Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Svakoga dana na planeti nestane 200 životinjskih i biljnih vrsta i to samo zato što netko negdje treba iskorijeniti sve živo kako bi namaknuo novo poljoprivredno zemljište ili kako bi osigurao da se na oranice s izabranim monokulturama ne bi “ponovno” pojavile životinje i biljke koje smatramo napasnicima, korovima, štetočinama i slično. Čini se da planeti nimalo ne odgovara konstantno “silovanje” i ljudsko ponašanje koje nalikuje virusima koji su odlučili povući u grob zaraženo tijelo. Svjedoci smo klimatskih promjena, meteorološkog ludila, životinjskog ludila, bolesti koje nikada prije nisu viđene ili bolesti koje su se pojavile nakon vjekova “nestanka”, svjedoci smo da postajemo sve bolesniji i sve nemoćniji, svjedoci smo da je planeta u opasnosti, a da oni koji s nama vladaju još uvijek smatraju kako se njihova pohlepa može namiriti s još smrti, još laganja, još uništavanja i još zavaravanja. Naša majčica zemlja je u opasnosti, a s njom i svi mi.

Nedavno smo imali priliku vidjeti kako nas veliki “čuvar” našega zdravlja, Svjetska zdravstvena organizacija, (koja nas usput efektno uništava cjepivima sa živom, ‘lijekovima’ poput citostatika, pretragama poput mamografije i sličnim produktima farmaceustke mafije) upozorava na to da je konzumacija mesa opasna navika koja može stvoriti rak. Unatoč činjenici da je hrana biljnog podrijetla jedina prehrambena namirnica koja truli u našem probavnom traktu i unatoč milijunima godina evolucijske prilagodbe na prehranu lovaca i skupljača koji su svoje velike mozgove i snažne mišiće dobili zbog masti životinjskog podrijetla i mesa, nas se još jednom pokušava uvjeriti kako je (GM i industrijska) poljoprivreda garant uspješne civilizacije i punih stomaka.

Knjiga vrijedna čitanja.

Knjiga Lierre Keith “The Vegetarian Myth” (Vegetarijanski mit) bi svakome ljudskome biću željnom znanja trebala biti obavezna lektira bez obzira je li ta osoba veganac, vegetarijanac, frutarijanac ili pak osoba koja uživa u sočnome odresku. Ako imalo volimo ovu planetu, ako volimo biljke i životinje, ako nam je stalo do očuvanja ekosustava i obnavljanja prirode, ako u sebi imamo ljubavi ne samo prema sebi već prema budućim generacijama, tada bismo je trebali pročitati.

Pogledajmo što o opstanku planete i očuvanju ljudskog zdravlja ima za reći gđa. Keith.

Mnogi ljudi su postali vegetarijanci ili veganci uz pomoć utjecaja nekoga iz njihove okoline. Na mene je izvršila utjecaj moja prijateljica kojoj je cijela obitelj bila veganska, ona mi je pokazala uznemirujuće slike s industrijskih farmi gdje se životinje muče, također mi je “objasnila” koliko su mliječni proizvodi i meso loši za mene i moje zdravlje. Imala sam 16 godina i kao većina idealističnih mladih ljudi, snažno sam osjećala da se događa puno loših i nepravednih stvari u svijetu, smatrala sam ako izostavim jednu hranu i jedem drugu hranu da ću spasiti životinje, zaštititi planetu i naravno da ću, u dugoročnom smislu, učiniti pravu stvar za moje zdravlje te da ću napraviti pravičnu stvar za cijeli ljudski rod. Uzela sam to s velikom ozbiljnošću i u potpunosti sam upropastila svoje zdravlje. To se dogodi svima, koji prihvate takvi režim prehrane na duge staze. No takva situacija mi je pomogla i u tome da shvatim, što zapravo uništava moje zdravlje, što je dobro, a što ne i što zapravo uništava našu planetu. (…)

Vegetarijanski mit je zasnovan na tome da ako jedemo prehranu koja se sastoji od isključivo namirnica biljnog podrijetla da možemo spasiti životinje, da možemo spasiti ljudska bića i našu planetu. Moramo zapamtiti da je sve što se govori o industrijskom uzgoju životinja istina. Svi se možemo složiti da je industrijski uzgoj životinja nešto s čim se treba prestati, ali problem je puno veći od industrijskog uzgoja životinja. Mi moramo shvatiti što je poljoprivreda. Netko zaposjedne dio zemlje, s nje se bukvalno sve iskorijeni, ona se “očisti”, ubiju se ili protjeraju velike životinje, spali se ili isječe sve drveće, iščupaju se korijeni, ispljevi se trava, ubije se svaka živa stvar na toj zemlji sve do bakterija koje su živjele u tom ekosustavu. I onda se usade kulture koje trebaju ljudima. Dakle, to je masovno umiranje, jer se sve te životinje i biljke bukvalno moraju satrati s lica planete da nam ne bi smetale u našoj poljoprivredi. Svakoga dana izumire 200 različitih vrsta. 98% šuma i 98% posto pašnjaka je efektno uništeno i to zbog poljoprivrede. (…)

Seljaci iz Shahpura u Indiji su toliko siromašni da nemaju niti stoku koja bi vukla plugove. Oni žive na rubu egzistencije iako su veganci i iako u prosjeku na poljima rade 12 sati.

Ljudi postaju vegetarijanci ili veganci zbog različitih razloga, no u biti ih sve možemo svrstati u tri najveće grupe.

Etički vegetarijanac vjeruje da je život moguć bez smrti, te da se može živjeti bez da se naudi bilo kojem svjesnom živom biću. Osobno smatram da takvi ljudi snažno suosjećaju s patnjama drugih živih bića. Upravo je to bila moja glavna motivacija pri veganskom načinu života koji sam vodila 20 godina. Kada sam imala 16 godina, nisam shvaćala da je nemoguće imati život bez smrti. Također je na mene utjecala činjenica da živim u urbanoj sredini, kao većina ljudske populacije, te nisam imala ideju kako to izgleda uzgajati hranu i što je sve potrebno da bi ona došla do mog stola.

Politički vegetarijanac je motiviran idejom da bi se s vegetarijanstvom – veganstvom došlo do pravilne preraspodjele resursa. Točnije da ako svi jedemo biljke da ne bi bilo gladi na svijetu. Ovo stajalište je problematično zbog dvije stvari. Prva stvar je da ljudi nisu gladni zbog nedostatka hrane već su gladni zbog nedostatka pravde. Druga stvar je sama ideja da možemo nahraniti ljude u siromašnim zemljama tako što ćemo im prodati hranu iz bogatih zemalja je u biti obični kolonijalizam. Ljudi znaju kako se prehraniti, problem je u tome što bogati od njih kradu. Politički pristup “pomaganju svijeta” s vegetarijanstvom je običan kolonijalni pristup “rješavanju” najvećih problema.

Zadnja forma vegetarijanaca je motivirana zdravljem, oni su vegetarijanci zbog očuvanja svoga zdravlja. Oni vjeruju u paradigmu da nas masnoće i proteini životinjskog podrijetla ubijaju i uništavaju zdravlje, te da bi nam glavninu prehrane trebali predstavljati ugljikohidrati iz namirnica biljnog podrijetla. U takvoj prehrambenoj slici, jednostavno fali jako puno nutrijenata, mi s isključivom prehranom koja se bazira na namirnicama biljnog podrijetla jednostavno ne unosimo u tijelo sve što nam je potrebno za zdrav život. Ovakva prehrana nije pogodna na duže staze.

Postoje cijele generacije koje su imale ovakav pristup prehrani, umjesto da smo očuvali zdravlje, mi smo ga izgubili. (…)

Većina vegetarijanaca ne izdrži puno na takvoj vrsti prehrane. Obično to bude jedna ili dvije godine. Tko god prestane s takvom prehranom dobiva osude od vegetarijanaca ili veganaca. Interesantno je što oni koji raskrste s takvim načinom prehrane obično priznaju javno ‘jeo sam meso, veganstvo ili vegetarijanstvo mi jednostavno nije išlo’. Takav stav odmah stvori snažno negodovanje onih koji se još uvijek tako hrane. Takvo što stalno imamo priliku vidjeti, poznate osobe postanu vegetarijanci, nakon nekog vremena to više nisu i zbog toga se na njih obruše sami vegetarijanci ili veganci. Napomenula bih da se mnogi ljudi zapravo bolje osjećaju kada pređu na vegetarijanstvo u prvih nekoliko mjeseci, ali ne zbog toga što su prešli na bolji režim prehrane već zato što su prestali jesti “junk” hranu. Samim time što više ne jedete mekića ili burgere i ostale vrste ‘smeća’ će vam postati bolje.

Danas je postalo “in” da sportaši prelaze na vegetarijansku prehranu, no zaboravljamo da tijelo poput sportaševa nije nastalo na vegetarijanskoj ili veganskoj hrani, mame su sportaše hranile s jajima, mliječnim proizvodima, životinjskim mastima, maslacu, mesu i drugim namirnicama koje omogućavaju zdrav razvoj djeteta. Vidjela sam kako izgledaju veganska djeca, ona definitivno ne izgledaju kao zdravi sportaši. Ako netko već ima tijelo izgrađeno na “mesu, mlijeku i jajima” nekoliko godina će moći izdržati na vegetarijanskoj ili veganskoj prehrani, naročito ako je riječ o mlađoj osobi. Veliki broj veganskih i vegetarijanskih sportaša kupuju suplemente i raznorazne instant mješavine koji su industrijski proteinski proizvodi, takvo što ne postoji u prirodi, bez toga ne bi mogli graditi toliku količinu mišića, točnije bez namirnica životinjskog podrijetla. Dakle to nije prehrambeni plan koji bi koristila većina ljudskih bića, u biti većina koja i proba takvu prehranu odustane nakon što postane previše iscrpljena jer takva prehrana ima jako velike nedostatke.

S obzirom da u vegetarijanskoj i veganskoj prehrani nema dovoljno odgovarajućih masnoća to je veliki problem. Objasnimo neke stvari, ljudski mozak je sastavljen od 60% masnoće, 25% te masnoće je čisti kolesterol. Ljudska bića imaju samo jednu šansu za izgradnju mozga i to je u ranom djetinjstvu. Također, problem je i u zdravstvenom stanju majke, jer njeno zdravlje određuje kvalitetu mlijeka za bebe. Nažalost, postoje slučajevi u kojima su bebe od veganaca umrle jer njihove majke nisu mogle proizvesti mlijeko s dovoljno nutrijenata. Vitamin E, D, B12 možemo jedino naći u proizvodima životinjskog podrijetla. A tu je i nedostatak kalorija, ako majčino mlijeko nema dovoljno masnoće, mliječne masnoće tada mlijeko nema dovoljno kalorije potrebnih za zdravu prehranu djeteta. Dakle imamo slučajeve u kojima su bebe umrle ili pak u kojima su dobile trajna oštećenja jer su njihovi roditelji vjerovali u takvu prehranu.

Pokušavam naglasiti da vrijednosti koje veganstvo pokušava prezentirati nisu problem, dakle pravda, suosjećanje, samoodržavanje, to su vrijednosti koje zaista mogu stvoriti pravedniji i ravnopravniji svijet, pokušavam objasniti ljudima da ne moraju prestati biti osobe koje žele biti, već da ima samo treba više informacija da bi mogli donositi bolje odluke. (…)

Pripadnici plemena Bušmana iz pustinje Kalahari se dan danas hrane na način kako su se ljudska bića hranila milijunima godina. Plemenske zajednice lovaca skupljača su dan danas najzdravije.

Postoji koncept koji se naziva “civilizacijske bolesti”, ovaj koncept je nastao nakon što se primijetilo da u zadnjih nekoliko stotina godina ljudi iz ruralnih područja imaju bolje zdravlje od ljudi iz urbanih sredina. Naročito je to viđeno u slučaju kada znanstvenici i liječnici iz modernih zemalja putuju u zemlje u kojima se još uvijek nalaze zajednice lovaca skupljača. Oni su u pravilu uvijek zadivljeni njihovim zdravljem, ti ljudi jedu vrlo tradicionalne vrste prehrane, točnije hrane po prapovijesnim prehrambenim navikama. U znanstvenoj literaturi se stalno ponavlja kako takve zajednice, takvi ljudi nemaju kancerogenih oboljenja, nemaju šećerne bolesti, nemaju kardiovaskularne bolesti, nemaju autoimune bolesti, te u najvećem slučaju nemaju niti mentalnih bolesti. Dakle, među njima nema mentalno labilnih ili bolesnih ljudi. Ove bolesti su pratile širenje poljoprivrede po svijetu, recimo reumatoidni artritis je tipična bolest civilizacije koja zasniva svoju prehranu na poljoprivredi. Znanstvenici su otkrili vrlo dramatične podatke iz kostiju naših predaka jer se vidjelo kako se u arheološkim ostacima pradavnih Europljana širila bolest reumatoidnog artritisa zajedno sa širenjem poljoprivrede i promjenom prehrambenih navika. U skeletima Europljana, prije uvođenja poljoprivrede, ne može se naći jedan jedini primjerak reumatoidnog artritisa. Europljani su se smanjili za preko 15 centimetara te su im počeli otpadati zubi nakon uvođenja poljoprivrede. Poljoprivreda je bila katastrofična odluka koja nas je koštala zdravlja, na žalost koštala je i cjelokupnu planetu.

Ljudi mogu izdržati nekoliko godina na veganstvu, ja sam izdržala 20 godina, ali što se dulje ostaje na takvoj prehrani, veća je šteta. Na takav način se iscrpljuju tjelesne rezerve, poput svih tih vitamina, životinjskih masnoća, proteina, ako se tijelu da dovoljno kalorija ono će neko vrijeme izdržati svu tu prehranu, jer naše tijelo želi živjeti, no u prosjeku ljudi izdrže veganstvo tri mjeseca. Držim da tijelo ima vlastitu mudrost te da će ono poručiti kada je gladno, tada znamo da mu nešto fali, da je nešto loše. Čak i ljudi koji se identificiraju kao veganci u dugoročnim terminima, kada ih se pita nasamo, prva stvar koju će reći je lažu sami sebe jer uglavnom pojedu po burger na tjedan. Tako su pokazale studije. Veliki broj veganaca, najglasnijih zagovarača veganstva, nakon što izađu iz pokreta, svi oni imaju te priče.

Smatram da je veganstvo i vegetarijantvo motivirano s vrlo dobrim naumima, s dobroćudnim idejama, ljudi žele da se ovaj naš svijet poboljša, veganstvo i vegetarijanstvo nalikuju na rješenja sve dok se ne dobiju cjelovite informacije.

Zapadne nizinske gorile su naši bliski rođaci, pa ipak njihov probavni sustav “radi” na bazi bakterija, a ne kao u nas na bazi kiseline.

Razmislimo li na primjer o našim rođacima gorilama, vidjet ćemo da one imaju velika i obla tijela, s velikim abdomenom, velikim i širokim torzom, naša su rebra puno uža, naš je profil puno “mršaviji”, razlika između nas i gorila je u tome što gorile imaju veliki probavni trakt, kako bi mogle probaviti celulozu. Mi ne možemo probaviti celulozu. U biti životinje ne probavljaju celulozu same od sebe, već samo probavljanje celuloze mogu zahvaliti bakterijama koje imaju u svom probavnom traktu. Bakterije probavljaju celulozu u probavnom traktu životinja biljojeda. Ista je stvar s kravama, one imaju želudac podijeljen na četiri dijela ili komore (buraga, kapure, knjižavaca i sirišta koji je u biti pravi želudac).

Bizoni poput svih vrsta goveda imaju četiri želuca i do 190 litara bakterija koje probavljaju celulozu. Naš želudac je zasnovan na kiselini, a ne na radu bakterija.

Unutrašnjost buraga ispunjena je brojnim mikroorganizmima od kojih su najzastupljenije praživotinje slične papučicama i posebne bakterije. One imaju enzime kojima mogu razgraditi celulozu procesom fermentacije. U tome procesu oslobađaju se organske kiseline od kojih su najznačajnije octena, propionska i maslačna kiselina. U procesu fermentacije celuloze oslobađaju se još i ugljični dioksid i metan. Proces fermentacije započinje kada hrana uđe u burag. Međutim, da bi proces bio potpun, potrebno je dodatno mehanički usitniti celulozu. Kada krava dođe s paše u staju (ili se, primjerice, antilopa smjesti na neko mirno mjesto), započne proces preživanja. Tijekom tog procesa manje se količine poluprofermentirane hrane vraćaju se u usta te ih krava dodatno prožvače. Tako usitnjena hrana ponovno odlazi u burag na dodatnu fermentaciju, a zatim u kapuru, knjižavce te konačno u sirišt. Iz sirišta hrana odlazi u tanko crijevo. Krave kao i gorile imaju isti “bačvasti” oblik tijela, naravno treba jako puno prostora da bi se nosili svi ti organizmi zaduženi za fermentaciju i probavu celuloze. Interesantno je no moramo znati da životinje u biti ne jedu samu probavljenu celulozu, one hrane svoje bakterije s celulozom a hrane se tvarima koje bakterije otpuštaju. Gorila će pojesti listove, krava će pojesti travu, no to je hrana za njihove bakterije, sama životinja će probaviti višak bakterija i iscjetke koje one otpuste. Bakterije su bogate mastima i proteinima, njihovi iscjedci su puni hranjivih tvari, na koncu konca, sve životinje se hrane masnoćama i proteinima, razlika je jedino u tome kako dolazimo do masnoća i proteina.

Razlika u probavnom sustavu tipičnog biljojeda, poput krave, i nas je poprilično očigledna.

Ljudi dolaze do proteina i masnoća direktno, jer mi nemamo digastrički želudac poput preživača. Gorile i krave imaju bakterije koje mogu fermentirati i probaviti celulozu, naš probavni sustav najviše nalikuje vučjem probavnom sustavu, vrlo je kratak, te se oslanja na kiselinu, a ne bakterije za probavu celuloze. Bakterije ne mogu preživjeti u kiselini našeg želuca, mi imamo samo jedan želudac, u njemu se stvara kiselina koja služi za probavljanje hrane koju jedemo. Ta hrana mora biti bogata masnoćama i proteinima jer iste tvari ne možemo proizvesti s bakterijama. Takva probavna strategija je istovjetna kod svih mesojeda.

Razlika u probavnom sustavu jelena i lisice je također očigledna.

Naša tijela su nastala na paleo prehrani, mi imamo paleolitska tijela, a paleolitskom prehranom se hranimo zadnjih dva milijuna godina. Mi smo jeli velike biljojede koje nam je pružala afrička savana, a nakon toga smo se prebacili na druge životinje kako smo se širili planetom. Imamo velike mozgove i vrlo kratke probavne sustave, a to je jedino moguće ako jedemo hranu iznimno bogatu nutrijentima. Razmislimo li o nogometnom igralištu, koje bi trebalo predstavljati kronologiju ljudskog postojanja na svijetu, posljednjih 50 centimetara na nogometnom igralištu bi predstavljalo vrijeme u kojem se hranimo uz pomoć poljoprivrednih proizvoda, sve ostalo otpada na paleo prehranu lovaca skupljača točnije na prehranu koja je uglavnom bazirana na mesu od velikih biljojeda. Naša se tijela nisu prilagodila poljoprivrednoj prehrani. (…)

Problem s vegancima i vegetarijancima je što sam ja bila prva koja je izašla iz tog načina prehrane i javno obznanila svoje zdravstvene probleme koje sam dobila s takvim načinom prehrane, osim toga ostala sam dosljedna etičkim vrijednostima koje dijele mnogi veganci i vegetarijanci. Pa ipak, nešto nije u redu u toj zajednici, ako mogu tako grozne stvari govoriti svima koji se ne slažu s njihovim načinom prehrane, ako mogu ljudima slati prijetnje smrću, tada to nema veze s etikom i moralom kojeg propagiraju.

Kakvo dobro možemo očekivati od industrijske poljoprivrede koja je upropastila planetarnu floru i faunu i koja upropaštava naše zdravlje?

S druge strane nije samo problem u stanovištima već i u onome što jedemo, u knjizi “Good Calories, Bad Calories: Fats, Carbs, and the Controversial Science of Diet and Health” Garyja Taubesa možemo vidjeti kako je naša prehrana preplavljena s ugljikoihidratima dok u istoj gotovo i nema zdravih masnoća. Knjiga je nastala nakon pet godina istraživačkog rada koji je pokazao kako je prekomjerno uživanje u hrani s ugljikohidratima stvorilo gotovo sve moderne bolesti. Ugljikohidrati su u biti šećeri, mi možemo umišljati kako se zdravo hranimo kada pojedemo jelo s cjelovitim žitaricama, no u našem želucu se te žitarice rastavljaju na jednostavne šećere. Sve civilizacijske bolesti su nastale s prekomjernim šećerima u našoj prehrani. Hrana poput mesa, vrhnja, masnoće, jaja i drugih stvari je naše pretke održavala zdravima generacijama, a mi smo to odbacili u relativno kratkom roku. (…)

Soja je iznimno zastupljena u veganskoj i vegetarijanskoj prehrani unatoč činjenici da stvara velike zdravstvene probleme koje se ne smiju zanemarivati. Sama soja u sebi ima spojeve koji nalikuju na estrogen koji stvaraju naša tijela i tijela životinja. Soja uz pomoć tih spojeva vara naša tijela, spojevi iz soje se spajaju s receptorima estrogena te blokiraju korištenje stvarnog estrogena. Ljudska tijela će pokušati iskoristiti sojine spojeve nalik na estrogen no ona nemaju pravilnu kemijsku formu samog estrogena te će nastati svakakvi zdravstveni problemi. Primjećeno je kod djece koja piju sojino mlijeko da oni ulaze u zastrašujuće forme preuranjenog puberteta. U znanstvenoj literaturi je popraćen niz slučajeva malenih djevojčica koje su dobile mjesečnice zbog soje ili djevojčica kojima je izraslo napredno tkivo s mliječnim žlijezdama, i slično. U SAD-u najviše dojenačkog mlijeka sa sojom piju afroamerička djeca, zbog toga je danas slučaj da u Americi imamo epidemiju preuranjenog puberteta kod djece koja su tek krenula u školu.

Soja je vrlo problematična industrijska hrana, na žalost, ljudi koji naginju ljevičarskim idejama bi vjerojatno vrlo rado prozvali bilo koju drugu hranu za uništavanje cijelih generacija, no to ne mogu učiniti jer su zagrijani za misao o soji kao odličnoj zamjeni za meso, univerzalnoj namirnici koja može zamijeniti meso.

Istina je su ljudi u stanju pojesti gotovo bilo što ako umiru od gladi, no budimo iskreni, tradicionalno gledano soja se nikada i nigdje nije koristila kao proteinska zamjena za meso i ribu ili pak jaja. Jedini ljudi koji su ikada koristili veće količine soje su redovnici u određenim budističkim samostanima, a jeli su je jer su znali da im smanjuje libido te da ga uz pomoć konzumacije soje mogu držati pod kontrolom. Japanci su tradicionalno jeli najviše dvije jušne žlice soje dnevno te su je jeli uglavnom s jakim gustim ribljim juhama. Soja u velikom dijelu blokira apsorpciju minerala u tijelu, ako se jede ponešto soje s ribljim juhom, koja je sama po sebi puna minerala, tada se relativno anulira negativni učinak soje. Riba i morski plodovi su, zbog velike količine joda, veliki pomagači u normalnom radu štitne žlijezde, a sojin goitrogen uvelike uništava rad štitnjače i pravilno lučenje hormona. Goitrogeni isrpljuju rezerve joda iz tijela i ne dozvoljavaju njegovu apsorpciju. Poražavajući učinci soje su prvotno viđeni tijekom 30-tih godina XX. vijeka kada su u SAD-u pokušali hraniti krave sa sojom. U kratkom roku krave su počele razvijati anomalije na štitnjači te su počele obolijevati. U Japanu se soja tradicionalno fermentira zbog učinaka antinutrijenata. Antinutrijenti su toksični spojevi s kojima se biljke brane da ih biljojedi ne bi pojeli. Dugogodišnjom fermentacijom soje se mogu neutralizirati neki od sojinih toksina antinutrijenata, no ne svi.

Vratimo se na temu veganstva, problem nije samo u tome što veganci jedu, već je stvar u tome što veganci misle da su postali zbog načina prehrane. U slučaju da netko govori o nedostatcima vegetarijanstva ili veganstva tada zagovornici takve hrane smatraju da im se napada kompletan identitet. Ljudi koji se vraćaju na prehranu s namirnicama životinjskog podrijetla prolaze kroz kolaps identiteta, u tom procesu gotovo nestaje smisao života, naše mjesto pod suncem. Zbog toga je važno čuti kako su drugi ljudi prošli proces vraćanja na normalnu hranu.

Kompletni srednji zapad SAD-a se pretvorio u sušnu i nerodnu ravnicu. Na slici vidite upropaštenu oranicu u Teksasu, dijelom zbog iscrpljenih rezervi dubokih voda, dijelom zbog iscrpljivanja i trovanja tla, a dijelom zbog GM sorti koje su iznimno osjetljive na klimatske anomalije.

Monokulture su uništile naš svijet, mi bismo trebali popraviti to što smo uništili. Da bi ozdravili ovaj svijet kojeg smo toliko razboljeli, kao što smo razboljeli sebe, trebali bismo vratiti sva živa bića po područjima koja su postale bespregledne oranice monokultura. Bojim se da zbog ljudske pohlepe, manjka informacija i zainteresiranosti to neće biti moguće. Čak i kada bi se samo malo makli u stranu, priroda bi se sama obnovila, no mi joj nećemo to dozvoliti. Ponovno bi morali naučiti živjeti kao članovi biotičke zajednice koja nas okružuje, a za koju mi smatramo da nam je podređena. U prirodi sve postoji s razlogom, pa ipak mi smo zaboravili koje je naše mjesto i kako mi ne možemo opstati ako uništavamo sve oko sebe. Poljoprivreda znači da smo se mi nametnuli svim živim bićima, a to trebamo prestati raditi. Na nama je da naučimo biti dijelom prirode, a ne da smatramo kako smo prirodu pokorili i kako je ona tu samo za našu korist. Iskreno mislim da bismo bili puno sretniji klada bismo naučili živjeti u skladu s prirodom, a ne protiv nje. Osim toga mi živimo na planeti, ako uništimo sve na planeti, nestat ćemo i mi sami. Kako sada stojimo, uskoro neće ostati ništa na planeti.

Razmislimo malo, do 1950. nestali su površinski slojevi obradivog tla, to je zastrašujuća informacija. To znači da smo skrivili masovno izumiranje, uništili smo sav život s površine obradivog tla. Drugi problem povezan s nestankom površinskog tla je da su nestale i hranjive tvari u tlu. Svaki put kad se spale šume, kad se raskrči džungla mi uništavamo površinski sloj zemlje. Sva zemlja se treba “očistiti” ako želimo zasaditi žitarice ili druge najčešće monokulture. Masovno izumiranje se napravi svaki put kada s tla iskorijenimo biljke, bakterije, životinje i druge “nametnike” koji nam smetaju pri zasadu monokultura. Svaki put kada oberemo monokulture tlo je sve siromašnije i nezdravije, bez obzira što na njega bacamo umjetna gnojiva, zemlja ne “živi” na način kako smo mi to zamislili s poljoprivredom. Da bi tlo bilo zdravo ono treba stalne zasade, ono treba duboke žile kako bi se kanalizirala kiša te kako bi do površine dospjeli hranjivi minerali i produkti bakterija i sitnih životinja koje žive u zemlji pokrivenom dugogodišnjom vegetacijom. Također bi trebali znati da dugogodišnje biljke omogućavaju preživljavanje ekosustava tla za vrijeme sušnih godina, jer duboke žile izvlače vodu iz tla kada je ona potrebna gornjim slojevima. Poznato je kako već stotinu godina nema magnezija u gornjim dijelovima tla, to se dogodilo samo zato jer smo ogoljeli plodnu zemlju i jer smo uništili ekosferu bogatih biljaka s dubkim korijenjem koje iz dubine na površinu donose prijeko potrebne minerale, uključujući i magnezij. Dakle poljoprivreda nam nije donijela ništa dobroga, unatoč tome u što mi vjerujemo i s čim se lažemo. Poljoprivreda je mučenje zemlje, neki ljudi je nazivaju rudarenjem i pljačkanjem tla i to je zaista točno. Jedna jušna žlica normalnog šumskog tla može imati preko milijardu živih organizama koji doprinose ekosustavu. Ta bića su osnova našeg života na zemlji, cijelo naše postojanje možemo zahvaliti tlu do 50 centimetara dubine i činjenici da kiši. Ti organizmi koji žive u gornjem dijelu tla, recikliraju i stvaraju nutrijente o kojima ovisimo.

Najdestruktivnija ljudska aktivnost prema svijetu koji nas okružuje je poljoprivreda! Tako smo bukvalno uništili svijet. Pregazili smo brojne ekosustave i jednostavno smo ih zbrisali s lica Zemlje. Poljoprivreda nam ne omogućava prehranu koja nam je potrebna, hrana koju dobivamo na takav način nije ono što našim tijelima treba. I na koncu smo se u potpunosti srozali jer je industrijska prehrana s industrijskom poljoprivredom stavila točku na naše i onako upropašteno zdravlje i zdravlje naše planete.

Naša evolucija je bila interesantna, naši mozgovi su rasli sve više i više dok nam je probavni trakt bio sve manji i manji, mi ne možemo zanemariti naše evolucijske potrebe. Ljudski mozak troši 25% tjelesne energije, tu potrebu možemo zadovoljiti, uz tako mali probavni trakt, jedino s bogatom hranom. Ne možemo se pretvarati da smo nešto drugo, pogledajte gdje nas je to dovelo, kako nam danas svijet izgleda. Da, trebamo jesti puno mesa, trebamo jesti puno životinjske masnoće, trebamo se hraniti s kvalitetnom hranom, to nam poljoprivreda ne omogućava, a poglavito nam to ne omogućava industrijska poljoprivreda.

Veganci i vegetarijanci pate od jakih depresija i nervoze, u jednoj njemačkoj studiji je otkriveno kako vegetarijanci imaju dva tri puta veću vjerojatnoću od razvijanja mentalnih bolesti. Također postoji veća mogućnost od ovisnosti, bez obzira je li to alkoholizam ili nešto drugo. Ne zaboravimo i na probavne poremećaje koji su gotovo stalno prisutni i na koncu veliki broj suicida među vegancima i vegetarijancima, a najgora statistika je ona koja pokazuje dva tri puta veću stopu počinjenja nasilnih smrti kod veganaca i vegetarijanaca za razliku od populacije koja jede dovoljno ribe, mesa i masnoća životinjskog podrijetla. Znanstvenici s Oxforda su mjerili zapreminu ljudskog mozga, studija je trajala pet godina, ljudi koji su jeli meso su imali najveće moždane zapremine i najveće mozgove,  vegetarijanci su imali značajno manje zapremine mozga, a najmanje moždane mase su imali veganci. Najveći mozgovi veganaca su bili manji od najmanjeg mozga kod ljudi koji su jeli meso. Veganci su u prosjeku, tijekom pet godina trajanja studije, izgubili po 5% moždane mase. Dakle, nestala im je jedna dvadesetina mozga. To bi nas trebalo zamisliti.

Način na koji mi razmišljamo o poljoprivredi, proizvodnji hrane, ekostaništima, samoj paneti i našem mjestu na njoj, bi se trebao promijeniti iz korijena. Poljoprivreda je grozna ideja koja nas je donijela na rub propasti, ako to ne shvatimo glad će se nastaviti širiti, kvaliteta hrane će se nastaviti smanjivati, bit ćemo sve bolesniji, razlike između bogatih i siromašnih će se povećavati, planeta će umirati zajedno s nama. Da bismo spasili planetu, prvo se mi moram promijeniti, trebali bismo skupiti vitalne informacije, ako smo neuki i ako živimo u neznanju nema nam spasa.

Ovaj tekst je zbirka govora, snimaka, predavanja i dijelova knjige Lierre Keith, nadamo se da će vas njene riječi ponukati na razmišljanje o ekosustavima, proizvodnji hrane, našem zdravlju i svekolikom učinku poneriziranog društva s psihopatima na vrhu koji očigledno zbog pohlepe ne mogu vidjeti kako nas sve polako ali sigurno tjeraju u grob. 

Želimo vam dug u sretan život i dobro zdravlje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

The Vegetarian Myth: Food, Justice, and Sustainability

The Vegetarian Myth: Chapter 1 – Lierre Keith

Mit o vegetarijanstvu

The Vegetarian Myth

Earth at Risk part 2 Lierre Keith

The Vegetarian Myth, Lierre Keith – Prévention Santé

Je li poljoprivreda grozna ideja?

Psihopatija na djelu: U što nas je pretvorila intenzivna poljoprivreda?

Zašto su vegetarijanci „u banani“?

Roditelji vegetarijanci čija djeca su umrla od gladi i pothranjenosti zbog vegetarijanskog režima prehrane!

Sve više djece jede sijeno zbog eksplozije cijena hrane – otkrivaju agencije za pomoć najsiromašnijima

Jeste li se i danas drogirali “zdravom” hranom?

Žalite se na svoje zdravlje, pijte super moćne napitke od kave i čaja

Kako pravilno prijeći na ketogenu prehranu?

Ketogenom dijetom protiv tumora na mozgu

Može li ketogena prehrana izlječiti rak?

Jeste li čuli? Meso uzrokuje rak! No, je li doista tako?

Opet nam pune glave propagandom: WHO proglasio crveno meso štetnim po zdravlje

Vegetarijanci su podložniji obolijevanju od psiholoških i fizičkih bolesti nego osobe čija je prehrana bogata mesom

U Srbiji se jede upola manje mesa nego u EU ali ljudi ipak nisu nimalo zdraviji