Autor: Tomislav Pavlović

Matrix World

Nažalost, u današnjem društvu traženje stručne pomoći u pogledu mentalnih teškoća, a posebice dijagnoza koja nerijetko nakon odlaska proizlazi, često čini više štete nego koristi pojedincu. Uzrok tome nije u obilježjima osoblja ustanova namijenjenih za pružanje pomoći osobama oboljelim od psihičkih poremećaja i bolesti, već u stigmi koja proizlazi iz same pojave da netko „ima“ dijagnozu. No, što znači „imati dijagnozu“ u kontekstu psihopatologije, a kako mi to razumijemo i prepojednostavljujemo?

Kao i u ostatku medicine, dijagnoza se temelji na simptomima koje pojedinac izjavljuje da ima. Već tu se naziru neki od nedostataka dijagnoze: naime, za neki poremećaj mogu biti prisutni svi simptomi, ali blago izraženi (primjerice, više spava, manje se kreće, manje uživa u stvarima koje su ga prije veselile, sumnja u smisao svog postojanja…), dok isti mogu biti izraženi u punom intenzitetu (spava po 18 sati dnevno, kreće se isključivo od sobe do wc-a, ne uživa u ničem, ima suicidalne ideje,…). Naravno, moguće su i njihove kombinacije. No, svaku od tih kombinacija, ako je dovoljan broj simptoma iskazan, prozvat ćemo „depresija“. Koliko je opravdano toliko različite pojave zvati istim imenom? Postoje i brojne druge prednosti i nedostaci dijagnoze u medicini, no za potrebe ovog članka dovoljno je uvidjeti da već i na razini pojedine dijagnoze (a kamoli na razini njihovih kombinacija) postoje velike razlike između pojedinaca.

Kako sve simptomi mogu nastati? Osnovna ideja jest da poremećaji nastaju u biopsihosocijalnom kontekstu. Osoba može imati genetsku predispoziciju za pojavu nekog poremećaja (bio), tijekom razvoja steći osobine i stavove koji ju čine ranjivom i manje otpornom spram pojave određenih poremećaja (psiho), a dodatno može biti izložena i društvu koje to potiče (socio). Tako jedna osoba koja ima probleme s alkoholizmom može imati genetsku predispoziciju za to (bio), razviti stavove da je u redu piti s društvom jer se time postaje „glavni“ (psiho) te odrastati u obitelji koja potiče konzumaciju alkohola (socio). S druge strane, mi ćemo ga proglasiti pijancem i reći da si je sam kriv jer je on taj koji drži čašu/bocu. Koliko je opravdano zanemariti bilo koji temelj biopsihosocijalnog pristupa i svaljivati sve na onaj koji nam je najuvjerljiviji, što nažalost često činimo?

Stigmatiziranje osoba od strane okoline kao “ludih” je i dan danas problem, naročito u malim sredinama.

Kakve sve dijagnoze postoje? Vjerojatno raznolikije nego u bilo kojem drugom području medicine. Neke dijagnoze, poput shizofrenije i paranoidnih poremećaja, uključuju psihotične simptome – halucinacije različitih vrsta, dok su u većini ostalih dijagnoza psihotični simptomi češće iznimke nego pravila (osim kod ovisnosti). No, i te halucinacije mogu biti jednostavne (osoba vidi bljesak svjetla ili čuje zvuk kapanja vode) ili složene (osoba vidi ljude koji nisu u sobi ili čuje glasove koji joj govore što da radi), dok se u dijagnozi uglavnom bilježi samo njihova prisutnost ili odsutnost. Nadalje, postoje poremećaji koji su u potpunosti u realitetu, te problem dolazi zbog duže vremena provedenog u „lošem“ raspoloženju, poput depresije i drugih poremećaja raspoloženja, kao i poremećaji seksualnih funkcija koji također postoje kao dijagnoza – iako u najvećem broju slučajeva jedino što kod takvih osoba postoji jesu teškoće postizanja orgazma, dok su sve druge kognitivne i fizičke funkcije očuvane. Poremećaji ličnosti variraju od ovisnosti o drugima do mržnje prema drugima i nanošenja zla – medijski popularnog antisocijalnog poremećaja ličnosti, ranije poznatog pod nazivom psihopatija. No, takve dijagnoze obično borave po zatvorima, a ne institucijama i forenzičkim odjelima ustanova koje se bave mentalnim poremećajima. Iako filmovi to vole prikazivati drukčije i napetim zapletima zabavljati mase, serijski ubojice i zločinci s antisocijalnim poremećajem ličnosti koji su voljno nanosili zlo drugima liječe se u zatvorima, što je i regulirano Kaznenim zakonom. Zašto? Poremećaji ličnosti ne uključuju nikakve druge poremećaje koji bi omeli racionalno donošenje odluke zbog čega bi se prema njima trebalo ponašati drukčije nego prema osobama bez dijagnoze (isto vrijedi i za poremećaje seksualnih funkcija).Kod anksioznih poremećaja, osobe se teško nose sa stresom, previše brinu ili se intenzivno i bezrazložno boje nečeg što otežava svakodnevno funkcioniranje. Bez ulaženja u simptome, zvuči kao da svatko od nas ima jedan anksiozni poremećaj, zar ne? A ne treba zaboraviti ni ovisnosti ni demencije, koje također uzrokuju promjene u ponašanju, pad osobne dobrobiti i kvalitete života i odstupanja od društvenih normi…

Iako su u prethodnom odlomku navedene tek neke od skupina dijagnoza, dovoljno je opširan da omogući postavljanje jasnog zaključka. Za sve navedene, i one nenavedene psihičke poremećaje, društvo ima jedinstvenu dijagnozu: „lud“, kojoj se zbog popularnih filmskih ekranizacija i napetih zapleta često pripisuju najteži simptomi različitih dijagnoza (koji se u pravilu ne pojavljuju zajedno) te obilježja antisocijalnog poremećaja ličnosti. „Ludi“ su opasni, agresivni, mogu nas povrijediti, ne mogu biti ravnopravni članovi društva, nemaju emocija, potpuno su iracionalni, nisu sposobni brinuti o sebi ili drugima i ne možemo im vjerovati. I kako se onda ponašamo? Izbjegavamo ih. Ne želimo se družiti s njima. Ne želimo ih zaposliti. Ne vjerujemo im. Imamo loše mišljenje o njima i ne dajemo im prilike da pokažu suprotno. Stvaramo stigmu koja ostavlja neizbrisiv trag na nečijem životu i postajemo onaj „socio“ faktor koji doprinosi nastanku, povratku ili otežavanju simptoma poremećaja.

Zašto je to bitno? Zato što temeljem čitanja ovog članka postaje razvidno da je dijagnoza „lud“ jednako valjana kao i kad bismo na pitanje: „Gdje živiš?“ odgovorili s „Na Zemlji.“ Čak i na razini pojedinačnih dijagnoza postoji veliki varijabilitet, kamoli kad gledamo na razini cijelog spektra psihopatologije. Time se stvara stigma koja dovodi do ranije opisane diskriminacije koje smo svi svjesni, pa i osobe koje imaju simptome nekog od poremećaja. To donosi za sobom dvije negativne posljedice. Rana intervencija bitan je faktor uspješnosti liječenja u cijeloj medicini, pa tako i u psihijatriji i psihopatologiji općenito. Uzevši sve ranije navedeno u obzir, zašto bi se netko javio s blagim simptomima i riskirao pretrpjeti sve patnje stigme uzalud ako postoji šansa da poremećaja zapravo nema i da će se spontano oporaviti? Zbog stigme, najčešće intervencija ne bude pravovremena, nego se dogodi u poodmakloj fazi poremećaja. Druga posljedica je teškoća prilagodbe nakon liječenja, jer često je već i informacija da netko posjećuje psihijatra, psihologa ili psihoterapeuta već dovoljna da ga se smatra „ludim“, a kamoli ako je neko vrijeme proveo u takvoj ustanovi. Iz sveg navedenog proizlaze dva pitanja nad kojim se potrebno zamisliti: Koliko je patnje osoba s poremećajima, ali i njihovih bližnjih, moglo biti otklonjeno da se pravovremeno reagiralo? Koliko štete im činimo gledajući na njih kao manje sposobne, a često i manje vrijedne?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

https://www.sciencedaily.com/releases/2014/09/140905113951.htm

https://www.sciencedaily.com/videos/667785.htm

https://www.sciencedaily.com/releases/2010/09/100915080437.htm

https://www.sciencedaily.com/videos/1d156f55319845c84a0b385a5c10e5a0.htm

https://www.sciencedaily.com/releases/2015/03/150304212554.htm