SVIJET POD LUPOM

Sramežljivo drveće – kad se krošnje ne dodiruju

Autor: Ljubica Šaran

Uvriježeno je mišljenje da o biljkama “sve znamo”. Znamo da one “udišu” ugljikov dioksid, a “izdišu” kisik bez kojeg mi ne možemo, znamo da imaju osjet “vida” iako nemaju oči zahvaljujući fotoreceptorima u lišću i kori, ustvari imaju gotovo sve osjete poput nas. Znamo da međusobno komuniciraju zahvaljujući mikoriznim gljivama koje služe kao biljni internet, znamo da zovu “u pomoć” kad ih se napada te da donose kompleksne odluke iako nemaju mozak, znamo i da su plemenitije od nas i da će se žrtvovati u korist preživljavanja vrste. Unatoč napretku znanosti i svemu nabrojanom, još uvijek nam nije jasno zbog čega postoji “sramežljivo drveće” koje se ne voli dodirivati krošnjama.

Zbog čega se drveće ne voli dodirivati krošnjama?

Drveću nikada ne bismo pripisali pojam sramežljivosti, no zagonetka “sramežljivog drveća” je fenomen koji još uvijek zaokuplja znanstvenike koji ne mogu sa sigurnošću odgonetnuti zbog čega neke vrste drveća ne vole dodirivati tuđe krošnje.

Fenomen drveća koje se ne voli dodirivati je prvi put istraživan tijekom 1920., a od tada su znanstvenici izložili brojne hipoteze i pretpostavke s kojima se pokušalo objasniti zašto se neko drveće ne voli dodirivati krošnjama.

Neki znanstvenici smatraju kako fenomen “sramežljivog drveća” nastaje kako bi se jedinke zaštitile od parazita nastanjenima u okolnim krošnjama. Drugi pak smatraju kako se drveće tako štiti od raznoraznih opasnih gljivica u tuđim krošnjama. Iako ove hipoteze zvuče primamljivo, činjenica je da mnoga “sramežljiva” drveća nastaju u šumama koje nisu zaražene niti opasnim parazitima niti opasnim gljivicama.

Drveće kamfora s Bornea Dryobalanops aromatica naročito pazi da svojoj vrsti ne oduzima svjetlost te uz pomoć fotoreceptora na krajičcima krošnji sprječava daljnji rast krošnje i stvaranje sjene. S druge strane kamforovac nema nikakve “empatije” prema drveću drugih vrsta te tada sasvim normalno raste prepličući krošnje s drugim vrstama drveća.

Najzastupljenija hipoteza tvrdi kako je vjetar glavni krivac za nastanak sramežljivog drveća. Naime znanstvenici su utvrdili kako veliki broj “sramežljivog drveća” ima slomljene pupove i mladice grančica te da je za to kriv vjetar. Naime stalno udaranje krošnji jedna u drugu zna “obrezati” pupove i mladice i na takav način spriječiti preplitanje grana bliskog drveća. Pa ipak, ni ova pretpostavka ne drži vodu u potpunosti, jer znanstvena istraživanja iz 1977., 1998. i 2015. pokazuju kako bogate krošnje drveća u malezijskim prašumama imaju zdrave pupove i mladice na samim krajičcima krošnji šibanih snažnim vjetrovima, te da su tamo najzastupljeniji fotoreceptori koji sprječavaju rast krošnje u sjeni drugog drveća. Ovakav slučaj sramežljivog drveća je najbolje istraživan kod kamforovca s Bornea (Dryobalanops aromatica), interesantne vrste koja naročito pazi i da ne krade svjetlost pripadnicima svoje vrste, dok nema “osjećaja” prema drveću s kojim nije u rodu. Ovaj slučaj ukazuje na činjenicu kako je priroda prepuna čudesa te da o drveću još uvijek imamo podosta za naučiti.

Znanstvenici su utvrdili da kamforovac s Bornea nije jedina “sramežljiva” vrsta drveća, naime ove se vrste drveća najviše ne vole dodirivati krošnjama:

Pa ipak sve ove vrste su sramežljive zbog različitih razloga, a ponekad i zbog kombinacije od već navedenih razloga. Dok se kamforovac ne voli dodirivati krošnjama kako bi osigurao dovoljno svjetlosti drugim pripadnicima svoje vrste, razmaci oko krošnji crnih mangrova i američkog svinutog bora nastaju uglavnom zbog mehaničkog “obrezivanja” zbog djelovanja vjetra na mladice i pupove (istraživanje Francis E. Putz, Geoffrey G. Parker i Ruth M. Archibald pod nazivom Mechanical Abrasion and Intercrown Spacing).

Američki svinuti bor je često obrezan vjetrom, no to nije jedini razlog za pojavu “sramežljivog drveća” i krošnja koje se ne dodiruju.

Biolog Alan J. Rebertus je također poprilično osporio pretpostavku kako je vjetar glavni uzročnik sramežljivog drveća, naime on je istraživao ovaj fenomen u prašumama Costa Rice te je otkrio kako su “otoci” sramežljivog drveća imali zdrave pupove i grančice čak i na strani koje je najviše šibao vjetar, te da naročito u zajednicama gdje su “sramežljiva drveća” različite vrste, vjetar obično nema nikakvog učinka na neobični fenomen, dok je u “otocima” sramežljivog drveća iste vrste vjetar ponekad jedan od razloga za “obrezivanje krošnje”. Njegov rad je objavljen pod nazivom: Crown Shyness in a Tropical Cloud Forest.

Kamforovac s Bornea je natjerao znanstvenike na daljnja istraživanja, biolog Miguel Franco je objavio rad pod nazivom The Influences of Neighbours on the Growth of Modular Organisms with an Example from Trees u kojem je otkrio kako drveće, upravo zbog činjenice da nemaju noge i ruke te da se ne mogu pomicati s mjesta klijanja mogu stvoriti mehanizam s kojim se minimizira nepotrebno trošenje energije točnije agresivno i štetno natjecanje za dodatnom svjetlošću, te da zbog nekog razloga susjedno drveće prepoznaje takvo “prijateljsko” ponašanje te samo ograničava rast krošnje i smanjuje zasjenjenje okolnih stabala. O ovom istraživanju bi i te kako trebali razmisliti, naročito zbog naše percepcije o biljkama, uključujući i općeprihvaćeno shvaćanje kako biljke “nemaju osjećaje” jer nemaju niti mozga. Pa ipak, fenomen sramežljivog drveća nam pokazuje da biljke i te kako mogu imati osjećaja, kako prema svojoj vrsti, tako prema svojim “susjedima” koji im uopće ne moraju biti u srodstvu.

Interesantno je da su sramežljiva drveća obično puno zdravija od drveća koje se dodiruje krošnjama, naime čak i ako je za “obrezivanje” krošnji kriv vjetar drveće će bolje rasti i biti lisnatije zbog bolje fotosinteze točnije minimalne količine sjene.

U nastavku možete pogledati galeriju sa stablima čije se krošnje ne dodiruju.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Crown shyness

27 Photographs Of “Crown Shyness”, A Phenomenon Where Trees Avoid Touching

Is Crown Shyness Real – The Phenomenon Of Trees That Don’t Touch

What is crown shyness?

The Mysteries of Crown Shyness

Trees with “Crown Shyness” Mysteriously Avoid Touching Each Other

Crown Shyness: When Trees Don’t Like to Touch Each Other

‘Crown Shyness’ Creates Otherwordly Gaps In Forest Canopies

Crown Shyness – When trees don’t want to touch each other

Crown Shyness – A Fascinating Behavior in Trees

What Causes Crown Shyness

Vaš odgovor:

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s