Autor: Anamarija Vukojević

Bertrand Russell je rekao: Tragično je što su glupaci toliko sigurni, a mudri puni sumnje. John Cleese, poznati Monthy Paytonovac, je prvi dio Russellovog citata objasnio na najbolji mogući način: “Ako je netko vrlo, vrlo glup, kako bi ikada mogao shvatiti da je doista vrlo, vrlo glup?” Vlastita inkometepencija im ne dozvoljava da vide koliko su nekompetentni, istovremeno ljudi koji pate od ovog sindroma ne mogu uvidjeti da je netko drugi kompetentan. No, ovaj problem nije lokaliziran na pojedince, zapravo ovo je postao problem našeg društva, jer ne samo što dopuštamo ovakvim ljudima da svoja nerealna i neobjektivna mišljenja šire, nego im dopuštamo da vladaju našim medijskim i političkim prostorom. Kako bi ikada, pobogu, takvo društvo moglo napredovati u bilo čemu kad je osnovni problem, neobjektivno i nerealno sagledavanje vlastitog općeg stanja?

David Dunning i Justin Kruger su bili prvi koji su 1999. opisali ovaj efekt. 2015. godine objavili su novu studiju u kojoj objašnjavaju:

Ljudi precjenjuju svoje znanje, s vremena na vrijeme tvrdeći da poznaju pojmove, događaje i ljude koji ne postoje i ne mogu biti poznati, pretjerujući u svemu kako bi se prikazali boljima nego što jesu. Što je temelj tvrdnje takvog nemogućeg znanja? Otkrili smo da ljudi pretjeruju do te mjere da oni doista vide svoju osobnu stručnost potpuno nerealnom i subjektivnom, točnije najboljom.

U seriji ovih istraživanja obavljenih na Sveučilištu Cornell, istraživači su također otkrili da će ljudi s većim znanjem u određenoj domeni vjerojatnije tvrditi da posjeduju znanje koje je nemoguće da imaju. Moguće objašnjenje za ovaj pronalazak je da su ispitanici sa širim i većim rječnikom u određenoj domeni skloniji imati lažan osjećaj da su upoznati s besmislenim pojmovima u njihovom životu, što im daje više materijala za potencijalnu konfuziju. Čini se da što više učimo, otkrivamo da znanje koje smo znali nekako ispari u procesu.

U tekstu pod nazivom Neuništivi principi nacističke propagande? smo pisali o tome kako su nacisti koristili ovaj efekt kako bi potaknuli lažnu superiornost vlastite nacije:

Dunning-Krugerova predrasuda superiornosti je nacistima pomagala u više navrata, jer su nacisti izmišljali i veličali niz navodnih germanskih i arijskih superiornih kvaliteta, kako karakternih tako fizičkih s kojima su ostale rase i nacije izgledale jadno i bijedno. Konstantno veličanje poželjnih germanskih atributa se naročito koristilo pred sam rat i nakon 1943. kako bi se pojačao moral i vjera da Nijemci ne mogu izgubiti.

Svi ovi argumenti, podržani od strane Reicha, stvorili su raj za razvijanje ličnosti s Dunning-Krugerovim efektom koje su imale prostor i vrijeme da hrane kognitivne sklonosti i deluzije o grandioznosti svoje vlastite superiornosti bazirano na činjenicama nad kojima uopće nisu imali kontrolu (kao što su boja kože ili etničko nasljeđe).

Prisjetimo se riječi Arthura Schopenhauera:

Svaka jadna budala koja nema ama baš ništa na što može biti ponosna, usvaja kao posljednji resurs ponosa naciju kojoj pripada; On/ona je spreman i sretan braniti sve svoje mane i glupost zubima i noktima, čime želi nadoknaditi svoju inferiornost.

Ovog posljednjeg smo svjedoci i na našem ‘fun page-u’ kad god se spomene tema vezana uz nacionalnost, vjeru ili kakvo medijski popularno uvjerenje (vegetarijanstvo, veganstvo, pitanje pobačaja, pedofilije i slično.) Čini se kao da pojedinci misle da će izgubiti vlastiti identitet ukoliko ne reagiraju promptno i s puno strasti. Nije li i to dio upravo ovog efekta?

Jedan od znakova inteligentne osobe je znanje da neke stvari ne zna. Najgore je kad neka osoba misli da sve zna i zatvori svoj um prema novim saznanjima i idejama. Upravo to je ono što se događa našoj realnosti.

Uzmite na primjer ideju da svijet, pogotovo biologija i medicina, funkcioniraju kroz Newtonov zakon. On tvrdi da mi živimo u mehaničkom svemiru. Prema ovom uvjerenju, vaše tijelo je fizička mašina, što znači da modificiranjem vlastite mašine možete modificirati i vaše zdravlje. Kao fizička mašina, vaše tijelo odgovara na fizičke “stvari” kao što kemikalije i lijekovi, pa prema tome podešavanjem lijekova možete modificirati svoju mašineriju, što bi krajnje značilo da doktori mogu modificirati i kontrolirati život.

No, sada s dolaskom kvantne fizike na scenu, znanstvenici su shvatili da je ova teorija pogrešna jer kvantna fizika pokazuje da je nevidljiva, nematerijalna oblast daleko važnija od materijalne oblasti. Zapravo, vaše misli mogu oblikovati vaše okruženje puno više nego fizička materija. Na žalost, mnogi konvencionalni stručnjaci u području medicine odbijaju povjerovati u ove “nepoznanice”  što je očigledan znak neznanja, ako su uopće ikada nešto i znali.

Ako pogledate naš medijski i politički prostor vidjeti ćete da se većina emisija fokusira na osobe s ovim sindromom koje zbog istih postaju popularne i koje ljudi na neki način počnu obožavati. Ljudi s Dunning Krugerovim sindromom uglavnom izabiru političare koji pak pokazuju psihopatske karakterne mane te koji zahvaljujući svojoj moći stvaraju još više nacionalista, šovinista, rasista i seksista. U biti osobe koje imaju ovaj sindrom nisu u stanju objektivno vidjeti sebe, pa ne mogu objektivno vidjeti niti svijet oko sebe. Potpuno ista stvar je i sa zabavnim programima, osobe s Dunning Krugerovim sindromom zbog svoje nekompetentnosti nisu kadri izabrati bolje ljude u zabavne programe koji se većinom sastoje od reality showova, koji su pak prepuni s osobama sa svim mogućim karakternim manama i nedostacima:

Kako se nositi s ljudima s Dunning-Krugerovim sindromom?

No, da sve vratimo na nas obične ljude, koji povremeno moraju surađivati, na ovaj ili onaj način s ljudima koji pate od ovog sindroma. Kao da nije dovoljno to što su nekompetentni, obično su i takvi ljudi bahati, agresivni i drski. Osim što im nedostaje inteligencije, nedostaje im i uvida u njihovo okruženje i ljude koji rade s njima.

Veliki je i problem što su normalni obični ljudi najčešće previše kulturni da bi ukazivali na njihovu kompetentnost što bi vjerojatno bilo i suvišno, te bi moglo dovesti samo do sukoba.

Dunning tvrdi da je u svojim istraživanjima otkrio da ljudi vole pretjerivati u svemu, kad su u pitanju oni sami. Iako su u ocjeni drugih podosta uspješni, kad su u pitanju njihove vlastite sposobnosti vole sebe vidjeti uvijek u boljem svjetlu nego druge. Npr. većina vozača smatra da su odlični vozači, čak i oni preko 65 godina.

Ljudi koji pate od ovog sindroma u drugima počesto izazivaju dosta snažan poriv da im kažu da su neinteligentni, no na nesreću problem s nekompetenim ljudima je da oni vjerojatno dobivaju ovaj ‘feedback’ godinama i upravo zbog svoje nekompetentnosti nisu u stanju uvidjeti svoje greške. Unatoč padovima na ispitima, gubljenju posla i iritiranju drugih osoba, pored sve svoje nekompetencije oni i dalje misle da su inteligentni. Dunning smatra da ovi ljudi rijetko kada dobiju povratnu informaciju, jer je naše društvo uvjetovano da misli da je kritika poziv na svađu, zato obično takve stvari prešute:

Ljudi nam ne kažu lice ono što nam obično kažu iza leđa.

No, nije toliko neobično to što inkompetentni ljudi obično precjenjuju svoje sposobnosti, već činjenica da se iznimno kompetentni pojedinci najčešće podcjenjuju. Zašto je to tako? Zato što se osobama koje lako uče druge stvari uvijek čini da je to bilo lako za naučiti. I uvijek imaju osjećaj da ima još toliko toga što ne znaju.

Još jedna neobična činjenica vezana uz ovaj sindrom je da su ljudi u Sjevernoj Americi kraljice i kraljevi pretjerivanja u slici o sebi, za razliku, npr. Japanaca gdje tog sindroma gotovo da i nema. Američko društvo je odlična platforma za razvitak ovakvih ličnosti jer je kod njih najvažnije natjecanje. Naglasak takvih vrijednosti u nekom društvu kod pojedinih pojedinaca može dovesti do potpunog nedostatka sposobnosti uvida u vlastite nedostatke, kao što je i ovaj odličan primjer Mary Roach koja je sudjelovala na “American Idol-u”. Njena reakcija na kritku očevidno pokazuje najjače simptome ovog sindroma:

Otkrivanje istine o sebi i drugima nam pomaže da objektivnije gledamo na svijet, da lakše postavimo prioritete u životu i shvatimo gdje i kako želimo ići. Jedna od iznimnih stvari koja nam može pomoći u tome je osoba koja je spremna biti brutalno iskrena s nama. Da, to je izuzetno teško naći, ali kad biste imali barem jednu osobu od koje biste mogli dobiti konstruktivnu kritiku mogli biste reći da imate koristan ‘alat’ do samospoznaje. Za takvo nešto mogu nam poslužiti i grupe, stranice, blogovi na internetu gdje se nalaze ljudi koji imaju iste namjere i ciljeve kao i vi, objektivno sagledavanje vlastitih ja i svijeta u kojem živimo. U takvim trenucima treba posebno posvetiti emocijama koje prate određenu diskusiju u kojoj sudjelujemo.

No, ako u svom životnom okruženju imate osobu za koju sumnjate da pati od Dunning-Krugerovog sindroma, bilo to na poslu ili u svom domu možda je najbolje da ju izolirate. Ne postoji način da ovakvoj osobi pomognete, ona jednostavno nije u stanju shvatiti da nije inteligentna, kompetentna, objektivna i realna. Takva osoba ne može donositi konstruktivne planove niti rješavati probleme na praktičan i inteligentan način, jednostavno zato što ta osoba ništa i nikoga, a ponajmanje sebe ne vidi onakvom kakva jest, te stoga ne može razumjeti što je krivo i što se treba popraviti kako bi se stvari dovele na svoje mjesto. Možda vam se to čini grubo, ali svi mi imamo svoje lekcije i svatko od nas treba raditi prvenstveno na sebi, teško je dobiti realnu sliku o sebi a kamoli o drugima, zato ne možemo određivati što je dobro a što loše za nekoga. I nemojte zaboraviti onu mudru izreku Voltairea:

Stanje dvojbe je neugodno, no stanje sigurnosti je smiješno.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

The Atir-Rosenzweig-Dunning Effect: How being an expert in an area can make one claim knowledge they couldn’t possibly know

When Knowledge Knows No Bounds: Self-Perceived Expertise Predicts Claims of Impossible Knowledge

Neuništivi principi nacističke propagande?

Why we’re all above average

Why The Incompetent Don’t Know They’re Incompetent

Unskilled and unaware of it: how difficulties in recognizing one’s own incompetence lead to inflated self-assessments