Autor: Ljubica Šaran

Do početka fešte od “baluna” u Kataru novine su brujale o apokaliptičnim događanjima; od sankcijske zime koja će dokrajčiti i ono malo gospodarstva EU koje je otrpjelo p(l)andemiju do upornog ukrajinskog granatiranja najveće europske nuklearke te činjenice kako poslije Božića možemo očekivati nestašice svega, od plina i dizela do električne energije, umjetnog gnojiva i različite robe široke potrošnje. Najprofitabilnija gladijatorska igra oko koje se vrti na stotine milijardi dolara profita, mita i ostalih oblika “zarade” je “zamutila pamet svima” a alarmantna stvarnost – slobodnog pada u globalnu provaliju je u trenu zaboravljena jer ljudi su takvi kakvi jesu – kratke pameti i emocija koje isključuju razum.

Igre gladi

Još 2012. sam pisala o temi modernih gladijatorskih igara i o činjenicama kako se s njima na povijesno isproban način upravlja masama koje ponesene nacionalnim zanosom zaboravljaju na sve, uključujući i na činjenice od egzistencijalne važnosti te opasnosti koja im visi nad glavom poput giljotine.

Rimski patriciji i ponerizirana vrhuška su jako dobro znali da se “raja” može “stiskati” do neslućenih granica, da se democid nad vlastitim stanovništvom može vršiti bez ikakvih reperkusija, da se mogu voditi idiotski i pogubni ratovi na štetu države i naroda, te da se mase mogu sistematski osiromašivati, haračiti i porobljivati samo ako im se da dovoljno “igara” uz pokoju bačenu “koricu kruha” kako bi ta ista raja bila slijepa i gluha na psihopatsko utoravanje prije klanja.

Uzmemo li u obzir sve rečeno, sasvim je jasno zašto periodično imamo globalnu pomamu za raznoraznim Olimpijadama, nogometnim, rukometnim i inim prvenstvima.

Ljudi moji je li to moguće?

Dok se vrte milijarde u i oko Katara koji je prvenstvo dobio na sve osim na pošten način, pitam se ljudi moji je li to moguće? Je li moguće da u više od dvije i pol tisuće godina ama baš ništa nismo naučili.

Nismo naučili da je potrebno imati otvorene oči i uši, naročito ako se nešto uporno nudi kao “razbibriga” i “nacionalni ponos”, ako se mediji s tim bave na uštrb svega ostaloga i ako se trgovci pomamame poput vampira i demona kako bi nam i onako onemoćale kućne zalihe izmuzli uz dodatne potrošačke kredite kako bismo dobili “novi TV” iako ništa nismo dobili već smo izgubili, kako bismo se “opijali” uz “nacionalno pivo” da nam usnuli mozak još manje radi, te da bismo poletjeli u daleku zemlju stranih običaja da bi se u “kockastom dezenu” koji to usput i nije jer su u pitanju dvodimenzonalni kvadrati, a ne trodimenzionlne kocke – zagrnuli stolnjakom derući se iz sveg glasa – moja domovina.

Za to vrijeme u domovini crkavaju starci, sele se mladi i radno sposobni, guzonje prodaju sve što su radnici nekada stekli poštenim i teškim radom, težaci prodaju djedovinu jer od nje ne mogu živjeti, ribari prestaju loviti ribu jer je plavi dizel postao skup kao zlato, stočari su odavno ostali bez stoke i postali državna “stoka sitnoga zuba” koju neko jaši – jer pobogu može se, pa zašto se ne bi jahalo do iznemoglosti.

Dok se urliče za pobjedom Saudijske Arabije nad Argentinom, dok vlasnici kladionica zadovoljno trljaju ruke Hrvatska i dalje siromaši. Ali koga briga, prosječnog Hrvata i Hrvaticu sigurno ne. Oko 300.000 građana ove onemoćale države nema za grijanje, nešto manje od milijun ljudi je u riziku od siromaštva, preko polovice građana ne može podmiriti neočekivana novčana opterećenja, polovicu građana troškovi stanovanja novčano opterećuju, 17% građana kasni s plaćanjem računa jer nema novca, 51% naših građana ne može priuštiti tjedan dana godišnjeg odmora izvan vlastitog doma, jedna desetina jede meso, piletinu ili ribu tek svaki drugi dan jer nema novca za takav luksuz.

Ljudi ovce

Za ljude ovce – sheeple, koji tumaraju “bespućima povijesne stvarnosti” koji životare od dana do dana ne razmišljajući ni o čemu drugome osim zadovoljavanju niskih strasti moderne gladijatorske igre dolaze kao naručene.

Sheeple jako teško može izbjeći euforiju izazvanu događajima u tamo nekom Kataru. Mediji, proizvođači hrane i pića, telekomunikacijski divovi, automobilske kuće, trgovački lanci, putničke agencije, čak i banke, potpiruju nogometnu ludnicu na način koji nalikuje konstantnom pritisku Hitlerove propagande na ljude Njemačke od 1933. do 1941.

Čak i ako pokušamo misliti o nečemu važnijem i prizemnijem, zaludjet će nas euforija prijatelja, obitelji i kolega s posla, koji su već zaraženi virusom modernih „gladijatorskih igara“ da ćemo vjerojatno razviti osjećaj grižnje savjesti, naročito ako baš ništa ne osjećamo prema „toj gluposti.“

No ako to ne „pomogne“ ti isti prijatelji, kolege i neki članovi naših obitelji će nam izostanak euforije i osjećaja prema nacionalnoj reprezentaciji i divnom sportu – nabiti na nos. Postat ćemo „crna ovca,“ izdajica, okarakterizirat će nas kao osobu „koja se ne zna opustiti,“ koja ni u čemu ne uživa, na nas će se gledati s podozrenjem i zabrinutošću.

Čak i najstabilnija trezvena osoba može postati zaražena gladijatorskim igrama zbog ljubavi prema svojim prijateljima i članovima obitelji, čak i ako mrzi nogomet iz dna duše, jer plaćenici na terenu zarađuju više novca u godinu dana nego li neke zemlje iz trećeg svijeta.

Uopće neću pisati o financijskim aspektima gladijatorskih igara – iako većina smatra da se radi o nacionalnom prestižu, u pitanju je lova i ništa više. Narcisoidni osjećaji moći i premoći određenog nacionalnog dresa nad drugima, kondicioniranje ljudi i disasocijacija od bolne i gorke svakodnevnice je tek dobrodošla diverzija patokracije.

Nisam sigurna mogu li odgovoriti na pitanje: što je gore, kad lažemo sebe ili druge?

Gladijatorske igre prošlosti i sadašnjosti su oruđe mazanja očiju, moćan alat upravljanja s rajom iliti moderno nazvano sheepleom, otprilike kao zelene naočale čarobnjaka iz Oza. Dok god traje Svjetsko nogometno prvenstvo većina sheeplea će smatrati da su u divnom snu sve dok njihova reprezentacija ne ispadne iz natjecanja, tada će se probuditi s mamurlukom i praznim novčanikom (koji je ruku na srce, već bio prazan) s blokiranim kreditnim karticama i užasnim osjećajem vraćanja u tmurnu i okrutnu realnost.

Jedna će “posebno sretna” zemlja imati priliku uživati u drogi modernih gladijatorskih igara barem nekoliko mjeseci – pobjednica natjecanja će dugo moći povlačiti raju za nos s nacionalnim ponosom i slavom jer su njihovi super bogati nogometni plaćenici pobijedili na najvažnijem nogometnom natjecanju svijeta. Sve ostale sudionice će se tješiti pozicijom koje su osvojile, i pokušavat će ublažiti udarac u nacionalni ego s opravdanjima tipa: imali smo brojne ozljede, ključni igrači su nam bili povrijeđeni, većina naših je umorna, borili smo se s najjačima, nismo imali sreće sa žlijebom, naša grupa je bila najteža i tako dalje.

Pitam se zašto u sportu – legalnom ratovanju bez krvi – mora netko pobjeđivati? Zašto svijet voli pobjednike, a prezire poražene? Zašto poraženi moraju patiti? Zašto volimo takve psihopatske stvari i još ih nazivamo „sport i razonoda“?

Jesmo li mi toliko kondicionirani globalnom patokracijom – vladavinom psihopata – da ne možemo vidjeti da za vrijeme internacionalnih gladijatorskih borbi postoji samo jedna žrtva, a to smo MI s našim još praznijim novčanicima, s našim otečenim i bolnim jetrama, s našim uludo potrošenim vremenom, s našom mamurnošću i s našom pomućenom slobodnom voljom.

„Zavadaj pa vladaj,“ ponavljali su stari Rimljani, ne čudim se zašto, 2000 godina nakon što je ova poslovica počela uobličavati umove ljudi, mi i dalje mazohistički uživamo u „kruhu i igrama“ i sadistički se naslađujemo tehnikama „zavadi pa vladaj“ koje otkidaju i zadnje komadiće razuma ljudi.

Cirkus pet minuta prije ponoći

Cirkus u Kataru će taman trajati do prvih europskih nestašica, oni koji žive od pijanke do pijanke bi se mogli “otrijezniti” s golemom glavoboljom i mamurlukom u mraku i hladnoći s praznim hladnjakom, liftom koji ne radi, telefonom koji je isključen, autom bez goriva, novčanikom u kojem se skuplja paučina i smočnicom u kojoj se gomila jedino plijesan.

Oni koji ne obraćaju pažnju na stvarnost obično dobiju nogu u rit jer ih stvarnost dočeka s kamatom i lekcijama koje se nisu naučile u prošlosti, a najteže lekcije su one od kolektivne važnosti.

Katar je savršen primjer jer je u pitanju zemlja zagrizla u srednjovjekovni monarhijski sustav u kojemu se glava gubi lakše od peruti. Katar je zemlja koja se 12 godina “pripremala” za mundijal da bi na koncu zaluđeni navijači završili u kontejnerima a la Banija, doduše s klimom i urednim nizovima plastičnih travnjaka. Katar je zemlja koji je dan prije početka nogometne ludnice obznanila kako od ispijanja piva nema ništa, te da “one love” woke traka može ići u pakao što se Arapa tiče. Katar je zemlja koja je fantastično muljala sve do otvaranja cirkusa da bi nakon svega pokazala svoje pravo lice. Čisto sumnjam da će opaljeni navijači doći sebi sve dok se nogometna lopta kotrlja po ekstra ohlađenim travnjacima.

Pet minuta prije propasti carstva velikog brata i srozavanja EU gospodarstva u ništavilo i kolonijalno ludilo, te globalne gospodarske krize koja će najviše pogoditi ljubitelje lika i djela psihopata iz Washingtona – ljudi hipnotizirani nogometom se ponašaju baš onako kako su se ponašali Rimljani prije nestanka njihova carstva. Opijeni gladijatorskim zanosom do zadnjeg trenutka nisu vidjeli što im se sprema.

Gotovo ništa se nije promijenilo iz dana kada su se otvorile prve arene, jedino su sada ulozi i izdaci puno veći.

Ajmo naši!

Autorska prava© Matrix World 2011. do danas. Sva prava pridržana. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.