Autor: Anamarija Vukojević

Većinu svog života provedemo u disocijacijativnom stanju, bilo da smo utopljeni u neku ovisnost ili jednostavno toliko radimo da ne osjećamo i ne doživljavamo stvarnost. Taj obrambeni mehanizam koji smo stekli u svojim prvim godinama života nas je nekada branio od traumatskih iskustva no i od težine samoga života. Koliko god je svakom biću na ovoj planeti teško (izuzevši psihopata koji nemaju osjećaje empatije, odgovornosti ili savjesnosti) postoje trenutci koji su rijetki, ali vrijedni življenja, no zbog disocijacije ih ne uspijevamo doživjeti. Kako biste živjeli punijim, sretnijim i svjesnijim životom potrebno je suočiti se s onim što si većina ne želi i boji priznati: većina je živjela u narcisoidnim obiteljima s roditeljima koji i sami nikada nisu bili voljeni niti su znali voljeti. Kako biste prekinuli ovaj začarani krug potrebno je zaroniti u vašu vlastitu prošlost i suočiti se sa strahom od napuštanja i odbacivanja, razlozi zbog kojih smo se bojali, kao dijete, ispoljiti bilo kakvu ‘negativnu’ emociju poput ljutnje, bijesa i srama. Knjiga Alice Miller “The Drama of the Gifted Child” vam zasigurno može pomoći u tome.

Jeste li dijete traume?

Prema knjizi Jean Liedloff The Continuum Concept kako bi se postigao optimalan fizički, mentalni i emocionalni razvoj ljudskog bića (pogotovo beba) potrebno je iskustvo kojem se naša vrsta adaptirala tijekom dugog procesa evolucije. Za djecu, to znači ovo:

• stalni fizički kontakt sa svojom majkom (ili drugim poznatim skrbnikom po potrebi) od rođenja;
• spavanje u krevetu sa svojim roditeljima, u stalnom fizičkom kontaktu, sve dok ono samo nema potrebu za istim;
• dojenje kad dijete pokaže potrebu;
• nošenje u naručju ili na neki drugi način osobni kontakt kako bi dijete promatralo dok osoba koja ga nosi radi svoj posao – dok dijete ne počne puzati;
• da skrbnici odmah reagiraju na njegove signale (vrištanje, plakanje, itd.), bez prosuđivanja, nezadovoljstva ili poništavanja njegovih potreba, a da pritom ne pokazuju nepotrebnu zabrinutost niti ga čine stalnim središtem pozornosti.

Nasuprot tome, beba koja je podvrgnuta modernim zapadnim praksama rađanja i čuvanja djece često doživljava:

• traumatsko odvajanje od majke pri rođenju zbog medicinske intervencije i smještaja u rodilištima, u fizičkoj izolaciji. Ne čuje ništa osim zvuka drugih novorođenčadi, a većina muških beba je još traumatizirana medicinski nepotrebnom operacijom obrezivanja;
• kod kuće beba spava sama i izolirana od drugih, često nakon dugog plakanja pred spavanje;
• hranjenje prema planu a ne djetetovim potrebama;
• isključeni i odvojeni od normalnih aktivnosti za odrasle, koji sate provode u dječjem vrtiću, dječjem krevetiću ili iza ogradice gdje je neadekvatno stimuliran igračkama i drugim neživim predmetima;
• njegovatelji često ignoriraju, obeshrabruju, omalovažavaju ili čak kažnjavaju bebu kad plače ili na drugi način signalizira svoje potrebe; ili reagiraju s pretjeranom brigom i tjeskobom, čineći ga središtem pozornosti;
• osjećaj (i usklađenost) s očekivanjima njegovog skrbnika da je nesposoban za samoočuvanje, urođeno je antisocijalno, i ne može naučiti ispravno ponašanje bez strogih kontrola, prijetnji i raznih manipulativnih “roditeljskih tehnika” koje podrivaju proces učenja.

Evolucija nije pripremila ljudsko dijete za ovu vrstu iskustva. Ono ne može shvatiti zašto njegovi očajnički vapaji za ispunjenjem njegovih urođenih očekivanja ostaju bez odgovora, i zbog toga razvija osjećaj nepravde i srama o sebi i svojim željama. Međutim, ako su njegova neprestajuća očekivanja ispunjena – u početku, s više mogućih varijacija dok ono sazrijeva – ono će pokazati prirodno stanje samopouzdanja, dobrobiti i radosti. Dojenčad čije su potrebe u kontinuitetu ispunjene tijekom rane faze, odrastaju da bi imale veće samopoštovanje i postale neovisnije od onih na čije krikove i plakanje nema odgovora jer se roditelji boje da će ih razmaziti ili učiniti previše ovisnima.

Svaki roditelj, koliko god da se uspijeva posvetiti djetetu i ispunjava njegove potrebe povremeno može osjećati krivnju jer smatra da nije dovoljno (nikad dovoljno) dobar roditelj, no mi ne živimo u idealnom društvu (niti u inuitskom u kojem psihopatija i ponerizacija nije toliko prisutna). Zapad je sve nego idealan za odgajanje djeteta i stvaranje obitelji. No, tu smo gdje jesmo i jedino što nam preostaje (a to je ogromna stvar kad imamo volje i želje) učiti kako se izliječiti od vlastitih trauma i pogrešnih uvjerenja kako ista ne bismo prenosili na svoju djecu.

No, kako voljeti sebe/i druge kada sama nikada nismo bili voljeni? Kada nikada nismo imali prilike upoznati naše ‘istinsko ja’ jer smo se stalno morali prilagođavati i udovoljavati željama naših roditelja?

U takvom djetinjstvu većina je razvila ‘umijeće’ nepojavljivanja osjećaja, jer dijete može iskusiti svoje osjećaje samo kad postoji netko tko ga u potpunosti prihvaća, razumije i podržava. Ako to nedostaje, ako dijete riskira da izgubi majčinu ljubav, onda ne može iskusiti te osjećaje.

Iskustvo nas je naučilo da imamo samo jedno trajno oružje u borbi s mentalnom bolešću: emocionalno otkriće istine o našem jedinstvenom djetinjstvu. Da li je onda moguće potpuno se osloboditi iluzija? Povijest nam pokazuje da se one svugdje ušuljaju, da ih je pun svačiji život – možda zato što nam se istina često čini nepodnošljivom.

I ako pogledate položaj djeteta ono je zapravo na raspolaganju svojim roditeljima. Ono ne može pobjeći od svojih skrbnika. Ono se može odgojiti da ono postaje ono što roditelji žele. Većinu svoga života (ako ne i cijeli) takva osoba pokušava ostvariti želje svojih roditelja istovremeno stalno osjećajući prazninu zbog toga.

Majka koja je u djetinjstvu proživjela traume i nije dobila od roditelja ljubav, pažnju i priliku da razvije svoje istinsko ja u trenutku svog roditeljstva može osjetiti da je u središtu pozornosti, jer ju njena djeca stalno traže. Zbog toga što je jedna takva majka u odnosu sa svojom majkom morala potiskivati sve te potrebe i želje, ma koliko obrazovana i dobronamjerna bila, njena duboka i nesvjesna potreba će izniknuti i ona će tražiti od djeteta ono što nije dobila u djetinjstvu. S druge strane, dijete to jasno osjeća i zbog toga se vrlo brzo odrekne izražavanja vlastite patnje.

Prilagođavanje potrebama roditelja često (ali ne uvijek) dovodi do “lažnog ja”. Ta se osoba razvija na takav način da otkriva samo ono što se od njega očekuje…

[…]

On ne može razviti i razlikovati svoje “pravo ja”, jer on to ne zna živjeti. On ostaje u “stanju nekomunikacije”, kao što je to izrazio Winnicott. Razumljivo, ti se pacijenti žale na osjećaj praznine, uzaludnosti ili beskućništva, jer je praznina stvarna. Proces pražnjenja, osiromašenja i djelomičnog ubijanja njegovog potencijala doista se dogodio kada je sve što je bilo živo i spontano u njemu bilo prekinuto. U djetinjstvu su ti ljudi često imali snove u kojima su doživljavali sebe kao djelomično mrtve.

Kako voljeti samoga sebe, i druge, ako te nitko nikada nije volio?

Poteškoće koje proizlaze iz doživljavanja i razvijanja vlastitih emocija dovode do stvaranja veza roditeljskih želja i djetetovog stvarnog budućeg života što sprječava individualizaciju. Roditelji su u djetetovom “lažnom ja” pronašli potvrdu koju su tražili, zamjenu za neostvarenje svojih vlastitih struktura, a dijete koje nije moglo izgraditi vlastite strukture, jer se moralo baviti strukturama roditelja, ne može se osloniti na svoje vlastite emocije jer ih nije iskusio kroz pokušaje i pogreške. Nema osjećaja za vlastite stvarne potrebe i otuđen je od sebe do najvišeg stupnja. Tako cijeloga života ovisi o afirmaciji od strane svojih roditelja ili skupina, pa i od svoje eventualne vlastite djece.

Kroz njihov kasniji život ti ljudi nesvjesno stvaraju situacije u kojima se ti rudimentarni osjećaji mogu probuditi, ali bez da izvorna veza ikada postane jasna. Točka ove “igre”, kako ju je Jurgen Habermas (1970.) nazvao, može se samo dešifrirati u analizi, kada se analitičar pridruži glumcima i intenzivne emocije koje su iskusili u analizi uspješno se odnose na njihovu izvornu situaciju. Freud je to opisao 1914. u svom djelu Recollection, Repetition and Working Trough [Sjećanje, ponavljanje i rad, op. prev.]

Iako se svakako preporučuje rad s kvalificiranim terapeutom, s obzirom na stanje društva i problema pojedinaca, onih koji su prošli teška traumatska iskustva u djetinjstvu i onih koji su se kroz život sreli s traumom u vidu gubitka voljene osobe, svjedočenja nesrećama, smrtima, sakaćenjima, slomljenim srcem, ponižavanjem, verbalnim ili fizičkim napastvovanjem činjenica je da terapeuta u ni u kojem slučaju nema dovoljno, stoga treba pokušati iskoristiti alate koji nam mogu, barem djelomično, pomoći u zacjeljivanju ožiljaka i rana. Knjiga “The Drama of the Gifted Child” samo je jedna od stvarno kvalitetnih i praktičnih knjiga koja nam može pomoći u osvješćivanju i žalovanju nad onim što se trebalo zvati djetinjstvo ili traume koje smo prošli kroz život.

Alice Miller je u zaključku svoje knjige dala odgovor i smisao cijelom procesu:

Kada je pacijent tijekom svoje analize svjesno iskusio (i ne samo naučio iz interpretacija analitičara) kako ga je cijeli proces njegovog odgoja manipulirao u djetinjstvu, to će mu pomoći da brže razotkrije tuđu manipulaciju i sam će imati manje potrebe manipulirati drugima. Takav pacijent će se moći pridružiti skupinama bez da ponovno postane bespomoćno ovisan ili vezan, jer je prošao kroz bespomoćnost i ovisnost svog djetinjstva.

[…]

Naposljetku, osoba koja je svjesno radila kroz cijelu svoju tragediju vlastite sudbine, prepoznat će tuđu patnju jasnije i brže, dok će je drugi možda još pokušati sakriti. Neće prezirati tuđe osjećaje, bez obzira na njihovu prirodu, jer može ozbiljno shvatiti i prihvatiti svoje osjećaje. On sigurno neće pomoći zadržavanju začaranog kruga prezira prema svemu i svakome.

Sve ove stvari nisu zahtjevi koje postavljam svojim pacijentima zbog mojih vlastitih želja ili ideologije; oni su jednostavno rezultat iskustva koje sam stekla tijekom rada s mojim pacijentima, a to se može pripisati učincima njihovog povratnog osjećaja da su uistinu živi.

Pored ove vrijedne knjige svakako preporučamo:

Myth of Sanity Marthe Stout u kojoj je autorica opisala ljude koji su se nekoliko puta pokušali ubiti jer nisu mogli živjeti s užasima koje su pretrpjeli.

Children of Trauma: Rediscovering Your Discarded Self Jane Middelton-Moz u kojoj se spisateljica s posebnom pažnjom fokusira na psihološke promjene nastale u traumama u djetinjstvu.

The Narcissistic Family: Diagnosis and Treatment Stephanie Donaldson Pressman i Roberta M. Pressmana u kojoj autori predstavljaju inovativni terapeutski model za razumijevanje i liječenje odraslih od emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja obitelji, tzv. narcisoidnim obiteljima. Ovakve obitelji imaju roditeljski sustav koji je, iz bilo kojeg razloga (stres na poslu, alkoholizam, zlouporaba droga, duševna bolest, tjelesni invaliditet, nedostatak roditeljskih vještina) prvenstveno uključen u zadovoljavanje vlastitih potreba. Djeca u takvim obiteljima nastoje zaraditi ljubav, pažnju i odobravanje zadovoljavanjem potreba svojih roditelja, stoga nikada ne razviju sposobnost prepoznavanja vlastitih potreba ili kreiranje strategija za njihovo upoznavanje.

U knjizi Trapped in the Mirror: Adult Children of Narcissists in their Struggle for Self Elan Golomb identificira srž emocionalnih i psiholoških problema milijuna odraslih. Jednostavno rečeno, djeca narcisa čiji je interes uvijek bio iznad najosnovnijh potreba njihove djece dijele zajedničko uvjerenje: vjeruju da nemaju pravo na postojanje.

I na kraju, knjiga u kojoj je Peter A. Levine primijenio sasvim drugačiji i novi pristup In An Unspoken Voice: How the Body Releases Trauma and Restores Goodness  koji se temelji na ideji da trauma nije bolest, niti poremećaj, već ozljeda uzrokovana strahom, bespomoćnošću i gubitkom koja se može izliječiti angažiranjem naše urođene sposobnosti da samoreguliramo visoka stanja uzbuđenosti i intenzivnih emocija.

Svaka ova knjiga otkriva djeliće slagalice koju svatko za sebe treba (ako to odluči) složiti za sebe. No, iako to radimo za sebe, naš razvojni put i dostignuća utjecati će na sve oko nas, na taj način doprinosimo svojoj obitelji, familiji, zajednici i društvu u cjelini. Možda je to za nekoga samo kap u moru no to je kap vrijedna života koji tek tada, izlječeni od proživljenih trauma, možemo živjeti u punini.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Djeca traume

The Drama of the Gifted Child: The Search for the True Self, Revised Edition