Autor: Anamarija Vukojević

Odlučila sam napisati ovaj tekst u prvom licu jednine jer smatram da bi bilo licemjerno da dajem kritiku/osvrt na ovaj show a istovremeno svake večeri ‘buljim’ u Big Brother. Svom srećom, rezultati naše ankete “Zašto gledate Big Brother?” su pokazali da naši čitatelji većinom izbjegavaju ovaj voajeristički show jer smatraju da je poražavajući kao i sve reality emisije. Iako mi Big Brother i slične emisije oduvijek ostavljaju bljutav okus u ustima, čini se da još uvijek nemam dovoljno informacija koje bi mi pomogle u rješavanju ove loše navike. Ima li nade za nas koji gledamo i ‘uživamo’ u ovom ‘proizvodu’ koji djeluje umjetno, otrovno i opasno poput pravog McDonaldsa?

Zašto je Big Brother nalik ružičastoj sluzi koja se poslužuje u restoranima brze prehrane?

Što je ružičasta sluz i kakve ona veze ima s Big Brotherom?

Možda će se nekome učiniti ova usporedba nezgrapna i pretjerana ali meni je osjećaj gotovo isti.

Nekada sam redovno posjećivala McDonalds i ‘uživala’ u ‘hrskavim i finim’ Mc’nuggetsima sve dok nisam saznala da ti slatki, mirišljavi, prhki i sočni pileći komadići zapravo nisu ni približno piletina već ružičasta sluz.

U tekstu pod nazivom Pink Slime – ružičasta sluz smo pisali o ovome:

Ružičasta sluz je dodatak hrani na bazi junetine, koji se pravi od otpadnih dijelova zaklane stoke. Sastoji se od fino mljevenih tetiva, kože, kapaka, vimena, crijeva, ušiju, repova, njuški i vezivnog tkiva, te se u grijanoj centrifugi na 38°C odvaja mast u tekuću mast i proteinsku pastu. Materijal se zatim obrađuje, zagrijava i tretira s amonijakom ili limunskom kiselinom da bi se uništile bakterije. Nakon obrade se sabija u blokove i smrzava za uporabu kao dodatak mesnim proizvodima.

Tako vam je i sa svim reality emisijama pa i s Big Brotherom. Reklama je super, najava je obećavajuća no kad ‘kušate’ taj proizvod koji je uvelike popraćen velikom količinom reklama (ponekad vam se čini da gledate reklame koje prekidaju klipovi iz Big Brother kuće) svaki put iznova to vam ostavi bljutav okus u ustima i razočarenje. Ono što čekate zapravo nikada ne dođe, obećanje se nikada ne ispuni, uzbuđenje vrlo brzo splasne a od svega toga ne dobijete baš ništa, čak niti trenutak zabave.

John De Mol, umišljeni ‘stvaratelj’ Big Brothera

Stvaratelj Big Brothera se zove John De Mol, slušajući jedan od rijetkih njegovih intervjua na engleskom zaključila sam da je sasvim logično da jedna takva narcisoidna ličnost bude izumitelj takve jedne opasne i patvorene emisije. Pogledajte i poslušajte video pa zaključite sami, ukoliko se želite upuštati u još jedno tipično reklamiranje ‘proizvoda’ i hvaljenje samoga sebe.

Iako reality show zvuči američki John De Mol je Nizozemac i smatra se medijskim tajkunom u Nizozemskoj. Njegove kompanije Endemol i Talpa prema Wikipediji vrijede 1,5 milijardi dolara. Želite li saznati više o tim kompanijama to možete učiniti ovdje i ovdje. Neću ulaziti dublje u načine na koji je DeMol došao do svog bogatstva, no mijenjao je kompanije k’o gaće, a osim Big Brothera producirao je i Fear Factor, The Voice i još puno nama nepoznatih takvih sličnih emisija za koje ne sumnjam da će za koju godinu doći na naše tržište. Mi smo odlične zemlje za uvoz gluposti.

Slušajući njegove razloge zašto se počeo baviti ‘reality’ emisijima što je postalo globalni fenomen imate osjećaj kao da se radi o čovjeku koji vam uvaljuje ‘predivne, sočne, prefine’ nuggetse iz McDonaldsa a za koji vi znate da su zapravo ružičasta sluz iliti ‘pink slime’.

Dok sam slušala gornji intervju sramila sam se što gledam nešto što je stvorio ovaj čovjek. Jedna od njegovih teže probavljivih izjava je:

Više možeš naučiti iz Big Brothera nego iz knjige.

U najavi nove sezone Big Brothera u medijima možete pročitati kako su kandidate izabrali stručnjaci, psiholozi koji dobro znaju svoj posao. Pa ipak, kad je John De Mol upitan u gornjem intervju kako on pristupa stvaranju nove sezone, pristupa li produciranju analitički i istraživački ili ga vodi nešto drugo, on je odgovorio da se vodi intuicijom i da se ovdje ne radi o matematičkom projektu, u koji možete unijeti podatke i na kraju dobiti neki rezultat.

Sigurno je da je reality emisija sasvim drugačiji projekt nego neki film ili emisija s konceptom, no ovdje se radi o izrazito psihološkom, emocionalnom pa i fizičkom eksperimentu (i to se ne može nikako drugačije nazvati nego eksperimentom) s tim da se ovdje očigledno ne radi o znanstvenom pokusu u kojem sudjeluju stručnjaci već šarlatani koji intuitivno produciraju i stvaraju. Čini se da takav pristup imaju i ovogodišnji producenti hrvatskog Big Brothera jer je čitava sezona prepuna zabrinjavajućih problema i propusta.

Pa ipak, televizija je osmišljena kako bi se gledatelji opuštali, zabavljali i informirali. Na televiziji ste nekada mogli gledati profesionalne glumce, pjevače, zabavljače, stručnjake koji su morali završiti određene fakultete odnosno dobiti naobrazbu za taj posao. Iako se John De Mol diči svojom kreacijom, pri tome ne mislim samo na Big Brother, već na 60% televizijskog programa čiji sudionici nisu niti profesionalni glumci, niti pjevači niti zabavljači, show ‘stvaraju’ samo obični ljudi koji žele ostvariti nešto preko sudjelovanja u nekoj od tih emisija.

I sam John De Mol je nekada bio ‘običan’ čovjek koji je čuo za neki znanstveni eksperiment u kojima je grupa ljudi živjela zajedno i uzgajala biljke. Tako je, barem on tako kaže, došao na ideju da napravi reality emisiju u kojoj bi ‘obični’ ljudi imali priliku napraviti nešto drugačije u svom životu. Kako je rekao u gornjem intervju na početku ovog projekta shvatio je da on i njegova ekipa moraju biti pažljivi jer bi se inače mogli početi osjećati i ponašati kao bogovi.

Reality televizija je žanr televizijskog programa koji bi trebao dokumentirati neskriptane realne životne situacije pojedinaca koji obično nisu profesionalni glumci. Ona se razlikuje od dokumentarističke televizije jer se fokusira na dramu, sukobe i zabavu a ne edukaciju gledatelja.

No, što ako pored toga što se zapravo uopće ne možete educirati s takvim emisijama zapravo nikada i ne dobijete očekivanu zabavu? Poruka i naslijeđe koje ostavljamo djeci ovakvim programima (pri tome mislim i na duboke matriks programe) nije briga John De Mola, on jako dobro zarađuje jer je društvo gladno ovakvog načina zabave:

I u društvenom i poslovnom smislu, to je još uvijek najeftiniji način da dođete do najveće publike.

Ali običan čovjek, dok prati takvu neku emisiju, ne razmišlja da je zapravo poneriziran, ne razmišlja da ga netko koristi (kao i sudionike) kako bi zarađivao milijarde. On se samo želi zabaviti.

Naši čitatelji su nas ugodno iznenadili, predstavljamo vam konačne rezultate:

Pitanje u anketi je bilo: “Zašto gledate Big Brother?” U anketi je sudjelovalo 941 čitatelj, a njihovi odgovori glase:

• 87,25% sudionika ankete, točnije 281 čitatelj, je odgovorio da ne gleda Big Brother jer ga smatra poražavajućim kao i sve reality emisije.
• 2,98% sudionika ankete, točnije 28 čitatelja, je odgovorilo da povremeno pogledaju jer na TV-u nema ničega pametnog.
• 2,76% sudionika ankete, točnije 26 čitatelja, je odgovorilo da gleda jer emisija prikazuje kakvi su zaista ljudi.
• 2,55% sudionika ankete, točnije 24 čitatelja, je odgovorilo da ponekad pogledaju no da je emisija bezveze.
• 1,28% sudionika ankete, točnije 12 čitatelja, je odgovorilo da ih zanimaju međusobni odnosi stanara.
• 0,85% sudionika ankete, točnije 8 čitatelja, je odgovorila da gledaju jer misle da će biti “vrućih scena”.
• 0,85% sudionika ankete, točnije 8 čitatelja, je odgovorilo da gleda kako se budale sramote.
• 0,85% sudionika ankete, točnije 8 čitatelja, je odgovorilo da gledaju jer i sami žele sudjelovati u Big Brotheru.
• 0,63% sudionika ankete, točnije 6 čitatelja, je odgovorilo da gledaju i uživaju jer je to najbolja emisija.

Zaključne brojke govore da od 941 čitatelja Matrix Worlda koji su sudjelovali u anketi, 821 čitatelja ne gleda i ne prati Big Brother (vjerojatno i slične emisije) a 120 čitatelja gledaju i prate emisiju Big Brother (kao i druge slične emisije).

Prikaz rezultata nedavne ankete.

Jedan od velikih razloga zašto su reality emisije postale popularne je njihova profitabilnost. Vi zapravo uzmete hrpu ‘običnih’ ljudi koji gotovo nikada nemaju neke posebne talente i iskoristite ih kako biste zaradili na njima i njihovim reakcijama. Naravno, po naputku John De Mola koji je zaključio da ljudima nije dovoljno da gledaju sudionike showa kako žive normalan život, potrebno je cijelu stvar dodatno začiniti. Cilj vam je, kao i u svakoj sapunici, probuditi emocije u gledatelja. Stoga vam je potrebno puno režiranja, rezanja i krivog ili lažnog predstavljanja sudionika kako biste stalno održavali publiku napetom. I kroz ovu sezonu hrvatskog Big Brothera bili su mnogi takvi trenutci koji su javnosti predstavljeni na jedan način (onako kako produkcija misli da bi publika željela) no kad biste pratili emisiju u očekivanju da vidite razotkrivanje cijelog događaja uvijek i iznova bi vas dočekalo razočarenje. Jedan dobar primjer toga je dugo očekivani seks u Big Brother kući koji se zapravo nikada nije dogodio. Pa ipak, taj nemili događaj se naširoko najavljivao kao da se dogodio, a mediji su bili prepuni naslova: “Napokon se dogodio seks u Big Brother kući.” Iako to zapravo i nije tako bitna stvar, al je bitna zbog načina na koji se iskorištava takva jedna informacija kako bi se privukla publika.

Iako, ne mogu poreći da se nisam ponekad, u nekim ovogodišnjim emisijama i nasmijala. No, ovdje ne govorimo o inteligenciji ili zdravom humoru, već o starom dobrom Dunning Krugerovom sindromu u kojem smo pisali ovdje. O tome je sve rekao John Cleese:

“Ako je netko vrlo, vrlo glup, kako bi ikada mogao shvatiti da je doista vrlo, vrlo glup?” Vlastita inkometepencija im ne dozvoljava da vide koliko su nekompetentni, istovremeno ljudi koji pate od ovog sindroma ne mogu uvidjeti da je netko drugi kompetentan. No, ovaj problem nije lokaliziran na pojedince, zapravo ovo je postao problem našeg društva, jer ne samo što dopuštamo ovakvim ljudima da svoja nerealna i neobjektivna mišljenja šire, nego im dopuštamo da vladaju našim medijskim i političkim prostorom. Kako bi ikada, pobogu, takvo društvo moglo napredovati u bilo čemu kad je osnovni problem, neobjektivno i nerealno sagledavanje vlastitog općeg stanja?

Prošlo je već više od 7 godina kako nisam posegnula za ‘užitkom’ McNuggetsa, to nije bio samo trenutak, to je bio proces, saznavanje novih informacija koje su sustavno mijenjale moju lošu naviku. Nadam se da će i meni samoj ovakav kritički osvrt na degradirajuće i dehumanizirajuće reality emisije pomoći u savladavanju još jedne loše navike, gledanje reality emisija. Svjesna sam činjenice da su ovakve emisije rađene po istom principu kao i video igrice, o čemu smo pisali ovdje:

Imate laboratorijskog miša, štakora (to smo mi) kojeg stavite u eksperimentalnu kutiju. To je prvi korak. Stvorite mu želju i okoliš za nečim, npr. nekom hranom. Drugi korak. Za treći korak nam treba malo mašte, no i psihopatije, stvorite polugu koja mu omogućuje da dođe do željene stvari, kod miša je to hrana, kod igrača igrica bi to mogao biti virtualni mač, koji zapravo ne postoji. Zatim stvorite petlju, da, petlju, ono iz čega se nikada neće izvući. Konstantna želja i potreba za nečim. Podsjeća vas li to na marketing u koji smo svi uvučeni? I peti korak, napravite sve da to postane sve o čemu miš razmišlja, želi, treba. Tako da se više nikada ne izvuče iz petlje, da to postane njegov dom i njegova jedina stanica.

Izgleda da nismo baš puno evoluirali, zar ne?

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Endemol Shine Group

Endemol Shine Group – Vision and Values

Endemol Shine Group – Disclaimer

Reality television

Društvo koje obožava ljude s Dunning-Krugerovim sindromom