Autor: Ljubica Šaran

Zapadnjački mediji, u zemljama članicama NATO-a, su na sve moguće načine pokušali ocrniti Muammara Muhammada Abu Minyar al-Gaddafija, prije nego li su ga washingtonski plaćenici pred kamerama polako i mučki ubili. Prozivali su ga: diktatorom, tiraninom, psihopatom, mučiteljem, teroristom, kradljivcem i lažovom, no, godinama nakon Gaddafijeve smrti i potpunog uništenja Libije, ostaje pitanje – ZAŠTO SU GA UBILI?

Sjećate li se raspada Jugoslavije? Evo što je Muammar al-Gadaffi rekao neposredno nakon uništenja države s kojom je desetljećima uspješno poslovao i surađivao.

Nedugo nakon libijske revolucije iz 1969., pukovnik Gaddafi s drugim oficirima iz vojske, smjenjuje kralja Idrisa i stvara Libijsku republiku, da bi od 1973. dospio na čelo Nacionalnog kongresa, te je do 1977. ostvario niz reformi koje su uvjetovale oživotvorenje “izravne narodne demokracije” i nastanak islamske đamahirije, arapske verzije socijalizma.

Gaddafi je nakon toga u potpunosti promijenio izgled Libije. Spomenimo neke od stvari koje su Libijci uživali u vrijeme arapskog socijalizma:

1. U Libiji nije postojao račun za električnu struju, zapravo, opskrba električnom strujom je bila u potpunosti besplatna za sve građane Libije.
2. Banke su davale beskamatne kredite, te su bile u vlasništvu države, krediti su se davali građanima s 0% kamata koje je određivao zakon.
3. Vlasništvo kuće ili stana je smatrano osnovnim ljudskim pravom u Gaddafijevoj Libiji. Gaddafi je obećao da će njegovi roditelji beduini ostati živjeti u šatoru, sve do trenutka u kojemu će svaki Libijac i Libijka imati krov nad glavom. Netom prije očeve smrti, Gaddafi je ispunio obećanje.
4. Novo vjenčani parovi su dobivali 60.000 dinara ili 50.000 dolara koje im je dodjeljivala vlada kako bi mogli kupiti svoj prvi stan tako da mogu započeti obiteljski život.
5. Edukacija i zdravstvena skrb je bila u potpunosti besplatna. Prije negoli je Gaddafi došao na vlast samo je 25% ljudi znalo čitati i pisati, 1997. 83% Libijaca je bilo pismeno.
6. Ako su se Libijci željeli baviti poljoprivredom dobili bi kredit za poljoprivrednike, farmu s obradivom i već pripremljenom zemljom, dobivali su besplatno sve potrebne alate i mašineriju za poljoprivredu, najbolje moguće sjeme, prvotno stado stoke za uzgoj, a u slučaju da nisu bili obučeni u stočarstvu i ratarstvu, država je osiguravala i poduku.
7. Ako se Libijci nisu mogli educirati ili liječiti u Libiji, tada bi ih vlada financirala i osigurala školovanje ili liječenje u inozemstvu. Ne samo da je vlada plaćala sve troškove, već bi osiguravala i novac za stanovanje i/ili prijevoz u iznosu od 2.300 dolara na mjesec.
8. Kada su kupovali automobile, Libijci bi plaćali 50% cijene, ostalo bi pokrila vlada. Libijska vlada je automobile prodavala po tvorničkim cijenama.
9. Cijena benzina u Libiji je bila 0,40 dolara po litri.
10. Libija nije imala vanjski dug, nije imala obaveze prema MMF-u i drugim “investicijskim” bankama, Narodna banka Libije je bila u 100% vlasništvu države, vrijednost libijskog dinara je bila pokrivena u zlatu i nafti. Nakon uništenja Libije i Gaddafijevog ubojstva, 150 milijardi dolara deviza u vlasništvu ove nesretne države, je prvo zamrznuto, a nakon toga je podijeljeno među najvećim sudionicama NATO napada na tu zemlju, poput SAD-a, Francuske i Velike Britanije.
11. Ako libijski građanin nije mogao naći posao u svojoj struci, vlada bi mu plaćala prosječnu plaću iz njegove struke sve dok dotični ne bi našao posao.
12. Najveći dio novca od svake pojedine prodaje nafte bi direktno bilo stavljano na bankovne račune koji su bili vlasništvo svakog libijskog građana. S tim novcem je upravljala libijska vlada i Nacionalni kongres (parlament), točnije uz pomoć tog novca se i omogućavao arapski socijalizam. Manjina novca je punila državni budžet.
13. 40 štruca kruha su se mogle kupiti u Libiji za 0,15 dolara. Osnovne namirnice nisu smjele donositi zaradu, pekari, slastičari i drugi proizvođači esencijalnih prehrambenih proizvoda su živjeli od državnih subvencija.
14. Majke bi za rađanje svakog djeteta dobile 5.000 dolara jednokratne pomoći.
15. Gaddafi je od duboko podijeljenog konzervativnog muslimanskog društva u nekoliko desetljeća stvorio ravnopravnost i jednake šanse za sve građane. Žene su, unatoč velikom protivljenju, dobile jednaka prava kao i muškarci, jednake šanse za školovanje i zaposlenje. Do 1980. Libija je imala najveći broj visoko obrazovanih žena među članicama pokreta Nesvrstanih, njen broj žena s diplomama je čak nadmašivao i statistike iz SSSR-a. 25% libijskih građana je imalo sveučilišne diplome, dok je dodatnih 27% završilo više škole.
16. Gaddafi je smatrao kako je za razvoj Libije prijeko potrebna voda, te je ostvario projektiranje i građenje najvećeg akvedukta na svijetu, “Velike rijeke koju su napravili ljudi” koja je donosila vodu s pet kilometara dubine do Tripolija, Benghazija i Sirta, omogućavajući tako navodnjavanje u iznosu od 6.500.000 m³ slatke vode na dan. Gadaffijev plan o stvaranju najvećeg irigacijskog sustava na svijetu su Amerikanci proglasili ludilom, pa ipak 2.820 kilometara cijevi je postavljeno u manje od 12 godina, a Libijci su imali siguran izvor vode iz 1.500 pustinjskih dubinskih bunara do 1996.
17. Gadaffi je desetljećima pomagao siromašnim afričkim državama, smatrajući kako MMF i Svjetska banka iskorištava nesreću drugih, sva pomoć je bila beskamatna, a u najgorim slučajevima libijski novac se davao kao poklon koji ne treba vratiti. Nelson Mandela je puno puta tvrdio kako je Gadaffi  od početka pomagao njegovu borbu protiv Apartheida, ne tražeći ništa za uzvrat.

Dobro je pogledati sljedeći video kao bi shvatili odnos između Mandele i Gadaffija.

Sjedinjene Američke Države su od početka Gaddafijeve vladavine smatrale kako je isti terorista i opasan zlikovac, medijski oligopol je desetljećima oblikovao mišljenje javnosti, iako su ljudi s područja bivše države bili relativno imuni na takve stvari. Nakon 90-tih smo jednostavno odbacili i zaboravili na sve što smo “znali” prije raspada. Pogledajmo odličan uradak koji poprilično smisleno anulira predstavu koju je Amerika stvorila o Gaddafiju, s druge strane i te kako razotkriva ratnohuškački imperijalizam SAD-a.

Gaddafiju se nije moglo oprostiti što je od siromašne zemlje stvorio oazu prosperiteta koja nikome ne duguje ama baš ništa, neovisnost se danas ne smatra “demokracijom”, a raspadom Jugoslavije je utihnuo Pokret nesvrstanih, te Libija više nije imala široku i razgranatu mrežu pristaša u svijetu. Naime brojne privatne vojske, koje se vode kao zaštitarske tvrtke, su Afriku polako sjeckale na frakcije uzrokujući brojne ratove o kojima Europljani malo ili nimalo znaju.

Neokolonijalizam je danas jednako snažan kao i prije stotinu godina, no danas se isti naziva korporacijski liberalizam. Moammar al-Gadaffi je nakon osnaženja i stabiliziranja svoje zemlje pokrenuo Pan-afrički razvoj, te je začeo oživotvorenje Afričke unije i jedinstvene valute poduprte u zlatu. Drugim riječima, zalagao se za neovisnost i prosperitet svih afričkih nacija. Moramo shvatiti da je novac i vrijeme koji je Gaddafi ulagao u razvoj i oslobađanje Afrike od zapadnjačkog ropstva i stalnih ratova bio “trn u oku” današnjih vladara svijeta. Psihopate na vlasti u razvijenim “demokracijama” nisu mogle dozvoliti da kontinent pun rudnih, prirodnih i naravno jeftinih ljudskih resursa postane nedodirljiv. Gaddafi je morao umrijeti, Libija je morala biti uništena za primjer svima. Tako se i dogodilo.

General Wesley Clark je još 2001. izrekao kako SAD planiraju promjene “režima” u Siriji, Libanonu, Iraku, Somaliji, Sudanu, Iranu i naravno Libiji. Da je takve stvari izgovorio bilo koji drugi general u vojsci van NATO saveza, ove riječi bi se smatrale otvorenom prijetnjom i uplitanjem u unutrašnje poslove neovisnih nacija, no pošto je iste izgovorio jedan od, tada, najvažnijih generala SAD-a, one su se smatrale valjanima i prijeko potrebnima.

Gaddafi se ne može vratiti iz mrtvih, Libija je razorena i rascjepkana, Afrička unija je mrtvo slovo na papiru, Europa i Amerika i dalje gomilaju svoje bogatstvo s ubijanjem, mučenjem i uništavanjem drugih, mi se jedino možemo zapitati, tko je sljedeći na redu i gdje je kraj vladavini psihopata?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

16 stvari koje Libijci više nikada neće moći iskusiti!

General Wesley Clark reveals 2001 U.S. plan to conduct ‘regime change’ in Iraq, Syria, Lebanon, Libya, Somalia, Sudan and Iran

Watch Nelson Mandela’s answer to a question about his alliance with Gaddafi

Great Man-Made River

Muammar Gaddafi

African Union – Wikipedia