Autor: Danijela Nemeček

Pravo blago, 19; Evanđelje po Mateju: ‘Ne sabirajte sebi blago na zemlji gdje ga izgriza moljac i rđa, gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga!‘

Imajući na umu da na našim prostorima još uvijek vlada tabu po pitanju Crkve te ne smijete javno dovoditi u pitanje Crkvu, njen novac i posjede, političku ulogu u državi (iako smo sekularna država te Crkva nema što tražiti u državnim institucijama školstva te zdravstvenim institucijama, a pogotovo utjecati na glasačko mnijenje), vrijeme je da se skine i taj plašt te da potegnemo neka pitanja. Budući da sve normalne zemlje otvoreno govore o toj temi,  bez tužbi, bez blokiranja novina ili skandala, nije teško shvatiti da ljudi polako shvaćaju jednu jako važnu činjenicu: vjera je intimna stvar pojedinca i ona od vas ne traži novac ni milodare. 

Polako se shvaća da sama Crkva kao institucija definitivno gubi vezu sa svojim izvornim učenjem. Vašu vjeru nitko ne napada. Vi možete vjerovati u što god želite: Boga, prirodu, svemir… Prozovimo instituciju koja je gladna novca i pogledajmo malo izbliza kako je nastalo to velebno carstvo kroz stoljeća.

Isus iz Nazareta (kako navodi Biblija) je učio: “Ne sakupljajte blago na zemlji.”

No, kako se ponio Vatikan?

Tisuće zlatnih poluga leže u tajnim trezorima u Švicarskoj i New Yorku, dok 1,5 tona leži u samim katakombama Vatikana u vrijednosti današnjih 20 milijuna eura. Izvjesna svota od 30 milijuna dolara u zlatu iz Lateranskog ugovora iz 1929. s Mussolinijem danas je pohranjena u Fort Knoxu. Blago Vatikana (zlato) drugo je po veličini u svijetu, iza SAD-a, i ispred Engleske. Blago se uglavnom sastoji od zlatnih poluga, a vrijednost se procjenjuje na 11,5 milijardi dolara. Naravno, tu se ne ubrajaju zlatnici i ostalo, već samo izlivene poluge. Po Vatikanskim knjigama, količina se zlata od 1930-ih smanjivala, po čemu se da naslutiti pranje novca, korupcija, trgovina oružjem i tajna banka Vatikana na Bahamima. Ne zaboravimo i zlato po oltarima diljem svijeta, posebice onaj u Sevilli, za čiju pozlatu su Indijanci prolijevali krv u rudnicima, no danas na to nitko ne pomisli.

Viđate li pozlaćene oltare? Zapitate li se otkuda?

Zahvaljujući ugovorima hrvatskih vlasti i Svete Stolice, svake godine dajemo nekoliko stotina milijuna kuna Vatikanu. Za 2016. godinu naša će država izdvojiti velike sume novca što se najbolje vidi iz ovogodišnjeg proračuna.

Dok država i narod grcaju u dugovima, stotine milijuna kuna slijevaju se u Vatikan.

O novcu koji Republika Hrvatska daje Vatikanu i te kako se raspravljalo, više o tome možete pronaći ovdje. Pa, ipak, iz proračuna je do sada izdano jako puno našeg novca, točnije novca svih poreznih obveznika bez obzira na njihovu vjersku (ne)pripadnost. Na stotine milijuna kuna slilo se u Vatikan i dalje će se slijevati bez obzira na preveliku zaduženost Republike Hrvatske i bez obzira na njen katastrofičan kreditni rejting. Ugovori sa Svetom Stolicom moraju se ispoštovati čak i onda kada država nema novca, odnosno, naše se vlasti moraju dodatno zadužiti kako bi Vatikanu isplatile novac.

Novac koji je Vatikan dobio zahvaljujući ugovorima sa Svetom Stolicom.

Iz istog se dokumenta vidi koliko smo novca dali Crkvi za oduzetu imovinu.

Crkva je za oduzetu imovinu dobila jako puno novca.

Za dušebrižništvo u bolnicama i ustanovama od socijalne skrbi, Vlada je izdvojila milijune kuna.

Bez obzira jeste li aktivni katolik ili ne, plaćate i za katoličko dušebrižništvo.

Ministarstvo kulture je direktno obavezno snositi troškove održavanja crkvenih objekata, na za to smo također morali “ispljunuti” stotine milijune kuna.

Također izdvajamo značajne sume novca za vojni ordinarij.

I vojni ordinarij dobiva svoj povelik dio preko naše Vlade.

Brinemo se i za plaće vojnih dušebrižnika i njihove materijalne potrebe.

No, to nije sve, Crkva raspolaže ogromnim bogatstvom te ćemo pokušati objasniti njegovo podrijetlo, kako u modernim vremenima tako i u prošlosti koja malo koga zanima.

Wall Street

Ogromne financijske rezerve Vatikana koncentrirane su na Wall Streetu. Procjena iz 1950-ih je 50 milijardi DM. To znači da je brojka do danas narasla debelo preko stotinu milijardi eura. No, kako su došli do toga? Vatikan je zapravo najveći religiozni privredni koncern svijeta. Da ne duljim, evo tek nekih područja kojima se bavi:
-nekretnine
-plastika
-elektronika
-čelik
-cement
-tekstil
-kemijska industrija
-prehrambeni artikli
-građevinarstvo
-bankarstvo (Rim, Sjeverna i Južna Amerika)
-industrija automobila – Fiat je u vlasništvu vatikanske banke

Pomalo začuđuje činjenica da se bave i prehrambenim artiklima, no Afrika i dalje u 21. stoljeću pati od gladi. No, kada bi donirali koji euro gladnima, vjerojatno ne bi mogli kupiti koju vilu više u samom Rimu, što nas dovodi do sljedeće stavke:

Nekretnine i zemljišta

Crkva je najveći veleposjednik zapadnog svijeta. Tek primjeri:

Njemačka
Sa 8, 25 milijuna metara četvornih najveći je privatni posjednik države;  površina odgovara veličini Bremena, Hamburga, Berlina i Münchena zajedno.

Italija
Preko 500.000 hektara poljoprivrednog zemljišta

Španjolska
Otprilike 20% svih polja

Portugal
20% svih polja

Argentina
20% svih polja

Engleska
100.000 hektara

SAD
Preko 1.100.000 hektara poljoprivrednih zemljišta

Livade i šume nisu uračunate u ove brojke. Zavirimo u gradove i nekretnine. Vatikan je najveći posjednik nekretnina. No, tu polako možemo govoriti ne samo o nekretninama, već o cijelim gradovima ili gradskim četvrtima. Rim je svojom četvrtinom bio 1977. u rukama Vatikana, poglavice stare palače koje pripadaju kleru. U Veroni je na gradskom planu 70-ih gotovo polovina kuća markirana crno (vlasništvo druge države). Vatikan je reagirao na objavljene podatke te je direktor novina koje su objavile članke bio istog trena otpušten. No, 1998.,  Max Parisi objavljuje nove podatke: trećina svih kuća u Rimu pripadaju Vatikanu. To su, naravno, najbolje nekretnine Rima: čitavo područje od Campo de Fiori do Tibera, Engelsburg, Piazza Navona i okolne ulice. Nešto manje od polovice povijesnog centra s 2500 palača i ništa od toga nije upisano u katastar. Tretira se kao područje strane države te je samim time izbjegnut trošak plaćanja poreza na nekretnine. Uostalom, Crkva niti u jednoj državi svijeta ne plaća takav porez. Ona je jedini entitet na planetu oslobođen svih poreza. Porez se plaća njima.

O tome kako Crkva zarađuje danas pisali smo u tekstu: Crkva ulaže u proizvodnju oružja, antibebi pilula, pornografskih materijala i skriva svoje ogromno bogatstvo

Ropstvo

Papa Nikola V. ozakonio je ropstvo 18.6.1452. svojom bulom Divino amore communiti. Od tada su sve pape na svojim posjedima, kao i biskupi te sav ostali kler legalno držali robove na svojim imanjima i u samostanima te su ih smatrali crkvenim dobrom. Ako je rob ipak bio pušten, morao je Crkvi platiti odštetu. Nisu smjeli pisati oporuke, nakon smrti sve je pripalo Crkvi (više nije bilo potrebno bacati kocke za haljine). Biskup je smio osloboditi roba, samo ako je za njega ponudio dvojicu. Vanbračna djeca klerika podvrgavana su doživotnom ropstvu. U samostanima su bili raspodijeljeni uhvaćeni Slaveni i Saraceni, a prvi engleski brod za prijevoz robova zvao se, prigodno, Jesus.

No, to je tek područje Starog kontinenta. Što se tiče Novog svijeta, dragi Kolumbo nije bio nikakav divan pustolovni moreplovac, već obični zadnji plaćenik koji se slijepo držao crkvenog ‘morala’. Po nalogu biskupa Rodrigueza de Fosce skupljao je Indijance i slao ih u Sevillu na tržište. Ali u niti jednom udžbeniku povijesti ne stoji da su u veljači 1495. u Španjolsku pristala 4 broda sa po 500 Indijanaca u dobi od 12 do 35 godina. Novac od njihove prodaje i danas kola crkvenim riznicama.

Koliko je Crkva “pomogla” u krvavom bogaćenju Europe pisali smo u tekstu:  Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi

Cjenici

Evo tek lista iz 1990.:
5.000 DM za papino pismo s blagoslovom
30.000 DM  za privatnu audijenciju kod pape plus video
50.000 DM ‘donacija’ za počasnu doktorsku titulu
120.000 DM ‘donacija’ za orden
300.000 DM titula barona
2.500.0000 DM proglašenje u princa

I sad dolazimo do aktualne Majke Tereze. Procesi proglašenja u blaženika ili sveca koštaju 100 000 eura. Tko je platio njen ulazak u družinu svetih? No, to već znamo. Bila je poprilično vrijedna u skupljanju donacija. Procjenjuje se da se od Ivana Pavla II. na račun proglašenja svetaca u blagajne Vatikana slilo otprilike 116.000.000 eura.

Oprost za ubojstvo i ubojstvo iz nehaja

Martin Luther obećao je svakom vojniku koji krene u okršaj sa pobunjenim seljacima oprost ako istog ubije, a ako sam pogine imao je rezervirano mjesto u raju. Papa Innocent III. skupio je 200.000 ljudi da bi napali gradić Béziers. Bez obzira na spol, dob ili religiju ubijeno je gotovo 20.000 ljudi, čak i žene i djeca koji su se sakrili u crkvu. Poštedjeli nisu nikoga, a grad je na kraju spaljen do temelja. Da bi dobili ratnike za križarske ratove, davali su rigorozne oproste, a za mjesto u raju bili su ubijeni deseci tisuća ljudi (nevjernika).

Kako Crkva zarađuje na grijesima vjernika? Obratite pažnju na “ženidbu” s maloljetnicom i incest.

Nažalost, ni danas se Crkva ne ponaša puno drugačije. Dovoljno je samo da se sjetimo nekih crkvenih cjenika, poput oprosta seksualnog odnosa s maloljetnicom ili oprosta incesta. Nakon što su brojne web stranice objavile ovaj podatak, župa Sv. Nikole biskupa uklonila je isti s interneta. Ipak, ostali su javni zapisi.

Krvavo zlato kroz ubojstva pljačkaša

Ponos Crkve svakako je bio Kolumbo. Ipak je otvorio američku zlatnu riznicu i ‘našao’ zlato. Da bi iscijedili posljednje zlato iz Indijanaca, osvajači su ih mučki ubijali. Na današnjoj granici Meksika 1500. godine živjelo je 25 milijuna Indijanaca. Stotinu godina kasnije ostao je samo jedan milijun… Zlato koje se slilo u Europu kovalo se po mjesec dana, dan i noć. Procjenjuje se da se u jednoj takvoj akciji skovalo otprilike današnjih 450.000.000 eura. Današnje žive ostatke tog monstruoznog doba obožavaju milijuni vjernika kada se klanjaju tri metra visokom zlatnom oltaru u Toledu te oltaru katedrale u Sevilli koji bliješti optočen sa 20 tona zlata u listićima. Ovi “sveti” spomenici nastali su samo zato jer su Indijanci vješani, živi spaljivani i bacani gladnim psima koje su trenirali da jedu ljudsko meso. Indijance su držali poput svinja i, kada bi psi ogladnjeli, svako malo pokojeg zaklali. Ostatak zamislite sami. Kronike iz tog doba opisuju mučne scene od kojih bi vam zaista moglo pozliti. Hramovi Indiosa su brzo zamijenjeni crkvama. Samo u Meksiku 12.000. Kao žrtva genocida palo je 90% tadašnje populacije, a ostatak je bio podjarmljen i pretvoren u robove. Do dana današnjeg zlato koje je Crkva otela Indijancima nije, i neće biti vraćeno.

Inkvizicija i spaljivanje vještica

Inkvizicija je bila institucija za pljačku i linč u ‘ime ispravnog vjerovanja’ kojom je upravljao papa. Pravo lice inkvizicije pokazuju zapravo odredbe pape Innocenta III.: Sva imovina kecera (onih koji vjeruju drugačije) se plijeni, a djeca se moraju razbaštiniti. Nekatolicima je oduzeto pravo da se nazivaju kršćanima, da pišu oporuke te da nasljeđuju. Ako netko nije poslušao, čekala ga je smrtna kazna. Uglavnom se cijela priča bazirala na tome da se Crkva dokopa njihovog novca i imanja.

Bakrorez koji pokazuje tipično “ispitivanje” Inkvizicije u Španjolskoj.

U Njemačkoj je to bila trećina novca, zemlje ili kuće. U nekim slučajevima Crkva je ugrabila i polovicu. Raspodjela je bila: trećina lokalnoj vlasti, trećina inkvizitorima (da se imaju čime financirati, a trećina biskupu. U Vatikanskoj državi sve otuđeno pripalo je Vatikanu (Italija). Država i Crkva često su se svađale oko plijena. U Španjolskoj su ‘lovili’ bogate Conversose (židove). Ponekad su si mogli otkupiti slobodu tek na kratko vrijeme za astronomske iznose,  no, na kraju su zbog inkvizicijskog lova na njih izumrli. Perverzno je bilo posebice kada su nekoga proglasili kecerom nakon njegove smrti te su tako mogli spriječiti nasljeđivanje i ugrabiti imovinu. Zastara za kecera nastupala je tek nakon 100 godina, no posjedi nisu bili vraćeni. U doba inkvizicije nije bilo samo opasno bilo što reći naglas; najopasnije je bilo biti imućan.

Kako Crkva voli cjenike, tako je i inkvizicija imala svoj:
-raščetvoriti živućeg 15 kruna
-bacanje pepela spaljenog u rijeku 30 kruna
-spaljivanje žive vještice 14 kruna
-ubojstvo mačem 10 kruna
-vučenje tijela 5 kruna
-rezanje ušiju i nosa 5 kruna
-nabijanja na kolac 8 kruna
i ostale pripadajuće perverzije koje su morale platiti same žrtve ili njihove obitelji. Sredstvima iz lova na vještice izgrađeni su npr. dvorci za biskupe, crkve u Goßmannsdorfu i Gebrunnu te dvorac Johannisburg u Aschaffenburgu, dok su dvojica spaljivača vještica Julius Echter i Johann Gottfried uklesani na katedrale i još danas nazivaju fontane i ulice po njima. No, za žrtve ne postoji spomen ploča.

Krivotvorine

Da bi povećali crkveni posjed, svećenici su često krivotvorili dokaze o posjedu. Ako je biskup poželio povećati svoju biskupiju, jednostavno je dao izraditi falsifikat koji bi nakon toga samo izronio u arhivu. Falsifikatori su se selili iz samostana u samostan, kako bi što bolje izbrusili umijeće. Velik dio zemljišnih dokumenata iz srednjeg vijeka zapravo je lažan. Glavni centar za takve kriminalne radnje u južnoj Njemačkoj bio je benediktinski samostan Reichenau na Bodensee. U moderno doba postoji izvješće iz 70-ih godina kako je Vatikan naručio falsifikate vrijednosnica SAD-a u visini od 950 milijuna dolara.

No, je li tu kraj?

Pljačka nasljeđa

Da veleposjednici ne bi bili osumnjičeni da su keceri, svaki je Crkvi prepisivao dio svog nasljeđa, budući da su i preminuli mogli biti proglašeni kecerima. Moralni pritisak je bio tim veći što keceri nisu smjeli biti pokopani na svetom tlu. Papa Aleksandar III. je još 1170. proglasio svaku oporuku napisanu bez prisustva svećenika nevažećom. Svaki mjesni pisar koji se oglušio na ovu zapovijed više nije smio kročiti u crkvu, a Crkva si je uzela za pravo da sama sudski ovjeri svaku oporuku. Darivanja Crkvi kroz oporuku glasila su kao pomoćno sredstvo za skraćivanje muka u paklu. Žicanje na samrti poznato je i dan danas. Pogođeni su ljudi starije generacije, pogotovo oni koji borave u staračkim domovima i sami su. Posljednji slučaj (poznati, budući da je završio na sudu), dogodio se 1993. godine, i budući da sud nije popustio, Crkva je morala platiti 100.000 DM za trogodišnji proces. Desetina nam je svima poznata. Tko nije plaćao desetinu, riskirao je prokletstvo i ekskomunikaciju. Dugove su utjerivali mačem crkveni vitezovi.

Prodaja službe (Simonija)

Papa Innocent III. po dolasku na Stolicu raspisao je 52 službenička mjesta, koja je zadržao pod svojim vlasništvom i prodavao ih dalje kada bi koji od službenika ‘umro’. Zaradio je 79.000 zlatnih guldena. Papa Leo X. prodao je 39 kardinalskih službi i zaradio 511.000 dukata. Cijena kardinalske kape tada je iznosila od 10.000 do 30.000 zlatnih dukata. Kada je 1492. papa Innocent VIII. umro, konklava je izgledala kao tržnica na kojoj se glasno cjenka. Na kraju je Rodrigo Borgia uspio kupiti taj presudni glas venecijanskog svećenika za 5.000 kruna i jednu noć s njegovom 12 godina starom kćeri Lucreziom. Po njemu, mala cijena da bi postao papa Aleksandar VI., ujedno i najozloglašeniji papa ikad.

Pape nisu prezale od ubojstava

Upravo krasni novi papa iz redova Borgie, Aleksandar VI., nije prezao od ubojstava. Osmanski Sultan Bajasid II . morao mu je isplatiti 200.000 dukata da bi otrovao njegovog brata Džema koji se sakrivao u Vatikanu. Prodane kardinalske kape nisu bile isplative ako su službenici dugo živjeli. Vrlo brzo su bili potrovani, mjesto prodano, a sva imovina prepisana Papi. U današnje doba popis ubijenih koji se povezuje sa Vatikanom proteže se od 1975. do 1998. godine. Među njima se nalazi i papa Ivan Pavao I. koji je ‘umro’ nakon samo 33 dana pontifikata, a sumnja se da je u dogovoru s novinarom želio objaviti skandalozne dokumente. Papa je vjerojatno otrovan, a novinar uskoro poginuo u Rimu u prometnoj nesreći. Papino tijelo balzamirano je u rekordnom roku pod izlikom da se tijelo raspada zbog visokih temperatura i obdukcija više nije bila moguća.

O papinskim zločinima smo detaljno pisali u tekstu:  Jesu li sadašnje pape išta naučile od svojih prethodnika?

Prostitucijom do superbogatstva

Kako bi financirao jedan rat protiv Turaka, papa Sixto IV. (1471.-1484.) izgradio je u Rimu bordel za oba spola. Njegove kurtizane isplaćivale su mu svaki tjedan jedan zlatni ‘julio’, što je dovelo do godišnje zarade od 26.000 zlatnih dukata. U vrijeme pape Klemensa VI. (1342.-1352.) prostitutke su bile toliko brojne da im je uveo porez. Biskup iz strasburškog Münstera sam je vodio bordel. Dekan wurzburške katedrale imao je pravo na to da mu se svake godine iz svakog sela dioceze da jedan konj, jedan obrok i jedna mlada djevojka. Direktni oblik hramske prostitucije uveden je u Rimu u 13. stoljeću. Sve mjesne prostitutke bile su okupljene i poslane u podzemnu kapelu crkve Santa Marije na posao. Papa Julio II. čak je bulom naručio bordel u kojem su mlade žene smjele obavljati svoju djelatnost. Nakon njega su pape Leo X. i Klemens VII. i dalje vodili isti bordel, čak dodavši uvjete da nakon što svaka žena iz bordela premine, četvrtina onoga što je posjedovala prelazi u posjed opatica iz Svete Marije Magdalene. Nabrojimo još neke dodatne zarade iz minulih stoljeća koje čine današnje carstvo. Papa Aleksandar VI,, osim što je za izvjesnu naknadu trovao biskupe i plemenite po Rimu (ponekad i do 14 mrtvih na dan), dopustio je izvjesnom plemiću da počini incest sa sestrom uz naknadu od 24.000 zlatnika. Papa Bonifacije IX., osim što je bio ubojica, simonijom je punio praznu papinsku kasu, prodavao oproste i povisio naknade za kanonizaciju. Križarski ratovi donijeli su u vlasništvo posjede bogatih križara.

Ovaj zanimljiv pogled u prošlost trebao bi dočarati koliko je novca, zlata i zemlje dopalo u šake Vatikanu te ga učinilo najmoćnijom državom svijeta. Taj novac i blago bili su tek osnova da se u moderno doba iz osnovnog kapitala napravi još veći.  Kojim putem i kako, doznajemo šokantno svakog dana.

Primjer Crkve u Njemačkoj

Država i Crkva dijele isti krevet, iako to zakon drugačije propisuje. Preko 14 milijardi eura godišnje završava u rukama klera. Crkva koristi državu i ljudi im služe kao krava za mužnju: plaće biskupima, kardinalima i ostalim uzvišenim pripadnicima klera, baš kao i kod nas. Dodajmo:
-popravak i održavanje crkava i crkvenih dobara
-izobrazba teologa i svećenika 0,65 milijuna eura
-vjeronauk u školama 3,5 milijardi eura

Tamo postoji stavka koja se zove Porez za crkvu, no iako se i ne deklarirate kao katolik, uzet će vam novac za Crkvu. Porez plaćaju svi, i možete biti musliman, ateist ili što god želite, oni će iz ukupnog poreza opet platiti uzdržavanje biskupa itd. Otvara li katolička zajednica vrtić, ona plaća trećinu troškova, dok država plaća dvije trećine. Taj posjed kasnije pripada Crkvi i povećava se broj nekretnina u njihovom vlasništvu. Nisu daleko odmakli od 1500-ih.

Pismena obavijest iz banke da će vam s računa skidati porez za Crkvu u visini od 8% budući da toliko otpada na crkveni porez u Baden Württembergu, direktno financijskoj agenciji. Banka je zakonski obvezna provjeriti vašu vjeroispovijest u centralnom uredu za porez . Oporezuju se štedni ulozi koji prelaze paušalne iznose. Možete se odjaviti iz pripadnosti katoličkoj vjeroispovijesti i te podatke morate poslati banci i financijskoj agenciji kako vam ne bi više oporezivali račun štednje (kapitalne iznose).
Pismo smo u vidu obavijesti dobili na adresu budući da smo klijenti Sparkasse.

Caritas i misije unutar zemlje plaća država. Budući da ne vole baš posezati u vlastitu kesu, za socijalne svrhe daju nekih 8-9 milijuna eura. Sve ostalo plaćaju porezni obveznici, dok Crkva ne plaća porez na dobit, porez na naslijeđe, porez na donacije, apsolutno nikakav porez ni na što. Kod nas je sve isto, samo dodajte u cijelu priču vatikanske ugovore koji nam cijede proračun, petljanje u glasovanje i, po novom, pokroviteljstvo nad kongresom Hrvatskog društva ginekologa. Ima li koja zemlja bilo kakav ugovor sa Vatikanom, oni će pronaći način kako se sakriti pod skute države i cijediti sve što se može dobiti. Situacija je ista u svim katoličkim zemljama svijeta.

Želite li više saznati o istoj temi pogledajte odličan video uradak.

Na kraju ću samo dodati da su u mome gradu obnovljene sve crkve, imaju doduše i škole nove fasade, iako su iznutra derutne i neprimjerene za djecu. Ali kad se potegne pitanje proračuna, zašto fasada crkve ima prednost nad toaletnim papirom i sapunom za ruke u školama?
Bilo bi vrijeme da otvorimo oči.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Hrvatska Vlada o financijskim obavezama iz ugovora sa Svetom Stolicom

PRIJEDLOG DRŽAVNOG PRORAČUNA REPUBLIKE HRVATSKE ZA 2016. GODINU I PROJEKCIJE ZA 2017. I 2018. GODINU

Freie Christen fur den Christus der Bergpredigt

Der Reichtum der Kirche ist Blutgeld

Mord, Raub, Betrug, Krieg und Tränen – Blutgeld

The Vatican Billions – Two Thousand Years of Wealth Accumulation

How rich is the Vatican? So wealthy it can stumble across millions of euros just ‘tucked away’