nikome nije lako priznati da je napravio životnu pogrešku, oni koji za to imaju snage obično ne mogu nastaviti dalje sa svojim životom jer smatraju da je greška nepopravljiva. S druge strane postoje oni koji imaju visoka očekivanja zbog prošlih uspjeha, te nikako ne uživaju u sadašnjosti. Način na koji se ljudi sjećaju svoje prošlosti uvjetuje njihove odluke u sadašnjosti. Znanstvenici sveučilišta Vanderbilt su dizajnirali nekoliko studija s kojima su testirali kako prošlost utječe na sadašnje ljudsko ponašanje i razmišljanje. Profesorica Kelly Haws je zaključila kako su veze između sjećanja i samokontrole iznimno kompleksne. Njezin tim je otkrio da ljudsko fokusiranje na ponašanje iz prošlosti nije uvijek dobra ideja, a u slučaju da ljudi svoje sadašnje odluke dovode isključivo zbog žali ili ponosa za odlukama iz prošlosti, obično ima poražavajući efekt.

Kelly Haws to dodatno objašnjava na sljedeći način:

“Trebali bi biti vrlo oprezni ako zahtijevamo od nekoga da “kopa” po svojoj prošlosti. Takvi zahtjevi mogu biti vrlo kontraproduktivni za buduće ponašanje.”

Vanderbiltov tim je podijelio ispitanike u dvije grupe, u prvoj grupi su bili ljudi koji su se trebali prisjetiti svojih malih životnih uspjeha, na primjer kada su kupili dobre cipele na rasprodaji i to onako odokativno, bez probavanja. U drugoj grupi su bili ljudi koji su se trebali sjetiti svojih malih životnih neuspjeha. Nakon toga su promatrali kako sjećanja ispitanika iz obe grupe utječu na njihovu samokontrolu. U nizu naknadnih testova, sudionici iz druge grupe su imali puno lošiju i slabiju samokontrolu te su postajali neodlučniji i sporiji u donošenju odluka jer nisu vjerovali u svoje sposobnosti. Najveće iznenađenje je došlo iz prve grupe koja je trebala razmišljati o svojim uspjesima, i oni su imali problema u samokontroli i donošenju odluka jer su smatrali da je uspjeh iz prošlosti stvar sreće i slučajnosti, te da ih sreća ne može uvijek pratiti.

Hawsova smatra da je za poboljšanje ljudskog ponašanja najbolje određivanje planova za budućnost i određivanje praktičnih koraka da bi se ti planovi ostvarili, a ne razmišljanje o prošlosti i onoga što se u njoj dogodilo.

U slučaju da smatrate kako Hawsova nije u pravu te da je ključ vašeg neuspjeha skriven u prošlosti, pogledajmo za čim ljudi najviše žale.

Bez traženja pomoći

Jedan od najčešćih razloga za čim ljudi žale je činjenica da od nikoga nisu tražili pomoć. Bez obzira jesu li ostajali nijemi samotnjaci zbog toga jer su smatrali da “sve mogu sami” ili su se sramili činjenice što će okolina misliti o njima ako postave pitanja i zatraže pomoć, energija koju su pri tome izgubili je bila puno veća od bilo kakvog traženja pomoći.

Izbjegavanjem traženja pomoći ste možda upropastili najbolju šansu za uspjeh.

Važno je napomenuti kako su ljudi izgradili društvo zahvaljujući suradnji i međusobnom pomaganju, niti jedno ljudsko biće nije toliko pametno i snalažljivo da se može “dočekati na noge” u bilo kakvoj situaciji, ljudi su društvena bića i “network” je svojevrstan ključ uspjeha zdravog života. U biti život je niz lekcija koje moramo naučiti, ne treba se sramiti traženja pomoći ako nešto ne znamo ili ako nam je nešto nejasno. Znanje štiti.

Pokušaj spašavanja loših veza

Svaka veza iziskuje održavanje i pažnju, no da bi veza uspjela za nju je potrebno dvoje ljudi. U slučaju da jedna osoba pokušava “spasiti vezu”, dok druga ima važnije prioritete u životu, tada je ta veza osuđena na propast. Mnogi ljudi će u lošoj vezi ostati jer:

• nemaju kamo,
• zbog djece,
• boje se osude okoline,
• boje se samoće,
• ne poznaju sebe,
• pridaju drugoj strani atribute koje ta osoba nema,
• nadaju se da će se druga strana “popraviti” i da će progledati.

Iako ovakvi razlozi obično ne pomognu samim vezama, to su ozbiljni razlozi koji često održe ljude u vezama godinama pa čak i desetljećima. Teško je reći da su sve loše veze gubitak vremena, jer u njima možemo puno naučiti o sebi. Ako kroz takve veze naučimo nešto o sebi, tada su to vrijedne životne lekcije koje, unatoč neugodi i brojnim negativnim osjećajima mogu donijeti vrijedne informacije koje inače ne bismo saznali na drugačiji način.

Pa ipak mnogi ljudi će zbog održavanja veze, zaboraviti na svoju bol, ako se to dogodi, tada su posljedice često iznimno negativne i teške.

Kada o drugima brinemo više negoli o sebi

Svako empatično ljudsko biće brine o dobrobiti drugih, to je iznimno važan društveni osjećaj koji gradi obitelji i zajednice, no problemi nastaju ako o drugima više brinemo negoli o sebi. Jako je teško shvatiti koja je prava mjera brige za druge. Psihopate nemaju nikakve društvene osjećaje, oni su “operirani” od empatije, žali, suosjećaja i brige za druge ljude. Oni imaju “ljubavi” jedino prema sebi i svojim sebičnim prohtjevima. Na drugoj strani se nalazi osoba koja “izgara” zbog brige prema drugima, super brižna majka koja svojom “ljubavlju” guši svoju djecu, koja ih tjera da žive “pod staklenim zvonom”, supruga koja toliko brine o svom supružniku da od njega stvara lijenog gotovana koji ništa ne može sam, poslovni partner koji zbog brige sve radi sam i pri tom postaje bolestan jer je “izgorio” od posla i tako dalje.

Brižnost je jedna od najboljih ljudskih osobina, no previše brižnosti je jednako opasno kao i nedostatak iste.

Živimo li živote drugih, onemogućavamo učenje životnih lekcija onima koje volimo, ako sav teret preuzmemo na sebe, nikada nećemo naučiti što znači “networking” i kako izgleda ravnopravna zajednica.

Život osobe koja je svoju prošlost podredila drugima obično završi psihološkim i fizičkim smetnjama, a često i bolešću, ako od druge strane nije dobila jednaku energiju. Osobe koje iz ljubavi brinu o drugima više negoli o sebi, o prošlosti neće razmišljati na način da se pitaju što su pogriješili, već će žaliti za energijom koju su izgubili smatrajući da je razlog za to starenje, ovo je jedna od najgorih vrsta samozavaravanja i obično je potrebna nježna pomoć sa strane kako bi rob brižnosti bio u mogućnosti “izliječiti sebe.”

Takve osobe obično najviše žale što nisu dale još više sebe i uvijek sumnjaju da su mogle još bolje.

Naravno postoji tu i druga strana “brižnosti”, osoba koja je izrazito radoznala o tuđim poslovima i životima, osoba koja želi dominirati nad svim i kontrolirati sve i svakoga, te osoba koja zbog ljubomore želi svugdje “zavući svoj nos” praveći se pri tome da je brižna i osjećajna. Od takvih osoba s karakternim nedostatcima treba bježati što dalje. S njima se ne može živjeti, a još manje se može surađivati. U tome smo pisali u brojnim tekstovima o psihopatima, utilitaristima, makjavelistima i narcisima.

Prošlost, sadašnjost, budućnost, kamo da se okrenemo?

Učenje iz naših grešaka je sasvim normalna pojava, no uporno razmišljanje o odlukama iz naše prošlosti uništava naše samopouzdanje i onemogućava nas u življenju vlastita života.

Ako konstantno razmišljamo kako smo se ponašali u prošlosti, što smo tada napravili i što smo tada rekli, imamo veliku mogućnost da ćemo ponoviti iste greške ili da nećemo moći ponoviti uspjehe o kojima razmišljamo sa sjetom.

Nemojmo zaboraviti na istraživanje Hawsovog tima koje je objavljeno u znanstvenom žurnalu Journal of Consumer Psychology, važno je gledati u naprijed, u budućnost, a ne u nazad u prošlost. Ako želimo voditi zdrav i ispunjen život, tada bismo ga trebali živjeti u sadašnjosti u ovom trenutku, s realnim ciljevima i mogućim koracima za budućnost, ne smijemo dozvoliti da nas “okovi” iz prošlosti, kakvi god bili onemoguće u življenju i da nam se život svede na životarenje.

Uzmimo naše životne greške kao mogućnosti za rast i učenje. Dopustimo našoj prošlosti da nam omogući saznanje o životnim vrijednostima koje nas mogu učiniti snažnijima i istinski pametnijima.

Ne trebamo se bojati grešaka

Sva djeca u vrtiću i u školi uče svojim vlastitim tempom, na svoje osobene načine, kada odrastemo naša osobenost postaje još više izražena, buduće “greške u koracima” nas ne bi trebale onemogućiti da išta učimo, neki će možda napravi manje grešaka, neki više, važno je učiti u procesu, bez obzira koliko puta trebamo “ponoviti lekcije”.

Ne bi se trebali bojati novih situacija, novih ljudi u našim životima i novih saznanja, ako ne izađemo iz naše komforne zone, vjerojatno ćemo sebe uskratiti za vrijedne lekcije. Ne postoji lekcija koja nije dobrodošla, pitanje je samo što ćemo mi iz nje naučiti i hoćemo li dozvoliti sebi da naučeno apliciramo u svom daljnjem životu.

Uspijemo li se odmaknuti od naših strahova imat ćemo veće mogućnosti, imat ćemo više snage i najvažnije od svega imat ćemo više šanse da nam život pruži najviše.

Živite i učite, zaslužili ste.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World. 

Izvori:

Dwelling on Your Money Mistakes Means You’ll Probably Repeat Them

Researchers show that dwelling on the past negatively impacts self control in the present

Regrets of the older and wiser: Time wasted on things that don’t matter in the long run

Top five regrets of the dying

If You’re Not Seeking Help, You’re Probably Not Challenging Yourself

The 7 Stages of Grieving a Breakup

How to Move Past Failure

Overcoming the fear of failure – try this test, then these tips