Autor: Anamarija Vukojević

Aristotel je rekao da je rijetka sposobnost naljutiti se na “pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravom trenutku, zbog ispravnog razloga i na ispravan način.” Od vremena u kojem je živio Aristotel na području emocionalne inteligencije nije napravljeno puno, ako išta. Društvenom sustavu koji se nije pokvario već je tako napravljen nije u interesu imati emocionalno inteligentne pojedince jer je s jednim takvim pojedincem teško manipulirati. Upravo zato, potrebno je uložiti vlastiti napor kako bismo bili bliže tako vrijednoj vještini o kojoj je Aristotel govorio.

Koliko često se nađete u situaciji kad mislite da vas nitko ne razumije, čak ni vaš partner koji vas poznaje godinama? Dovoljna je jedna sitnica, pogrešno izgovorena riječ ili, čak, i pogled da vas ubaci u stanje u kojem mislite da je sve bez smisla, da je vaša veza/brak propali slučaj i kako jednostavno želite odustati? U tim trenutcima toliko se osjećate uvučeni u taj “vakum” da niste sposobni obavljati obične kućne poslove ili voditi jednostavan razgovor sa susjedom. U tim trenutcima nije važno jeste li siromašni ili bogati, jel živite u Americi ili Gruziji. Sva “normalna” ljudska bića [isključujemo psihopate i slične koji nisu sposobni osjećati bilo što] povremeno proživljavaju ove emocije i većina ih se ne zna nositi s njima, obično čekaju da oni jednostavno prođu ili se “nose” s njima kroz različite kompulzivne radnje poput alkohola, kupovanja bespotrebnih stvari, bavljenjem ekstremnim sportovima ili drogiranjem opijatima. Tako je, kratkoročno, lakše, no s vremenom nas isti osjećaji svejedno ponovo dočekaju. O nama ovisi kad i hoćemo li se ikad početi baviti s njima i početi raditi na promjenama u našem umu/mozgu.

Često možemo čuti ljude kako opravdavaju svoje postupke s riječima:”Takav sam, il’ me prihvati il’ me ne prihvati.” Djelomično, to je točno, genetsko naslijeđe je svakoga od nas obdarilo nizom emocionalnih zadanosti koje određuju naš temperament. No, evo jedna informacija za one koji koriste to opravdanje, naime moždani krugovi koji su pritom važni izrazito su prilagodljivi, temperament nije sudbina, već izbor.

Sve su emocije zapravo impulsi koji nas navode na djelovanje, trenutačni planovi za suočavanje sa životnim izazovima koje je u nas usadila evolucija. Čak i u samome korijenu riječi emocija riječ je motere, glagol koji na latinskome znači »kretati se«, dok prefiks »e-« ukazuje na odmicanje, što znači da svaka emocija podrazumijeva sklonost djelovanju. Činjenica da emocije dovode do određenih postupaka najočitija je pri promatranju životinja ili djece. U čitavom životinjskome carstvu samo kod »civiliziranih« odraslih osoba tako često uočavamo tu veliku anomaliju, to da su emocije – temeljni poticaji za djelovanje – razdvojene od očitih.

Emocionalna inteligencija, Daniel Goleman

Koliko znanost malo zna o emocijama pokazuje činjenica da se istraživači ni dan danas ne slažu oko toga koje se točno emocije mogu smatrati primarnima. Evo glavni kandidati i članovi tih skupina:

Srdžba: jarost, ogorčenost, kivnost, gnjev, ozlojeđenost, indignacija, uzrujanost, gorčina, mržnja, uznemirenost, razdražljivost, neprijateljstvo i, možda kao krajnje vrijednosti, patološka mržnja i nasilnost

Tuga: žalost, bol, neveselost, potištenost, melankolija, samosažaljenje, osamljenost, očaj i, u patološkim slučajevima, teška depresija

Strah: tjeskoba, bojazan, nervoza, zabrinutost, konsternacija, zloslutnost, oprez, strepnja, napetost, užasavanje, strava, jeza; kod psihopatologije, fobija i panika

Radost: sreća, užitak, olakšanje, zadovoljstvo, blaženstvo, slast, zabavljenost, ponos, senzualni užitak, oduševljenje, zanos, veselje, zadovoljenje, euforičnost, zaigranost, ekstatičnost i, u krajnosti, manija

Ljubav: prihvaćanje, prijateljska naklonost, povjerenje, ljubaznost, sklonost, odanost, zanesenost, obožavanje i platonska ljubav

Začuđenost: šok, preneraženost, zapanjenost, zadivljenost

Gađenje: prijezir, omalovažavanje, potcjenjivanje, odvratnost, odbojnost, mrskost, gnušanje

Stid: osjećaj krivnje, neugoda, žalost, grizodušje, poniženje, žaljenje, jad i kajanje.

Koje emocije najviše prevladavaju u vama i koliko ste ih svjesni, te njihovih nijansa?

Iako smo svi učili u školi kako funkcionira naša ‘mašina’ i kakvi se sve procesi događaju u nama, u trenutku kad proživljavamo neku emociju, bilo to ekstatična radost ili duboki osjećaj tuge vjerojatnije je da ćemo ih biti u potpunosti nesvjesni. A kad bi ih bili svjesniji, mogli bismo lakše dovesti stanje svog tijela i uma u ‘equilibrium’.

Kod osjećaja srdžbe krv teče u mišiće ruku, zbog čega je lakše uhvatiti oružje ili udariti neprijatelja; rad srca se ubrzava, a navala hormona, primjerice adrenalina, izaziva pulsiranje energije dovoljno snažno za odlučnu akciju.

Kod straha krv odlazi u velike skeletne mišiće, npr. noge, zbog čega je lakše bježati – lice postaje posve blijedo, jer se krv iz njega povukla (stvara se osjećaj da se krv »sledila«). Istodobno, tijelo se posve ukoči, makar samo na trenutak, možda ostavljajući dovoljno vremena za procjenu je li skrivanje bolja reakcija. Krugovi u emocionalnim centrima mozga potiču izlučivanje hormona koji u čitavome tijelu oglašavaju opću uzbunu. Zbog toga tijelo postaje napeto i pripravno za akciju, dok se pozornost usredotočuje na neposrednu prijetnju, kako bi se što bolje procijenilo kako je najbolje reagirati.

Među glavnim biološkim promjenama kod radosti jest i pojačana aktivnost moždanoga centra koji sprječava pojavu negativnih emocija i omogućuje povećanje količine dostupne energije te stišavanje onih koje potiču zabrinutost. No nema osobite promjene u fiziologiji, osim mirnoće, zbog koje se tijelo brže oporavlja od biološke uzbuđenosti koja je posljedica uzrujanosti. Ovakav sklop tijelu omogućuje opće opuštanje, a nudi mu i spremnost i snagu za bilo koju zadaću koja je neposredno pred njim, kao i za težnju k mnoštvu drugih ciljeva.

Iako je emocije teško kontrolirati i nositi se s njima život bez emocija bi, vjerojatno, bio sasvim dosadan. Vulkanci možda ne misle tako no kad bi vas netko pitao biste li stvarno željeli prestati osjećati što biste odgovorili, sad kad znate što sve možete iskusiti kroz emocije?

Ljubav, nježni osjećaji i spolno zadovoljstvo za posljedicu imaju parasimpatičko uzbuđenje – fiziološku suprotnost mobilizacije koja za posljedicu ima »borbu ili bijeg«, a tipična je za osjećaj straha i srdžbe. Parasimpatički obrazac, prozvan i »refleksom relaksacije« niz je reakcija čitavoga tijela koje stvaraju sveopći dojam mira i zadovoljstva i omogućuju ostvarivanje suradnje.

Podizanje obrva kod iznenađenja omogućuje primanje šireg vizualnog dojma, a i mrežnici daje više svjetla. Tako mozak prima više podataka o neočekivanu događaju, zbog čega mu je lakše dokučiti što se točno događa i smisliti što je najbolje poduzeti.

Izraz lica koji pokazuje gađenje jednak je širom svijeta i odašilje jednaku poruku: nešto je ružnog okusa ili mirisa, ili je neugodno u prenesenome smislu. Izraz lica – gornja usna izvijena ustranu i lagano naboran nos – ukazuje na iskonski pokušaj, kako je to primijetio Darwin, da se zatvore nosnice pred odvratnim mirisom ili da se ispljune otrovna hrana.

Glavna je funkcija tuge pomoći u prihvaćanju velikog gubitka, primjerice smrti bliske osobe ili velikog razočaranja. Tuga izaziva presušivanje ukupne energije i želje za svakodnevnim aktivnostima, naročito za zabavom i užitcima a, kako se produbljuje i približava depresiji, usporava metabolizam tijela. Takvo introspektivno povlačenje prilika je za oplakivanje izgubljenoga ili žaljenje za neostvarenom nadom, za sagledavanje posljedica događaja po život osobe obuzete tugom i, kako se energija počinje vraćati, planiranje novih početaka. Moguće je da su zbog ovog gubitka energije rastuženi – i ranjivi – prvi ljudi ostajali u blizini doma, gdje su bili sigurniji.

Iako je osjećaj tuge težak i mukotrpan, čini se da je ovaj osjećaj nekada pravo utočište za proživljavanje nekog teškog događaja u našim životima.

Svom srećom, žestina emocija je kratkotrajna i mjeri se samo sekundama, a ne minutama, satima ili danima. Paul Ekman, američki psiholog, to objašnjava teorijom koja govori da bi bilo neprimjereno da emocija zahvati i drži mozak i tijelo dugo vremena, bez obzira na promjene okolnosti. To definitivno ide u prilog u onoj poznatoj uzrečici da sve jednom prođe koliko god nam teško u tom trenutku bilo.

Kada bi emocije izazvane samo jednim događajem uvijek nastavljale dominirati našom sviješću i dugo nakon što je taj događaj prošao, i bez obzira na sve ostalo što se oko nas događa, tada bi nam osjećaji bili loši vodiči kroz postupke.

Jedna od karakteristika emocionalnog uma je njegova djetinjastost a s pojačavanjem emocija postaje još djetinjastiji. Druga njegova karakteristika je kategoričko razmišljanje, u kojem je sve crno ili bijelo, bez ijedne nijanse sivoga. Treća je napuhivanje osjećaja i samog događaja, zbog čega ljudi često koriste riječ “uvijek”.

Ovakve djetinjaste karakteristike omogućuju samopotvrđivanje, potiskujući ili ne obazirući se na sjećanja na činjenice koje bi opovrgnule takvo uvjerenje, držeći se onih koje ga podupiru. Stavovi racionalnog uma provizorni su; novi dokazi mogu opovrgnuti jedno uvjerenje i zamijeniti ga drugim – takav um zaključuje na temelju objektivnih dokaza. Međutim, s druge strane, emocionalni um za svoje stavove drži da su apsolutno točni i tako odbacuje sve dokaze koji to opovrgavaju. Zbog toga i jest toliko teško uvjeravati nekoga tko je emocionalno uzrujan: koliko god vaši argumenti sa stajališta logike bili čvrsti, neće imati nikakvu težinu ako nisu u skladu sa sugovornikovim trenutačnim emocionalnim uvjerenjima. Osjećaji imaju sposobnost samoopravdavanja, u cijelosti s vlastitim sklopom opažanja i »dokaza«.

S ljudima koji su emocionalno uzrujani nekom temom nemoguće je objektivno i konstruktivno voditi razgovor što se vrlo često može vidjeti na društvenim mrežama i forumima. No, jesmo li svjesni da smo i sami ponekad takvi i možemo li se zaustaviti i promijeniti svoje stanje?

Emocionalni um je lukav i ponekad koristi racionalni um, npr. prilikom racionalizacije što nam omogućuje da smišljamo opravdanja za svoje osjećaje i reakcije, opravdavajući ih prema trenutačnoj situaciji. Zbog toga je vrlo lako moguće da nećemo imati pojma što se doista zbiva, premda smo možda posve uvjereni da točno znamo o čemu je riječ. Koja je svrha obmanjivati samoga sebe?

U takvim trenucima, emocionalni je um mobilizirao racionalni, koristeći ga za postizanje vlastitih ciljeva.

Dok smo uzbuđeni ili pod stresom teško da ćemo razmišljati o onome što se događa u našem mozgu, no u trenutku stišavanja emocija ove nam informacije mogu pomoći u osvješćivanju onoga što se fizički događa u našem mozgu umjesto da naše emocionalno stanje promatramo kao nešto apstraktno i neuhvatljivo.

Hipokampus pamti gole činjenice, a amigdala zadržava emocionalni okvir tih činjenica. Na primjeru objašnjeno to bi izgledalo ovako: Hipokampus je presudan za raspoznavanje lica vaše sestrične, no amigdala je ta koja dodaje da vam ona zapravo nije draga. Problem s amigdalom je to što je amigdala poput odlagališta emocionalnih sjećanja, ona u trenutku kad nešto proživljavamo, pretražuje to iskustvo i uspoređuje ono što se događa s onim što se dogodilo u prošlosti.

Metoda uspoređivanja je asocijativne naravi: kada je jedan ključni element sadašnje situacije sličan nečemu iz prošlosti, metoda to smatra »pronađenim parom«. Upravo zbog toga ta je metoda površna i netočna: počinje djelovati prije potpune potvrde. Amigdala mahnitim signalima određuje da na sadašnju situaciju reagiramo na načine koji su u memoriju unijeti još davno, mislima, emocijama i reakcijama naučenim u sklopu odgovora na događaje koji su možda tek djelomično slični, ali dovoljni da uzbune amigdalu.

Ovakve informacije bi nam mogle biti od velike pomoći kad pokušavamo promijeniti svoja stanja, raspoloženja ili kad upadnemo u osjećaj krivnje jer se ne možemo izvući iz nekog osjećaja. Razlog zašto se ponekad borimo sa samim sobom, i drugima, puno je kompleksniji od jednog osjećaja, uvjerenja ili ponašanja.

Premda je izraz emocionalna inteligencija novijeg datuma za razliku od kvocijenta inteligencije, ona uključuje sposobnost motiviranja samoga sebe, ustrajavanje unatoč poteškoćama i frustracijama, obuzdavanje impulzivnosti, odgađanje trenutka primanja nagrade, reguliranje svojih raspoloženja i onemogućavanje uzrujanosti da zaguši sposobnost razmišljanja, suosjećanje i nadanje. Nova istraživanja tvrde da emocionalna inteligencija ima veći utjecaj na život neke osobe nego kvocijent inteligencije.

Da bismo emocijama mogli upravljati prvo ih moramo osvijestiti. Ako to nismo u stanju prepušteni smo na milost i nemilost života. Koliko puta ste pomislili da sam barem bila svjesnija/svjesniji osjećaja kad sam donosila/donosio neku životnu odluku?

Osobe koje ne znaju upravljati svojim emocijama osuđene su na stalnu uznemirenost i patnju, dok se ovi drugi brže mogu oporaviti od životnih neuspjeha i nedaća.

Premda postoji logička razlika između svijesti o osjećajima i djelovanja čiji je cilj promijeniti ih, Mayer drži da u najvećem broju praktičnih situacija ta dva procesa idu ruku pod ruku: prepoznati loše raspoloženje znači željeti mu izmaći. Ovakvo prepoznavanje, međutim, razlikuje se od napora koje činimo kako bismo se suzdržali od djelovanja na temelju emocionalnog impulsa. Kada kažemo »Prestani!« djetetu koje je bijes naveo da udari prijatelja u igri, možda ćemo zaustaviti udarce, no ljutnja će i dalje kiptjeti. Djetetove misli i dalje su fiksirane na ono što je izazvalo bijes – »Ali on mi je ukrao igračku!« – i bijes se nastavlja nimalo slabijim intenzitetom. Svijest o vlastitoj ličnosti ima snažnije djelovanje na jake, averzivne osjećaje: spoznaja »Ovo što osjećam jest bijes« nudi velik stupanj slobode – ne samo mogućnost nepovođenja za njim, nego i dodatnu mogućnost pokušaja da ga se oslobodimo.

Jeste li u stanju prepoznati bijes u trenutka kad kipite od bijesa?

Svi smo mi, vjerojatno, doživjeli trenutak u kojem nam sitnica poremeti dan. Ponekad to može biti samo neka riječ ili nesporazum. Dovoljno da nas u trenutku preplavi osjećaj uznemirenosti koje se ne možemo riješiti cijeli dan.

Emocije koje neprimjetno bubre ispod praga svijesti mogu imati snažan utjecaj na način na koji percipiramo i reagiramo, premda nemamo pojma o njihovu utjecaju. Za primjer uzmite nekoga koga je uzrujao neugodan susret početkom dana, a onda je još satima nakon toga mrzovoljan, vrijeđajući se bez i najmanje potrebe i bez ikakva se pravog razloga otresajući na druge. On možda uopće ne primjećuje tu stalnu razdražljivost i iznenadit će se skrene li mu netko na to pozornost, premda to raspoloženje kipti neposredno ispod razine njegove svijesti i izaziva tako neljubazne reakcije. Ali kada mu takvo reagiranje jednom dopre do svijesti – kada se registrira u korteksu – on može iznova procijeniti situaciju, odlučiti se za odbacivanje tih osjećaja te promijeniti držanje i raspoloženje. U tom smislu emocionalna svijest o vlastitoj ličnosti kamen je kojim se izgrađuje sljedeći temeljni tip emocionalne inteligencije: sposobnost odbacivanja negativnog raspoloženja.

Bijes je jedna od nanjepopustljivih emocija, no teško je ostati bijesan kad nam je ugodno. Trik se, dakako, sastoji u tome da bijes ohladimo do točke na kojoj ćemo uopće biti sposobni za primjećivanje ugode.

Umijeće umirivanja svojih emocija temeljna je životna vještina. Uporan rad na sebi, osvješćivanje i upoznavanje vlastitih emocija, kao i istraživanje kako radi mozak može nam pomoći u spoznaji o vlastitoj ‘mašini’. Vrhunsko vladanje emocionalnim područjem naročito je teško jer je vještine potrebno usvajati u trenucima kada su ljudi obično najmanje sposobni primati nove informacije i učiti nove navike reagiranja, kada su uzrujani. No, ako znate da je mozak plastičan i da je neuralne sklopove moguće mijenjati, kao i temperament i karakter to vam može pomoći da ustrajete u svom naumu da mijenjanjem samoga sebe olakšate sebi i drugima životno turbulentne situacije.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

“Emocionalna inteligencija” – Daniel Goleman

Društveni sustav se nije „pokvario“ već je tako napravljen!

Signs that you lack emotional intelligence, and tips on getting better

Twelve ways to boost your emotional intelligence