Autor: Ljubica Šaran

Prosječna hrvatska obitelj se nalazi na samom ekonomskom začelju ujedinjene Europe, pravosuđe nam je među najgorima u svijetu, po slobodi tiska smo slabiji od Haitija, a zbog svega rečenoga smo jedna od najnezadovoljnijih nacija starog kontinenta. Prosječna hrvatska obitelj jedva sklapa kraj s krajem, a luksuz postaje i ono što bi nam trebalo biti od esencijalne važnosti poput obiteljskog druženja u prirodi, naročito u trenucima kad se mjere kriznoga stožera ponovno stežu oko nas.

Majkama, očevima, bakama i djedovima, mladim parovima koji žive u gradovima diljem “lijepe naše”, šetnja kroz šumu, vožnja barkom po moru, izleti u planine i slične aktivnosti sigurno nisu na prvome mjestu. Kako i bi, kad stariji članovi obitelji brinu kako opskrbljivati sve skuplju obiteljsku košaricu, kako izdržati sve zahtjevnije rate kredita i kako djecu opremiti za školu. Dodatno opterećenje prosječne hrvatske obitelji je i nezaobilazna maska jer trebamo ostati odgovorni i brinuti se o vlastitom i tuđem zdravlju.

No što je s psihološkim zdravljem sve opterećenijih i osiromašenijih Hrvata i Hrvatica?

Što je s psihološkim zdravljem djece koja se više ne smiju zajedno igrati, koja moraju paziti na potrebni razmak, koja trebaju nositi maske uz ostale rigorozne mjere koje prate školsku godinu u jeku drugoga vala?

Što je s psihološkim zdravljem starijih i nemoćnih koji samuju u raznoraznim institucijama zatvoreni u četiri zida jer su rizična skupina kojoj nitko ne smije doći u posjetu?

Je li isključiva briga za fizičko zdravlje u potpunosti anulirala brigu za ljudsko mentalno dobrostanje?

I prije same pandemije koronavirusa Svjetska zdravstvena organizacija je otkrila kako čak 25% Europljana pati od mentalnih problema, uz navode kako najviše mentalnih problema imaju oni ljudi koji su najviše lišenih osnovnih životnih potrepština te koji najviše pate od svakodnevnog stresa.

Po znanstvenim studijama, prije pandemije u EU se najviše srozavalo mentalno zdravlje tinejdžera i adolescenata, naročito u periodu od 2014. do 2020.

O mentalnom zdravlju ljudi tijekom pandemije u EU se tek počinje izvještavati i istraživati, no unatoč lijepim riječima na stranici Europske unije posvećene mentalnom zdravlju njena stanovništva, ništa se ne čini da bi ljudima bilo lakše u tom smislu, zapravo ako ćemo suditi po stvarima koje svakodnevno čujemo od kriznoga stožera, mentalno zdravlje građana je zadnja rupa na svirali.

Stoga ne preostaje nam ništa drugo već da se o tome pobrinemo sami na prirodan način.

Kao recimo bijegom u prirodu.

No to je za mnoge lakše reći negoli promisliti.

Prosječna hrvatska obitelj koja živi u gradu nema ni vremena ni novca kako bi si omogućila izlete ili duži boravak u prirodi. Parkovi možda mogu pružiti trenutačnu utjehu, no za mentalno zdravlje i dobrostanje ljudskoga duha treba puno više od komadića zelenila u užurbanom gradu.

Brojne studije su ukazale kako naša dugovječnost ovisi o dodticaju s prirodom, o tome smo opširno pisali u članku pod nazivom:

Ovisi li naša dugovječnost o ‘zelenilu’?

Također smo pisali kako mi ne možemo bez prirode jer je naš život povezan s cirkadijskim ritmovima – promjenama godišnjih doba, promjenama noći i dana, te meteorološkim promjenama, o tome smo pisali u članku pod nazivom:

Kronomedicina – prirodni ciklusi koji upravljaju našim zdravljem.

Također smo pisali i o činjenici kako samo hodanje kroz prirodu pomaže za održavanje našeg fizičkog i psihiškog zdravlja, o tome smo pisali u članku pod nazivom:

Hodanje kao izvor mentalnog i tjelesnog zdravlja

O tome zašto ljudi žele pobjeći u divljinu smo pisali u članku pod nazivom:

Zašto sve više ljudi želi pobjeći u divljinu i biti što bliže prirodi?

Jasno nam je da su svi spomenuti članci napisani prije pandemije, prije zatvaranja, prije socijalne distance, drugim riječima blagotvorni utjecaj prirode je danas važniji negoli ikad.

Dovoljno je da se podsjetimo kako su ljudi, evolucijski gledano, živjeli zahvaljujući prirodi, mi smo njen dio i od nje ovisimo, bez prirode bi bili goli, bosi, žedni i gladni, bez prirode ne bismo preživjeli. Pa ipak moderno krajnje ponerizirano društvo uništava tu istu prirodu i na sve moguće načine pokušava dehumanizirati ljudsko biće primarno s otuđivanjem ljudi od same prirode i s njenin nepoštivanjem. Uništavanjem ruralnih područja, deforestizacijom planete, prljanjem mora, rijeka i jezera, uništavanjem kvalitete tla i zraka, umjetnom radijacijom, genetičkim modifikacijama i drugim zlima, čovjek je sve više nešto drugo, a sve manje humano i osjećajno biće.

S toga ne čudi što mnogi ljudi žele pobjeći iz urbanog ludila.

Čudesna Dumbarova brojka

Znanost tek počinje otkrivati tajne koje je naš mozak jako dobro čuvao. Naime, činjenica je kako je ljudsko biće evoluiralo u manjim grupama u prirodi, te je ljudsko biće pratilo prirodne cikluse. Mi smo ovisni o promjenama u prirodi, naš cirkadijski ritam ovisi o razmjenama noći i dana, razmjenama godišnjih doba, plima i oseka, promjenama tlaka, vlažnosti, temperatura i slično. Antropološki, psihološki i biološki gledano ljudska bića su predodređena za život u manjim mjestima, te  mogu uspješno komunicirati s otprilike 150 ljudi.

Kako to znamo?

Antropolog Robin Dumbar je otkrio kako ljudi imaju određeni kognitivni limit te da taj isti limit određuje najveći broj ljudi s kojim možemo održavati stabilne društvene veze. Taj broj u zavisnosti od centra za dugotrajno pamćenje, karaktera i inteligencije varira između 100 do 250 stabilnih veza, pa ipak čini se kako većina ljudskih bića ugodno može komunicirati s prosjekom od 150 ljudi. Veličina mozga i nabora u moždanoj kori povezana s centrima koji sudjeluju u socijalnim korelacijama je limitirana, ljudsko biće koje komunicira i održava društvene veze s više od 150 ljudi gubi jako puno energije, te mora postavljati rigorozna pravila kako bi iste održavalo. Dunbar objašnjava da to lako možemo provjeriti trebamo samo nabrojati one osobe s kojima bi nam bilo drago popiti piće u kakvom baru i u čijem društvu nam ne bi bilo neugodno, točnije čije društvo nam ne bi izvlačilo energiju i stvaralo stres. Obično je ta brojka puno manja od navedenoga – 150 ljudi označava u mnogočemu naš limit.

Dunbar objašanjava kako broj poznanika može biti mnogo veći no stvar je u mogućnostima ljudi da veze održava stabilnima i homogenima. Socijalni limit ljudskih bića se direktno odražava u funkcijama i relativnoj veličini neokorteksa, ta njegova veličina određuje i s kolikim brojem ljudi možemo ugodno baratati. Kapacitet neokorteksnog procesuiranja određuje i limit interpersonalne komunikacije, a na samoj periferiji neokorteksa je dio koji se bavi vezama s prošlim kolegama, dalekim rođacima, bivšim ljubavima i slično s kojima smo ostali u dobrim odnosima ili s kojima bi se rado sreli.

Znanstvenici koji istražuju primate su ustanovili da isti moraju održavati dobre odnose s drugim članovima grupe kako bi zajednica bila uspješna i stabilna, kod primata se to najbolje vidi u zajedničkom ređenju dlake i maženju, kod ljudi su takvi odnosi puno kompliciraniji i odnose se na verbalnu komunikaciju no i brojne apsktraktne pojmove kao na primjer planiranje budućnosti, zajedničke pothvate koji ovise od drugim faktorima ili pak odnose koji su u biti altruistički te ponekad uključuju komunikaciju i suradnju nekoliko generacija.

Dunbar je zaključio kako je ljudsko biće predodređeno za život u mjestima do 150 stanovnika u okrilju prirode, ta čarobna brojka je upisana u našem neokorteksu prije nekih 250.000 godina za vrijeme pleistocena.

Ovaj znanstvenik je također otkrio kako varijacije u toj brojci otkrivaju još jednu interesantnu stvar, naime lovci skupljači su milenijima živjeli u malenim grupama sastavljenih od najbližih rođaka i njihovih izabranika – ta najmanja grupa je bila nukleus ljudskog života. Nakon toga postojala je srednja grupa koja je određivala relativne daljnje srodnike s kojima se osnovna grupa susretala s vremena na vrijeme. I na koncu postojala je velika grupa koja bi se mogla objasniti s osjećajem plemenske pripadnosti i života po zajedničkim standardima i tradicijama. Mala grupa je imala oko 30-50 članova, srednja oko 100-200 članova, a velika od 500 do 2500 članova.

Dunbar je istraživanjem današnjih lovaca i skupljača otkrio kako oni djeluju i žive po tim evolucijskim standardima. Neolitska hetitska sela su imala otprilike 150 seljana, profesionalne starorimske jedinice su imale oko 150 vojnika, moderne “čete” od XVI. vijeka imaju do 150 vojnika. Toliki broj ljudi ima velike mogućnosti da se drži zajedno, da uspješno djeluju zajedno te da se zajednički bore s nedaćama. Točnije grupa od 150 ljudi će s velikom efikasnošću komunicirati te će ostati koherentna, a barem 42% grupnog vremena će se potrošiti na “grupno dotjerivanje”, točnije socijalnu komunikaciju koja će uvjetovati daljnje povezivanje grupe i njen opstanak. Dunbar je također zaključio kako su takve grupe psihološki bliske, dok grupe koje prelaze taj limit postaju sve raspršenije i nekoherentnije.

Navedeno istraživanje se lako da očitati i u našoj komunikaciji na društvenim mrežama, naime mi na društvenim mrežama možemo imati na tisuće “prijatelja” no blisku komunikaciju ćemo imati s manje od 150 “prijatelja”, slično je i s osobama čije brojeve imamo u našim pametnim telefonima ili pak uspješnim radnim jedinicama i poduzećima itd.

Sve spomenuto nas upućuje na činjenicu kako smo mi napravljeni da bi živjeli u malenim zajednicama poput sela naravno u okrilju prirode, a ne u betonskim šumama modernih gradova.

Korona je samo prelila kap u i onako punoj čaši Hrvata i Hrvatica, a sve teže breme modernog života u pandemiji koja nikako ne jenjava se može pretvoriti u noćnu moru koja će trajati jako dugo.

U takvoj situaciji bismo i te kako trebali razmisliti kako doći do prirode, kako se s njom rekuperirati i ojačati psihičko i fizičko zdravlje. Svjesni smo da velikoj većini ljudi iz gradova priroda i te kako fali no koliko ljudi sa sela žive u prirodi no s njom nemaju doticaja jer žive užurbanim i stresnim životom u kojem “nikada” nemaju vremena da bi se prošetali livadama ili šumama?

Jasno nam je da veliki dio čitatelja nema mogućnosti napraviti vikendicu u prirodi ili se preseliti u manja mjesta jer im je kompletan život vezan s gradom, od posla do vrtića i škola. Jasno nam je da je danas sve teže putovati kako zbog nestašice novca, tako zbog kriznih mjera, no možda vas sve što smo napisali ponuka da stvorite vlastiti “krizni plan” kako biste od prirode dobili ono što vam s pravom pripada – svekoliko dobrostanje.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.