Autor: Anamarija Vukojević

Ubrzano kucanje srca, znojenje dlanova, usplahirenost, ekstatičnost, klecanje koljena, “leptirići” u trbuhu, sve su to simptomi kad se osjećamo zaljubljeno. To je osjećaj koji određuje mnoge naše životne odluke i djelovanje. Čak što više, društvo u kojem živimo pokušava na sve načine predstaviti zaljubljenost kao ljubav iako su u pitanju dva potpuno različita osjećaja. Jedan nastaje pretjeranim radom hormona te traje nekoliko mjeseci nakon čega se zaljubljeni pitaju “što se dogodilo”, a drugi balansira hormonalno djelovanje i često traje doživotno, a parovi u ljubavi zajednički prolaze i najgore životne kušnje. Dokaz kako je naše društvo odavno otišlo “na stranu” govori i podatak da je Valentinovo – “praznik zaljubljenih” drugi najkomercijalniji praznik na zapadnoj hemisferi (odmah nakon Noći vještica), a stvarnog praznika “ljubavi” ni nema. 

No vratimo se malo na zaljubljenot – osjećaj koji se veliča u romantičnim filmovima, literaturi i u glazbenoj industriji uz “paprene” aluzije na seks ili vruće scene istoga. Razlog ubrzanog kucanja srca tijekom početnog stadija zaljubljenosti je mozak koji šalje signale nadbubrežnim žlijezdama te se izlučuje adrenalin, epinefrin i norepinefrin. Klecanje koljena uzrokuje norepinefrin koji se luči tijekom stresnih situacija. Sad cijela priča zvuči malo manje romantično, zar ne? No, ako u cijelu priču ubacite patokraciju i ponerizaciju dobijemo jednu “savršenu” kombinaciju osjećaja, simptoma i senzacija kojima je teško odoljeti, a koji su ugrađeni u naš um kako bismo lako bili podložni manipulaciji na različite načine.

Ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život umijeće; ako želimo saznati kako se ljubi, moramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to moramo činiti kad želimo svladati bilo koje drugo umijeće, recimo glazbu, slikarstvo, drvodjelstvo, umijeće medicine ili inženjerstva.

Erich Fromm, “Umijeće ljubavi”

MRi sken pokazuje da zaljubljenost “pali” centar užitka u mozgu. Kada se zaljubimo, protok krvi se povećava u ovom području, što je isti dio mozga koji je uključen u opsesivno-kompulzivno ponašanje. “Fraza” ljubav je slijepa “valjan je pojam jer težimo idealizirati našeg partnera i vidjeti samo ono što želimo vidjeti u ranim fazama odnosa”, tvrdi dr. Mumby. “Autsajderi mogu imati mnogo objektivniji i racionalniji pogled na partnerstvo nego što to čine dvoje ljudi.”

Mozak na “ljubavi”.

Postoje tri faze zaljubljenosti koje uključuju požudu, privlačnost i privrženost. Požuda je faza vođena hormonima u kojoj doživljavamo želju. Protok krvi do centra za užitak u mozgu događa se tijekom faze privlačenja kada osjećamo silnu fiksaciju s našim partnerom. Takvo ponašanje blijedi tijekom faze privrženosti kada tijelo razvija toleranciju prema stimulansima užitka. Endorfini i hormoni vazopresin i oksitocin također preplavljuju tijelo u ovom trenutku stvarajući cjelokupni osjećaj dobrobiti i sigurnosti koji pridonosi trajnom odnosu.

Jeste li se ikada toliko zaljubili da ste zbog te osobe u potpunosti promijenili svoj dosadašnji život? Jeste li “cijeli” život žudili za tim osjećajem “leptirića” u trbuhu jer to znači da je to to? Jeste li zanemarili sve svoje prijatelje, roditelje i rodbinu zbog svog “princa na bijelom konju”? Jeste li se toliko zaljubili da ste činili zbog te osobe stvari koje inače nikada ne biste učinili? Je li to “snaga” ljubavi ili emocionalna zamka u koju smo svi, barem jednom, upali u životu? A što ako je to savršeno smišljena zamka za sve one koji se pokušavaju probuditi i pobjeći iz ovog zatvora?

Utjecaj filmova na našu percepciju o ljubavi. Tko ima koristi od toga?

Razlika između ljubavi i zaljubljenosti je u znanju. Ljubav nastaje iz znanja, a zaljubljenost počiva, i održava se neko vrijeme, upravo zbog neznanja. Održava se onoliko koliko traje hormonalna reakcija. Nakon toga se budimo, kao iz sna, i pitamo se što nam se dogodilo. I vjerojatno je to trenutak kada doista imamo šansu upoznati osobu u koju smo se “zaljubili”.

U današnjem društvu ljudi su više koncentrirani na narcisoidni pristup ljubavi, kako biti ljubljen a ne kako voljeti. Muškarci pokušavaju kroz postizanje uspjeha, moći i bogatstva privlačiti potencijalne partnerice, dok se žene trude biti privlačne, njegujući tijelo i odjeću. Oba spola pokušavaju sebe prikazati kao zanimljive ili “cool” osobe. Na taj način pokazuju da žele postati vrijedni ljubavi i pažnje što u konačnici znači da ne misle da su vrijedni ljubavi. U našoj kulturi ‘biti vrijedan ljubavi’ znači biti popularan. Iz ovog proizlazi da je u nama ukorijenjena pretpostavka da je problem ljubavi objekt, a ne sposobnost voljenja.

Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela.

Erich Fromm, “Umijeće ljubavi”

No, nije oduvijek bilo ovako. U viktorijansko doba, kao i u mnogim tradicionalnim kulturama, ljubav većinom nije bila spontano osobno iskustvo koje je moglo dovesti do braka. Brakovi su bili dogovarani, sklopljeni iz socijalnih motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav razviti kasnije. Tek razvitkom Zapada stvorila se potraga i težnja za “romantičnom ljubavi”. Izvrstan marketinški trik, “savršen omot” na kojem se zarađuju milijarde godišnje.

U Viktorijansko doba ljudi su se vjenčavali iz otvorenog interesa, danas se ljudi žene is istih, materijalnih razloga ali to prikrivaju na sve moguće načine. Jesmo li postali licemjerno društvo više nego ikada?

“Ljubav” započinje s ogromnim nadama i očekivanjima koji se gotovo uvijek izjalovljuju. Intenzitet zanesenosti između dvoje ljudi nije dokaz njihove ljubavi, već samo pokazuje dokaz o stupnju njihove prijašnje usamljenosti.

Kad ljudi “pate u ljubavi” oni tome problemu ne pristupaju kao što bi pristupili želji naučiti neku vještinu, kao što je npr. slikarstvo. Ako želite naučiti slikati svjesni ste da vam je za to potrebna i teorija i praksa. No, kad je ljubav u pitanju ljudi prolaze kroz različite samouništavajuće programe bez da imalo objektivno, realno i analitički pristupaju tom problemu. Oni cijeli život pokušavaju od sebe i drugih napraviti željeni objekt ljubavi bez da su ikada naučili voljeti (niti sebe niti druge).

No, trebamo se zapitati, proizlazi li naša težnja za “romantičnom ljubavlju” zbog ljubavi ili zbog usamljenosti? I jesmo li toliko “usamljeni” da smo spremni prodati vragu našu dušu kako bi živjeli iluziju ljubavi?

Ljubav je aktivnost, a ne pasivni afekat, ona je ‘ostajanje’ a ne ‘zaljubljivanje’. Na najopćenitiji način aktivni karakter ljubavi može se izraziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje, a ne primanje.

Erich Fromm, “Umijeće ljubavi”

New age pokret je tijekom nekoliko desetljeća uspio ideju davanja u ljubavi u potpunosti izvitoperiti, proklamirajući ideju davanja, tolerancije i razumijevanje svih i svega, bez istinskog učenja o istome. Prema njima sva ljudska bića imaju potrebu biti dobri, pošteni i pravični. Zabluda da ne može biti veća, što je Laura Knight Jadczyky objasnila kroz ‘legalni argument’ u predgovoru knjige Politička ponerologija.

Ljudska bića su naviknuta smatrati da i druga ljudska bića – u najmanju ruku – nastoje činiti ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravični”. I tako, vrlo često niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar čovjek”. Kada dođe do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumijevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelomično u pravu, na jedan način, kao što je i druga strana djelomično u pravu, na drugi način. Podrazumijevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ čim dođe do nekog konflikta, automatski ćemo pretpostaviti da istina leži negdje između dvije zavađene strane.

“Umjesto da se fokusirate na svjetske problem, usmjerite svoju pozornost i energiju na povjerenje, ljubav, obilje, edukaciju i mir“. Ovakve i slične izjave su potaknule ljude na još veću narcisoidnost i fokusiranost na sebe. Istina ne može biti dalje od toga.

U vrijeme kad je psihopatija na vrhuncu svoje moći, emocionalna zamka koju su nam nametnuli naši “stočari“ davši nam svoj um, savršeno je plodno tlo za sve oni koji su tako olako prihvatili “romantičnu ljubav” kao svoj cilj. Umotani u beskonačnu petlju prebacuju se iz jednog stanja – narcisoidnosti, ekstatičnosti, opsesivnosti, zaluđenosti u drugo stanje – patnje, boli i nerazumijevanja.

Problem u new agerskoj predožbi (kao i u kršćanskoj) davanja je što je ono shvaćeno kao ‘napuštanje’ nečega, lišavanje ili žrtvovanje. Kroz cijelo takvo “duhovno” putovanje pojedinac se pokušava osloboditi svojih želja i potreba i žrtvovati se za drugoga. No, zar to nije onda isto kao tržišna razmjena ljubavi sa Zapada o kojoj smo pričali na početku članka?

Ljubavna sposobnost ne ovisi o vašoj moći, izgledu ili financijskoj neovisnosti, već o stupnju razvitka vašeg karaktera, vaše osobnosti, poznavanja sebe i svijeta koji vas okružuje te najvažnije od svega želje za radom na sebi kako bi se prilagodili svijetu u kojem živimo.

Ako ne znamo sebe kako možemo prepoznati osobu koju bismo voljeli?

Kad se čovjek, kroz vlastiti razvitak, riješi (koliko je to moguće) narcisoidnih prepreka, iluzija i programa te želja da iskorištava druge ili da pohlepno gomila “stvari” za sebe i razvije vjeru u svoje vlastite sposobnosti tek onda je spreman prepustiti se ljubavi i učiti voljeti.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvor:

Umijeće ljubavi, Erich Fromm

Znamo li mi ljudi, što je ljubav?

What falling in love does to your heart and brain