Pod povećalom MW-a

Mislite li da živite u demokraciji – prevarili ste se!

Autor: Ljubica Šaran

Od malih nogu nas uče kako smo sretni što živimo u parlamentarnoj demokraciji, da smo dio slobodarskog zapadnjačkog svijeta u kojemu se poštuju želje većine. Svake četiri godine izabiremo svoje političke prvake, u zemlji prava teče med i mlijeko, političari rade gotovo kao volonteri – teško zarađenu crkavicu dijele s najpotrebitijima, svakoga dana na posao stižu barem 30 minuta ranije kako bi se na vrijeme pripremili za časno obavljanje dužnosti, odbijaju povlastice i blindirane limuzine, koriste se javnim prijevozom i čuvaju svaki novčić koju su oduzeli svojim sugrađanima. Zapravo, tako bi trebalo biti – no nije, a kako biste sami došli do zaključka u kakvom društvenom ustroju živimo pročitajte ostatak članka.

Da – istina je imate izbor, no koji? Edward Berbays otac moderne propagande i konzumerizma je odavno ustvrdio da imamo izbor, no isključivo onaj koji nam ponudi psihopatska elita.

Kada pogledamo unatrag na horore diktatura i autokracija iz prošlosti, ponavljaju se pitanja; kako je moguće da ljudi nisu shvatili što se oko njih događa, kako im je promaklo zlo velikih razmjera, kako su mogli biti bezbrižni i nesvjesni jačanja fašizma, komunizma, tajkunskog kapitalizma i drugih oblika tiranija? 

Odgovor na to pitanje, je za mnoge još uvijek misterija, no pođimo redom.

U samom temelju, uspjeh despotskih vladavina i Big Brother društava ovisi o izvjesnom broju političkih, financijskih i kulturnih događaja. Od toga je prvi uvjet nespremnost sveopće populacije u obrani vlastite slobode, što je na koncu konca u potpunosti čini ovisnom o korumpiranom vodstvu državnih ustanova.

Da bi totalitarizam urodio plodom, mase moraju sve više zapadati u dezinformaciju, zbunjozu i masovnu hipnozu. Da bi ljudi odustali od svojih sloboda treba ih se dobro prestrašiti, podijeliti i zbuniti.

Također ih se treba na sve moguće načine odijeliti od vlastite humanosti, od želje za suradnjom i osjećajem časti i jedinstva. Mase treba pretvoriti u bezumno stado životinja koje jedino čuju i vide svoje pastire i mesare.

Razinu ignorancije i apatije treba podići do neba, a najbolje za to služe masovna sredstva propagande. Bombardiranjem lažnih vijesti koje se prikazuju kao jedina istina se dobija rasa mekušaca koja ne zna i ne može misliti vlastitom glavom.

Jednom kada nepošteni i psihopatski političari ostvare sveukupnu atmosferu pasivnosti najvećeg dijela populacije, tada se započinje s rigoroznih koracima centralizacije uz jačanje policijskog aparata, beskrupuloznog povećanja zakona i zakonskih kazni za običnu raju te gomilanje političke moći za odabranu elitu.

Nakon toga odabrana elita ima otvorene ruke u efikasnom ostvarenju tiranije.

Pojasnimo osnovna pravila tiranije:

Zastrašivanje

Lako je vladati ljudima koji se straše. To nije samo zakon političke volje već zakon prirode, osoba koja je prestrašena ima dvije mogućnosti: pobjeći ili se boriti, uglavnom odustajemo od borbe i pokušavamo se skriti u mišju rupu.

Zastrašivanje je najvažnija odlika tiranije, bilo s vidljivim ili nevidljivim neprijateljima. Kako god bilo, zastrašena populacija će sama tražiti mjere koje bi inače bile krajnje neprihvatljive i nepopularne.

Mnogi pogrešno pretpostavljaju da moć tiranina čisto dolazi iz primjene sile. U stvari, despotski režimi koji se oslanjaju samo na ekstremno nasilje su najčešće neuspješni, te se u krvavim revolucijama vođe takovih režima na koncu zbacaju. Za razliku od sile, otvorene represije i svega što tiranija nosi, strašenje populacije vidljivim ili nevidljivim nerijateljem je nabolja opcija koja ne iziskuje puno truda, a za koju se raja uvijek lako uhvati, ako se laž stalno ponavlja. Kada je populacija dovoljno istraumatizirana strahom ona će sama tražiti ponuđene represivne mjere – a sve s navodom kako je na takav način sigurna. Dovoljno je da se sjetimo terorista, daeša, bedrenice, ebole i naravno korone.

Izolacija

U prošlosti su elitističke vlade često donosile zakone i provodile strogo kažnjavanje zbog javnih okupljanja, zato jer je sprječavanje sposobnosti organiziranja masa i onemogućavanja necenzurirane komunikacije među građanima najvažnija za odabranu elitu. Dovoljno je da se sjetimo karantene i zatvaranja zbog korone.

S izolacijom se treba početi od malih nogu kako bi ona postala “socijalno” prihvatljiva, na slici vidite djecu prvoga razreda u Francuskoj, a sve je to zbog njihove sigurnosti.

Kako bi zavarala populaciju, moderni tiranin može stvoriti, usmjeravati i kontrolirati opozicijske pokrete. Stvaranjem i upravljanjem skupina koje se protive jedna drugoj, elita tada može nadgledati sve aspekte društva uključujući i obojane revolucije ili navodno spontane proteste. Dovoljno je da se sjetimo svih obojanih revolucija u zadnjih 20 godina od Beograda do Majdana.

Kontrolom opozicije tirani daju lažnu nadu građanima nezadovoljnim stanjem društva. Sva naša energija je tada prigušena i raspršena u besmislene bitke na „ljevicu ili desnicu,“ ili na „demokrate ili republikance.“

U naprednijim oblicima despotizma su čak i lažne organizacije raspuštene. Uvodi se policijski sat. Normalna komunikacija su smanjuje i nadzire. Potrebno je prisilno administriranje. Uspostavljaju se kontrolne točke. Sloboda govora se kažnjava. Postojeće skupine su izložene utjecaju da ne vjeruju jedna drugoj, ili da u potpunosti prestanu s radom iz straha da ne budu otkrivene. Sve ove mjere su prvenstveno poduzete od strane tiranina da bi se građane spriječilo od međusobnog okupljanja i pronalaženja uzajamne podrške. Ljudi koji rade zajedno i organiziraju se vlastitom voljom su nepredvidljivi, te stoga predstavljaju potencijalni rizik za državu.

Očajanje

U gotovo svakom slučaju socijalnog pada u autokraciju je jasno kako snage koje stvaraju ekonomske i ine krize za “lijek” nude radikalna rješenja. Stvaranje prekomjernog siromaštva, nedostatak posla, adekvatne plaće, mirovine ili pak zdravstvene zaštite drži ljude na rubu očaja. Ljudi koji očajavaju smatraju da nemaju izlaska i da su nemoćni u borbi za svoja prava.

Očaj se treba iskorištavati do krajnjih granica jer populacija koja očajava ne može ustati protiv nepravde.

Obratimo pažnju na najednostavniji primer stvaranja očaja: oskudica ne dovodi samo do gladi, nego i do (privatnog i državnog) kriminala. Kriminal dovodi do ljutnje, mržnje i straha. Strah dovodi do očaja. Očaj dovodi do prihvaćanja bilo čega što liči na rješenje, čak i despotizma. Autokracije se pretvaraju kako su aktivno rješenje za ekonomske probleme, međutim, iza scene psihopatska elita zapravo želi zadržati propisanu razinu neimaštine i oskudice kao što smo opisali ovdje. Stalna opasnost od gubljenja doma ili umiranja od gladi temeljito drži pažnju masa od stvari koje imaju esencijalnu važnost za izlazak iz dohvata tiranije kao što su prosvjed ili masovni građanski neposluh.

Razbijači

Hitler je imao svoje “jurišnike” kako bi natjerao strah u kosti svima onima koji se nisu slagali s nacističkom ideologijom, “drug” Mao je imao svoje “omladince” koji su mahali crvenim knjižicama uništavajući pri tome tisuću godina stare artefakte i kinesku kulturu koja je utočište imala u “božanskom caru”. Crveni Kmeri su imali pak svoje “odrede za rješavanje klasnih razlika” koji su na najgore moguće načine ubili na milijune ljudi, a nepoželjni su bili svi oni koji su znali čitati, pa čak i ljudi koji su nosili naočale. Razbijače i napasnike je psihopatska elita koristila od pamtivijeka, no s vremenima su se njihove “boje i oblici” mijenjali, na primjer moderni “razbijači” su u redovima tajne policije – agenti provokatori koji svako malo iskaču u prosvjedima diljem svijeta kako bi se sijao strah na sve strane.

Nije važno tko su razbijači i kakve su im ideologije i uniforme, pokazatelj da je neko društvo utonulo u totalitarizam i tiraniju je – da su oni dio sustava i kontrolirane opozicije.

S druge strane, potrebno je i ponerizirati sustav, zbog toga se iz policije i jadnih ustanova otpuštaju pošteni i čestiti ljudi, a na njihovo mjesto se postavljaju poslušnici i prodane duše. Na koncu dobijemo, recimo, policiju koja je prestala biti zaštitnik i servis građana te se pretvorila u zatvorskog čuvara cijelog kako bismo ostali pokorni i poslušni.

Kako tiranija raste, takvo ponašanje se ohrabruje. Dobri ljudi se izbacuju iz sustava, a neljudi se unapređuju.

Na vrhuncu moći policijska država će se sastojati od aparata prisile, točnije tajne policije i neprijatelja države – svih građana van aparata prisile. Tajni policijski agenti će se nalaziti u svim domenama društva od nazovi opozicije do naoko trivijalnih pozicija poput teta u vrtićima ili čistačica u operi.

Tko kolo vodi

Tirani su općenito ljudi s golemim karakternim manama, klinički takve se osobe nazivaju psihopati. Psihopati kao ultimativni predatori ne mogu smisliti konkurenciju, niti opoziciju, zbog toga se ne ustručavaju koristiti sredstva i alate koje normalno i empatično ljudsko biće ne može niti promisliti, a kamo li koristiti. Predatori u prirodi imaju brojne načine na koji vrebaju plijen i brojne taktike samog lova. Predatori na dvije noge imaju dvije olakšice, prva je: savršeno su kamuflirani – nalikuju na ljude, a druga je: njihov predatorski um je potpuno drugačije ožičen od našega i služi samo za lov, stoga su automatski u prednosti.

U radnom stadiju juriša na vlast, psihopati – tirani moraju imati jako opravdanje zašto se nemilosrdno ponašaju, zašto uništavaju gospodarstva, države, infrastrukturu, ljudske živote i ljudsko zdravlje. Zbog toga propagandni stroj mora raditi u najvećoj brzini, a onemogućavanje rada kritičkog dijela mozga kod populacije je najvažnija misija.

Pomoću medija, koji su naravno kontrolirani, stvara se lažni konsenzus da „svi ljudi“ moraju imati točno iste stavove, a oni koji izražavaju suprotne stavove moraju biti  „ekstremisti“ ili „luđaci“, teoretičari zavjera i državni neprijatelji.

Pored propagande potrebna je i cenzura, držimo da tu nemamo što puno pametovati, jer je ona postala nezaobilazni dio zapadnjačkih “demokracija”.

Kako bi psihopati na vlasti mirno mogli ostvarivati pakao na zemlji potrebno je “žrtveno janje”, bez njega se ne može, a najbolje je žrtvovati one koje se ne može kontrolirati, na primjer oni koji govore činjenice i koji objavljuju istinu. Tirani tako uništavaju dvije muhe jednim udarcem, jer usmjeravaju ljutnju i bijes naroda na najčešće nevine mete, te onemogućavaju svrgavanje psihopatske elite.

Krajna ponerizacija naroda

Da bi neka totalitarna vlast mogla mirno uživati u plodovima svoga rada, potrebno je pretvoriti narod u vlastite agente, špijune i cinkaroše. To smo najbolje mogli vidjeti na primjerima iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva jer su ondašnje vlasti postavljale “vruće telefonske linije” u kojima su građani prijavljivali sve one za koje su mislili da su prekršili mjere izolacije. Samim time što takve stvari postoje u zapadnjačkim demokracijama, znači je društvo toliko zatrovano utjecajem psihopata – jer je uspjelo izmanipulirati vlastiti narod da se ponaša poput samih psihopata. Veliki brat je postao stvarnost, cenzori mogu nastaviti tvrditi kako je u pitanju tlapnja ludih teoretičara zavjere no dokazi su tu nama pred nosom.

Postoje brojni razlozi zašto ljudi sudjeluju u ovoj odbojnoj aktivnosti. Neki su ovisni o osjećaju pripadnosti  kolektivu, a nekima cinkanje daje važnost njihovim jadnim životima, jer smtraju kako su dobili neko značenje. Neki su osvetoljubivi, hladni i bezdušni, te zapravo uživaju u uništavanju drugih. Neki pak teže moći, čak i sitnoj moći, te su spremni učiniti sve što je potrebno da ispune svoju zlu potrebu u diktiranju sudbina potpunih stranaca.

Građanska špijunaža je gotovo uvijek označena kao građanska dužnost, čin herojstva i hrabrosti. Građanima špijunima se nude priznanja i nagrade, te oni bivaju obasipani pohvalama od strane gornjih slojeva svojih zajednica. Ljudi koji naginju prema građanskom špijuniranju, su često iznutra i izvana neimpresivni, fizički i psihički nesposobni. Za prosječnog moralnog i emocionalnog slabića 15 minuta slave je vrhunac života i opijenosti koju neće zaboraviti tijekom svog jadnog ljigavog života.

S druge strane eliti je u interesu kondicionirati javnost tako da se na svakom “kantunu” vide teroristi, bio-teroristi, neprijatelji i baba roge svih mogućih boja i oblika, a to smo već objasnili u početku članka.

Krajnji cilj ponerizacije je stvaranje “novog čovjeka” koji će od malih nogu špijunirati vlastite roditelje, kojemu je indoktrinacija popila mozak, koji ne mari za obitelj i obiteljske veze, humanost i više ljudske osjećaje, već koji od najmanjih nogu postaje agent “matrixa”.

Prihvaćanje pakla kao da je raj

Da bismo prihvatili neprihvatljivo psihopatska elita mora ciljano, godinama raditi na nama, isprva se plan neće moći vidjeti, no nakon toga će svima s dva aktivna neurona postati jasno gdje to sve vodi. Naravno ovo je moguće samo ako je ljudsko biće izbjeglo zamke koje smo već spomenuli.

Na koncu konca tiranije se ne bave toliko dominacijom našeg načina života, koliko se bave dominacijom našeg razmišljanja. Ako one mogu oblikovati našu  vlastitu moralnost, onda one mogu postojati bez opozicije na neodređeno vrijeme. Naravno, elementi savjesti su urođeni, te ne podliježu prisili okoline sve dok je čovjek svjestan samog sebe. Međutim, savjest može biti izmanipulirana ako osoba nema osjećaj identiteta, te ako se nikad nije potrudio istražiti svoje prednosti i slabosti.

Kako smo došli do toga, da nam ništa nije sveto, da plačemo nad nebitnim stvarima, a ne vidimo bitne, da su laži postale istina, a istina laž, da tvrdimo da se brinemo za budućnost, a o budućnosti svijeta – djeci se ne brinemo? Tko nas je doveo do sunovrata?

Tražiti krivca izvan sebe, a ne priznavati vlastite greške i slabosti daje moć onima koji danas vode svijet i naše društvo. Da bismo nešto promijenili na bolje, moramo prvo promijeniti sebe. Psihopatska elita je i te kako svjesna naših mana, ne zaboravite mi smo njihov prirodni plijen, sasvim je logično da predator dobro poznaje svoj plijen, puno bolje nego li plijen poznaje predatora.

Da bi tirani mirno uživali u plodovima svoga rada laži postaju „nužne“ da bi se zaštitila sigurnost države. Rat postaje alat za „mir“. Mučenje postaje ružna ali „korisna“ metoda za dobivanje važnih informacija. Policijska brutalnost se prodaje kao „prirodna reakcija“ na povećani kriminal. Privođenje postaje normalna stvar, ali samo za one koji su označeni „teroristima“. Atentat je opravdan kao „sredstvo za spašavanje života“.  Genocid se čini potajno, ali gotovo svatko zna da se takvo što stalno odvija u dalekim dijelovima svijeta.

Jasno nam je kako je ovo iznimno teško štivo, no dozvolite si par minuta razmišljanja, ne zaboravite elita ne želi rad vaših logičnih centara, ne želi vaše vrijedne visoke ljudske osjećaje: morala, poštenja, čovječnosti, zajedništva, suradnje, ne želi da razmišljate svojom glavom.

Unatoč svemu, potrudite se i počnite mijenjati sebe, kako bismo eventualno promijenili svijet – na bolje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.