MISTERIJE

Zašto neki ljudi mogu vidjeti zvukove?

Autor: Ljubica Šaran

Iako su brojni metafizičari i mistične škole raspravljali o tome kako spiritualan razvoj prati i određene pomake u ljudskoj percepciji i osjetilima, New Age je krajnjim pojednostavljivanjem pradavnih učenja i njihovim iskrivljavanjem, odbio znanstvenike od izučavanja eventualnih osjetilnih fenomena. Srećom po nas nakon brojnih studija koje su potvrdile postojanje leksičko gustatorne sinestezije – fenomena spajanja osjeta kada su ljudi u stanju „okusiti“ riječi – istraživači su počeli istraživati i o drugoj mogućnosti, ljudskoj sposobnosti viđenja zvukova.

1 zašto vidimo zvukove

U eksperimentima s LSD-jem su sudionici često opisivali kako su pri slušanju muzike mogli uočiti raznobojne pravilne geometrijske strukture koje su pratile ritam tonalitet glazbe. S druge strane neki ljudi zbog interesantnog moždanog ožičenja također mogu “vidjeti” zvukove.

Nedavno otkriće kako ljudi zaista mogu vidjeti zvukove, može zvučati radikalno, čak i nevjerojatno, no znanstvenici su potvrdili nevjerojatnu mogućnost našeg mozga da „pojasni“ sliku ako su informacije o istoj nedovoljne i ako je vizualni korteks manji nego li inače, u stvari mozak tada stvara interesantnu premosnicu, zvuk povezuje sa slikom, naročito ako sama slika nije dovoljno jasna ili vidljiva.

Znanstvenici su se naročito pozabavili fenomenom koji se naziva „iluzija bljeska induciranog zvukom.“ Ta interesantna anomalija nastaje kada promatrači bljesak popraćen s dva piskutava zvuka, percipiraju kao dva bljeska.

U nedavnim eksperimentima je otkriveno kako postoje snažne razlike od osobe do osobe glede iluzije bljeska induciranog zvukom, mozak nekih ljudi ne dopunjava slabašne informacije dobivene iz slika sa zvukom, dok je kod nekih to sasvim uobičajena stvar.

Istraživač Benjamin Haas s University College u Londonu, koji je radio na studiji iluzije bljeska induciranog zvukom, je izjavio sljedeće za Live Science:

„Neki ljudi gotovo svaki put iskuse viđenje drugog bljeska, nakon što smo ih stimulirali s jednim stvarnim bljeskom koji je bio popraćen s dva zvuka, drugi pak nikada ne vide naknadni bljesak.“

Haas je smatrao da je za to odgovorna različita anatomija mozga. Da bi otkrili je li to zaista istina, Haas i njegove kolege su analizirali MRI snimke mozga 29 volontera, za vrijeme eksperimenta s bljeskovima i popratnim zvukovima.

Koliko god nam se činilo da svi jednu te istu sliku potpuno identično percipiramo, to nije tako, kada se u to umiješa zvuk, razlike postaju još veće.

U prosjeku su volonteri vidjeli ovu iluziju u 62% slučajeva, dok je samo 2% sudionika eksperimenta vidjelo iluziju svaki put. Oni koji su stalno viđali iluziju bljeska induciranog zvukom su imali manji vizualni korteks (dio mozga zadužen za procesuiranje slike), to je potvrdilo Haasove špekulacije:

„Ako gledamo u istu stvar, očekivali bi da će ljudi vidjeti potpuno istu stvar, no to nije tako, rezultati našeg ispitivanja pokazuju kako će razlike u percepciji slike i zvuka zavisiti od anatomije mozga. Moždana vizualna reprezentacija onoga što su oči zabilježile, je obično vrlo efikasna no nije perfektna, postoje određene nejasnoće u shvaćanju vizualne reprezentacije, naročito kada se stvari odvijaju „pred očima“ prebrzo, kao što je slučaj u brzom slijedu bljeskova i zvukova koji stvaraju iluziju. Pretpostavljamo da se ovakve stvari događaju češće što je broj neurona manji u vizualnom centru, usporedio bih to s kamerom koja ima manje megapixela, što je manje megapixela to je manja kvaliteta slike.“

Ostaje misterija što je zapravo pravi izvor ovakve iluzije jer samo 25% ljudi koji viđaju iluziju bljeska induciranog zvukom imaju manji vizualni korteks, što se događa kod ostalih 75% ljudi je još uvijek nepoznanica.

Je li smanjeni vizualni korteks jedini krivac za “viđenje” zvukova?

Haas i njegov tim će se u budućim istraživanjima fokusirati baš na tih 75% ljudi čiji je vizualni korteks normalne veličine.

No nemojte misliti kako je ovo jedini fenomen koji povezuje percipiranje zvuka i slike. Znanosti je poznat takozvani McGurk efekt, kada se vizualna komponenta jednog zvuka spaja s auditivnom komponentom drugog zvuka, na primjer kada se dadaistički slogovi „ba-ba“ izgovaraju uz snimku usana osobe koja je izgovarala „ga-ga“ da bi ljudi koji imaju McGurkov efekt percipirali kombinaciju zvuka i snimke kao „da-da.“

Haas je na kraju dodao:

„Osjet vida nam se može činiti objektivan i nepromjenjiv no zapravo percepcija osjeta vida može biti oblikovana različitim stvarima; sluhom, individualnom anatomijom mozga, tko zna s čime još?“

Haasova studija je izašla u žurnalu Proceedings of the Royal Society B. Više o tome ovdje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.