PRIZMA DRUŠTVA

Strpljen – spašen!

Autor: Anamarija Vukojević

Jednom kad shvatite da ništa nije onako kako su vam pričali roditelji kad ste bili mali, ne preostaje vam ništa drugo no početi iznova učiti kako se snalaziti u ovom pažljivom osmišljenom okrutnom svijetu koji vas na svaki način pokušava iskoristiti, izmožditi kao kakvu stoku u toru predviđenu za mužnju do klanja. Teške riječi, no svatko to može potvrditi objektivnom analizom mnogih događaja iz svog života. Mnogobrojne osobe s karakternim poremećajima u našoj blizini, elita na maloj i velikoj vlasti traži samo jedno od vas – da ste izgubljeni u ovom svijetu kao kakva ovca koja će im svakodnevno donositi prihod koja će im omogućavati da i dalje vode svoj raskalašeni život. Upravo manjak energije koji nam donosi stresan život i nametanje visokih ‘standarda’ koje nitko nikada niti ne dostiže, niti sa ogromnom količinom novca niti sa ispunjenjem svih ‘želja’ razlog je zašto se osjećamo kao da smo stalno upetljani u petlju. Ako imate toliko svijesti i znanja da znate da nikada neće ostvariti sve željene snove, ako to prihvatite kao paradigmu po kojoj želite započeti svoj novi život, onda morate shvatiti da svaki trenutak JEST onaj u kojem možete učiti i naučiti kako ostvarivati ono što trebate umjesto ono što mislite da želite. Za to vam trebaju životni alati, među kojima se nalazi i strpljivost.

Svako ljudsko biće tijekom života mora donijeti brojne odluke.

Koliko je odluka u vašem životu zbog kojih žalite jer mislite da ste pogrešno odlučili ili ste bili nestrpljivi kako bi što prije razriješili dilemu koja vas muči? Koliko je odluka, misli, emocija, izrečenih i neizrečenih riječi koje niste izgovorili a danas žalite što niste? Da ste bili samo malo strpljiviji, da ste više promatrali, bili svjesniji i donosili odluke na osnovu dugogodišnjeg promatranja a ne zaključivanja na osnovu straha, predrasuda ili pogrešnih zaključaka. Svom srećom, vaš život i dalje traje i imate vremena naučiti kako prići životu na drugačiji način, između ostaloga, i strpljivo.

Strpljenje se smatra jednom od najvrijednijih ljudskih osobina kada osoba bez obzira na provokaciju, smetnje, muke, patnju, nesretne događaje podnosi bez žaljenja i reagiranja zbog kojeg će poslije zažaliti. Bilo da doživljavate, a doživljavate svaki dan, neki oblik loše sreće, napade, uznemiravanja ili se nalazite u situaciji koju doživljavate kao zamku pravi je trenutak da se naučite odmicati od situacije i dopustiti ‘prirodnom tijeku’ da se događaj odigrava bez vašeg upletanja u sam ishod.

Najveći neprijatelj strpljenju je stav većine da sve znaju i razumiju i da imaju kontrolu nad događajima i ponašanju u svom i tuđim životima. Pogotovo tuđim životima jer nerijetko ljudi misle da znaju što je za druge najbolje.

Još jedan napasnik u ljudskom umu je strah od onoga što predstoji. Počesto razmišljamo o situacijama, drugima i samima sebi da će ‘stvari’ po nas završiti loše. Samom tom pretpostavkom sami sebe i druge dovodimo u neizbježnu situaciju – onu lošu.

Kako to izbjeći? Možemo li naučiti biti strpljivi i život gledati iz pozicije gledatelja, odluke, reakcije i izrečene riječi izricati kada ‘znamo’ da je pravi trenutak?

Prvo i najvažnije moramo shvatiti da iz takvog stava najviše možemo dobiti upravo mi. Ako je vaš cilj osvojiti željeni ‘objekt’ ili cilj i k tome stremite snagom volje, misli (disocijacijom) ili nakanom onda ćete vrlo vjerojatno zaglibiti u još veću, jaču i dublju patnju i bol, a pored svega toga uopće nećete znati da ste ‘krivac’ za takav ishod upravo vi.

Strpljivost je vrlina s kojom se ljudska bića sve manje mogu pohvaliti.

Problem sa disocijacijom koja je gotovo uvijek prisutna kad nešto želimo, posebno potaknuta new agerskim tehnikama zamišljanja budućnosti koje će vam neminovno ‘donijeti’ bolju i željenu budućnost najveći su razlog da današnji čovjek misli da maštom, imaginacijom i disocijacijom može ostvariti sve što poželi. No čak i ako ponešto ostvarite od toga i uvjereni ste da vam je upravo ta tehnika donijela ostvarene ciljeve izgubili ste priliku da doista nešto naučite usput. Može li jedan čovjek, tzv. točkica u svemiru, doista znati što mu treba i koji je njegov put, pogotovo ako teži samorazvoju?

Bilo da se nalazite na životnoj prekretnici ili ste uslijed traženja posla, zaljubljivanja koje vas je razoružalo da ste izgubili u potpunosti temelje pod nogama, ili se osjećate kao da ste u životnoj zamci u koju niti sami ne znate kako ste upali strpljenje vam može pomoći da stvari počnete gledati iz kuta koji će vam omogućiti Put, a ne samo cilj.

Taj pritisak osjećaja vremena, želja da se stvari dogode što prije kako biste potvrdili ono što ste ionako mislili (obično se radi o zabludi) a onda i opetovani osjećaj da želite još potvrda samo kako biste potvrdili sami sebi, čak i kad to vama ne ide u korist, borba je koju živi svatko od nas. I uvijek to čekanje, nekoga i nečega. Iscrpljujuće i konstantno. No, što ako sve ide svojim prirodnim tijekom a vi, iz neznanja i nestrpljivosti, forsirate nešto što vam uopće niti ne ‘pripada’ ili ‘pripada’ a vi ćete zbog svoje žurbe to izgubiti?

Možemo li mi sami usporiti svoj život, stati u trenutku u kojem nam se čini da ne bi trebali stati jer se od nas čeka reakcija i ‘pročitati’ ono što doista jest (mada je to uvijek upitno zbog kompleksnosti života) a ne samo živjeti u konstantnom lovu na ono što mislimo da želimo?

Nije to lako, a sve nam u životu odmaže da bi zaustavili tu utrku. No ne preostaje nam ništa drugo nego da naučimo ono što je potrebno kako bi mogli naučiti tu igru života i svjesno donositi odluke, reagirati onako kako se doista osjećamo umjesto da stalno glumimo i pretvaramo se da smo nešto što nismo kako bi postigli svoj cilj.

U životu postoje dva trenutka, jedan u kojem čekamo i drugi u kojem se to što čekamo događa, bili mi toga svjesni ili ne. Ukoliko svoje vrijeme do tog određenog događaja posvećujete zamišljanju odnosno disocijaciji vrlo je vjerojatno da u dugoočekivanom trenutku nećete moći ‘pravilno’ reagirati, zato smanjite disocijaciju na što minimalniju razinu. Osim toga, dok maštate čitav svijet i život prolazi mimo vas, a vi dolazite u ‘događaj’ prazni, prepuni strahova i predrasuda i teško da možete biti svjesni, odmjereni i spremni na ‘događaj’. Ionako je većina nas provela život puštajući se niz rijeku, pa što život donese.

Strpljenje – zapošljavanje

Svi smo doživjeli stres koji uzrokuje razgovor za posao. Većina pretpostavlja da neće dobiti posao, da će čitavo iskustvo biti stresno i da poslodavac neće uočiti koliko smo mi, zapravo, dobra prilika. U slučaju da ne dobijemo posao iako smo tako dugo maštali i učinili sve u svojim mislima da ga dobijemo, ‘ostvariti’ će se ono što smo ionako mislili, čitava farsa oko zapošljavanja je zapravo bila krinka jer je netko drugi već bio namijenjen za to mjesto ili se tamo neka druga osoba uspjela nametnuti kao bolja iako ima puno lošije kvalifikacije za određeni posao. I uspjeli ste, pogodili ste da je to jednostavno uvijek tako, vi nemate sreće što god da napravite. Ukoliko ste dobili posao, što je pravo čudo, zar ne, početi će navirati novi strahovi, pretpostavke na osnovu predrasuda i vi ćete već biti u novim problemima, što vas tek čeka kad počnete raditi. Nova sredina, nove obveze, ponovo učenje i dokazivanje. U svakom slučaju vi gubite, zar ne? No, što ako taj posao na vašem putu uopće i nije bio za vas, što ako ste se gubitkom mogućnosti da radite na određenom mjestu zapravo oslobodili prave noćne more?

Traženje posla uzrokuje stres.

Ništa nije tako crno kao što izgleda, kaže stara poslovica. Usput gornjim pristupom izgubili ste priliku sudjelovati u svom promatranju i učenju svijeta iz pozicije mudraca. Niste naučili ništa doli do potvrde da je sve crno, a vjerojatno još i crnje.

Strpljenje – zaljubljivanje

Ah ta zaljubljenost! Najsretniji smo kad napokon pronađemo tog nekoga tko nam uspije probuditi leptiriće, koji nam pomakne temelje života i uspije nas odvući od svega drugog, osim samoga sebe. Ulijećemo u avanture, vezice i veze samo da malo okusimo nektar pravog života, pa dok traje. Pa onda još malo svega toga, i stalno želimo još, još dokaza, još pogleda, riječi, pa makar insinuacija samo da održimo oblak u kojem plovimo poput izgubljene ovce. A što je s razumom? Pa pa, ha? Vjerujemo osjećajima jer su oni ‘dokaz’ da je to nešto stvarno, povrh razuma koji se u potpunosti gubi u tim trenucima. Koliko ima trenutaka, osoba, događaja u našim životima koje bi radije izbrisali ili dobili priliku da ne vjerujemo tim svojim snažnim osjećajima?

Koliko puta smo se do sada zaljubili i odljubili?

A tu nam razum baš najviše treba.

Kad smo zaljubljeni sve smo nego strpljivi. Sve smo nego razumni, svjesni i objektivni. Sve gledamo kroz prizmu onoga što mi želimo (ili ne želimo). Svoje osjećaje prebacujemo na drugu osobu i uvjereni smo da ona osjeća isto. Svaki trenutak koristimo kako bismo izvukli rečenicu, pogled ili osmijeh koji potvrđuje ono što mi sami osjećamo, zaljubljenost. Koliko vas je to puta dovelo u neobrano grožđe? A samo ste željeli voljeti. Zaslijepljeni vlastitim željama u potpunosti ste zanemarili onoga u koga ste zaljubljeni. Toliko o ljubavi.

Da biste izbjegli ovu zamku potrebno je strpljenje, čekanje i prostor, vrijeme, za vas i za drugu osobu.

Strpljenje – međuljudski odnosi

Nitko od nas se nije rodio s istim naslijeđem, genetikom, istim djetinjstvom i događanjima u njima. Nitko od nas nije imao isti odgoj niti je itko od nas isti kao onaj drugi. I upravo to je blagodat koju možete doživjeti ako ste dovoljno strpljivi da to sve uvidite tijekom godina ili desetljeća. I ne, ne biste znali bolje živjeti tuđi život, možete naučiti živjeti bolje samo svoj.

Ljudski odnosi su toliko kompleksni da se njima bavi nekoliko grana znanosti.

U koliko dnevno situacija upadate sa svojim najbližima, prijateljima, rođacima ili kolegama na poslu u kojima ne razumijete zašto nešto čine kako čine. I to vas nervira, ljut pa čak dovodi i do bijesa. Željeli biste ih promijeniti, jer vi znate bolje. Ako znate bolje zašto se onda toliko nervirate zbog nečega što ne možete promijeniti, barem ne na način na koji to činite? Upravo takve situacije nas dovode do svakodnevnog gubitka dragocjene energije. Možete li svijet promatrati bez da ga prosuđujete i osuđujete? Možete li svojim nesudjelovanjem dati drugima priliku da budu više nego što jesu jer ih svakodnevno forsirate da budu u skladu s vašim željama i pretpostavkama? Što ako niste u pravu, a niste? Niste, jer kako je i sam Gurdjieff rekao, ne poznajemo svoju vlastitu ‘mašinu’ a kamoli da poznajemo tuđu.

Da biste nekoga upoznavali potrebno je vrijeme neometano vašim pretpostavkama proizašlim iz vašeg neznanja. A saznati možete samo ako dugo, dugo promatrate neku osobu, pri tome i same sebe.

Kada se osjećate kao da u predjelu trbuha doživjavate elementarnu nepogodu – potres, bilo da strahujete u razgovora s eventualnim novim poslodavcem, susretu sa željenom osobom ili vas pogađa obiteljska drama pokušajte primijeniti ove prijedloge:

  • ne govorite i ne radite ništa, jednostavno stanite.
  • dopustite da vaše reakcije budu prirodne, možda niti vama niti drugima neće biti jasno zašto to tako radite, ali to je ionako samo pretpostavka.
  • dozvolite si da se odvojite od svega, bez straha da biste trebali reagirati onako kako vi mislite da biste trebali.
  • kad doživljavate nemir bilo iz ‘lijepih’ ili ‘ružnih’ pobuda fokusirajte se na trbuh, tu gdje nemir počiva.
  • ako vam se ne govori, nemojte govoriti, a ako imate potrebu pričati nervozno i bez prestanka, ušutite.
  • naučite biti promatrač umjesto da sudjelujete stalno i svugdje, bez ikakvog smisla i svrhe.
  • pažljivo birajte riječi, ponekad o samo jednoj riječi ovisi daljnji slijed događaja. Poslije bi se mogli pokajati upravo zbog te jedne riječi.
  • uvijek imajte na pameti da je apsolutno sve lekcija pa i ono što mislite da je mali ili veliki promašaj u vašem životu.
  • prestanite biti toliko fokusirani na to kako se vi osjećate i preusmjerite pozornosti na drugu osobu ili sudionike događaja.

Nemojte nikada zaboraviti da doista malo znamo, o sebi, o drugima i o svijetu u kojem živimo. Promatrajte svijet/ljude/događaje/sebe kao da to svaki put radite iznova i pokušajte razmišljati iz perspektive sudionika događaja.

Analizirajte prošle događaje i ne samo nedavne, nego ono što vam se događalo tijekom života i koliko ste često upadali u situacije u kojima ste radili iste greške, donosili iste odluke i koliko ste često bili nezadovoljni ishodom. Secirajte svaku izrečenu riječ, zapisujte ono što mislite da ćete zaboraviti i ponovo se vraćajte tome kao da režirate film, jer to vaš život jest, niz scena, vaših životnih uloga koje ste odigrali bolje ili lošije. Pokušajte biti taj netko drugi i podrobno razmisliti zašto taj netko nije napravio ono što ste vi željeli. Ljutiti se na druge jer nisu odigrali svoju ulogu onako kako ste vi mislili da treba znači da niste dorasli zadatku, jednostavno zato što i drugi imaju pravo režirati svoj film kako žele. Jedini način da se dva filma spoje u jedan još bolji je strpljivo čekanje da se eventualno dva filma spoje kroz prirodni tijek. Čini se težak i mukotrpan posao, no zabavan ishod koji će iz toga, možda proizaći vrijedan je čekanja. I zapitajte se zašto ljudi toliko mrze čekati? Jer smo uvijek tako prokleto uvjereni da mi znamo što je najbolje za nas i tog drugog.

Kad vas ponesu negativni osjećaji nakon što uplašeno očekujete novi dokaz vaših konstantnih strahova umirite se i počnite objektivno sagledavati zašto netko nije učinio ono što ste vi očekivali da bi trebao. Upravo se takvim razmatranjem rješavate gomile osjećaja i glasova koji vam govore da je sve bilo uzalud. Neka sve ide svojim prirodnim tijekom, jer jedino tako, budni i svjesni u vrtlogu života moći ćete naučiti nešto od života i dati sebi i drugima da uče iz toga i da ishod bude bolje od očekivanog. Jer mi ionako nemamo pojma što nam doista treba. Osim tada kad naučimo biti strpljivi i ne dozvolimo da nas naši programi preuzmu i čine ono što im je svrha, gubitak ogromnih količina energije i stalno skretanje s puta zbog kojeg smo došli ovdje.

Naučite se čekati, a da to ne remeti vaš osobni i tuđi život. To je ionako samo dio života, a strpljenje u kojem je neminovno čekanje vrijedan je alat za svakoga od nas.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

The link between patience, willpower and imagination

The art of developing patience

“Love and Addiction”, by S. Peele and A. Brodsky

Habits versus goals: The benefits of a systemic approach to life