PONEROLOGIJA - DIKTATURA PSIHOPATA

Europsko bogatstvo počiva na mučenju, ubijanju i krađi – drugi dio

Autor: Ljubica Šaran

Europa se smatra kolijevkom moderne demokracije, znanosti, bankarstva, ekonomije, pravosuđa i ljudskih prava. Unatoč velebnim epitetima koje su Europljani sebi priskrbili kroz povijest, činjenice su potpuno drugačije. Europa je nametnula glorifikaciju i poštivanje najvećih masovnih ubojica, psihopata i sociopata koji su organizirali i legalizirali porobljavanje, mučenje i likvidaciju cijelih naroda i država. Bogatstvo starog kontinenta počiva na kostima stotina milijuna nedužnih ljudi, a s takvim predvodnikom “demokratskog” svijeta, globalno društvo ne može biti pravedno i humano. 

Prije nastavka čitanja ovog teksta preporučamo vam čitanje prvog dijela.

BELGIJA

Malo je kome poznata genocidna povijest Kraljevine Belgije. Danas se ta zemlja smatra jednom od osnivačica EU-a te domom brojnih europskih institucija i centrom političke moći ujedinjene Europe i NATO-a.

Leopold II. od Belgije, kralj koji je počinio nevjerojatna zvjerstva, njegovi nasljednici i dalje mirno bez ikakve grižnje savjesti vladaju Belgijom, uživajući pri tome u bogatstvu nastalo na jednom od najvećih genocida moderne povijesti.

Leopold II. od Belgije, kralj koji je počinio nevjerojatna zvjerstva. Njegovi nasljednici i dalje mirno bez ikakve grižnje savjesti vladaju Belgijom, uživajući pri tome u bogatstvu nastalo na jednom od najvećih genocida moderne povijesti.

Zločini Kraljevine Belgije mogu se zahvaliti jednom od belgijskih monarha. Riječ je o kralju Leopoldu II., “čovjeku” koji je skrivio mučenje, sakaćenje i uništavanje desetak milijuna nedužnih Afrikanaca. Leopold II. imao je poprilično velike apetite, kako u ženama i kocki, tako u ekspanzionističkom smislu. On je 1876. u Bruxellesu sazvao međunarodni skup koji je benigno nazvao “Zemljopisna konferencija u Bruxellesu” s temom “novih humanitarnih projekata u Africi”. Ovo je bila obična krinka za javnost; Leopold je želio legalizirati nove kolonije u Africi, no za to mu je trebala potpora drugih kolonijalnih sila kako s njima ne bi došao u otvorene razmirice.

Leopold II. uspio je dobiti suglasnost tadašnjih europskih sila za stvaranje Međunarodnog afričkog udruženja koje je navodno trebalo poslužiti kao humanitarna organizacija. Prvi je kancelar ovog udruženja postao Leopold II., a središnjica istoga otvorena je u užem centru Bruxellesa. Ovo je “humanitarno” tijelo dočekano s oduševljenjem diljem Europe, donacije su pljuštale sa svih strana, a najviše su “odriješile kesu” osobe poput Rothschilda i viskonta Ferdinanda de Lessepsa. Iako je ovo tijelo trebale svake godine izabrati novog kancelara, među brojnim okrunjenim glavama Europe već 1877. upravni odbor ponovno izabire Leopolda. Nakon što je pronašao “najzaostaliji” i “najpotrebitiji” dio Afrike koji još uvijek nitko nije prisvojio, Leopold II. osniva 1879. godine Association internationale du Congo ili Međunarodno udruženje za Kongo. Pod krinkom humanitarnog rada, misionarstva i zemljopisnog otkrivanja, Leopold II. sebi je prisvojio ogromno područje Afrike koje je, na žalost brojnih Kongoanaca, bilo prepuno rudnih i prirodnih bogatstava. 1884. na Berlinskom kongresu belgijskoj se kruni priznaju ovlasti nad Kongom, a sam Kongo postaje privatni posjed Leopolda II..

Put ka sakaćenju i ubijanju milijuna ljudi je bio otvoren, a nenormalni novčani apetiti Leopolda II. konačno su mogli biti zadovoljeni.

Leopold je svoj posjed u Africi nazvao Slobodna Država Kongo, no ona nije imala ništa sa slobodom, već je postala najveći otvoreni konc-logor na svijetu.  Prvo je Leopold morao iz Konga istjerati arapske trgovce robljem za što je opremio posebne vojne snage te je na njih potrošio oko 20 milijuna franaka. Vojni je pohod trajao od 1885. do 1890., a nakon toga je trebalo vratiti uložen novac i još pri tome nešto zaraditi.

Plan Leopolda II. za eksploataciju Konga nazvan je “razvojnim putem Konga”. Kongoanci su bili prisiljeni odrađivati visoke kvote u iskopavanju bakra, prikupljanju gume, sječi kvalitetnog drva i dostavi na sabirne stanice, građenju željezničke pruge, ubijanju slonova i prikupljanju slonovače. Zarada se dobivala na prisilnom radu, a kvote su se dodjeljivale svakom selu zasebno. Force publique ili Javne snage, na čelu s belgijskim oficirima i afričkim plaćenicima bile su pod direktnom kontrolom Leopolda II. kako bi odradili sljedeće zadatke:

  • Osiguravanje ostvarivanja strahovitih kvota pljačkanja prirodnih resursa Konga
  • Uništenje i gušenje bilo kojeg javnog neposluha ili pobune na tlu Konga
  • Javna mučenja, sakaćenja i pogubljenja onih koji se nisu htjeli povinovati robovskom radu i uvjetima
  • Otimanje djece i žena iz sela kako bi im poslužili za ucjenu seljana pri robovskom radu
  • Javna mućenja, sakaćenja i pogubljenja seljana ili talaca ako robovske kvote ne bi bile postignute
  • Hvatanje i kažnjavanje Kongoanaca ako bi pobjegli s mjesta prisilnog rada.

Najveće su kvote bile u domeni prikupljanja gume koja je u to vrijeme u Europi imala veliku cijenu. Kongoanci su u prosjeku radili oko 20 sati na dan kako bi osigurali određenu kvotu, no uskoro je postalo nemoguće zadovoljavati Leopoldove prohtjeve. Isprva su ubijali sve one koji nisu prikupili dovoljno gume, no nakon stotina tisuća pogubljenih Belgijanci su shvatili kako će ostati bez radne snage te su smislili drugi način kažnjavanja: otkidanje stopala ili šaka onima koji nisu postigli zadane kvote.

Nsala Wala promatra otkrinute ekstremitete svojih kćeri.

Nsala Wala promatra otkinute ekstremitete svojih kćeri.

Isprva su se stopala i šake otkidale samo odraslim robovima, no kako je ponestajalo materijala za sakaćenje, a kvote su rasle, Belgijanci su počeli otkidati dijelove ekstremiteta djeci. Jedan od najužasnijih primjera mučenja ljudi Konga zabilježen je 1904. godine. Na slici se vidi Nsala Wala kojemu je otkinuta desna ruka do lakta jer nije ispunio kvotu. S obzirom da je postao invalid, njegova radna sposobnost još je više opala pa su Belgijanci otkinuli stopalo jedne Walaine kćeri i šaku druge njegove kćeri.

Kongo je postao raj za sadiste. Poznato je kako je oficir Javnih snaga Rene de Permentier iz sporta gađao Kongoance koji su prolazili ispred njegove kuće, a u slučaju kada bi našao list na podu svog trijema ili okućnice za kaznu bi otkidao glave po desetak, dvanaestak ljudi, prisiljavajući njihove obitelji na gledanje pogubljenja. Ako se ne bi održavali putevi po prašumi, Rene de Permentier bi ubio po jedno dijete iz najbližeg sela.

Kongoanska djeca, nevine žrtve sakaćenja i belgijske pohlepe.

Kongoanska djeca, nevine žrtve sakaćenja i belgijske pohlepe.

Javne snage su do 1900. godine usvojile politiku paljenja cijelih sela te javnih masovnih mučenja kako bi natjerale ionako iscrpljene Kongoance na još teži rad i ostvarenje još veće dobiti. Kada je ponestalo šaka i stopala za sakaćenje, Belgijanci su se dosjetili kako bez genitalija ljudi također mogu živjeti, stoga se usvojio sljedeći način kažnjavanja:

"Blago kažnjavanj" tečkim bičem roba iz Konga.

“Blago kažnjavanje” teškim bičem roba iz Konga.

  • Prva i blaga kazna: 20-100 udaraca teškim bičem napravljenim od kože nilskog konja. Na dvadeset udaraca bičem ljudi su padali u nesvijest, na 50 udaraca bičem više nije bilo kože po leđima i zadnjici, a na 100 udaraca bičem ljudi su umirali
  • Druga kazna: Otkidanje jedne šake
  • Treća kazna: Otkidanje jednog stopala
  • Četvrta kazna: Otkidanje šake ili stopala nekome od rodbine
  • Peta kazna: Mučenje do smrti ili ako su egzekutori bili milostivi – egzekucija vješanjem ili sječom glave.

Iako moderna povijest raspravlja o broju umorenih i mučenih Kongoanaca, Frederic Wertham je procijenio kako je populacija Konga pala s 30 na 8.5 milijuna žitelja od 1885. do 1908. godine. Okvirno se smatra kako je umoreno između 10 i 20 milijuna Kongoanaca, a mnogi su umrli zbog pothranjenosti i iscrpljenosti ili pak nakon mučenja i sakaćenja, s obzirom da su ih Belgijanci tjerali na rad neposredno nakon sakaćenja. Pisac Algis Valiunas Leopolda je opisao kao “trijumf zla i jednog od najvećih modernih neprijatelja civilizacije”. S druge strane, poznato je kako je u Javnim snagama bilo 420 europskih oficira (većinom Belgijanaca) i 19.000 afričkih plaćenika.

Javne snage nakon egzekucije seljana koji nisu uspjeli ostvariti zadanu kvotu.

Javne snage nakon egzekucije seljana koji nisu uspjeli ostvariti zadanu kvotu.

Leopold II. je zahvaljujući zvjerstvima u Kongu i pljačkanju Afrike u kratkom roku postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Početkom 1900., procjena je njegova  bogatstva bila između 100 i 500 milijuna tadašnjih američkih dolara. Pa, ipak, Leopoldova “sreća” nije dugo trajala. Naime, zahvaljujući pojavama prvih fotoaparata, iz Konga su u javnost dolazile sve odvratnije fotografije, a misionari su počeli prijavljivati zločine Belgijanaca u Kongu. Britanac E.D. Morel proveo je najopsežnije istraživanje o Kongu te je svoja iskustva i nalaze objavio u različitim novinama Ujedinjene Kraljevine netom nakon početka 1900. godine. Protestu protiv belgijske nečovječnosti pridružile su se mnoge poznate osobe iz tog doba, poput Marka Twaina, Bookera T. Washingtona i Arthura Conana Doylea. Leopold je pokušao ušutkati bijes javnosti stvarajući prvu medijsku kampanju s glasnom potporom pomno odabranih plaćenika. Interesantno je kako je najbogatijim lobistima za svoju stvar obećao lukrativne poslove u Kongu, a najviše je ponude dao pristašama iz obitelji Rockefeller i Guggenheim koji su objeručke prihvatili priliku za bogaćenje, pri tome glorificirajući Leopolda i njegovu humanitarnu kampanju u Africi.

Je li nam poznato da je Belgija - centar moderne zajedničke države, kriva za deset milijuna ubijenih ljudi i milijune osakaćenih.

Je li nam poznato da je Belgija – centar moderne zajedničke države kriva za najmanje deset milijuna ubijenih ljudi i milijune osakaćenih?

Pod pritiskom javnosti i međunarodnih diplomata, belgijska je vlada 1908. godine prisilila Leopolda II. na “prodaju” Konga njima.

Leopold je mirno umro u svome krevetu u palači Laeken sredinom prosinca 1909. smatrajući kako će svijet prije ili kasnije uočiti kako je njegov put bio “ispravan i plemenit”. Neposredno prije negoli je umro naredio je spaljivanje svih osobnih spisa o Kongu, a vatra je gorjela punih osam dana. Iako su nestali spisi u kojima se vidi kako je Leopold II. bio direktan krivac za genocid nad Kongoancima, ostali su drugi povijesni zapisi koje pohlepni kralj psihopat nije mogao uništiti.

LJUDI U ZOOLOŠKIM VRTOVIMA

Petogodišnja djevojčica iz Afrike, živi primjerak iz “ljudskog” zoološkog vrta.

Belgija je centar modernih europskih institucija, no sve do sredine XX. vijeka Belgijanci su nastavili misliti kako su Europljani viša rasa dok su Afrikanci gotovo životinje. Tijekom Svjetske izložbe 1958. Bruxelles je predstavio kongoansko selo u takozvanom “Ljudskom zoološkom vrtu”, a glavna je atrakcija bila petogodišnja Afrikanka koje su posjetitelji hranili slatkišima.

Do 1960. Kongo je nastavio biti belgijska kolonija, a zbog međunarodnog pritiska i stalnih pobuna u Kongu, Belgija je odlučila dati Kongu samostalnost znajući kako će moći nastaviti eksploatirati Kongo kroz domenu neokolonijalizma jer nije postojao niti jedan Kongoanac ili Kongoanka koji su imali visoku obuku te koji su sudjelovali u diplomaciji, bankarstvu, školstvu, zdravstvu ili pak javnoj upravi. Već 1961. Belgijanci su poduprli lojaliste iz vojske Katange te su srušili i umorili prvog premijera Patricea Lumumba. Uz pomoć Belgije i Sjedinjenih Američkih Država stvara se vojni puč, a na čelo države dolazi Joseph Mobutu. On 1971. mijenja ime Konga u Republika Zair. Zahvaljujući pohlepi Mobutua, nastavila su se eksploatirati bogatstva Konga/Zaira.

Poznato je kako je SAD sve do uništenja SSSR-a ostvarivao “prisne veze” s Kongom, a Mubutua su u posjet primali brojni američki predsjednici, od Richarda Nixona i Ronald Reagana do George H. W. Busha. 1997. Mobutu bježi iz zemlje pred vojnim tajkunima koji su pokrenuli civilni rat. Tijekom civilnog rata počinjena su brojna zvjerstva nad lokalnim življem, a brojni europski i američki plaćenici su se sociopatski iživljavali nad narodom Konga. Iako se navodno Kongo politički smirio 2015., poznato je kako se u prosjeku siluje oko 400 tisuća Kongoanki na godinu, a u periodu od 1996. do 2005. umrlo je oko pet milijuna ljudi zbog bolesti, izgladnjelosti i prisilnog rada u otvorenim rudokopima dijamanata i plemenitih i rijetkih metala koji na koncu završavaju na tržištu EU-a i SAD-a.

NIZOZEMSKA

O kolonijalnim se zločinima Kraljevine Nizozemske jako malo zna. Zapravo, tijekom povijesti mediji i propagandisti su se posebno potrudili kako bi stvorili mit o “nizozemskoj kolonijalnoj toleranciji”. Unatoč uloženom trudu, Nizozemska ni dandanas ne može sakriti velebne građevine, bogatstvo ni utjecaj koji je ova malena država prigrabila mučenjem, porobljavanjem, preprodajom i eksploatacijom nedužnih ljudi.

Rijetka fotografija prijevoza robova na nizozemskom brodu.

Rijetka fotografija prijevoza robova na nizozemskom brodu. Fotografija vlasništvo Nizozemskog državnog arhiva.

Već 1602. Nizozemci stvaraju Verenigde Oostindische Compangie (VOC) kako bi omogućili slobodnu prodaju i nabavku robova za svoje azijske kolonije. Ova je tvorevina od početka radila kao dioničarsko društvo, a najveće udjele u istoj imali su istaknuti bankari i plemstvo, a kruna je imala posebnu privilegiju u dionicama i ubiranju poreza od lova, porobljavanja, preprodaje i rada svih robova. VOC je uskoro postala multinacionalna kompanija s vlastitim plaćenicima. Dvije godine prije stvaranja VOC-a Nizozemci su stvorili svoju vlastitu oazu za hvatanje roblja u Africi koju su nazvali Slavenkust ili Obala robova. Slavenkust je zauzimao obale Gane, Toga, Benina i Nigerije te je omogućavao stalan priljev roblja.

Gravura koja prikazuje nizozmesku prijevoz roblja. Gravura je vlasništvo Nizozemskog državnog arhiva.

Gravura koja prikazuje nizozemski prijevoz roblja. Gravura je vlasništvo Nizozemskog državnog arhiva.

Nizozemci su prvi osmislili masovni prijevoz robova, a poznato je kako je Nizozemska mornarica u “zlatnom dobu” imala dva zadatka: prvi je bio osiguravanje svih trgovačkih brodova, poglavito onih koji su nosili roblje u Aziju i začine iz Azije, te drugi – gusarski napadi na tuđe brodove robljem kako bi priskrbili što veći broj robova.

U manje od 40 godina, polovica stanovništva nizozemskih kolonija u Aziji bili su robovi.

Shvaćajući kako im posao ide sasvim dobro, Nizozemci su 1621. stvorili West Indische Compagnie (WIC) kojom su trebali iz Obale roblja osigurati dodatnu radnu snagu na plantažama na Karibima.

Nizozemsk ekolonije u Karibima i Južnoj Americi tijekom "zlatnog doba".

Nizozemske kolonije u Karibima i Južnoj Americi tijekom “zlatnog doba”.

Smatra se da je WIC proizveo i transportirao oko 550.000 robova do Kariba i Južne Amerike još u vrijeme kada je ukupno stanovništvo planete iznosilo oko 500 milijuna ljudi. WIC je bila druga najveća kompanija za lov i prijevoz roblja, a poznata je i po tome što je omogućavala priljev robova u Brazil jer su Nizozemci na području današnjeg Brazila imali povelike kolonije. WIC je prestao s radom tek 1799. jer se nije mogao nadmetati s britanskom megaflotom i njihovim “prihvatljivim” cijenama roblja. 1814. Nizozemska kao zadnja najmoćnija europska sila stavlja robovlasništvo van zakona, no sve do početka XX. vijeka podržava takozvani “prinudni rad” u svojim kolonijama u Aziji.

Nizozemske kolonije u Aziji.

Nizozemske kolonije u Aziji.

Nizozemci su vladali morima tijekom XVI. i XVII. vijeka i taj su dio povijesti smatrali “Nizozemskim zlatnim dobom”. Broj i kvalitetu nizozemske “trgovačke” flote nije mogla doseći Španjolska niti Britanija u ta dva vijeka jer su se međusobno uništavale dok su Nizozemci preuzimali sve veću porciju trgovine robljem i začinima.

O Nizozemskim zločinima u Aziji se jako malo zna.

O nizozemskim se zločinima u Aziji jako malo zna.

Nizozemci su vladali Indonezijom punih 350 godina, eksploatirajući prirodna bogatstva do maksimuma. Poznato je kako su skupi začini iz Nizozemske istočne Indije vrijedili isto kao i njihova težina u zlatu. Nizozemci su imali monopol nad proizvodnjom začina, gume i kave sve do ukidanja roblja. Nakon što je Japan poražen u Drugom svjetskom ratu, Nizozemska preuzima svoje “stare” kolonije u Aziji, no Indonežani su željeli slobodu te Nizozemska počinje krvavi kolonijalni rat koji je trajao od 1945. do 1949. godine. Tijekom tog perioda Nizozemci su počinili brojne ratne zločine i masakre.

Najpoznatiji slučajevi jesu:

  • Na Božić 1946. nizozemske specijalne postrojbe ubijaju na tisuće Indonežana na južnom Celebesu (današnji Sulawesi). Bataljun kapetana Raymond Westerlinga bio je posebno efikasan u hladnokrvnom ubijanju Indonežana te je tijekom prva dva mjeseca sukoba hladnokrvno pogubio više od 4.000 Indonežana. Kapetan nizozemske vojske nikada nije osuđen za ratni zločin, a nalogodavci iz nizozemske vlade i vojnog kabineta nisu nikad niti okrivljeni za eventualno kršenje ljudskih prava i hladnokrvne egzekucije
  • Deveti prosinca 1947. nizozemska kraljevska armija istočne Indije počinila je masakr u Rawagedeu na otoku Javi. Nizozemske su snage tada hladnokrvno ubile 431 muškarca iz sela Rawagde kako bi spriječili novačenje u indonežanski pokret otpora te kako bi se osvetili za ratne gubitke u njihovim postrojbama. Iako je stožerni general General Simon Hendrik Spoor oslobodio krivice direktno upletenoga majora Alphons Wijnena od bilo kakve odgovornosti, izvješće UN-a je potvrdilo kako je masakr bio “namjeran i bešćutan”.

Tijekom kolonijalnog rata pogubljeno je oko 150 tisuća Indonežana, a mnogi su zatočeni i raseljeni.

Nizozemski mediji ne vole objavljivati činjenice iz svoje mračne prošlosti. Rijetki su mediji koji se bave takvim stvarima. Na slici vidite jedan takav primjer.

Nizozemski mediji ne vole objavljivati činjenice iz svoje mračne prošlosti. Rijetki su mediji koji se bave takvim stvarima. Na slici vidite jedan takav primjer.

Nakon što je dnevnik De Volkskrant 2012. objavio fotografije nizozemskih zločina u Indoneziji, javnost se više nije mogla skrivati iza mita o nizozemskoj kolonijalnoj toleranciji. Nakon toga na red je došla pravna tužba preživjelih i direktnih potomaka umorenih u slučaju Rawagede. Nizozemske su vlasti izgubile pravnu bitku uz zaključak kako su stvarno kršena ljudska prava te su se obavezali platiti odštetu od jadnih 20 tisuća eura svakome tuženiku. Nizozemske su se vlasti ispričale za masakr iz Raewageda, no odbile su priznati kako je kolonijalna era uz lov i preprodaju robova te bogaćenje države na račun nedužnih ljudi bila zločin protiv čovječnosti.

Iako su Velika Britanija, Španjolska, Francuska i Portugal, pored Nizozemske najviše profitirale od trgovine robljem, sve ove države su se ogradile od svoje genocidne prošlosti, a njihovi se najveći robovlasnici i trgovci robljem i dandanas slave kao “istraživači” i “filantropi”.

Licemjerno je da moderna Europa propagira ljudska i ina prava dok ne priznaje svoju užasavajuću prošlost, nastanak državnog bogatstva i masovna ubojstva i mučenja. Najutjecajnije političke sile Europe ista su ona kraljevstva i države koje su se najviše okoristile tuđom patnjom. Demokracija i kapitalizam koji počiva na lažima, obmanama, genocidima i zločinima protiv čovječnost nikako ne može biti human.

Gotovo svi moderni europski proizvodi u sebi kriju “krvave” materijale. Većina rijetkih metala dolaze iz osiromašene i opustošene Afrike, poglavito Konga, a dijelom i iz Afganistana. Naša nafta dolazi iz uništenih zemalja sjeverne Afrike, Bliskog istoka i, naravno, Nigerije. Naši odjevni predmeti dolaze iz tvornica u kojima robovski rade djeca i žene od Južne Amerike preko Afrike do Azije. Gotovo 75% dijamanata jesu “krvavi dijamanti” iz Afrike. Većina zlata i srebra dobiva se modernim robovskim radom. Jeftini pamuk, svila, čaj, kava i kakaovac SU JEFTINI zbog robovskog rada ljudi koje Europa i Amerika još uvijek eksploatiraju. Malo se toga promijenilo od “ZLATNOG” kolonijalnog doba; sudbina milijardi ljudi iz nekadašnjih kolonija ostala je gotovo ista.

Zločini Europe još uvijek traju, samo su uobličeni u neokolonijalizam, imperijalizam i korporativni kapitalizam. Europa svoje bogatstvo još uvijek gomila na tuđim plećima, siromašne države se još uvijek uništavaju i “oslobađaju” (okupiraju) kako bi bogati Europljani postali još bogatiji.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Monarch Profile: King Leopold II of the Belgians

History of the Belgian Congo: Imperialism, Genocide & Atrocities

The Butcher of Congo: King Leopold II of Belgium

African holocaust – King Leopold’s Belgian Congo

Democratic Republic of the Congo

Leopold II: King of Belgium, Mass Murderer

Berlin Conference

Slobodna Država Kongo

Human zoo

Force Publique

Wisah Binti Silan et al. v. The State of The Netherlands (Ministry of Foreign Affairs)

Netherlands apology for Indonesia 1940s killings

Dutch Empire

THE SUPPRESSED HISTORY OF DUTCH ATROCITIES IN INDONESIA

Rawagede massacre

Colonial atrocities explode myth of Dutch tolerance

The forgotten history of the slave trade

Dutch Slave Coast

Dutch apologise 66 years after atrocities

Dutch Imperial Past Returns to Haunt the Netherlands

New photos of Dutch war crimes in Indonesia discovered

Abolition of slavery timeline