Ispiranje mozga je izraz koji je nastao pedesetih godina dvadesetog stoljeća, no zapravo riječ je o mnogo starijem pojmu o nasilnom mijenjanju osobnih uvjerenja. Unatoč korištenju tehnika psihološke manipulacije nad zarobljenicima, disidentima i političkim protivnicima u zadnjih petstotinjak godina, “ispiranje mozga” postaje poznato široj javnosti tek nakon što se američki vojni vrh sreo s očiglednom zagonetkom. Naime, nakon što što su Amerikanci počeli razmjenjivati vojne zarobljenike sa Sjevernom Korejom, primijetili su da se njihovi netom oslobođeni vojnici ne ponašaju “normalno” točnije da su postali vatreni komunistički zagovornici koji su branili svoje zatočenike i njihovu ideologiju.

“Ispiranje mozga” knjiga koju vrijedi pročitati.

Kathleen Taylor je o ovom fenomenu izdala odličnu knjigu pod nazivom “Brainwashing –The Science of Thought Control” objašnjavajući sljedeće:

Neki su iz logora za ratne zarobljenike izlazili kao naizgled preobraćeni komunisti, spremni osuđivati domovinu i veličati maoistički način života. Dakako, fenomen zatvorenika koji su bili prisiljeni hvaliti svoje uznike nije bio nov. No neki od tih vojnika su nastavili sa svojom bizarnom – i strastvenom – nelojalnošću čak i nakon što su se oslobodili komunističkih šaka. Iznervirani njihovim ponašanjem i zabrinuti zbog potencijalnog štetnog djelovanja na moral, u Sjedinjenim Državama počeli su istraživati ono što je operativac CIA-e Edward Hunter pedesetih godina službeno okrstio kao “ispiranje mozga”. Sâm Hunter veoma jasno izražava svoje negativne reakcije opisujući jednu žrtvu tog neobičnog novog fenomena.

Ne smijemo zaboraviti da je Edward Hunter bio agent CIA-e koji je učinio sve što može da za ispiranje mozga okrivi isključivo “komunjare”.

“Oni koji su ga ispitivali bili su zbunjeni i užasnuti ne samo onim što je rekao […] nego i neprirodnim načinom na koji je govorio. Njegov se govor doimao kao da je snimljen na ploču koju treba odsvirati od početka do kraja, bez promjene ili stanke. Činilo se kao da ga neka čudna, neprirodna prisila tjera da nastavi s cijelim tijekom misli, od početka do kraja, čak i kada bi to postalo apsurdno. Primjerice, govorio je kako nisu na njemu primjenjivali silu čak i nakon što ga je netko upozorio da su ga vidjeli okovanog. Nije […] više bio sposoban služiti se slobodnom voljom ili se prilagoditi situaciji za koju nije bio uvježban; morao je nastaviti po svom kao da njime upravljaju samo i isključivo instinkti. To je bila partijska disciplina proširena na um; u tome je bilo elemenata transa. Obuzimala me jeza od toga.” Hunterovo izvješće, stranica 14-15.

Od sedamdesetih godina dvadesetog vijeka termin “ispiranje mozga” se uvukao u popularnu kulturu, no služio je čak i kao predmet šala, pa ipak brojni mediji su ga koristili i kao sredstvo zastrašivanja. Moramo razumjeti da psihopate na vlasti uvijek koriste jednu te istu stvar kada neka njihova tehnika slučajno dođe do javnosti. Ako je kakva ozbiljna informacija došla do javnosti, ponerizirani “lutkari” i različite utjecajne organizacije će je početi prekomjerno spominjati u tiskovinama i medijima koji pripadaju području žute štampe ili pak u medijima koji su poznati po laganju i obmanjivanju, na takav način javnost više neće znati što je istina, a što ne. Nakon toga će se “ozbiljni” i sponzorirani mediji oglasiti s objašnjenjem kako su “teoretičari zavjere” ili New Ageri i/ili čudaci i luđaci (svejedno je) ponovno počeli s izmišljanjem ili će davati oprečne informacije koje će dodatno stvoriti podjelu mišljenja u javnosti. U biti ova manipulacija je još jedna vrsta ispiranja mozga. Da ne duljimo, ispiranje mozga je obilježio brojne pojedince, institucije, države, segmente društva i razne kultove. Prema onome što sada znamo o raznim formama ispiranja mozga očito je da se tu radi o posve nehumanom postupku koji se zasniva na fizičkom, socijalnom i psihološkom pritisku.

Fizički pritisak

Polazeći od poznate činjenice da je ljudska psihosocijalna otpornost vrlo usko povezana s fizičkom kondicijom svi “mozgo-ispirači” nastoje nizom postupaka oslabiti umnu kondiciju svojih žrtava. Fizički pritisak je poprilično postao popularan tijekom Inkvizicije, a samim inkvizitorima nije bilo u interesu da žrtvu slome već i da je prije ubijanja pretvore u robota koji zagovara njihovu doktrinu. Oni su sa strašnim metodama mučenja slamali ljudski duh, te su sadistički uživali u uništavanju svih fizičkih i psihičkih karakteristika nekoga pojedinca. Iako fizički primjeri pritiska variraju od najjednostavnijeg batinanja do najstrašnijih sadističkih izuma, činjenica je da danas imamo industriju legaliziranog državnog mučenja, od na primjer mašina za mučenje koje koristi izraelski režim (poput prisilnog hranjenja kroz nos, elektrošokova, različitih mašina za gnječenje ekstremiteta, do metoda koje koriste američka vojska i tajne službe, poput rektalnog hranjenja, gušenja s vodom na dasci, izolacije u lijesovima, deprivacije sna i naravno metoda koje je objasnio dr. Hammond koje su poznate kao “MK Ultra” ili “Greenbaum” (linkovi za: prvi, drugi, treći i četvrti dio Hammondovog istraživanja). Važno je napomenuti kako je Greembaum uspješna kombinacija korištenja sve tri vrste pritiska, evo što u uvodnoj riječi predavanja pod nazivom „Hipnoza kod PVL-a: Ritualno zlostavljanje“ iznosti prof. D. Corydon Hammond:

„Kad nađete istovjetne vrlo ezoterične informacije u različitim državama od Floride do Kalifornije i iz različitih zemalja, počinjete misliti da se događa nešto vrlo veliko i vrlo dobro koordinirano. Tako sam od nekoga tko ne zna što bi mislio o svemu tome, postao netko tko jasno vjeruje da je ritualno zlostavljanje stvarno… Brinem se i brinuo sam se o tome što mi prijete. Konačno sam odlučio – k vragu s njima. Ako će me ubiti, ubit će me. Vrijeme je da podijelim više informacija s psiho-terapeutima diljem svijeta.“

Američka CIA je nedavno platila punih 80 milijuna dolara navodnim stručnjacima koji su trebali sistematizirati torturu za ispitivanje i slamanje “terorista i drugih nepoćudnih elemenata”, unatoč našem razmišljanju kako su ovakve tehnike stvar prošlosti, one se dan danas uspješno primjenjuju na živim ljudima.

Socijalni pritisak

Primjena socijalnog pritiska u ispiranju mozga ima tri glavna oblika: izolaciju, grupnu presiju i degradaciju. Držimo da o ovoj vrsti pritiska ne moramo puno govoriti jer je možemo vidjeti u svim oblicima društvenih organizacija, organa prisile, istrage, pa čak i unutar poslovnih organizacija, tijela edukacije i znanosti.

Psihološki pritisak

Ova je metoda pritiska kombinacije fizičkog i socijalnog pritiska, ali ima svoje vlastite psihološke izvore u osobnosti same žrtve. Psihološki pritisak može biti suptilan i jedva primjetan kroz medije, edukaciju ili kroz kultove i religiju, vojsku i medicinu. Ili pak može biti zastrašujući kako ga je opisao dr. Hammond. Prvo što treba učiniti programer je uništenje osjećaja vrijednosti i sigurnosti kod žrtve – mete, zatim je na redu osjećaj straha i tjeskobe u žrtvi, a nakon toga se uz primjenu različitih tehnika, poput hipnoze, davanja droge, seksualnog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja pokušava uništiti već izgrađena ličnost, kako bi se omogućilo programiranje nove osobnosti ili novih osobnosti. Kao rezultat svih tih fizičkih, socijalnih i psiholoških pritisaka na žrtvu, odvija se proces psihosocijalne dezintegracije. Faza šoka jest početak toga procesa, zatim faza disocijacije, faza obraćenja u kojoj žrtva prihvaća nove ideje i stavove koji joj se nude prema planu procesa ispiranja mozga. Završna faza čitavog procesa jest faza restitucije u kojoj žrtva prihvaća ponuđene stavove i time postaje novi “obraćenik” koji će ako bude potrebno i sam sudjelovati u obraćenju sljedećih žrtava.

Taylorova pokušava objasniti kako se ispiranjem mozga uglavnim koriste totalitarni režimi i naravno nekadašnji komunistički protivnici SAD-a i eventualno pojedinci s karakternim manama, zaboravljajući pri tome da se današnje Sjedinjene Države i te kako koriste oblikovanjem svekolike stvarnosti i kognicijskim procesima, ne samo kod američkih državljanina već i globalne populacije. Unatoč tom previdu pogledajmo što nam ona poručuje:

Budući da mi ljudi do danas nismo bili u stanju izravno mijenjati tuđi mozak (osim primitivnim metodama koje uključuju noževe, metke, lijekove i poneku lobotomiju), morali smo se oslanjati na neizravne metode: mijenjati signale koje mozak prima. To je moguće učiniti samo tako da se manipulira fizičkom ili društvenom okolinom žrtve. Mijenjanje tuđe sredine nešto je što svi mi radimo: svi smo mi vršitelji utjecaja – no pritom postoje različiti stupnjevi. Ispiranje mozga je krajnost. Onaj koji ga provodi želi steći potpunu kontrolu nad svijetom svoje žrtve kako bi s vremenom mogao kontrolirati i njezin um. Za ljude koji slijede san o potpunoj kontroli vjerojatnije je da će pribjeći ekstremnim metodama uvjeravanja protivno volji žrtve. Isto vrijedi i za države. Prve opisujemo kao psihopatske ličnosti, druge kao totalitarne, no oni imaju mnogo zajedničkih značajki. I jedni i drugi skloni su apsolutnim pojmovima i crno-bijelom poimanju svijeta; i jedni i drugi priklanjaju se nauku da cilj opravdava sredstvo te pokazuju poguban prezir prema svojim žrtvama.

Demistificiranje ispiranja mozga, tog ekstremnog procesa promjene, može možda poslužiti da se istakne mnogo toga o načinu na koji funkcionira običan ljudski um. Naime, faktori koji se mogu kombinirati tako da nasilno prouzroče takvu naglu promjenu možda su isti oni koji zapravo i formiraju naš karakter, samo što se pritom drugačije kombiniraju, djeluju tijekom dugog razdoblja i mi ih nismo svjesni. To bi nas moglo natjerati da umjesto fasade preispitamo temelje.

Knjiga koju bi bilo vrijedno pročitati.

Razmotrit ću metode uvjeravanja kojima se služe trgovci, vlade i drugi stručnjaci za nagovaranje – ono što socijalni psiholog Robert Cialdini naziva “oružjima utjecaja” – kako bih bacila svjetlo na optužbe o ispiranju mozga. U svojoj knjizi “Influence“, Cialdini dijeli taktike uvjeravanja na šest oružja utjecaja (osim čistog pozivanja na interes osobe koju treba uvjeriti, što se podrazumijeva). Kao prvo, zamka obveze i dosljednosti iskorištava činjenicu da volimo sebe smatrati dosljednima. Stoga, ako nas uspiju nagovoriti na jednu manju obvezu, mnogo je vjerojatnije da ćemo poslije prihvatiti i veću, koju možda zapravo nismo htjeli, ako ta veća obveza logično proizlazi iz svoje manje prethodnice. Cialdini navodi primjer telefonskih poziva u kojima se traže dobrovoljni prilozi, kada pozivatelj započne razgovor tako da vas pita kako ste. “Pozivateljeva namjera nije samo da se prikaže kao ljubazan i brižan. Namjera mu je navesti vas da reagirate – kao što obično reagirate na takva pristojna, površna pitanja – vlastitim pristojnim i površnim odgovorom: ‘Jako dobro’ ili ‘Dobro, hvala’. Jednom kada ste javno izjavili da je sve u redu, pozivatelju postaje mnogo lakše stjerati vas u kut kako bi vas natjerao da pomognete onima kojima nije sve u redu.” Rječnik Merriam-Webster  daje dvije definicije ispiranja mozga. Prva, slična definiciji iz Oxfordskog rječnika engleskog jezika navedenoj u prvom poglavlju, glasi: “Nasilno indoktriniranje koje ima za cilj navesti nekoga da se odrekne temeljnih političkih, društvenih ili vjerskih uvjerenja i stavova i prihvati njima suprotne, uniformirane ideje.” Druga definicija kaže: “Uvjeravanje putem propagande ili vještinom prodavanja.” Ono što druga definicija ima zajedničko s prvom je vršenje pritiska kojim se želi nadjačati žrtvina sposobnost racionalnog razmišljanja o vlastitoj situaciji i uvjerenjima. To je ono što dobra reklama nastoji postići: nadjačati razum. Ostavi li se osobi vremena i prostora da promisli: “da, to je jako lijepo, ali ja taj proizvod ne želim niti ga trebam”, to znači neuspjeh. Reklama će zato nastojati izravno zaokupiti emocije, u nadi da će zaobići taj racionalniji pristup poruci koja se nastoji prenijeti. Često je pristup takav da prvo izazove negativnu emociju (krivnju, strah), a zatim ponudi kupnju proizvoda kao jedini, ili najlakši, način da se ukloni ta emocija. Ili će pak proizvod povezati s nekom pozitivnom emocijom, nastojeći potaknuti pretpostavku da će kupnja tog proizvoda izazvati ugodne osjećaje. Glasna glazba, šarene boje, brz ritam – sve se to može upotrijebiti kako bi se obeshrabrila kritička analiza reklame, tako da se pozornost gledatelja skrene s činjenice da je riječ samo o reklami, jednom od načina prodaje nekog proizvoda. Nešto sofisticiranije reklame služe se humorom kao poticajem: kad nekoga nasmijete, to je sjajan način da ga pridobijete na svoju stranu. O kojoj god metodi se radilo, cilj  je isti: ne razmišljajte o našem proizvodu (jer biste mogli zaključiti da ga ne želite), već samo upijajte poruku da ćete posjedovanjem našeg proizvoda podići kvalitetu svog života.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.