SVIJET POD LUPOM

Akhal-Teke ljubavna priča koja traje milenijima

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Nitko točno ne zna kada su ljudi pripitomili konje, no naša je povijest bilježila uspone i padove zahvaljujući ovim nevjerojatnim životinjama. Kada je tehnologija izbacila ljude iz konjskih sedla smještajući ih u automobilska i zrakoplovna sjedala, konji su nakratko pali iz “milosti” šire javnosti. Ne tako davne 2012. slike jednog konja rase Akhal-Teke snimljene u St. Petersburgu su stvorile buru reakcija po medijima i društvenim mrežama jer je većina smatrala kako je slika dorađena te da takvi konji ne mogu postojati. Pa ipak, činjenica je da “zlatni konji” zaista postoje i jedna su od najstarijih rasa konja na svijetu, a ljubav između ljudi i zlatnih konja još uvijek traje.

Akhal-Teke kremaste boje s nevjerojatnim metalnim odsjajem je proglašen najljepšim konjem 2012.

Akhal-Teke kremaste boje s nevjerojatnim metalnim odsjajem je proglašen najljepšim konjem 2012.

Akhal-Teke je jedna od 250 poznatih i klasificiranih rasa konja, no za razliku od poznatog arapskog ili engleskog punokrvnog konja, Akhal-Teke ili zlatni konj je još starija rasa konja koja je u manje više nepromjenjenom obliku živjela s nomadima centralne Azije u zadnjih 3000 godina. Moderna država Turkmenistan na svojem grbu ima upravo sliku Akhal-Tekea, lik ove divne životinje krasi njihov državni pečat, brojne marke, pa čak i novčanicu od 50 manata.

Turkmenistanski novac od 50 manata krasi lik Akhal-Tekea - zlatnog konja iz pustinje.

Turkmenistanski novac od 50 manata krasi lik Akhal-Tekea – zlatnog konja iz pustinje.

Turkmenistanski državni zavod za uzgoj zlatnih konja smatra kako je Akhal-Teke nastao od četiri prvotne rase konja koje su prije nešto više od 10 milenija prešle preko zaleđenog Beringovog prolaza, naselivši tako centralne dijelove Azije, dok su u istom vremenu njihovi rođaci u Americi izumrli, najvjerojatnije zbog nagle promjene klime uzrokovane padom fragmenata kometa ili asteroida koji je stvorio nagli rast ledenjaka na današnjem tlu SAD-a.

Turkmenistanski grb sa zlatnim konjem u njegovom središtu.

Turkmenistanski grb sa zlatnim konjem u njegovom središtu.

Centralna Azija je omogućila specifičan razvoj konja uz stalni rast pustinja, nestajanje šuma na ravnicama gdje su obitavali veliki i brzi predatori poput puma, lavova i leoparda. Akhal-Teke je tako postao izuzetno izdržljivi i brzi konj s neobičnim kratkim krznom metalnog sjaja koji mu je omogućio odličnu kamuflažu. Zlatni konj bez obzira na boju, ima zlatni odsjaj zbog toga što mu dlake imaju prirodnu svilenkastu omotnicu dok je medula dlake poluprozirna s relativno malo pigmenta, tako da svjetlost može dijelom prolaziti kroz samu dlaku dok se veliki dio iste reflektira, stvarajući tako dobbro poznatu “auru” Akhal-Tekea.

Pastuh Akhal-Tekea tamno smeđe boje s poznatim zlatnim sjajem.

Pastuh Akhal-Tekea tamno smeđe boje s poznatim zlatnim sjajem.

Činjenica je da su nomadski narodi prepoznali kvalitete koje im je nudio zlatni pustinjski konj. S vremenom Akhal-Teke je postao nevjerojatno privrženo biće koje je isključivo slušalo svoga vlasnika, dok je bilo plaho i nepovjerljivo prema drugim ljudima. O Akhal-Tekeu su spjevane pjesme, stvarani su mitovi, a Turkmeni su stolijećima usmeno prenosili rodoslovlje svojih konja te je svaka kuća imala najmanje dva pastuha, a jahanje je bilo norma kako za muškarce tako za žene.

Tasirli pastuh u Turkemnistanskoj predsjedničkoj ergeli u Ashagabatu.

Tasirli pastuh u Turkemnistanskoj predsjedničkoj ergeli u Ashagabatu.

Turkmeni su dugo lutali stepama i pustinjama Azije, da bi se na koncu naselili u danjašnjem Turkmenistanu, Akhal-Teke je njihovo nasljeđe, na žalost uskoro je osim ponosa postao i ratni konj. Zbog privrženosti vlasniku zlatni pustinjski konji su u proglašeni najhrabrijim konjima. Iako je Turkmenistan 1881. izgubio neovisnot postajući dijelom Ruskog carstva, ruski plemići na čelu s generalom Kuropatkinom, koji je vodio pobjedonosnu bitko protiv Turkmena, su shvatili da su se borili protiv hrabrih ljudi i jednako hrabrih konja te su nastavili s uzgajanjem ovih pustinjskih trkača. Uz pomoć zapisivanja usmene predaje prethodnika modernih Akhal-Tekea, od 1600. do 1932. stvoreno je jedno od najdužih i najpotpunijih rodoslovlja konja na svijetu.

Zlatni konj u svom najljepšem izdanju.

Zlatni konj u svom najljepšem izdanju.

Iako je ovo rodoslovlje izadno 1941. Sovjeti su nakon Drugog svjetskog rata govoto iskorijenili Akhal-Teke jer su ih sustavno ubijali u klaonicama kao dodatak drugim vrstama mesa. Tek nakon 1991. i ponovnog osamostaljenja Turkmenistana, zlatni konj se ponovno počinje uzgajati kao ponos, a ne kao stoka za klanje. Trenutačno na svijetu postoji 6600 punokrvnih zlatnih konja, a najveći broj se nalazi u bivšim državama SSSR-a, SAD-u i Europi.

Danas se zlatni pustinjski konji uzgajaju kao sportski trkači i skakači, no mnogo ih koriste i kao konje za dresuru jer slušaju svoje vlasnike više nego li bilo koja vrsta, no kao što smo već rekli problem je u tome da se isključivo vežu za jednu osobu  te ne žele imati više jahača ili trenera.

Ljepota bez premca.

Ljepota bez premca.

Ljubitelji Tolkina Akhal-Tekea smatraju vilenjačkim konjima zbog gracioznosti i vitke figure. Njihova vrijednost postaje sve veća i veća, a moderna povijest pamti i slučajeve u kojima su ovi konji predstavljali darove pomirenja među državama koje se baš najbolje ne slažu, zadnji takav slučaj je poklon predsjednika Putina bahreinskom kralju Hamadu bin Issa Al Khalifu u vidu mladoga pastuha Khadjibeka.

Vladimir Putin predaje klaju Hamad bin Issa Al Khalifa

Vladimir Putin predaje zlatnog pastuha bahreinskom kralju.

Unatoč dugoj povijesti, zlatni pustinjski konji su gotovo nestali s lica zemlje jer su psihopate na vlasti smatrali kako je bolje da budu hrana nego ponos Turkmena, pa ipak danas se osim njihovih nevjerojatnih sposobnosti cijeni i njihova inteligencija, naime konji Akhal-Tekea su obično najinteligentniji i zbog još uvijek neutvrđenih razloga lako prepoznaju ljudske riječi, dok Turkmeni smatraju kako ovi koni s vremenom mogu “ljudima čitati misli te da im uzde uglavnom nisu potrebne”. Iako ne znamo imaju li Akhal-Teki telepatske sposobnosti, istina je da se ovi konji jako dobro snalaze po mraku, da imaju najbolji sluh u konjskoj obitelji te da su im kretnje graciozne, a reflekse izuzetne.

Još jedan primjerak Akhal-Tekea.

Još jedan primjerak Akhal-Tekea.

Jedan od najboljih priča vezanih za vrstu Akhal-Teke je vezana za trku iz 1935. u kojoj je sudjelovalo 15 mladih pastuha koji su trebali pretrčati 3000 kilometara od Ashgabata do Moskve kako bi Sovjete zainteresirali za spas ove vrste i prestanak korištenja kao stoke za klanje. Pustinjski pasusi su pretrčali u tri dana i pustinju dugačku 300 kilometara bez uzimanja vode. Svi konji su do Moskve dotrčali u 84 dana, dobijajući priznanje od Josifa Staljina, na žalost to nimalo nije pomoglo da ovi vrsni konji na kraju ne završe u loncu.

Konj za kojeg su nogi smatrali da je photoshopiran zaista postoji i proglašen je najljepšim konjem 2012.

Konj za kojeg su mnogi smatrali da je photoshopiran zaista postoji i proglašen je najljepšim konjem 2012.

Iako konji više nisu naša glavna prevozna sredstva, iako je ratovanje s konjskih leđa postalo stvar prošlosti, pustinjski zlatni konji su bili i ostali jedne od najljepših i najopjevanjih životinjskih vrsta o čijoj tužnoj prošlosti malo tko zna. Iskreno se nadamo da će ovi pustinjski ljepotani opstati te da će im se broj povećavati s vremenom.

Na koncu vam predstavljamo galeriju Akhal-Tekea, jedinih konja na svijetu koji svojim odabranim jahačima ostaju vjerni do smrti.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World. 

Izvori:

KaraKum Akhal-Tekes

Turkmen Horses

Akhal-Teke

Prettiest Horse Breeds

Akhal-Teke: the golden horse of the desert