Pod povećalom MW-a

Legalno otimanje djece u Velikoj Britaniji

Autor: Anamarija Vukojević

Britanska vlada je 16. studenog 1989. donijela niz zakona o posvajanju djece, Children Act s kojima je omogućila tisuće prisilnih usvajanja djece utemeljenih na ‘liberalnom’ stajalištu da siromašne obitelji ili samohrane majke nisu u stanju biti roditelji. Neke majke ili roditelji su pobjegli u druge države kako bi izbjegli ozakonjeno otimanje njihove djece, no socijalne službe su im svejedno zakucale na vrata, čak i u drugoj državi.

Ima li kraja poneriziranim zakonima koji uništavaju obitelji i ugrožavaju najosjetljivije članove društva – djecu?

Prisilno posvajanje je praksa permanentnog uklanjanja djece od njihovih roditelja. Iako vlada Velike Britanije tvrdi da su tijekom desetljeća prakticiranja ovog zakona iz obitelji uklonjena i posvojena (bez pristanka roditelja) samo djeca u čijem je najboljem interesu bio ovakav čin, brojni slučajevi nepoštenog i bez dokaza otimanja djece od roditelje pokazuju da je, ponovo, ogromna razlika u teoriji i praksi. Iako postoji legalan proces koji se mora slijediti a konačna odluka ovisi o sucu koji mora odlučiti ima li dovoljno dokaza protiv roditelja sasvim je sigurno da se takav proces rijetko kada slijedi.

Prema Paragrafu 31 Children Act 1989.:

Djeca mogu biti uzeta od svojih roditelja ako pate ili postoji rizik da će patiti ili da će im biti značajno načinjena šteta.

Do problema je, između ostaloga, došlo zbog nedefiniranog termina “rizik od značajne štetnosti” koji je dao socijalnim radnicima previše slobodnog prostora u procjeni koju djecu treba odstraniti iz bioloških obitelji.

Drugi problematični dio ovog zakona je bio Paragraf 14 prema kojem postoji zakonski propisana vremenska granica od 26 tjedana do kojega se mora završiti postupak skrbi, osim ako postoje “iznimni” razlozi za produljenje vremena.

Zbog brojnih slučajeva nasilnog oduzimanja djece (bez pristanka roditelja) u UK i drugim europskim zemljama ruskinja Olga Borzova napravila je studiju o zakonima i praksama prilikom oduzimanja djece od njihovih obitelji. Slijedi zaključak studije:

Djeca imaju pravo biti zaštićena od svih vrsta nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja. Ali djeca također imaju pravo neodvajanja od njihovih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležna tijela utvrde da je takvo razdvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. U nedostatku djetetove izjave koje se smatra ugroženim ili pred neposrednim rizikom patnje ozbiljne štete, osobito fizičkog, seksualnog ili psihičkog zlostavljanja, nije dovoljno smjestiti dijete u povoljnije okružje za njegovo odgoj i ukloniti dijete od njegovih roditelja i raskinuti obiteljske veze u potpunosti.

Dječja prava krše neopravdane odluke donesene u državama članicama kako bi ih uklonile (ili ne vratile) iz roditeljske skrbi i neopravdane odluke da ih ne uklanjaju (ili se prerano vraćaju) roditeljskoj skrbi. Države članice trebale bi staviti na raspolaganje zakone, propise i postupke koji uistinu daju najbolji interes djeteta u odlukama o uklanjanju, smještaju i ponovnom ujedinjenju. Nadležno tijelo Vijeća Europe trebalo bi razviti smjernice politike za države članice o tome kako izbjeći praksu koja se u ovom kontekstu smatra uvredljivim, a to je (osim u iznimnim okolnostima) potpuno prekidanje obiteljskih veza, uklanjanje djece od roditeljske skrbi pri rođenju, temeljeći odluke o položaju na protek vremena i pribjegavanja posvojenjima bez pristanka roditelja.

10. siječnja 2018. HRT je emitirao dokumentarni film “Oteta djeca”/Stolen Children/Enfants volés, francuskih autora: Pierre Chassagnieux i Stéphanie Thomas.

Ovaj dokumentarni film govori o tisućama slučajeva nepravedno oduzete djece od njihovih obitelji. Gore opisani zakon Children Act 1989. omogućio je službenicima da u ime vlasti oduzimaju čak i novorođenčad majkama u rodilištu zbog pretpostavljane sumnje da će ih njihovi roditelji u budućnosti zanemarivati.

U ovom dokumentarcu se otkriva da Velika Britanija svake godine određuje kvotu djece koju treba oduzeti obiteljima te ih smjestiti k udomiteljima ili dati na posvajanje. Ovo drugo je puno isplativije jer su izdaci za smeštaj kod udomitelja preveliki za vladini proračun. Zbog toga se ubrzava proces udomljavanja tako da se općinama i službama za udomljavanje nameće politika brzopoteznog zaključivanja posvajanja kako ne bi bile novčano kažnjene a budžet za daljnje djelovanje smanjen. Također su u ovu praksu uključene i privatne agencije za posvajanje koje djecu reklamiraju na svojim stranicama te u tiskovnim publikacijama poput bilo kojeg drugog proizvoda s detaljnim opisom svakog djeteta. Dokumentarac je snimljen 2016. godine. U njemu se navodi da je 2015. godine 1860-oro djece oduzeto njihovim obiteljima, a još 6000 ih čeka da ih posvoje osobe s dobrim primanjima. Ovakva praksa očigledno ne slijedi zakonski protokol jer su neki slučajevi pokazali da su djeca oduzeta roditeljima bez ikakve dokumentacije i dokaza te je samo ‘sumnja’ na buduće zlostavljanje dala ‘zeleno svjetlo’ socijalnoj službi da zauvijek oduzme roditeljima njihovo dijete. Roditeljima je naređeno da ne smiju uspostavljati ikakve odnose s djetetom, te im je time zauvijek oduzeto pravo na njihovo pravo porijeklo.

Kad bi socijalna služba ‘otkrila’ da je neko dijete ‘zanemarivano’, ne samo da bi oduzelo dijete iz ‘spornog’ slučaja već svu djecu od istih roditelja.

Neke obitelji koje smatraju da su u opasnosti od prisilnih posvojenja bježe iz Velike Britanije kako bi izbjegli socijalne službe. Svake godine oko 11.000 djece u Engleskoj se odvedu od njihovih roditelja i stavljaju u skrb. Sudionici kampanje optužuju Englesku da ima najlošiji rekord u Europi zbog prisilnih posvojenja. Postoje zabrinutosti da bi to moglo potencijalno ugroziti djecu. Više o tome u sljedećem videu.

Nakon brojnih slučajeva ‘legalnog’ oduzimanja djece majkama i roditeljima u UK nastale su organizacije i pojedinci, pravni stručnjaci koji su pružili i pružaju besplatnu pomoć roditeljima pogođenim ovom strašnom tragedijom. Jedan od njih je i pravnik Ian Josephs koji je pomogao tisućama roditelja kojima su djeca nepravedno oduzeta. Ovdje je naveo razne, nevjerojatne razloge koje socijalna služba u UK koristi kako bi opravdala svoje postupke:

Osnovne mane načina na koji UK riješava “problem djece u nevolji”:

Djeca su oduzeta od roditelja i preuzeta u Državnu skrb za “rizike” zla koja se nikada ne bi mogla dogoditi. Bebe se uzimaju pri rođenju od majki koje poštuju zakone, jer socijalne radnike podupire Obiteljski sud koji tvrde da su u opasnosti od mogućeg budućeg emocionalnog zla. Ovaj zaključak se općenito postiže jer se roditelji smatraju nasilnim (čak i kad je riječ o verbalnom i ne tjelesnom), čak i ako se roditelji rastave jer se najčešće smatra da postoji rizik da majka može pronaći novog nasilnog partnera;

Drugi razlozi su da roditelji djece imaju blage poteškoće u učenju ili da su bili zlostavljani u djetinjstvu, ili roditelj koji je bio silovan i tako “traumatiziran” ili je odgojen u prošlosti gdje su bili suočeni s alkoholizmom ili drogama, unatoč tome što je dokazano da su čisti godinama. No, najčešći uzrok uklanjanja je nakon “rizika” nepoznate ozljede, a to može biti samo jedan neobjašnjivi rez, modrica ili bilo kakva vrsta prijeloma bez prethodne evidencije ozljeda, što može rezultirati uklanjanjem u skrbništvo i eventualno prisilno usvajanje.

Ian Josephs također navodi nevjerojatne šokantne činjenice:

Nove brojke objavljene u zakonima o slobodi informiranja pokazuju da je u Engleskoj prošle godine započeto više od 4.000 planova ‘zaštite’ djece – koji se automatski provode za one koji su prijavljeni kao rizični – za bebe koje su još uvijek u maternici.

Još 2015. godine BBC je objavio dokumentarac o praksi prisilnog posvajanja u UK:

Neke od izjava iz dokumentarca prenosimo:

Velika Britanija ima neke od najviših stopa prisilnog posvajanja u Europi, tijekom godina ovakva praksa je potakla mnogobrojne organizacije, političare i obitelji da traže od vlasti odgovore zašto je to tako. Iako broj oduzete djece svaki dan raste, još uvijek nije odgovoreno na niti jedno zatraženo pitanje.

Prošle godine, 2014. broj oduzete djece roditeljima je narastao na brojku od 5050 djece, pola od njih je dato na posvajanje.

Većina roditelja, koji su postali predmet promatranja socijalnih službi, imaju problema u obitelji, možda emocionalnih problema no postavlja se validno pitanje: U kojoj točci ti problemi postaju trenutak kad se dijete treba permanentno udaljiti od svojih roditelja i dati na posvajanje?

Neki pravnici koji su specijalizirali obiteljsko pravo izražavaju veliku zabrinutost zbog ovakvog ubrznog procesa jer kratak termin ne omogućuje roditeljima dovoljno vremena kako bi pokazali jesu li doista sposobni biti roditelji, a jednom kad je proces završen roditelji više nemaju pravo žalbe.

U gornjem dokumentarcu se također navodi kako većina zemalja u Europi ima neki oblik prisilnog posvajanja, no nigdje nije tako visoka stopa prisilnog oduzimanja djece kao u Engleskoj. Čini se da je Irska jedna od rijetkih koja nema takvu politiku, pa mnoge obitelji traže svoj novi dom tamo.

Iako socijalne službe u Essexu nisu htjele komentirati pojedine slučajeve, ipak su dale komentar na činjenicu da sve više mladih parova bježi iz Engleske u strahu da će im biti oduzeta rođena i nerođena djeca što oni smatraju da je pogrešno jer smatraju da će na taj način i majku i dijete dovesti pod veći rizik.

Kad je službenik socijalne službe u Essexu upitan gdje su roditelji u ovoj priči, zar socijalne službe nemaju baš nikakvu odgovornost prema roditeljima on je odgovorio:

Blagostanje roditelja je važno no interesi djeteta su najvažniji. Dakle, ako mi moramo donijeti odluku između kratkoročnih interesa roditelja i dugoročnih interesa djeteta zakon je poprilično jasan u svezi toga, mi moramo interes djeteta staviti na prvo mjesto.

Kad je društvo u rukama psihopata onda to upravo ovako izgleda. ‘Veliki’ i ‘mali’ igraju se ‘bogova’ i donose strašne i nepovratne odluke koje uništavaju obitelji, pojedince i istu tu djecu za koju se kunu da ih štite. Sve u ime brige za dijete. Suci u takvim slučajevima svoje presude opravdavaju s činjenicom da su jednostavno takvi zakoni u UK i da ih oni moraju poštivati.

Rijetki su slučajevi roditelja koji su uspjeli, nakon dugogodišnje borbe, dokazati da nisu ni na koji način povrijedili svoje dijete, no to ne znači da će im dijete biti vraćeno.

Jedan od tih je i slučaj Karrise Cox i Richard Cartera (oboje 25 godina) koji su nakon tri godine borbe za svoje dijete napokon dobili presudu da nisu krivi u svezi modrica i povrede koju je njihovo dijete imalo.

Ovaj mladi par je, nakon što su uočili krvarenje u ustima svog djeteta, odvelo dijete kod doktora u Royal Surrey County Hospital. No, kad je liječnik otkrio modrice na tijelu djeteta, te rendgenom otkrio i frakture u roku od par dana par je optužen za zlostavljanje djeteta i njihovo dijete su odvele socijalne službe.

Nakon tri godine liječnici su otkrili da dijete pati od poremećaja krvi koji se zove Von Willebrands II. Ovaj poremećaj uzrokuje da osoba lako dobiva modrice. Uzrok je najčešće nedostatak vitamina D. Naknadno se otkrilo da dijete pati od dječjeg rahitisa zbog kojeg je rendgen pokazivao prijelom. No, njihovo dijete je sedam mjeseci prije ove presude već dano na usvajanje, njihovi odvjetnici su im rekli da je najvjerojatnije da su njihovi pokušaji uzaludni jer su takve sudačke odluke najčešće finalne.

Tužiteljstvo je odustalo od tužbe Coxa i Cartera kad je jedan od njihovih medicinskih stručnjaka zaključio da sumnja da je u prošlosti bilo ikakve frakture. Kako je moguće da u suvremenom svijetu roditeljima bude oduzeto dijete? Kako je moguće da nitko ne odgovara nakon što se ustvrdi da su liječnici pogrešno dijagnosticirali fizičke probleme u djeteta, također kako je moguće da socijalni službenici ne odgovaraju zbog nezakonitog oduzimanja djeteta nakon što se ustvrdilo da povrede uopće nije niti bilo? I kako je moguće da vlasti ne odgovaraju, te da je roditeljima u potpunosti onemogućeno da ikada stupe u kontakt s vlastitim djetetom iako je dokazano da mu nisu ni na koji način naštetili?

Iako su ovi roditelji oslobođeni krivnje zbog nečega što nikada nisu niti počinili, jedan od pravnih stručnjaka je komentirao: “Njihova doživotna kazna je da vjerovatno više nikada neće vidjeti svoje dijete.”

  • U razdoblju od 2010. – 2011. od 3100 ukupnih posvajanja 1¸390 je bilo prisilno posvajanje.
  • U razdoblju od 2013. – 2014. ta brojka se popela na 2400 prisilnih usvajanja od ukupno 5050 ukupnih.

Statistike udomljavanja

Statistika udomljavanja u Engleskoj, Sjevernoj Irskoj, Škotskoj i Wales.

Ako pogledate podatke za Englesku vidjeti će da su brojke puno, puno veće u odnosu na neke druge zemlje kao što je Sjeverna Irska, ili Škotska.

  • U Engleskoj, dana 31. ožujka 2017., 53.420 djece živi u udomiteljskim obiteljima.
  • Ovo je oko 78% od 68.300 djece u skrbi.
  • U Engleskoj je trenutno oko 44.625 udomiteljskih obitelji.
  • Udomiteljska mreža predviđa da udomiteljske službe trebaju angažirati još 5.900 udomiteljskih obitelji u sljedećih 12 mjeseci.

Iako postoje brojni slučajevi ovakve prakse u drugim zemljama poput Norveške i Finske i s obzirom na ogromnu količinu informacija na internetu u ovom tekstu smo se bavili samo slučajevima i praksom u UK. No, pogledajte, na kraju, odličan video koji govori ‘legalnom’ kidnapiranju ruske djece u Norveškoj. Koordinatorica organizacije “Ruske majke”, Irina Bergset tvrdi da uopće ne morate živjeti u Norveškoj da bi vam se dijete oduzelo i odnijelo na socijalnu skrb. Dovoljno je da prolazite kroz Norvešku i da na kolodvoru zavičete na dijete, dovoljan je samo jedan poziv neke osobe koje je prisustovala tom vikanju da bi došla socijalna služba i otela vaše dijete. Ukoliko se obratite vašoj ambasadi smatra se da želite ukrasti vlastito dijete. Čini se da je socijalna služba Barnevern svemoguća i lukava, jer jednom kad pošaljete upit u svezi nekog slučaja, oni vas šetaju po različitim institucijama i zapravo na kraju nikako ne možete dobiti odgovor, to tvrdi zaštitnik prava djece u Ruskoj Federaciji, Pavel Astahov. Ova specijalna služba ima svoje podružnice i u Nizozemskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Finskoj i Velikoj Britaniji.

Pogledajte video, imate i hrvatski prijevod, odnosno titlove koje trebate uključiti u postavkama videa.

[UPOZORENJE: Video sadrži šokantne informacije i fotografije neprimjerene maloljetnim osobama.]

Molimo sve čitatelje da prouče dane video uratke i izvore ispod članka kako bi sami donijeli zaključak o ovoj strašnoj praksi prisilnog oduzimanja djece biološkim roditeljima. Sigurni smo da postoje slučajevi u kojima je takav postupak nužan, a dijete se na taj način spašava od različitih oblika zlostavljanja, no brojke ne idu u prilog socijalnim službama, sucima Obiteljskog prava te agencijama za posvajanje. Ovakav Zakon, Children Act, je savršen primjer poneriziranog društva u kojem se žrtvuje i dijete i roditelji. Kakvu budućnost s ovakvim zakonima možemo očekivati?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Britain’s forced adoptions: the hidden scandal we can’t ignore

Children Act 1989

Forced adoption UK

Christian churches’ ‘forced adoptions’ in the UK: did you lose your child?

Forced adoption in the United Kingdom

Social services in Europe: legislation and practice of the removal of children from their families in Council of Europe member States

Adoption without consent

Scandale des enfants retirés à leurs parents en Angleterre

Forced Adoption – Punishment without crime

Revealed: the networks helping families flee social services

The Foster care business

Adoption: Thousands of children forcibly taken into care

Forced Adoption: UK families flee to Ireland to keep their children (DOCUMENTARY)

YOUR stories of forced adoption: When we revealed the agony of mothers made to give up their babies, the response from readers was huge – and heartbreaking 

MP claims 1,000 children ‘wrongly’ adopted every year

Ca$hing In on Forced Adoption in the UK ~ Who Profits from the Adoption Racket?

Fostering statistics

Forced adoption: UK parents cleared of abuse ‘unlikely to see their child again’ three years later

‘We will fight to our last breath’: Couple wrongly accused of abuse vow to continue bid to win back child and describe moment six-week-old was taken for adoption as ‘like having your soul ripped away’