Autor: Ljubica Šaran

Sužanjski status Europe prema Sjedinjenim Američkim Državama se najbolje može vidjeti na primjeru “raspada” Jugoslavije u kojoj je “perjanica demokracije” potpirila nacionalne i vjerske tenzije do krajnjih granica, uz obvezatno postavljanje marionetskih političara koji obećavaju “med i mlijeko” u prezaduženim državicama koje su skidanje “komunjarskih okova” zamijenile “kolonijalnim priležništvom” i uništenjem svega što je nekada iole bilo dobro. Europa istraumirana dvama svjetskim ratovima i potpunim izostankom političkog razuma glede NATO uništenja zemalja Bliskog istoka s masovnim priljevom izbjeglica duž balkanskih ruta, ne smije i ne može doći sebi, jer kad bi europski političari izvukli glave iz američke “pozadine” shvatili bi kako im “veliki brat” preko Atlantika nije nikakav prijatelj te bi se prirodno okrenule jačanju euroazijskih ekonomskih i političkih veza.

Slaveni su najmnogoljudnija etnička grupacija u Europi, ta činjenica je od davnina bila “trn u oku” onima koji smatraju kako im je “bogom dano” da vladaju na Zemlji. Zbog takvih i sličnih razloga Slaveni su prvotno razdjeljeni “velikim crkvenim raskolom” 1054. godine, a nakon toga mržnja među nekadašnjom “braćom” se dodatno politički produbila kroz zapadnjačku i istočnjačku sferu utjecaja, s tim da su Južni Slaveni zacementirani na vjetrometini Balkana kao najbolji primjer kako se psihopatska politika “zavadi pa vladaj” može implementirati u balkanskom “tamnom vilajetu”.

Zbog svega onoga što se dogodilo tijekom i nakon raspada Jugoslavije, stvoren je nimalo laskav izraz – balkanizacija, a Sjedinjene Države su “balkanizaciju” pokušale izvesti i na područje Ruske Federacije, no zahvaljujući Putinovoj političkoj inteligenciji, taj plan je propao.

Na žalost, Balkanci nemaju političare Putinova kova, ista stvar se ponavlja i u Europi. U stvari, razmislimo li malo bolje, svaki put kad bi se u Europi pojavio političar zavidne inteligencije i visokih moralnih načela on bi bio eliminiran. Dovoljno je da se sjetimo Dag Hammarskjölda ili Olof Palmea. Naravno, Europljani su dovoljno zabavljeni konzumerizmom da bi mogli razmišljati o vlastitoj politici, a Balkanci su odvraćeni od takvih stvari zahvaljujući stalnoj borbi za preživljavanje. Unatoč propasti “balkanizacije” u nekadašnjem SSSR-u, Ameri su dobro oprobano sredstvo usavršili na nizu zemalja od Afganistana i Libije do Iraka, Južne Amerike, Sirije, Ukrajine i Hong Konga. S obzirom da su Sjedinjene Američke Države svoju vanjsku politiku gotovo uvijek polagale na sijanju kaosa, Balkan im je bio i ostao savršeno igralište s kojim se omogućava nekoliko iznimno važnih stvari:

• Držanje Europe u strahu od još jedne eksplozije balkanske “bačve” pune baruta i širenje nemira na ostatak Europe.
• Držanje Europe u strahu od pucanja “imigrantske brane”, točnije slobodnog i još masovnijeg ulaska imigranata kroz “balkanska vrata“.
• Držanje Europe u strahu od ponavljanja slučaja Cipra i Grčke na prezaduženim državicama Balkana te domino efekta na ostatak “europskog vlakića”.
• Držanje Europe u strahu od sijanja islamskog ekstremizma iz enklava u BiH i Kosovu.
• Držanje Europe u strahu od sveopćeg približavanja Slavena Rusiji i eventualnog panslavizma.

Sve to omogućava snažan utjecaj NATO-a u EU te konstantnu, političku, ekonomsku, vojno i obavještajnu zavisnost Bruxella od Washingtona.

Washingtonska politika širenja kaosa je najviše novca donijela “trgovcima smrti“. Pažljivi promatrač američke politike bi se usudio reći kako je američka vanjska politika u stvari i oblikovana opasnim utjecajem vojno-industrijskog kompleksa, što je zapravo istovjetno stajalištu koje je iznio nekadašnji američki predsjednik Dwight D. Eisenhower u oproštajnom govoru pri izlasku iz Bijele kuće. S druge strane, poznavatelji ponerizacije društva bi nas upozorili na činjenicu kako su žene odnedavno zasjele na najvažnije pozicije u upravnim odborima najvećih proizvođača oružja, što dodatno “začinjava stvar” jer empatično ljudsko biće žene povezuje s nježnošću, majčinstvom i brižnošću, a ne prodajom oružja i sijanjem smrti. Psihopatija “kod žena” je relativno neistražena, a kad god smo “u mraku” nemamo znanja i ne možemo pravilno reagirati niti se eventualno obraniti. Utjecaj psihopata na svekoliku svjetsku politiku je golem, pa ipak mi smo, kolektivno govoreći, još uvijek daleko o spoznaje tko s nama vlada.

Andzej Lobaczewski je bio u pravu kada je upozorio:

“Ignotas nulla curatio morbid” iliti “Ne pokušavajte izliječiti ono što ne razumijete”.

No, to definitivno ne znači da ponerizaciju društva i pogubni utjecaj psihopatije trebamo ostaviti sa strane, dapače – o njoj trebamo učiti jer kako stvari stoje danas je ta tema važnija negoli ikada.

Vratimo li se na američku vanjsku politiku, a poglavito američku politiku prema Europi ne možemo a da se ne zapitamo: koliko je ona bazirana na planovima “ljudi” s izraženim karakternim manama? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, trebali bi se upoznati s informacijama objavljenima u knjizi Politička ponerologija. Također je dovoljno da se sjetimo nekoliko događaja u kojima su Sjedinjene Američke Države imale glavnu ulogu kako bismo shvatili o čemu je riječ:

• Američko ministarstvo obrane desetljećima truje ljude diljem svijeta te ispituje raznorazne patogene na ljudima koji niti ne znaju da su pokusni kunići.
• Amerika od kraja Drugog svjetskog rata koristi terorističke akcije, u skladu programa nazvanog Gladio, kako bi Europu čvrsto držala pod kontrolom. Nekada su babaroge bili europski komunisti i socijalisti, a danas se za to koriste islamski imigranti.
• Američka diplomacija se oslanja na politiku prisile i zastrašivanja, a najkorištenije “oružje” u vanjskoj politici su sankcije. Najnoviji primjer američkih sankcija koje su “pokosile” Venezuelu ukazuje kako je u periodu od 2017. do kraja 2018. u Venezueli umrlo 40 tisuća ljudi, a milijuni su raseljeni.
• Sjedinjene Države su sistematski uništavale civilno stanovništvo Vijetnama iako su zapadnjački mediji “trubili” kako je u pitanju rat protiv “crvene pošasti”. Pa ipak, SAD s uspjehom “reciklira” strah od crvene pošasti kako bi “obnovio” ratni arsenal i prisvojio po još koju zemlju bogatu rudama i naftom. To najbolje pokazuje trenutačno stanje u Siriji u kojoj SAD kontrolira 75% sirijske nafte.
• SAD je sistematski naoružavao i pomagao teroriste ISIL-a da se bez ikakve zadrške može reći kako je ISIL američko “čedo”.
• Prevrat u Boliviji je tipičan američki program “izvoza” demokracije u svijet. Takvo što nas ne bi trebalo čuditi, jer SAD desetljećima koristi iste moduse operandi u vanjskoj politici.

Najbolje objašnjenje američke vanjske politike je dao bivši predsjednik, Barack Obama kada je rekao:

“Povremeno trebamo “zavrnuti” ruke zemljama koje ne žele napraviti ono što mi želimo.”

Drugim riječima, Sjedinjene Američke Države se ponašaju poput globalnog siledžije, a vi razmislite koliko je to psihopatski ili ne.

Američka “siledžijska” politika je svoj vrhunac dosegla raspadom Jugoslavije koji je orkestriran iz Washingtona uz svesrdnu pomoć Njemačke.

Sjedinjene Američke Države su uništile Jugoslaviju kako bi ograničile europski utjecaj na Balkanu i kako bi prisvajanjem Kosova dobile vojnu kontrolu nad ovim područjem uz blokiranje ruskog utjecaja. Jugoslavija je morala “umrijeti” kako bi Amerika pokazala tko je “gazda” te kako bi se otvorila mogućnost novih “humanitarnih akcija” i “preventivnih ratova”.

Jugoslavija, kao lider pokreta Nesvrstanih je bila trn u oku nezasitne američke klike koja dan danas ne trpi konkurenciju, a naročito ako se “konkurencija” okupila oko ideja:

“…nacionalne neovisnosti, suvereniteta, teritorijalnog integriteta i sigurnosti neovisnih zemalja koje se bore protiv imperijalizma, kolonijalizma, neokolonijalizma, rasizma i svih oblika strane agresije, okupacije, miješanja ili hegemonije, te protiv blokovske politike.”

Ove riječi je izrekao Fidel Castro tijekom 70-tih godina XX. vijeka, no danas je to nedostižan san “naroda i narodnosti” bivše države, Europe i većine svijeta. Zapravo, ako malo bolje razmislimo, postaje jasno kako jedino današnja Rusija i djelomično Kina zasniva svoju politiku na spomenutim temeljima. Zbog toga nas nimalo ne treba čuditi kako su za “velikog brata” preko bare Rusija i Kina najveća prijetnja.

Balkan je zbog svoje multietničke kompozicije začinjene različitim vjerskim “okusima” savršen za okidanje nestabilnosti u Europi. A mogućnosti podizanja tenzija među nekadašnjom “braćom i sestrama” se drastično povećavaju ka zapadnom dijelu Balkana. Zapadni Balkan će dugo plaćati zbog ideje nesvrstanih “bezobraznog” projekta okupljanja Južnih Slavena u jednu državu. Zapadni Balkan će, kad god to treba, biti primjer svima onima kojima padnu na pamet ideje Nesvrstanih.

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.