Autor: Ljubica Šaran

Nedavno je vitez Reiner neukom puku objasnio kako “laici ne bi trebali komentirati odluke Ustavnog suda”, zaboravljajući pri tome kako su takve objave primjerene isključivo u totalitarnim režimima jer demokracija bi i trebala biti vladavina većine, točnije vladavina naroda za dobrobit naroda, a ne vladavina manjine koja smatra kako je popila svu pamet svijeta i kako je upravo ta vladajuća manjina tu kako bi svekoliki puk stavila tamo gdje mu je mjesto – na otirač kako bi ponerizirana vrhuška na našim leđima mogla otirati svoje “noge”.

Prije nekoliko godina Željko Reiner, političar i nekadašnji predsjednik Sabora u demokratskoj i zapadnjačkoj Republici Hrvatskoj, je kleknuo pred kardinalom Edwinom O’Brienom i velikim meštrom Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, kako bi postao vitez.

Nekada, kada je viteštvo značilo nešto, vitezi su ginuli u ime slobode, pravde, obrane domovine i naravno svojih viteških ideala, no kao što već dobro znate, vremena se mijenjaju i viteštvo je postala ceremonijalna norma i prestiž unutar zatvorenih grupacija koje ima velike i male meštre svih boja i oblika, kako na “otvorenom” tako u “tajnosti”.

Da se vremena i vitezovi mijenjaju, dokazuje i objava viteza Reinera koji je bez imalo dlake na jeziku zaključio kako svi mi mali i obični ljudi nemamo prava komentirati Ustavni sud jer što za ime Boga mi znamo o politici, pravosuđu, pravima, ustavima i tamo nekim obvezama zaštite ustavnih prava, pa nije ustav pisan za nas, zar ne.

S druge strane, možda bismo se trebali prisjetiti da je Reiner po pitanju pravosuđa potpuni laik, jer je studirao medicinu, a da stvar bude bolja, svoje je stanovište objašnjavao pravnici Benčić. Ponovit ćemo Reinerovu izjavu od slova do slova, da nas slučajno zaljubljenici u politiku totalitarnih društava ne bi uhvatili za grlo:

Nije dobro da laici komentiraju odluke Ustavnog suda jer se time dodatno narušava vjerodostojnost institucija. Naravno da možemo o svemu raspravljati, ali takve interpretacije ne koriste nikome u ovom društvu. Ako ćemo sve institucije dovoditi pod sumnju, onda ćemo pod sumnju dovesti i Sabor, Vladu, predsjednika… Sve možemo dovesti pod znak pitanja, a svi zajedno se trebamo boriti da institucije budu vjerodostojne i da narod ima povjerenja u njih.

Pravnica Sandra Benčić i saborska zastupnica iz platforme Možemo je na vitezove izjave uzvratila na sljedeći način:

Ovo što gospodin Reiner govori je obilježje totalitarističkih društava u kojima se ne smije dovoditi u pitanje ništa što bilo koja vrhovna institucija kaže. Smatram da nismo takvo društvo i da možemo bilo što dovoditi u pitanje. Europski sud za ljudska prava između ostalog je često odlučivao i o pitanju mogućnosti komentiranja rada sudova, sudaca pa i njihovih odluka i da ne smiju biti izuzeti od javne uloge kritike nego da upravo zbog svoje uloge u društvu ih se treba propitkivati. Prema tome, da, sve odluke suda mogu se dovoditi u pitanje, ali moramo biti upoznati s tim i iznositi činjenice.

Da, zaista se slažemo s gospođom Benčić jer, u demokratskim je društvima propitkivanje, istraživanje, kritika i komentar dio svakodnevnog društvenog života, kako se rodjaci, jataci i jarani “zamantani” političkom isplativošću u stilu “tko je jamio, jamio”, ne bi redali na nama do vijeka.

Raja koja ne zna kako će platiti sljedeću ratu kredita, koja ne zna kako će opremiti djecu za školu, koja je ostala bez posla i mjesečne crkavice se ne slaže s odlukama Ustavnog suda unatoč vitezovima i stranačkim sluganima.

Poput Benčić i Dalija Orešković smatra kako je odluka Ustavnog suda pogrešna uz obrazloženje kako je Hrvatska mlada demokracija u kojoj je korupcija ušla u sve pore društva, te da Ustavni sud ne brani vladavinu prava već političke interese koji su na našu štetu.

Ovaj poduži uvod smo napravili jer smo zabrinuti načinom kojim se naše društvo kreće. Naime, kontrola je uzela maha nad svim aspektima ljudskog života, uz opravdanje da nas se brani od vidljivih i nevidljivih neprijatelja. S druge strane samokontrola onih kojih s nama vladaju je nestala, a upravo ta samokontrola je glavna odlika svakog pravog demokratskog društva, dok je kontrola, pa jasno vam je već, odlika totalitarnih režima u kojima je ustav samo mrtvo slovo na papiru.

Trebali bismo se podsjetiti što su odlike totalitarnih država, u Wikipediji stoji sljedeće:

Totalitarizam ili svevlast je politički sustav u kojem je vlast pod kontrolom jedne političke organizacije ili stranke koja ne prepoznaje granice svojih ovlasti. Zbog toga nastoji kontrolirati sve aspekte javnog i privatnog života. Težnju da država posve zamijeni društvo na pregnantni način je izrazio Benito Mussolini ovim riječima: “Naša formula je ova: sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države.” 

• Totalitarizam je do krajnosti dovedeni oblik apsolutističke vladavine; koji je moguć u industrijaliziranoj zemlji i uz jednu masovnu političku organizaciju (“partiju”, u jednostranačkom sustavu) čiji pripadnici predano podupiru režim.
• Totalitarne države su redovito organizirane kao diktature; nekada je na čelu jedan diktator, a nekada oligarhija.
• Totalitarne države su organizirane kao policijske države i često sadrže elemente sustavnog državnog zločina i/ili represije nad svim protivnicima režima.
• Totalitarni režimi dolaze na vlast revolucijama, putem državnih ili vojnih udara, nakon vojnih intervencija ili na višestranačkim demokratskim izborima.
• Totalitarna vlast označava suzbijanje, ograničavanje slobode govora i slobode tiska. Vlast u totalitarnim državama kontrolira gospodarstvo, slobodu govora, a po potrebi koristi i teror, primjerice pomoću svoje policije, tajne policije te poluvojnih organizacija.
• Totalitarizam predstavlja suprotnost modernom principu otvorenog pluralističkog društva i pravne države.
• Oligarhiju imamo, sloboda govora je uskraćena do boli, sloboda tiska je farsa zahvaljujući Faktografu i sličnima koji “provjeru informacija” zasnivaju na političkim stanovištima i potrebama njihovih platiša.

Na žalost to nije sve, kao što znate mi se od samoga osnutka i te kako fokusiramo na problematiku ponerizacije društva, točnije oblikovanju civilizacije i njenih elemenata po psihopatskim uzorima, u kojima vlast aktivno radi na uštrb vlastita naroda te se prema tom istome narodu odnosi kao prema neprijateljima.

Vladavina psihopata se naziva patokracija, a patokracija se može implementirati na bilo koju vrstu društvenog uređenja, koje će s vremenom, kako vladajući sa snažnim karakternim manama dopiru do sve brojnih institucija društva, polako ali sigurno pretvarati državu u totalitarni oblik vladavine s motom kako to “čine za naše dobro”, kako “brane naše slobode”, kako nas “žele zaštiti od zla” te kako su oni tu “zbog poštenih i humanih razloga”.

Odlike patokracije su:

Karakteristike

1. Supresija individualizma i kreativnosti.
2. Osiromašivanje umjetničkih vrednota.
3. Osiromašivanje moralnih vrednota: socijalna struktura bazirana na samo-interesu i kultu ličnosti, a ne na altruizmu.
4. Fanatična ideologija: često u korumpiranoj formi održivih vrijednosti „trojanske“ ideologije koja je postala perverzna patološka forma, ima malo sličnosti sa originalom.
5. Netolerantnost i sumnjičavost prema svakome tko je drugačiji, ili tko se ne slaže sa državom.
6. Centralizirana kontrola.
7. Korupcija.
8. Tajne aktivnosti unutar vlade, i nadgledanje populacije u cijelosti. (Za razliku od zdravog društva koje ima transparentne procese vladanja, i respekt prema privatnosti individualnih građana).
9. Paranoidna i reakcionarska vlada.
10. Prekomjerne, arbitrarne i nepoštene, nefleksibilne zakonske norme; moć odluka je reducirana/maknuta iz svakodnevnog života građana.
11. Licemjeran stav koji demonstriraju akcije vladajuće klase, prema idealima za koje tvrde da ih prate, a za koje se predstavljaju građanima da ih reprezentiraju.
12. Kontrolirani mediji, njima dominira propaganda.
13. Ekstremna nejednakost između najbogatijih i najsiromašnijih.
14. Endemično korištenje korumpiranih psiholoških rezoniranja kao što je para-moralizam, konverzivno razmišljanje i dvosmislenost.
15. Vladanje uz pomoć upotrebe sile ili uz pomoć zastrašivanja silom.
16. Ljudi se smatraju „resursom“ da bi se iskorištavali (po tome imamo izraz „ljudski resursi“), umjesto vrednovanja svake individue po njegovim vrijednostima.
17. Spiritualni život je ograničen na ne-fleksibilne indoktrinirane sheme. Svatko tko pokuša poći iza ovih granica se smatra heretikom ili luđakom, i zbog toga se klasificira kao opasan.
18. Arbitrarna podjela populacije (po klasama, etničkom opredjeljenju, rođenju) što stvara konflikt među različitostima.
19. Supresija slobode govora – javnih debata, demonstracija, protesta.
20. Povreda osnovnih ljudskih prava, na primjer; restrikcija osnovnih životnih potrepština kao što su hrana, voda, stanište; zatvaranje bez suđenja; mučenje i zlostavljanje; robovski rad.

Sada ćemo se na trenutak vratiti onome što bismo trebali biti, a nismo, demokracije odlikuje:

• Ustav koji ograničava moć vlade i štiti mnoga građanska prava. Točnije:

Ustavnost, odnosno različiti ustavni mehanizmi, kojima se nastoje spriječiti zlouporaba vlasti, odnosno ograničavanje prava i sloboda građana, najčešće kroz:

• Načelo podjele vlasti.
• Koncept pravne države, prema kojem svaki postupak vlasti mora biti usklađen s ustavom i zakonima.
• Građanska prava.

• Opće pravo glasa, koje svim građanima jamči pravo glasa bez obzira na rasu, spol ili imovinsko stanje ako se ispuni minimalni prag starosti.
• Sloboda govora i iznošenja vlastitog mišljenja.
• Sloboda tiska i pristup nedržavnim izvorima informacija.
• Sloboda okupljanja.
• Višestranačje.
• Jednakost pred zakonom i pravo na pošteno suđenje prema zakonu.
• Pravo na privatno vlasništvo, osobni život i privatnost.
• Obrazovanje koje građane upućuje u njihova prava i građanske obveze.
• Široko i duboko utemeljeno građansko društvo.
• Neovisno sudstvo.
• Sustav međusobnog nadzora među granama vlasti.

Kritičari sustava liberalne demokracije navode, da stanovnici država s ovim političkim sustavom imaju moć samo u trenutku glasovanja, nakon čega odabrana grupa ljudi donosi sve odluke. Zbog toga kritičari za ovaj sustav kažu, da je on samo farsa koja prikriva stvarni politički sustav oligarhije ili preciznije plutokracije u kojoj malen broj bogatih ljudi upravlja državom. Po tome razmišljanju jedini stvarni demokratski sustav je direktna demokracija koja se također ponekad zove i čista demokracija u kojoj se sve najvažnije odluke donose glasovanjem svih građana, a ne samo malog broja izabranog na izborima. Danas se smatra, da taj navodno idealni sustav demokracije ima samo Švicarska koja sve važnije odluke donosi državnim referendumom, a političari gotovo volontiraju tijekom obnašanja javnih funkcija te imaju minimalni politički imunitet.

Kako god bilo svjedoci smo propadanja najvažnijih društvenih demokratskih normi, o tome je jako dobro pisao Charles Hugh Smith koji na najbolji mogući način objašnjava brojne oznake rušenja globalnog patokratskog „carstva,“ i ako je cijeli uradak krajnje poučan, prenijet ćemo neke njegove dijelove kako biste mogli dobiti najvažnije informacije:

Prije nego li carstvo propadne, mora početi erodirati iznutra. Za neke se kolaps može učiniti nagao i bez prethodnih znakova propadanja, no proces unutrašnje truleži uništava elastičnost, odlučnost, svrhu i vitalnost carstva davno prije nego li se dogodi konačna implozija.

Koji su to procesi unutrašnjeg truljenja?

Svaka institucija sustava gubi iz vida originalnu svrhu postojanja točnije svrhu služenja populaciji, te počinje služiti samo sebi i nikome drugome.

Status quo (mantra – ništa se ne smije promijeniti) uništava svaku osobu koja radi za sustav, korupcija „nepromjenjivosti“ omogućava egoistično hvalisanje osoba unutar sustava, koje što manje rade i što slabije služe populaciju, pripisuju sebi veće zasluge te osiguravaju da se hvalevrijedne osobe s integritetom izbace iz samog sustava.

Osobe unutar korumpiranog sustava se uvijek pravdaju istim motom: „kad mogu svi, zašto ne bih i ja.“ Carstva se ruše zbog korumpiranih individua kojih je s vremenom sve više.

Institucije unutar sustava koje s vremenom služe samo sebi, počnu inkorporirati u svoje redove isključivo sociopatske osobe, a oni s najvećim i najjačim psihopatskim odlikama postaju lideri. Sociopatske odlike obmanjivanja drugih u velikom dijelu omogućavaju privid optimalnog funkcioniranja institucija, dok one u stvari erodiraju i propadaju.

Institucije promoviraju, nagrađuju i unapređuju osobe koje održavaju status quo, dok zatiru i kažnjavaju i najmanji pokušaj inovacija i poboljšanja sustava. Reforme koje zaista mogu pomoći sustavu da institucije ponovno počnu služiti populaciji se na najgore moguće načine ismijavaju i odbijaju.

Otpor prema novim tehnologijama postaje sve veći jer sustav ne želi ulagati u sebe i druge, s druge strane sustav postaje toliko velik i glomazan da počne proždirati sam sebe. Troškovi carstva se povećavaju s povećanjem otpora prema promjenama.

Institucijsko pamćenje sve više slavi davne pobjede i velika djela koja su se dogodila u slavnoj prošlosti, što carstvo više propada to se više slavi davna prošlost.

Nesposobnost se nagrađuje, a sposobnost se kažnjava.

Kako se smanjuje efikasnost, rastu troškovi, a krhkost sustava carstva postaje sve više očigledna.

Ekonomija propada, jer se produktivnost ne povećava, proizvođači padaju na najniže grane, čak se i uništavaju, dok preprodaja postaje glavni moto ekonomije zajedno s dužničko-kreditnim faktorima. Smanjivanje troškova produkcije postaje najvažniji faktor proizvodnje, ekonomija postaje globalna stavka, a s obzirom da je takva mamutska organizacija neodrživa ona se počinje urušavati.

Umanjuje se i ignorira svaka povratna informacija koja dolazi od onih koji zaista rade unutar carstva na umoru. Elita će na svaki mogući način spriječiti uplitanje ljudi ispod njihova nivoa da se miješaju u donošenje odluka. Carstvo na umoru će donositi odluke protiv 95% pučanstva koje zapravo održava glomaznu vladajuću mašineriju. Većina odluka koje donosi carstvo su pogrešne jer nemaju doticaja s realnošću i sa stvarnim stanjem na terenu.

Kako carstvo propada: Dodaje se jedna po jedna korumpirana osoba u vladajući lanac, one s vremenom stvaraju sve više i više samo-služećih parazitskih institucija koje ne služe ničemu osim osiguravanja lagodnog života onima koji služe carstvu.

S vremenom sve institucije postaju potpuno korumpirane od vrha do dna vladajuće piramide. S vremenom carstvo na umoru postaje opsjena, zapravo njen utjecaj i važnost je privid, a snaga je fantomska. Protjeruju se i kažnjavaju sposobni i nepotkupljivi dok korumpirani i nesposobni uživaju u sve većem zgrtanju novca. Mogli bismo reći da sve krajnje korumpirane i ponerizirane države prolaze kroz užasavajuću vladavinu najnesposobnijih, najlošijih i najkorumpiranijih, takav oblik vladavine se naziva kakistokracija.

Zbog činjenice da “ponerizirano carstvo” propada iznutra, vladajući imaju sve veću želju za, pa znate već kontrolom, a na koncu se ta želja pretvara u megalomanski pothvat uz globalnu želju za potpunom kontrolom. Uzmemo li u obzir sve rečeno, države, poput Švicarske i jesu rijetkost, točnije iznimke jer poneriziranim političarima ne daju previše mogućnosti za manevar. S druge strane, Švicarska je dio zapadnjačkoga svijeta, te nije imuna kako na ekonomske, moralne i ine potrese koje se šire sveprisutnim “demokratskim” društvima.

Činjenica je da zapadnjaci u velikom dijelu imaju nevjerojatnu samokontrolu i još nisu izgubili živce na sve što im se trenutačno događa. Prvi val smo izdržali, no drugi nam tek slijedi, a koliko će nam se sloboda i građanskih prava uskratiti sa svakim novim valom ostaje da se vidi.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.