Autor: Anamarija Vukojević

Matrix World

Koliko često vam se dogodi da odlutate dok ste u društvu neke druge osobe? Jeste li toga uopće svjesni? Koliko često niste prisutni u stvarnosti dok hodate ili gledate televizor? Misli vam lutaju i nemate doticaj sa stvarnošću sve dok vas nešto ne ‘probudi’ iz tog ‘sna’.

Martha Stout, američka psihologinja koja je napisala knjigu The Myth of Sanity vjerojatno je naznačajnija znanstvenica po pitanju trauma i disocijativnih poremećaja. Iako se u samoj knjizi najviše bavi pacijentima i slučajevima disocijativnog poremećaja ličnosti (o kojem možete više pročitati ovdje) na početku knjige otkriva:

Svi smo mi pomalo ludi. Dok sam slušala tisuće priča mojih pacijenata o prošlosti, gdje oni pokušavaju pronaći malo mira u sadašnjosti,  naučila sam nešto što je nedvojbeno. Radije nego da budemo razumni, radije nego da budemo u dodiru s našom sadašnjošću, mi ljudi – svi mi, uključujući i mene – prečesto trčimo za promašajima i pogreškama iz prošlosti, potaknuti našim nagomilanim strahovima. Naša kolektivna povijest, naši individualni životi, naši umovi, nose nepogrešivo svjedočanstvo o tome. Umjesto da se vraćamo bezopasno u prošlost, u mračne događaje, najviše zastrašujući događaji djetinjstva i adolescencije se pojačavaju i stvaraju nam autoritet kako starimo. Sjećanje na te događaje izaziva nas da se odvajamo od samih sebe, psihološki govoreći, ili izdvajamo jedan dio naše svijesti od ostalih. Ono što mi zamišljamo kao neprekinuta nit svijesti je, zapravo,  vrlo često vlak diskontinuiranih fragmenata. Naša svijest je podijeljena. I mnogo češće nego što znamo, čak i naše ličnosti su rascjepkane – neorganizirane te se s tim naporima pokušavaju nositi s prošlošću – a ne da smo zdrava, jedinstvena cjelina koju predviđamo da jesmo i tako gledamo i druge ljude.

Postoji jedno pitanje koje smo se vjerojatno svi od nas barem jednom zapitali u životu, Martha Stout kaže da se svi njeni pacijenti pitaju to pitanje bili oni žrtve neke teške traume ili ‘samo’ pokušavaju riješiti ‘obične’, svakodnevne probleme: Što je smisao ovog našeg života?

Većina ljudi svaki dan mijenja stanja, iz žrtve u narcisa, lice i naličje iste medalje. Možemo li mi realno gledati svijet oko nas, bez predrasuda i nametanja vlastitih pogrešnih shvaćanja svijeta?

Jeste li prestali tragati za ovim odgovorom? Možete li pored svih svakodnevnih problema, rada, brige i stresa imati vremena i energije ponovo se baviti ovim pitanjem? Možemo li doista živjeti, a ne samo preživljavati dok nemamo barem tračak odgovora? Ovo pitanje i traganje za istim od esencijalne vrijednosti je za svakoga od nas. I jedini kvalitetni i konstruktivni odgovor na ovo pitanje je ZNANJE. Kad shvatimo da smo u ‘zatvoru’, da smo hrana predatorima kao što su nama minerali (prvi denzitet), biljke (drugi denzitet) i životinje (drugi denzitet) hrana, da postoje načini kako učiniti ovaj ‘zatvor’ lakšim kroz znanje čitava ova potraga postane samo jedna velika glad za znanjem. Tada izbor prehrane, mjesta boravka, ljudi koji nas okružuju, odbijanje suradnje s vladajućom elitom postane realan izbor svakodnevnih mogućnosti koje odabiremo sami. To znanje o svemu pruža nam mogućnost SLOBODE. Svaki naš tekst pokušaj je davanja informacija koje nam mogu pomoći u ovome.

Ako smo svi mi pomalo disocijativni, ako imamo potrebu bježati od naše vlastite stvarnosti, nije li to onda i pokazatelj da nam povremeno treba naš privatni kutak u koji želimo pobjeći kako bi se odmakli, odmorili i ponovo vratili k sebi? Imate li svoj kutak? Psihologinja Bella DePaulo provela je istraživanje u kojem je posjećivala kuće ljudi kako bi istražila imaju li svoj privatne kutke i koje priče se vezuju uz njih:

Bella DePaulo, američka psihologinja.

Kad sam željela saznati više o životima ljudi za pisanje knjige: How We Live Now: Redefining Home and Family in the 21st Century, (Kako sada živimo: Redefiniranje domova i obitelji u 21. stoljeću) krenula sam dalje od standardnih tehnika istraživanja i jednostavno sam zamolila ljude da ispune upitnik. Putovala sam po cijeloj zemlji i upitala ljude bi li me pustili u svoje domove, pokažu mi svoja najdraža mjesta, i ispričaju mi priče njihovog života i njihovih najdražih prostora i ljudi koji su im posebno važni. Evo neke od njih: Lauren, sredovječna žena koja je glazbeno nadarena uživa u svojoj glazbenoj sobi. S velikim klavirom, mnogobrojnim listama glazbenih kompozicija, komfornim namještajem i puno biljaka. Osim ove sobe Lauren uživa i u svojoj kupaonici. Mala je i pripada samo njoj. Iako je Lauren društvena osoba sama kaže da joj samoća dođe kao svakodnevna čarolija. U svojoj kupaonici se odmara i relaksira u vrućoj kupki. „Bijeg od svakodnevnih briga, gdje nitko ne može doći k meni.“

Jeste li znali da glazbena umješnost ne ovisi o vašoj kreativnosti već o vašoj upornosti?

Maria Hall je u prošlom stoljeću otvorila svoj dom svim punoljetnim osobama ukoliko požele ostati na kratko i uživati u njenim sobama. Svaka soba ima svoj neobičan karakter, jedna se zove „ženska pećina“, a druga „Jimmy Carter room“. Također ima i impresivno opremljenu sobu s glazbenim instrumentima kao i azijski dekoriranu sobu i vrlo rustikalnu dnevnu za ručkove i večere. „Svaka soba odiše toplinom.“ Maria je kad je bila u braku shvatila da joj treba prostora. U stražnjem dijelu provodila je najviše vremena: “Već dugi niz godina to je bilo gdje sam stvarno živjela. Osvrnuvši se čak i dalje, kada je Maria bila na faksu, stalno je tražila mjesto za samoću: “Bio je malo potok koji je bio uz zgradu gdje sam živjela. To je bila moje mjesto za molitvu. Provodila sam tamo sate i sate. Nitko nije znao gdje sam.“ Malo po malo, arhitekti, socijalni planeri, projektanti i drugi inovatori prepoznaju međuljudske i emocionalne značajke fizičkog dizajna.

‘Cohousing’ zajednice su inspirativni primjeri. Oni rastu s izričitim ciljem da njeguju prave zajednice i smislene odnose, a također omogućuje dovoljno privatnosti i samoće. Fizički dizajn je sastavni dio njihova uspjeha. Tipično, privatni stanovi su okruženi otvorenim, zelenim površinama, sa zajedničkim kućama dostupnim svima. Članovi zajednice se viđaju redovito, no bez planiranja, u vrtovima i na šetnicama, te u blagovaonici i drugim zajedničkim prostorima zajedničke kuće. U frontalnom dijelu privatnih stanova pregršt je zelenih površina; ljudi mogu sjediti na prednjim trijemovima i razgovarati s ljudima koji se šetaju ili paze na svoju djecu dok se igraju.

Kako ovaj vid zajednice raste u popularnosti, i kako je sve više gradova koji eksperimentiraju s mikro-jedinicama, stručnjaci se suočavaju s izazovom pronalaženja načina kako male prostore napraviti da se ljudi osjećaju ugodno, a opet ne tijesno. “Apodment” zgrade, na primjer, obično uključuju zajedničke prostore za druženje, kao što je soba za vježbanje i soba za sastajanja, kao i na krovu vrt i mjesto za roštilj. Intevjuirala sam nekoliko gradskih stanovnika o njihovom životu u ovakvim zajednicama, a oni su mi odgovorili: “Grad je naš dnevni boravak.” Čim izađu iz svojih stanova nadohvat ruke su im i trgovine i restorani i jednostavan pristup kulturnim i sportskim događajima. Ovakve zajednice omogućavaju brojne benefite koje u običnom stanovanju nemamo. Kvalitetnije, praktičnije i jednostavnije življenje, okruženje ljudi sa sličnim ili istim ciljevima nedvojbeno opušta i stvara odličnu atmosferu za učenje i rast. Možete li i vi u svom okruženju postići barem slične uvjete već ste na dobitku. Ako nemamo svoj privatni kutak, svoje mjesto gdje se rekuperiramo, ako ne posvećujemo dovoljno ljubavi i samima sebi, ako ne istražujemo i sami zašto smo ovdje i kako je moguće izaći iz ‘zatvora’, već samo bez pogovorno prihvaćamo ono što nam vladajući nameću kao istinu, kako ćemo ikada i kako izaći i pronaći slobodu od koje ne smijemo odustati jer je to naše apsolutno pravo.

Ako doista ne postoji način, zbog malog stana i previše obveza možda je dobra ideja da si napraviti ovaj jastuk za samoću ;).

I na kraju, zapitajte se može li vam disocijacija donijeti neku korist u vašem životu. Je li automatsko, bez svjesnosti, odmicanje od realnosti dok upravo živite tu stvarnost zapravo samo uteg koji vas onemogućava da prihvaćanjem vašeg života onakvog kakav jest, bez dodavanja iluzija, sanjanja o nedostižnim materijalnim dobrima, neostvarenim ljubavima i htijenjima doista živite svoj život? Izbor je na vama.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World. 

Izvori:

Is This the Missing Piece in the Happiness Puzzle?

Četvrti put – uvod u učenje Gurdjieffa i Ouspenskog

Najveća tajna – kraj ili početak?

Prvi kontakt i predatorska hrana

Dokazi o postojanju, života poslije smrti, različitih denziteta i inteligentnog života van Zemlje u multidimenzionalnim realitetima

OPREZ: čitanje može ozbiljno nauditi vašem neznanju!