KNJIŠKI MOLJAC

Život poslije smrti – tabu tema o kojoj rijetki govore iako je neizbježna

Autor: Anamarija Vukojević

Mnogi ljudi izbjegavaju temu smrti, iako je ona neizbježna za svakoga od nas. Čak i indirektan dodir sa smrću u nama budi osjećaj suočavanja s vlastitom predodžbom o prestanku života. Pa ipak unatoč rijetkim nepristranim istraživanja o kliničkoj smrti i iskustvima bliskim smrti zanimanje javnosti ukazuje na potrebu za novim studijama i konačnim odgovorima.

Što se događa s nama poslije smrti?

Knjiga dr. Raymonda Moody “Life After Life” (objavljena još davne 1975. godine) daje nam određeni uvid u iskustva kliničke smrti u kojima ljudi opisuju iskustva koja nam mogu pomoći u suočavanju s činjenicom da ćemo kad tad umrijeti. Ona, također, pomaže onima koji su doživjeli takva iskustvo ali o tome ne govore jer smatraju da bi ih drugi smatrali ludima.

Kao filozof, psiholog i liječnik dr. Moody prišao je ovoj temi vrlo pažljivo. Iako on nije jedini znanstvenik koji se bavio ovom temom ova tema se i dalje smatra kontroverznom u znanstvenim krugovima.

Kritike koje su mu uputili mnogobrojni znanstvenici pokazuju da je dr. Moody bio u pravu kad je pristupio objavi ove knjige ograđujući se od tvrdnje da život poslije smrti postoji. Profesor psihologije Barry Beyerstein je izjavio da je Moodyev navodni dokaz o zagrobnom životu pogrešan, i logički i empirijski. Njegove metode su izazvale kritike znanstvene zajednice jer su mnoga osobna izvješća, koje je dr. Moody prikupio o iskustvima “tik do smrti”, dali sami pacijenti mjesecima ili čak godinama nakon događaja. Terence Hines je komentirao da “takva izvješća jedva da su dovoljna da se zagovara stvarnost zagrobnog života”.

Dr. Moody je u vrijeme dok je pisao knjigu razgovarao s više stotina ljudi koji su imali iskustvo „tik do smrti“. On sam skromno priznaje da njegova “studija” nije znanstvena jer uključuje samo mali uzorak ljudi koji su doživjeli iskustvo za vrijeme kliničke smrti.

Poput mnogih suvremenih istraživača i znanstvenika i Moody je shvatio da je smrt potrebno integrirati u naše razumijevanje života, kao što su to odavno znale i prakticirale mnoge drevne kulture prije nas. Jer konačno, mi ljudi ne umiremo samo na kraju našeg fizičkog života, nego kontinuirano od rođenja pa sve do tjelesne smrti. Da bismo rasli, moramo neprestano umirati i ponovo se rađati, a ne čekati s eventualnim rastom do zadnje krize u svom životu.

Svjestan težine svojih istraživanja na znanstvene redove, isključio je povezanost iskustva “tik do smrti” s reinkarnacijom. dr. Moody smatra da niti jedan od slučajeva koje je razmatrao ne ukazuje na reinkarnaciju ali i ju i ne isključuje. Ipak, dodaje:

Ako zamislimo da do reinkarnacije i dolazi, vjerojatno je da bi u vremenu između odvajanja od starog tijela i ulaska u novo duh boravio u nekom međuprostoru. Iz toga bi dalje trebalo zaključiti da tehnika intervjuiranja ljudi koji su se vratili iz zagrljaja smrti nije primjeren način za proučavanje reinkarnacije.

No, mi smo o reinkarnaciji pisali u nekoliko tekstova o kojima možete čitati ovdje.

Dr. Ian Stevenson, autor brojnih studija i knjiga o spontanim sjećanjima na reinkarnaciju. Njegovi radovi su objavljeni pod pokroviteljstvom Sveučilišta Britanske Kolumbije.

Iskustva “tik do smrti” dr. Moody je svrstao u tri različite kategorije:

  1. Iskustva ljudi koji su oživjeli pošto su ih svi smatrali mrtvima ili pošto su ih njihovi liječnici proglasili klinički mrtvima.

  2. Iskustva ljudi koji su u toku neke nesreće, teškog ranjavanja ili bolesti bili blizu smrti.

  3. Prepričana iskustva. Dok su umirali, ljudi su o tome govorili prisutnim osobama. Sadržaj tih doživljaja ovi su drugi kasnije ispričali meni.

Interesantna je činjenica da je dr. Moody otkrio da su svi slučajevi koje je proučavao upadljivo slični jedan drugome. U mnoštvu ispovijesti koje je prikupio isti se elementi uvijek iznova pojavljuju.

Čovjek umire i u trenutku najveće tjelesne klonulosti čuje svog liječnika kako ga proglašava mrtvim. Do ušiju mu dopire neugodna buka, glasna zvonjava ili zujanje, a istodobno osjeća kako se velikom brzinom kreće kroz dugačak, mračan tunel. Nakon toga iznenada shvaća da se nalazi izvan vlastitog tijela, ali još uvijek u okolini u kojoj je bio i prije. Vlastito tijelo gleda s određene udaljenosti, kao gledatelj. Iz tog ugodnog položaja promatra pokušaje reanimacije i dolazi u stanje velike emocionalne uzbuđenosti.

Poslije izvjesnog vremena se pribere i pomalo privikne na svoju neobičnu situaciju. Primjećuje da još uvijek ima „tijelo“ te da se to tijelo po izgledu i sposobnostima vrlo razlikuje od tijela što ga je upravo napustio. Uskoro se nešto počinje događati. U susret mu dolaze drugi kako bi mu pomogli. Razaznaje duhove rođaka i prijatelja koji su umrli prije njega, a pred njim se pojavljuje „biće od svjetlosti“ – topao i srdačan duh pun ljubavi. Bez riječi, spontanim prijenosom misli biće mu postavlja pitanje i traži od njega da procijeni svoj život. Da bi mu u tome pomoglo, pokazuje mu, u slikama, panoramu najvažnijih trenutaka njegova života (sve se to odvija u trenu). U određenom trenutku osjeća kako se približava nekoj vrsti prepreke ili granice koja bi trebala biti linija razgraničenja zemaljskog i drugog života. Ustanovljava da se mora vratiti jer još nije došlo vrijeme da umre. Ali on se ne želi vratiti jer je sada već vrlo zaokupljen doživljavanjem života poslije smrti. Preplavljen je intenzivnim osjećajem radosti, ljubavi i smirenosti. Unatoč tome, ponovo se sjedinjuje sa svojim materijalnim tijelom i nastavlja živjeti.

Većini ispitanika teško je bilo govoriti o ovim iskustvima jer im je nedostajalo riječi kojima bi opisali ono što su doživjeli.

Stvarni je problem u tome što su sve riječi koje poznajem trodimenzionalne. Čitavo vrijeme dok sam to proživljavala mislila sam: Pa u geometriji smo uvijek učili da postoje samo tri dimenzije i ja sam to uvijek prihvaćala. Ali oni koji su nas učili nisu bili u pravu – ima više dimenzija. Naš svijet, tj. svijet u kojemu sada živimo je trodimenzionalan, ali posve je sigurno da onaj drugi to nije. Zato mi je tako teško pričati o tome. Moram vam to opisati riječima koje su trodimenzionalne. Učinila sam to najbolje što mogu, ali nisam potpuno uspjela. Zaista vam ne mogu dati potpunu sliku.

Neki su ispitanici, dok su bili izvan tijela, mislili s izvanrednom lakoćom, tj. zapreke nisu postojale ne samo za spiritualno tijelo nego ni za misao. Uvijek su iznova ponavljali da su, kad su se jedanput privikli na novu situaciju, mogli misliti jasnije i brže nego u svom materijalnom postojanju.

To se podudara s informacijama koje smo iznijeli u tekstu Dokazi o postojanju života poslije smrti, različitih denziteta i inteligentnog života van Zemlje u multidimenzionalnim realitetima.

Peti denzitet:

Peti denzitet bi bio prvi stalni eterični ili energetski nivo, no pasivne konteplacijske uloge. Po metafizičkim učenjima, peti denzitet je mjesto na kojemu se nađemo nakon što umremo. Na njemu obitavaju svi entiteti koji se „recikliraju“, točnije, koji umiru i ponovno se „rađaju“ od prvog do četvrtog denziteta.

U petom denzitetu se usvaja naučeno iz prošlih života. Također se odabiru lekcije u budućim reinkarnacijama. Metafizičari smatraju da se prebacivanje iz jednog u drugi denzitet ne mora događati samo preko petog denziteta; kada se nauče sve potrebne lekcije iz jednog denziteta može se preći u viši denzitet bez potrebe „posjeta“ petom denzitetu.

Zanimljiva je izjava ispitanika koji je u nesreći izgubio nogu no kad se našao u ovom iskustvu imao je sve dijelove tijela.

Jedan od najnevjerojatnijih zajedničkih elemenata koje su svi ispitanici doživjeli je neobično sjajno svjetlo koje bi ih dočekalo nakon što bi prošli tunel.

Sigurno je da taj susret temeljito mijenja ličnost onoga tko ga je doživio. Tipično je da je ispočetka svjetlost blijeda, ali ubrzo postaje sve sjajnijom, dok ne dosegne nezemaljski sjaj. Iako je taj sjaj neopisiv (ispitanici obično kažu da je bijel ili „jasan“) i neobično intenzivan, ispitanici izričito naglašavaju da ih ni u kojem slučaju ne zasljepljuje, da ne smeta njihovim očima niti ih sprječava da vide ostale predmete u svojoj okolini (to je možda i stoga što u tom trenutku i nema tjelesnih očiju koje bi mogle biti zaslijepljene).

Zanimljivo je da se opisi bića sazdanog od svjetlosti u golemoj većini izjava gotovo nimalo ne razlikuju od navedenog. Ono što se uvelike mijenja od izjave do izjave jest prepoznavanje odnosno identifikacija toga bića. Ona ovisi o odgoju, vjeri i uvjerenjima pojedinca.

Tako, na primjer, većina odgojenih u kršćanskoj vjeri, koji su tu vjeru zadržali, smatra da je svjetlost Krist, a ponekad to svoje tumačenje podupiru citatima iz Biblije. Muškarac i žena, oboje židovi, prepoznali su u svjetlu „anđela“. U oba je slučaja, međutim, bilo potpuno jasno da se ne radi o krilatom biću koje svira harfu, pa čak ni o biću koje ima ljudski oblik ili pojavu. Bila je samo svjetlost. Svaki mi je ispitanik u stvari pokušavao saopćiti da je biće smatrao poklisarom ili vodičem. Jedan čovjek koji je bio ateista, jednostavno je viđeno opisao kao „biće od svjetlost“. Isti je naziv upotrijebila jedna kršćanka koja očito nije osjećala potrebu da svjetlost nazove „Kristom“.

Kratko vrijeme pošto se pojavilo, biće počinje komunicirati s umirućim. Treba naglasiti da je komunikacija direktna, tj. ista kao i u opisima o tome kako čovjek u spiritualnom tijelu može „čitati“ misli drugih. Ispitanici opet tvrde da nisu čuli nikakav glas ili fizikalni zvuk koji bi dolazio od bića, niti su odgovarali pomoću zvukova. Dapače, svi izjavljuju da se radi o direktnom prijenosu misli, i to na tako jasan i nedvojben način da ne postoji mogućnost nesporazuma (a ni laganja biću od svjetlosti).

Poslije ove dramatične pojave, biće usmjerava prema umirućem određenu misao. Obično ljudi s kojima sam razgovarao pokušavaju tu misao izreći u obliku pitanja. Nabrojiti ću neke od češćih „prijevoda“: Jesi li spreman umrijeti? Jesi li voljan umrijeti? Što si postigao u životu? i Jesi li dovoljno postigao u životu? Moglo bi se čini da se prva dva pitanja razlikuju od drugih dvaju, jer se u prvima naglašava „spremnost“ dok je u druga dva naglasak na onome „što je u životu postignuto“.

Vrlo je olakšavajuća informacija da ‘svjetlosno biće’ ni na koji način ne sudi onome koji proživljava iskustvo “tik do smrti”:

Treba još dodati da svi ispitanici bez iznimke inzistiraju na tome da pitanje nije postavljeno zato da bi im se sudilo. To je jedno od dubokih osnovnih pitanja s kojima se svatko kad-tad mora suočiti. Svi se slažu da im biće ne postavlja pitanje optužujućim ili prijetećim tonom, te da znaju da njihov odgovor neće nimalo utjecati na potpunu ljubav i prihvaćanje kojim ih je svjetlost okružila. Svrha pitanja je da ih potakne na razmišljanje o vlastitom životu. To je, moglo bi se reći, vrsta Sokratovskog pitanja koje se ne postavlja radi informacije nego da bi se čovjeku omogućilo da sam krene putem istine.

Nakon što su neki od ispitanika doživjeli retrospektivu svoga života i iako su se u svom novom bestjelesnom postojanju osjećali dobro i ugodno, te su u njemu izrazito uživali, isto tako su bili zadovoljni što se imaju priliku vratiti u svoje tjelesno obličje i nastaviti živjeti, jer su osjećali da moraju dovršiti važan započeti posao. U nekim je slučajevima ta potreba izražena u obliku želje za okončanjem studija, dok su u drugim slučajevima kad su u pitanju majke one jednostavno osjećale obvezu vratiti se i podići svoju djecu, iako su osjećale snažnu želju za ostankom.

Unatoč uvjerenosti u realnost i važnost onoga što im se dogodilo, svjesni su činjenice da suvremeno društvo nije baš okolina u kojoj bi izjave o tome bile primljene sa simpatijom i razumijevanjem. Upravo suprotno, mnogi su doživjeli da ih, čim bi ispričali svoja iskustva, smatraju duševno nestabilnima. Stoga su odlučili ili da o tome ne govore ili da to saopće samo nekim bliskim rođacima.

Kao što navodi jedna Moodyjeva ispitanica:

Izgleda da nitko od nas ne vjeruje potpuno da će umrijeti. To je uvijek nešto što se događa drugima, i mada znamo da ćemo umrijeti, duboko u sebi ne možemo u to povjerovati…

Možda je to jedan od razloga zašto ljudi tako često odbijaju razgovarati o smrti, a kamoli se suočavati s idejom da postoji život poslije smrti pogotovo jer je to tako teško dokazivo.

Kod većine proživljenih ovakvih iskustava nestao je strah od smrti.

Razumno je očekivati da je ovo iskustvo duboko izmijenilo stav ispitanika prema tjelesnoj smrti, osobito stav oni koji su prije smatrali da je poslije smrti nema više ničega. Gotovo svaki ispitanik mi je kazao, doduše svatko svojim riječima, da se više ne boji smrti. Ovu tvrdnju treba razjasniti. Prije svega očito je da postoje nepoželjni načini umiranja. Zatim nitko od osoba s kojima sam razgovarao ne traži smrt. Svi osjećaju da moraju ispunjavati dužnosti dokle god fizički žive. Oni bi se složili s čovjekom koji je rekao: “Moram još štošta učiniti prije nego odem.” Isto bi tako svi smatrali da je samoubojstvo neprikladno sredstvo za povratak u carstva koja su naslutili a djelomično i doživjeli. Radi se samo o tome da prema smrti više ne osjećaju odbojnost.

Ispitanici su također izjavili da ‘svjetlosno biće’ s kojim su pregledavali svoj život uopće nije reagiralo na njihova ‘najnegativnija’ i ‘najgrešnija’ djela ljutito i bijesno već s razumijevanjem i smislom za humor.

Izgleda da je u većini slučajeva napušten model kazne i nagrade, čak i kod onih koji su prije prihvaćali takav način razmišljanja. Na svoje zaprepaštenje otkrivali su da biće sazdano od svjetlosti ne reagira na njihova ‘najnegativnija’ i „najgrešnija“ djela ljutito i bijesno nego s razumijevanjem i smislom za humor. Jedna žena koja je retrospektivu svoga života gledala zajedno s bićem, i to baš scene u kojima se nije vidjela njezina ljubav već sebičnost kaže: „Biće je smatralo da sam iz takvih događaja učila jednako kao i iz onih drugih.“ Stari model kazne i nagrade mnogi su zamijenili novim shvaćanjem zagrobnog života, zamijenili su ga vizijom u kojoj nikakvu ulogu ne igra jednostran sud nego skladan razvoj prema krajnjem cilju samoostvarenja. Prema tim novim shvaćanjima, razvoj duše a naročito njezinih spiritualnih sposobnosti kao što su ljubav i žeđ za znanjem ne prestaje sa smrću. Dapače, on se nastavlja možda čak i vječno, a sigurno traje određeni dio vremena i dostiže dubinu koju iz svoga materijalnog tijela možemo samo naslutiti.

No, zašto je znanstvena zajednica, još uvijek, tako jako protiv ovakvih studija?

Kada su u pitanju liječnici, jedan od razloga se krije u njihovoj edukaciji. U tijeku njihovog studija liječnicima se konstantno ponavlja da moraju podozrivo primati sve što pacijent kaže o svom stanju. Učeni su da uočavaju „objektivne znakove“ bolesti ali da budu nepovjerljivi prema subjektivnim izjavama (simptomima) pacijenta. Tako i treba raditi, i to zato što s objektivnim lakše baratamo. Ali ovakav stav ima i negativnih posljedica. Doživljaji „tik do smrti“ ostaju liječnicima skriveni, jer vrlo malo liječnika pita pacijenta, kojeg su upravo reanimirali, o njegovim osjećajima i zapažanjima. Pretpostavljam da zbog takvog stava liječnici, koji bi teoretski trebali biti oni koji otkrivaju doživljaje „tik do smrti“ ne čuju o tim doživljajima nimalo češće od ostalih ljudi.

Na kraju dr. Moody smatra da bi poznavanje ovog područja koristilo pripadnicima mnogih profesija jednako kao i „čistim“ učenjacima. Znanje o prirodi smrti potrebno je liječniku koji se mora suočiti sa strahom i nadom umirućeg, a potrebno je psihijatrima i psiholozima jer da bi se pronašla djelotvorna i pouzdana metoda za liječenje emocionalnih poremećaja treba znati što je to duh i da li može postojati i kad je od tijela odvojen. Ako se ustanovi da je to nemoguće, težište psihološke terapije odmah će se pomaknuti prema fizikalnim metodama – lijekovima, elektrošokovima, kirurgiji mozga itd. S druge strane, budu li postojale indikacije da duh može egzistirati i izvan tijela, mentalni poremećaji će se liječiti sasvim drukčije.

On je također predložio znanstvenoj zajednici da se napravi jedno vrlo jednostavno istraživanje koje bi uključivalo više uzoraka ispitanika, različitih vjeroispovijesti, spola, nacionalnosti i slično. Naime, tijekom kliničke smrti i navodnog izlaženja iz tijela pacijenti obično mogu čuti i vidjeti sve što se događa u operacijskoj sali. U slučaju ovakvog istraživanja bilo bi važno da netko od osoblja skuplja podatke što se događalo u tim trenutcima te ih poslije usporedi s onim što je ispitanik doživio tijekom iste, te nakon što je reanimiran. Detaljnim skupljanjem takvih podataka moglo bi se doći do podataka koji bi bili dovoljno validni za znanstvenu studiju, kao i valjani zaključak.

Rezultati ovakvih istraživanja neće biti samo od akademskog i profesionalnog značenja. Smrt je nešto duboko osobno i ono što o njoj saznamo sigurno će se odraziti na naš način života. Ako se pokaže da za istraživanje opisanih doživljaja ima stvarnog temelja, naš život i način na koji ga živimo dobiti će dublji smisao. U tom slučaju postaje jasno da ovaj život ne možemo do kraja shvatiti sve dok ne bacimo pogled na ono što se događa s one strane života.

[Ako niste u stanju kupiti ovu knjigu možete je skinuti ovdje.]

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Life After Life (book)

Reinkarnacija

Dokazi o postojanju, života poslije smrti, različitih denziteta i inteligentnog života van Zemlje u multidimenzionalnim realitetima