KNJIŠKI MOLJAC

Ahilova peta psihopatije

Autor: Anamarija Vukojević

Zamislite da znate toliko o psihopatiji da možete prepoznati psihopatu u svakoj budućoj životnoj situaciji. Da ste toliko duboko proučili ili iskusili to gradivo da vam je jasno da se psihopati razlikuju od drugih normalnih ljudi. Da ne padate pod utjecaj moralnog osuđivanja već ostajete mirni i svjesni da je to jedan od zakona prirode i da imate priliku upoznati kreativnost iza takvog uređenja svijeta. Politička ponerologija jedna je od rijetkih knjiga u ‘njihovom’ svijetu koja objektivno promatra i izučava psihopatiju na mikro i makro razini.

Svo zlo na ovoj planeti je uzrokovano djelima psihopata i njihovih priležnica.

U ‘dobrim’ vremenima teško da će itko željeti izaći iz svoje komforne zone. Naučeni smo da uživamo dok možemo sve do jedne razine letargije, lijenosti i inertnosti. Sve do trenutka dok se naš svijet ne počne urušavati. Neki čak i kad im se svijet urušava ostaju u istom stanju, besciljno puštajući da ih nosi rijeka života dok pak neki pojedinci pod teškim bremenom anksioznosti krenu u potragu za odgovorima.

Razvoj ljudske ličnosti i njene sposobnosti za adekvatno razmišljanje i precizno razumijevanje cjeline iziskuje određeni stupanj rizika i zahtjeva nadilaženje konformističke tromosti i primjenu rezultata specijalnog naučnog rada, pod uvjetima sasvim drugačijm od onih pod kojima smo odrasli.

Politička ponerologija, Dr. Andrzej M. Łobaczewski

Teško je shvatiti psihopatiju jer da bismo ju shvatili moramo prihvatiti da postoje ljudi koji se razlikuju od drugih, da su posebna vrsta. Možda isto toliko koliko nam je teško shvatiti kako razmišljaju mačke ili psi. Psihopat ne vidi nikakvu grešku u svojoj psihi ili neki razlog za promjenu. Dok s druge strane, normalna osoba stalno sagledava svoje ponašanje i razmišljanje i živi u konstantnom stresnom stanju da je nešto pogriješila.

Ljudska bića su naviknuta smatrati da i druga ljudska bića – u najmanju ruku – nastoje činiti ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravični”. I tako, vrlo često niti ne zastanemo da bismo se upitali je li osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar čovjek”. Kada dođe do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumijevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelomično u pravu, na jedan način, kao što je i druga strana djelomično u pravu, na drugi način. Podrazumijevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ čim dođe do nekog konflikta, automatski ćemo pretpostaviti da istina leži negdje između dvije zavađene strane.

Koliko često u nekom sukobu podrazumijevate da je istina negdje na pola između dvije osobe? Na taj način sudjelujete i sami u širenju ove psihopatske smicalice.
Koliko je filmska industrija utjecala na sliku psihopatije? Je li to realno ako znamo da psihopati mogu biti izuzetno šarmantni, karizmatični i dojmljivi?

Ljudi toliko malo znaju o psihopatiji da vrlo često poistovjećuju sve ljudske negativne karakeristike sa psihopatima. Koliko često možete čuti olako izrečene riječi:”Ma ti si psihopat!” Prva i osnovna greška koju ljudi rade pri susretu s nekim oblikom psihopatije ili karakternog poremećaja ličnosti je osuda. Tako se instinktivno štitimo od utjecaja psihopata, no istovremeno gubimo vrijednu priliku da naučimo koja su ‘pravila igre’. Ta pravila ‘igre’ ne određujete vi, već psihopati. Ne postoji pobjeda u sukobu sa psihopatom. Postoje jedino ožiljci i eventualno naučena lekcija.

Naš elan za kontrolu bilo koga tko je opasan, bilo za nas, bilo za našu grupu je toliko primalan i gotovo refleksno uvjetovan, tako da nema sumnje da je on utisnut na instinktivnom nivou. Međutim, naš instinkt ne pravi razliku između ponašanja koje je motivirano jednostavnom ljudskom greškom i ponašanja koje pokazuju individue koje posjeduju određene patološke devijacije. Što više, naše instinktivno osuđivanje bilo kakvog izdvajanja takvih individua onemogućava tendenciju prirode da eliminira biološki ili psihološki defektne individue.

Čini se, dakle, da je ta naša tendencija da činimo grešku koja omogućava cvjetanje zla, kondicionirana na instinktivnom nivou.

Prema televizijskom programu možete zaključiti tko ga oblikuje. Također je vidljivo gdje to oblikovanje vodi i koja mu je namjera.

S obzirom da takvu vrstu znanja nismo dobili u svom obiteljskom domu, pa ni u obrazovanju za pojedinca preostaje jedino da sam istražuje subjekt, empirijski i teorijski. To je izrazito teško jer ne samo da znanje o psihopatiji nismo dobili tijekom svog razvoja, već je utjecaj patoloških faktora, koje smo dobili u obitelji ili u obrazovanju, taj koji nas onemogućava u tome. Pa ipak, olakotna okolnost je u tome što upoznavanjem psihopatije u drugima istu možemo upravo zbog toga prepoznavati u sebi.

Mi zatvaramo vrata uzročnim interpretacijama fenomena i otvaramo ih osvetoljubivim emocijama i greškama kada god uvedemo moralizatorske interpretacije mana i nedostataka u ljudskom ponašanju, koje je u stvari proisteklo iz različitih uticaja patoloških faktora, već pomenutih ili ne, često neprimjetnih za um, koji nije treniran u toj oblasti. Na taj način dopuštamo tim patološkim faktorima da nastave svoje ponerogenične aktivnosti, kako u nama samima tako i u drugima. Ništa u toj meri ne truje ljudsku dušu i oduzima nam sposobnost da objektivnije razumijemo realnost kao to pokoravanje općoj ljudskoj tendenciji da zauzme moralizatorski stav prema ljudskom ponašanju.

Koja je svrha moraliziranja?

Jedna od težih iluzija koju većina nas nosi je ideja da su svi ljudi dobri i da se poštenjem, predanošću, iskrenošću i otvorenošću treba kročiti kroz život. Teški su životni udarci kad pojedinac počne otkrivati da upravo suprotne karakteristike od gore navedenih omogućavaju pojedincima lagodan život bez puno rada. To je trenutak osvještavanja, gledati svijet onakvim kakav jest, umjesto da ga ‘pokušavamo oblikovati’ prema svojim vrijednostima. To nipošto ne znači da gore spomenute vrijednosti nisu ispravan način života, no skupljanjem znanja o realnijem svijetu razvijamo mudrost i skromnost prema svom načinu djelovanja.

Naše nas iskustvo uči da su psihičke razlike između ljudi uzrok pogrešnog razumijevanja i drugih problema. Mi možemo savladati te probleme samo ako te psihičke razlike prihvatimo kao jedan zakon prirode i poštujemo njihovu kreativnu vrijednost. To će nam također omogućiti da steknemo jedno objektivno razumijevanje čovjeka i ljudskih društava; na žalost, to će nas također učiti da je jednakost pred tim zakonom, nejednakost pred zakonom prirode.

I što onda preostaje jednom pojedincu koji se ne snalazi u društvu različitih tipova s karakternim poremećajem i s psihopatama? Nakon što skupi dovoljno znanja koje mu omogućuje razumijevanje da je psihopatija svuda oko nas, djelomično i u nama samima, te da ne postoji opcija pobjeđivanja psihopate potrebno je okružiti se s ljudima koje isto tako kao i on žele raditi na sebi i objektivno i realno sagledavati svijet. Na taj način on više neće biti sam, jer sam pojedinac može samo proučavati i teoretizirati, eventualno, o tome, no za pravi razvoj potrebni su nam ljudi koji imaju isti, ili barem približno isti cilj, bijeg iz ‘zatvora’.

Čovjekova sudbina je aktivno surađivanje u oblikovanju sudbine društva, na dva principijelna načina: formiranjem svog individualnog obiteljskog života unutar njega, i aktivnim sudjelovanjem u sveukupnosti društvenih zbivanja baziranom na njegovom, po mogućnosti dovoljnom, razumijevanju onoga što bi se trebalo raditi, što se mora raditi i može li ili ne, on to učiniti. To zahtijeva od jedne individue da razvije dva područja znanja o stvarima, koja se donekle preklapaju jedno preko drugog; njegov život zavisi od kvaliteta tog razvoja, kao što od toga zavisi i njegova nacija i čovječanstvo kao cjelina.

Možemo li, kao pojedinac, prihvatiti pravo stanje stvari i učiti iz toga bez moraliziranja koje nam zamagljuje gledanje svijeta onakvog kakav jest?

U realnosti, prihvaćanje zakona društvenog života sa svom njihovom kompleksnošću, čak i kad naiđemo na početne teškoće u njihovom shvaćanju, na kraju će nam pomoći da steknemo nešto što je slično osmozi. Zahvaljujući takvom poimanju ili samo instinktivnoj intuiciji o takvim zakonima, jedna individua će biti u stanju doseći svoje ciljeve i aktivno odgojiti svoju ličnost. Zahvaljujući dovoljnoj intuiciji i poimanju takvih okolnosti, društvo je u mogućnosti da napreduje kulturalno i ekonomski i da postigne političku zrelost.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogoje zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.

Izvori:

Politička ponerologija, Dr. Andrzej M. Łobaczewski

GEORGE ORWELL: Razotkrivanje vladavine psihopata

OPREZ: čitanje može ozbiljno nauditi vašem neznanju!

Podrijetlo zla među ljudima

Ne pokušavajte izliječiti ono što ne razumijete: Pregled Političke ponerologije Andrzeja Lobaczewskog

Patokracija

Društveni sustav se nije „pokvario“ već je tako napravljen!