KNJIŠKI MOLJAC

Kako prepoznati ispiranje mozga?

Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

“Namjera je radikalno promijeniti um, tako da njegov vlasnik postane živa lutka – ljudski robot – a da se ta strahota ne vidi izvana. Cilj je stvoriti mehanizam od krvi i mesa, s novim uvjerenjima i novim misaonim procesima umetnutim u zarobljeno tijelo. Tu je zapravo riječ o potrazi za porobljenim narodom u koji se, za razliku od drevnih porobljenih naroda, moguće pouzdati da nikada neće dići pobunu, da će uvijek poslušno slijediti naredbe, baš kao što kukac slijedi svoje instinkte.” Edward Hunter – “Brainwashing
U zadnje vrijeme se po medijima i društvenim mrežama često spominje kovanica “ispiranje mozga”, unatoč popriličnoj “popularnosti” na internetskim tražilicama, znanstvena zajednica će ovu tehniku uglavnom svesti u domenu “teorija zavjere” ili u nesretne hladnoratovske psihopatske igre. Pa ipak, smatramo da biste i te kako trebali razmisliti o tome koliko su nam “mozgovi isprani” i tko ih zapravo “pere”.

Ispiranje mozga je izraz koji je nastao pedesetih godina dvadesetog stoljeća, no zapravo riječ je o mnogo starijem pojmu o nasilnom mijenjanju osobnih uvjerenja. Unatoč korištenju tehnika psihološke manipulacije nad zarobljenicima, disidentima i političkim protivnicima u zadnjih petstotinjak godina, “ispiranje mozga” postaje poznato široj javnosti tek nakon što se američki vojni vrh sreo s očiglednom zagonetkom. Naime, nakon što što su Amerikanci počeli razmjenjivati vojne zarobljenike sa Sjevernom Korejom, primijetili su da se njihovi netom oslobođeni vojnici ne ponašaju “normalno” točnije da su postali vatreni komunistički zagovornici koji su branili svoje zatočenike i njihovu ideologiju.

"Ispiranje mozga" knjiga koju vrijedi pročitati.

Ispiranje mozga” knjiga koju vrijedi pročitati.

Kathleen Taylor je o ovom fenomenu izdala odličnu knjigu pod nazivom “Brainwashing –The Science of Thought Control” objašnjavajući sljedeće:

Neki su iz logora za ratne zarobljenike izlazili kao naizgled preobraćeni komunisti, spremni osuđivati domovinu i veličati maoistički način života. Dakako, fenomen zatvorenika koji su bili prisiljeni hvaliti svoje uznike nije bio nov. No neki od tih vojnika su nastavili sa svojom bizarnom – i strastvenom – nelojalnošću čak i nakon što su se oslobodili komunističkih šaka. Iznervirani njihovim ponašanjem i zabrinuti zbog potencijalnog štetnog djelovanja na moral, u Sjedinjenim Državama počeli su istraživati ono što je operativac CIA-e Edward Hunter pedesetih godina službeno okrstio kao “ispiranje mozga”. Sâm Hunter veoma jasno izražava svoje negativne reakcije opisujući jednu žrtvu tog neobičnog novog fenomena.
Ne smijemo zaboraviti da je Edward Hunter bio agent CIA-e koji je učinio sve što može da za ispiranje mozga okrivi isključivo "komunjare".

Ne smijemo zaboraviti da je Edward Hunter bio agent CIA-e koji je učinio sve što može da za ispiranje mozga okrivi isključivo “komunjare”.

“Oni koji su ga ispitivali bili su zbunjeni i užasnuti ne samo onim što je rekao […] nego i neprirodnim načinom na koji je govorio. Njegov se govor doimao kao da je snimljen na ploču koju treba odsvirati od početka do kraja, bez promjene ili stanke. Činilo se kao da ga neka čudna, neprirodna prisila tjera da nastavi s cijelim tijekom misli, od početka do kraja, čak i kada bi to postalo apsurdno. Primjerice, govorio je kako nisu na njemu primjenjivali silu čak i nakon što ga je netko upozorio da su ga vidjeli okovanog. Nije […] više bio sposoban služiti se slobodnom voljom ili se prilagoditi situaciji za koju nije bio uvježban; morao je nastaviti po svom kao da njime upravljaju samo i isključivo instinkti. To je bila partijska disciplina proširena na um; u tome je bilo elemenata transa. Obuzimala me jeza od toga.” Hunterovo izvješće, stranica 14-15.
Promotrimo li malo dalje u prošlost vidjet ćemo da je ispiranje mozga bilo jako “popularno” u drugim ratovima kako piše Taylorova:
Još jedna knjiga koja se bavi "ispiranjem mozga" i tehnikama s kojima se ostvaruje mijenjanje nečijih uvjerenja.

Još jedna knjiga koja se bavi “ispiranjem mozga” i tehnikama s kojima se ostvaruje mijenjanje nečijih uvjerenja.

Knjiga Williama Sarganta “Battle for the Mind“, napisana1957., potanko opisuje njegov rad kao liječnika i psihijatra s veteranima Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih ljudi patili su od onoga što se nekoć zvalo “šok od granate” ili “borbena iscrpljenost”, a danas je poznato pod imenom posttraumatski stresni poremećaj. Sargant bilježi ekstremne promjene ličnosti, neobuzdane fluktuacije raspoloženja i ponašanja, uznemirujuće povećanu sugestibilnost i gubitak samokontrole koji se manifestirao i kod vojnika i kod civila koji su doživjeli traumatska iskustva. Bilo je jasno da ratni stres može imati katastrofalno djelovanje na ljudski mozak. Ali ispiranje mozga više je od neuroze ili psihoze. Takva stanja mogu biti izazvana u sklopu procesa ispiranja mozga, no ona su samo jedan korak na putu do cilja – a cilj je prisiliti žrtvu da podlegne propagandi onih koji mu ispiru mozak. […] Ispiranje mozga okarakterizirano je isključivo u negativnom smislu, kao svojevrsno mentalno silovanje: žrtvi ga na silu nameće napadač čija je namjera razoriti njezinu vjeru u prijašnja uvjerenja, napraviti od nje praznu ploču kako bi mogla usvojiti nova uvjerenja.

Od sedamdesetih godina dvadesetog vijeka termin “ispiranje mozga” se uvukao u popularnu kulturu, no služio je čak i kao predmet šala, pa ipak brojni mediji su ga koristili i kao sredstvo zastrašivanja. Moramo razumjeti da psihopate na vlasti uvijek koriste jednu te istu stvar kada neka njihova tehnika slučajno dođe do javnosti. Ako je kakva ozbiljna informacija došla do javnosti, ponerizirani “lutkari” i različite utjecajne organizacije će je početi prekomjerno spominjati u tiskovinama i medijima koji pripadaju području žute štampe ili pak u medijima koji su poznati po laganju i obmanjivanju, na takav način javnost više neće znati što je istina, a što ne. Nakon toga će se “ozbiljni” i sponzorirani mediji oglasiti s objašnjenjem kako su “teoretičari zavjere” ili New Ageri i/ili čudaci i luđaci (svejedno je) ponovno počeli s izmišljanjem ili će davati oprečne informacije koje će dodatno stvoriti podjelu mišljenja u javnosti. U biti ova manipulacija je još jedna vrsta ispiranja mozga. Da ne duljimo, ispiranje mozga je obilježio brojne pojedince, institucije, države, segmente društva i razne kultove. Prema onome što sada znamo o raznim formama ispiranja mozga očito je da se tu radi o posve nehumanom postupku koji se zasniva na fizičkom, socijalnom i psihološkom pritisku.

Fizički pritisak

Polazeći od poznate činjenice da je ljudska psihosocijalna otpornost vrlo usko povezana s fizičkom kondicijom svi “mozgo-ispirači” nastoje nizom postupaka oslabiti umnu kondiciju svojih žrtava. Fizički pritisak je poprilično postao popularan tijekom Inkvizicije, a samim inkvizitorima nije bilo u interesu da žrtvu slome već i da je prije ubijanja pretvore u robota koji zagovara njihovu doktrinu. Oni su sa strašnim metodama mučenja slamali ljudski duh, te su sadistički uživali u uništavanju svih fizičkih i psihičkih karakteristika nekoga pojedinca. Iako fizički primjeri pritiska variraju od najjednostavnijeg batinanja do najstrašnijih sadističkih izuma, činjenica je da danas imamo industriju legaliziranog državnog mučenja, od na primjer mašina za mučenje koje koristi izraelski režim (poput prisilnog hranjenja kroz nos, elektrošokova, različitih mašina za gnječenje ekstremiteta, do metoda koje koriste američka vojska i tajne službe, poput rektalnog hranjenja, gušenja s vodom na dasci, izolacije u lijesovima, deprivacije sna i naravno metoda koje je objasnio dr. Hammond koje su poznate kao “MK Ultra” ili “Greenbaum” (linkovi za: prvi, drugi, treći i četvrti dio Hammondovog istraživanja). Važno je napomenuti kako je Greembaum uspješna kombinacija korištenja sve tri vrste pritiska, evo što u uvodnoj riječi predavanja pod nazivom „Hipnoza kod PVL-a: Ritualno zlostavljanje“ iznosti prof. D. Corydon Hammond:

„Kad nađete istovjetne vrlo ezoterične informacije u različitim državama od Floride do Kalifornije i iz različitih zemalja, počinjete misliti da se događa nešto vrlo veliko i vrlo dobro koordinirano. Tako sam od nekoga tko ne zna što bi mislio o svemu tome, postao netko tko jasno vjeruje da je ritualno zlostavljanje stvarno… Brinem se i brinuo sam se o tome što mi prijete. Konačno sam odlučio – k vragu s njima. Ako će me ubiti, ubit će me. Vrijeme je da podijelim više informacija s psiho-terapeutima diljem svijeta.“

Američka CIA je nedavno platila punih 80 milijuna dolara navodnim stručnjacima koji su trebali sistematizirati torturu za ispitivanje i slamanje “terorista i drugih nepoćudnih elemenata”, unatoč našem razmišljanju kako su ovakve tehnike stvar prošlosti, one se dan danas uspješno primjenjuju na živim ljudima.

Socijalni pritisak

Primjena socijalnog pritiska u ispiranju mozga ima tri glavna oblika: izolaciju, grupnu presiju i degradaciju. Držimo da o ovoj vrsti pritiska ne moramo puno govoriti jer je možemo vidjeti u svim oblicima društvenih organizacija, organa prisile, istrage, pa čak i unutar poslovnih organizacija, tijela edukacije i znanosti.

Psihološki pritisak

Ova je metoda pritiska kombinacije fizičkog i socijalnog pritiska, ali ima svoje vlastite psihološke izvore u osobnosti same žrtve. Psihološki pritisak može biti suptilan i jedva primjetan kroz medije, edukaciju ili kroz kultove i religiju, vojsku i medicinu. Ili pak može biti zastrašujući kako ga je opisao dr. Hammond. Prvo što treba učiniti programer je uništenje osjećaja vrijednosti i sigurnosti kod žrtve – mete, zatim je na redu osjećaj straha i tjeskobe u žrtvi, a nakon toga se uz primjenu različitih tehnika, poput hipnoze, davanja droge, seksualnog, fizičkog i psihičkog zlostavljanja pokušava uništiti već izgrađena ličnost, kako bi se omogućilo programiranje nove osobnosti ili novih osobnosti. Kao rezultat svih tih fizičkih, socijalnih i psiholoških pritisaka na žrtvu, odvija se proces psihosocijalne dezintegracije. Faza šoka jest početak toga procesa, zatim faza disocijacije, faza obraćenja u kojoj žrtva prihvaća nove ideje i stavove koji joj se nude prema planu procesa ispiranja mozga. Završna faza čitavog procesa jest faza restitucije u kojoj žrtva prihvaća ponuđene stavove i time postaje novi “obraćenik” koji će ako bude potrebno i sam sudjelovati u obraćenju sljedećih žrtava.

Taylorova pokušava objasniti kako se ispiranjem mozga uglavnim koriste totalitarni režimi i naravno nekadašnji komunistički protivnici SAD-a i eventualno pojedinci s karakternim manama, zaboravljajući pri tome da se današnje Sjedinjene Države i te kako koriste oblikovanjem svekolike stvarnosti i kognicijskim procesima, ne samo kod američkih državljanina već i globalne populacije. Unatoč tom previdu pogledajmo što nam ona poručuje:

Budući da mi ljudi do danas nismo bili u stanju izravno mijenjati tuđi mozak (osim primitivnim metodama koje uključuju noževe, metke, lijekove i poneku lobotomiju), morali smo se oslanjati na neizravne metode: mijenjati signale koje mozak prima. To je moguće učiniti samo tako da se manipulira fizičkom ili društvenom okolinom žrtve. Mijenjanje tuđe sredine nešto je što svi mi radimo: svi smo mi vršitelji utjecaja – no pritom postoje različiti stupnjevi. Ispiranje mozga je krajnost. Onaj koji ga provodi želi steći potpunu kontrolu nad svijetom svoje žrtve kako bi s vremenom mogao kontrolirati i njezin um. Za ljude koji slijede san o potpunoj kontroli vjerojatnije je da će pribjeći ekstremnim metodama uvjeravanja protivno volji žrtve. Isto vrijedi i za države. Prve opisujemo kao psihopatske ličnosti, druge kao totalitarne, no oni imaju mnogo zajedničkih značajki. I jedni i drugi skloni su apsolutnim pojmovima i crno-bijelom poimanju svijeta; i jedni i drugi priklanjaju se nauku da cilj opravdava sredstvo te pokazuju poguban prezir prema svojim žrtvama.
Totalitaristička kontrola po Liptonu.

Totalitaristička kontrola ili ispiranje mozga po Liftonu.

Porazmislimo malo kako totalitarni režimi (ponerizirana društva), ili pojedinci, nastoje ostvariti svoje snove o kontroli? Taylorova smatra da je najbolje objašnjenje ispiranja mozga u poneriziranim društvima dao Robert J Lifton. Naime, kada je riječ o državama Lifton identificira osam psiholoških tema karakterističnih za reformu uma, čitajte ispiranje mozga, tvrdeći da, totalitarne ideologije općenito primjenjuju ista pravila i metode s malim varijacijama (vidi gornju sliku). Kontrola miljea je pokušaj da se uspostavi dominacija “ne samo nad komunikacijom pojedinca s vanjskim svijetom (svim onim što vidi i čuje, čita i piše, doživljava i izražava), nego i – prodiranjem u njegov unutarnji život – nad onim o čemu možemo govoriti kao o njegovoj komunikaciji sa samim sobom”. Mistična manipulacija podrazumijeva manipuliranje osobom kako bi se “izazvali specifični obrasci ponašanja i emocija, tako da se čini kako su se isti pojavili spontano, unutar same sredine. Mistična manipulacija često se poziva na neku višu svrhu ili natprirodni autoritet: sudbinu, povijest, Boga, predodređenost, božansko ispiranje mozga ili polubožanski status organizacije koja vrši kontrolu u ime nekog natprirodnog autoriteta. Tu je zatim zahtjev za čistoćom, koji proizlazi iz binarnih opozicija neodvojivih od totalističke misli: partija/ne-partija; komunist/imperijalist; osoba/ne-osoba; dobar/zao. Baš kao što u Životinjskoj farmi Georgea Orwella krilatica “četiri noge dobre, dvije noge loše” životinjama postaje vodeće “bitno načelo”, tako u drugim ideologijama stereotipni dualizam dobra i zla vodi do destruktivnog (i nerealnog) zahtjeva da elemente izvan odabrane sfere treba eliminirati, kako ne bi kontaminirali one koji su spašeni. Četvrta Liftonova tema je kult ispovijedi – uskraćivanje privatnosti pojedinca i veličanje ispovijedi koja je sama sebi svrha i koja služi kao sredstvo izrabljivanja i kontrole, a ne utjehe. Nadalje navodi sveto znanje, koje poput mistične manipulacije uključuje moralnu/duhovnu mistiku, koja se u ovom slučaju primjenjuje na temeljne postavke ideologije. Kao sveto znanje, te se postavke smatraju moralno neupitnima – sam čin preispitivanja može preispitivača pretvoriti u “ne-osobu” – i znanstveno točnima; “na taj način temeljna moralna vizija postaje temeljno znanje”. Opterećivanje jezika je proces otupljivanja uma kojim se “najdalekosežniji i najsloženiji ljudski problemi sažimaju u kratke, krajnje pojednostavljene fraze koje djeluju neupitno, koje se lako pamte i lako izražavaju”, a čiji je cilj suzbiti neovisno razmišljanje. Ti “klišeji za dokidanje misli” impliciraju jedinstvo skupine, nadzor “stranaka” nad jezikom i, na kraju, nad čovjekovim mislima. Na kraju, Lifton navodi još dvije karakteristike totalističkih režima: prvenstvo doktrine pred osobom – ideju da je doktrina istinitija i stvarnija od bilo čega što proživljava pojedinac.
Odlična knjiga pod naslovom The Manipulated Mind.

Odlična knjiga pod naslovom The Manipulated Mind.

U knjizi Denise Winn pod nazivom “The Manipulated Mind” stoji sljedeće:
Demistificiranje ispiranja mozga, tog ekstremnog procesa promjene, može možda poslužiti da se istakne mnogo toga o načinu na koji funkcionira običan ljudski um. Naime, faktori koji se mogu kombinirati tako da nasilno prouzroče takvu naglu promjenu možda su isti oni koji zapravo i formiraju naš karakter, samo što se pritom drugačije kombiniraju, djeluju tijekom dugog razdoblja i mi ih nismo svjesni. To bi nas moglo natjerati da umjesto fasade preispitamo temelje.
Ispiranje mozga može biti intenzivno, osobno, bolno i zastrašujuće kada se primjenjuje sila s ciljem kontrole uma, kao što je to slučaj u nekim kultovima, organizacijama, tajnim službama, organima prislie i slično. Međutim, optužbe za navodno ispiranje mozga odnose se i na dva sasvim drugačija područja ljudskog djelovanja: medije i reklamiranje te sustav obrazovanja. Težnja za mijenjanjem tuđeg uma prisutna je u oba slučaja, premda iz različitih razloga, a jednom i drugom se pripisuje velika moć. No za razliku od nasilnog ispiranja mozga, tu se češće prikrivene metode uvjeravanja.
Taylorova ispiranje mozga uz pomoć medija, reklame i obrazovanja objašnjava na sljedeći način:
Knjiga koju bi bilo vrijedno pročitati.

Knjiga koju bi bilo vrijedno pročitati.

Razmotrit ću metode uvjeravanja kojima se služe trgovci, vlade i drugi stručnjaci za nagovaranje – ono što socijalni psiholog Robert Cialdini naziva “oružjima utjecaja” – kako bih bacila svjetlo na optužbe o ispiranju mozga. U svojoj knjizi “Influence“, Cialdini dijeli taktike uvjeravanja na šest oružja utjecaja (osim čistog pozivanja na interes osobe koju treba uvjeriti, što se podrazumijeva). Kao prvo, zamka obveze i dosljednosti iskorištava činjenicu da volimo sebe smatrati dosljednima. Stoga, ako nas uspiju nagovoriti na jednu manju obvezu, mnogo je vjerojatnije da ćemo poslije prihvatiti i veću, koju možda zapravo nismo htjeli, ako ta veća obveza logično proizlazi iz svoje manje prethodnice. Cialdini navodi primjer telefonskih poziva u kojima se traže dobrovoljni prilozi, kada pozivatelj započne razgovor tako da vas pita kako ste. “Pozivateljeva namjera nije samo da se prikaže kao ljubazan i brižan. Namjera mu je navesti vas da reagirate – kao što obično reagirate na takva pristojna, površna pitanja – vlastitim pristojnim i površnim odgovorom: ‘Jako dobro’ ili ‘Dobro, hvala’. Jednom kada ste javno izjavili da je sve u redu, pozivatelju postaje mnogo lakše stjerati vas u kut kako bi vas natjerao da pomognete onima kojima nije sve u redu.” Rječnik Merriam-Webster  daje dvije definicije ispiranja mozga. Prva, slična definiciji iz Oxfordskog rječnika engleskog jezika navedenoj u prvom poglavlju, glasi: “Nasilno indoktriniranje koje ima za cilj navesti nekoga da se odrekne temeljnih političkih, društvenih ili vjerskih uvjerenja i stavova i prihvati njima suprotne, uniformirane ideje.” Druga definicija kaže: “Uvjeravanje putem propagande ili vještinom prodavanja.” Ono što druga definicija ima zajedničko s prvom je vršenje pritiska kojim se želi nadjačati žrtvina sposobnost racionalnog razmišljanja o vlastitoj situaciji i uvjerenjima. To je ono što dobra reklama nastoji postići: nadjačati razum. Ostavi li se osobi vremena i prostora da promisli: “da, to je jako lijepo, ali ja taj proizvod ne želim niti ga trebam”, to znači neuspjeh. Reklama će zato nastojati izravno zaokupiti emocije, u nadi da će zaobići taj racionalniji pristup poruci koja se nastoji prenijeti. Često je pristup takav da prvo izazove negativnu emociju (krivnju, strah), a zatim ponudi kupnju proizvoda kao jedini, ili najlakši, način da se ukloni ta emocija. Ili će pak proizvod povezati s nekom pozitivnom emocijom, nastojeći potaknuti pretpostavku da će kupnja tog proizvoda izazvati ugodne osjećaje. Glasna glazba, šarene boje, brz ritam – sve se to može upotrijebiti kako bi se obeshrabrila kritička analiza reklame, tako da se pozornost gledatelja skrene s činjenice da je riječ samo o reklami, jednom od načina prodaje nekog proizvoda. Nešto sofisticiranije reklame služe se humorom kao poticajem: kad nekoga nasmijete, to je sjajan način da ga pridobijete na svoju stranu. O kojoj god metodi se radilo, cilj  je isti: ne razmljajte o našem proizvodu (jer biste mogli zaključiti da ga ne želite), već samo upijajte poruku da ćete posjedovanjem našeg proizvoda podići kvalitetu svog života.
Ispiranje mozga u literaturi često se prikazuje kao mučenje s ciljem prisile, ali ono što leži u srcu pojma – namjerno i manipulativno mijenjanje tuđih uvjerenja – ne mora se nužno postizati silom. Reklamiranje nije prisila, no riječ je o namjernom pokušaju promjene nečijeg mišljenja. Tvrtke ne promoviraju slučajno svoje proizvode, a njihov glavni cilj je povećati svoj profit uzimajući novac od kupaca. Tvrtke često tvrde kako su uočile potrebu za svojim proizvodom i da jednostavno zadovoljavaju tu potrebu. Tko može poreći da potrebe treba zadovoljiti? Što se tiče svetog znanja, mistične manipulacije, prvenstva doktrine pred osobom i krojenja sudbine, treba samo pogledati kako se mediji odnose prema onima koji dovode u pitanje njihovu hegemoniju. “Sloboda tiska” i “interes javnosti” prikazuju se kao neosporive istine, privatnost pojedinca pada kao žrtva u lovu na priču, ruše se osobni ugledi. Došli smo do obrazovanja, onog procesa u kojem država učvršćuje svoj stisak na umove mladih. Dakako, formalna naobrazba samo je dio utjecaja koji oblikuju dijete u odraslu osobu: poruke koje dobiva od roditelja, a osobito od vršnjaka, medija i oglašivača, kao i njegovo gensko nasljeđe – svi zajedno utječu na to kakva će ta odrasla osoba biti. No obrazovanje je, barem u teoriji, standardizirano iskustvo dostupno svakom djetetu. Ono je također i javni proces, koji ostavlja posljedice na cijelo društvo, uključujući i one koji u obrazovanju sudjeluju u minimalnoj mjeri.
Obrazovanje se razlikuje od reklamiranja u tri važna aspekta: razvojnom, strukturalnom i motivacijskom. Prva od tih razlika možda je više u načinu prezentiranja, nego što je stvarna: obrazovanje je usmjereno primarno na djecu, dok se reklamiranje koncentrira na odrasle. Postoje neka ograničenja kad je riječ o reklamama namijenjenim djeci, iako ona nisu tako stroga kao što bi mnogi voljeli; jedan od primjera koji trenutačno zabrinjava stručnjake je snažan utjecaj reklama za slatku i masnu hranu na djecu kojoj već prijeti opasnost od pretilosti. Isto tako, u posljednje vrijeme sve se češće ističe potreba za školovanjem odraslih “koje traje cijeli život”. Unatoč tome, obrazovanje je iskustvo kojem su uglavnom izložena djeca, dok većina reklama cilja na odrasle: vozače automobila, vlasnike kuća i stanova, one koji mogu razvezati ‘kesu’. Obrazovanje se od reklamiranja i medija razlikuje i na strukturalnoj razini. Kao što smo vidjeli ranije, reklamiranje se često doima vrlo standardizirano (automobili na pustim cestama, žene u sablasno urednim kućama i tome slično). Pa ipak, ta je standardizacija nastala evolucijskim procesom koji se služi metodom pokušaja i pogreške, a ne procesom aktivnog oblikovanja; s vremena na vrijeme i dalje se pojavljuju katastrofalno loše reklame, na radost ostatka medijskog svijeta, koji im se onda zdušno ruga. Obrazovanje je mnogo više kontrolirano – učitelji se često žale da je previše kontrolirano i da previše vremena moraju trošiti na papirologiju kako bi zadovoljili vladinu birokraciju. Cilj je jednakost: sva djeca bi trebala dobiti slične temelje koji će ih pripremiti za budućnost. Moglo bi se reći da je treća razlika između obrazovanja i reklamiranja najvažnija za one koji su izloženi i jednom i drugom: njihov motiv. Glavni cilj reklamiranja je prodavanje proizvoda.
Taylorova zaključuje:
Oglašivača ne zanima primarno korist koju će potrošač – kupac njegovog proizvoda imati, osim što naglašavanje koristi povećava prodaju.
Glavni cilj obrazovanja je prometnuti djecu u građane, pružajući im, barem u načelu, vještine potrebne kako bi napredovali i pridonosili društvu (kao što kaže sadašnja krilatica britanske vlade – “stvaranje mogućnosti, oslobađanje potencijala, postizanje izvrsnosti”). Louis Althusser, njegov učenik Michel Foucault i mnogi drugi tvrde da su škole, baš kao i zatvori, totalitarne sredine (moglo bi se reći da to osobito vrijedi za internate). Ma kako bilo primamljivo iznositi zajedljive primjedbe, takve su kritike samo djelomično opravdane. Društvena sredina škole doista može dokazati da djeca mogu biti izvrsni totalitaristi, neugodno vješti u kontroli jezika i ponašanja.
Obrazovanje podrazumijeva učenje činjenica i pravila. Činjenice tvore korpus znanja koji će djeci biti manje ili više koristan kad odrastu. Pravila su, međutim, ono što obrazovanju daje njegovu stvarnu moć. To  je zato što se pravila, za razliku od činjenica, mogu generalizirati, to jest primjenjivati na nove situacije. Čini se da pravila najbolje učimo tako da vidimo kako funkcioniraju u praksi, to jest tako da prvo naučimo nekoliko činjenica. Odatle tradicionalni prikaz škole kao dosadnog mjesta u kojem učenike zatrpavaju činjenicama. Na žalost, obrazovanje i prečesto nije na visini navodnih plemenitih edukacijskih nakana. Ne samo da je često nedjelotvorno u poučavanju umijeća razmišljanja i kritičke analize nego je i neminovno osjetljivo na ideološku zloporabu, potaknutu iskušenjem da se oblikuju umovi budućih građana. Ispiranje mozga je izraz koji se često primjenjuje na reklamiranje i obrazovanje, djelatnosti koje se bave mijenjanjem tuđih uvjerenja. Naravno, nijedna reklama ne može čovjeka koji slobodno razmišlja pretvoriti u potrošačkog zombija. Možemo za sebe misliti da smo imuni na takve predrasude, ali socijalna psihologija nudi mnoštvo dokaza koji upućuju na zaključak da nismo. A to što neka pretpostavka izmiče pomnijoj analizi ne znači da je samo zato trebamo i dalje ignorirati. Temeljne pretpostavke potrošačke kulture – da bogatstvo donosi sreću, da svaku potrebu možemo i moramo smjesta zadovoljiti, da je tjelesno savršenstvo naše pravo, pa čak i dužnost – postale su široko prihvaćene na Zapadu. Pa ipak, ima malo ili nimalo dokaza da smo sretniji ili sigurniji nego što smo bili.
Taylorova smatra kako je ovakvo ispiranje mozga poprilično efektno:
Dok reklame nastoje od nas napraviti dobre potrošače, obrazovanje nastoji od nas napraviti dobre građane. Kontrola koju obrazovanje ima nad mladim umovima učinila ga je lakom metom optužbi za ispiranje mozga, i nema sumnje da su ideološka načela nekog društva uočljiva kako u obrazovnom sustavu tako i u reklamiranju. Međutim, iako obrazovanje u praksi često zna iznevjeriti, njegov cilj je povećati slobodu pojedinca. Kupovanje raznih stvari može donekle učiniti isto, ali reklamiranje, prikazujući jedan nemoguć san, može nas također izložiti pritisku pretjerano visokih očekivanja. Poruka glasi: “Kupi ovo i bit ćeš sretan”; mi kupimo i ustanovimo da nismo nimalo sretniji. Za razliku od toga, obrazovanje sreću ne obećava izravno. Pa ipak, cilj mu je omogućiti pojedincu da bolje zarađuje, a to znači bolji pristup potrošačkom igralištu. U svom najgorem obliku, obrazovanje može iskvariti i oštetiti dječji um; u najboljem, omogućava nam da steknemo izvanredno vrijedno umijeće – sposobnost da stanemo i razmislimo, da preispitamo pretpostavke. Gušimo se u ogromnoj količini informacija, ali ako ih nismo u stanju razumjeti, izabrati i analizirati, ne možemo ih dobro ni iskoristiti.
 U slučaju da se slažete s deset navoda u gornjoj slici, trebali biste se zamisliti jer vam je mozak zasigurno ispran.


U slučaju da se slažete s deset navoda u gornjoj slici, trebali biste se zamisliti jer vam je mozak zasigurno ispran.

Naravno da nam ne morate vjerovati na riječ, no prije nego li završite s čitanjem ovog teksta, zamolili bi vas da razmislite malo, o sljedećem paradoksu, ako su nam mozgovi isprani, mi ćemo na sve moguće načine tvrditi da nas nitko ne kontrolira, da s nama nitko ne manipulira, da sami razmišljamo svojom glavom i da smo imuni na takve manipulacije, možda ćemo se čak i uvjeravati da smo prozreli sve vrste ispiranja mozga, da smo iznad takvih “prozirnih” metoda manipulacije. U biti s takvim načinom razmišljanja ćemo potvrditi kako su programeri i ispirači mozga uspjeli u našoj kontroli. Ako tako razmišljamo zasigurno nam je ispran mozak.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.